Recenzija | The Last of Us (prva sezona)

Is it everything you hoped for?

I tako je došao prvi ponedjeljak u 2 mjeseca da nije bilo nove epizode The Last of Usa. Ja sam uzeo tjedan pauze da sve skupa sjedne na svoje mjesto pa da malo objektivnije napišem recenziju cijele sezone.

Pogledao sam svaku epizodu barem dva puta, od čega jednom s osobom koja nije igrala igru i nije znala veliku većinu stvari koje će se dogoditi. Kroz takve oči i uši te zajedničke komentare nakon odgledanih epizoda, pokušao sam steći dojam kakva je serija onima koji nisu fanovi igre po kojoj je seriji nastala, odnosno igara općenito. Jer istina je, koliko god pokušao biti profesionalan i objektivan, jednostavno ne mogu seriju ne uspoređivati s igrom i emocionalnim učinkom koji je ta igra na mene ostavila.

Nije tajna da mi je The Last of Us vjerojatno najdraži gaming serijal. Pogotovo ako se gleda čisto s te emotivne i/ili narativne strane. I obje igre po mom mišljenju zaslužuju čistu desetku. Desetku koja je tako rijetka i kontroverzna ocjena. Ali rasprava o ocjenama je za drugi članak.

Iako sam već u uvodnoj recenziji premijerne epizode pisao općenite informacije, nije zgorega ponoviti osnovno. Vjerojatno većina vas zna za to famozno prokletstvo adaptacija igara i kako na prste jedne ruke možete nabrojati adaptacije koje su zaista dobre. Ne spominjem zabavne, jer je to druga kategorija, već baš dobre, kvalitetne. Čak i Uncharted koji je relativno nedavno ekraniziran i koji je imao dosta dobru zaradu u kinima, ne bih okarakterizirao kao dobru ekranizaciju. Zabavan? Da. Kvalitetan? Ne.

Prve priče o adaptaciji ove igre su počele davno. Još prije 10 godina. Ali kao i u mnogim drugim slučajevima, ili budu odgode ili izmjene scenarista i redatelja ili se ništa ne dogodi godinama. Ali prije 3 godine smo dobili prve naznake da bi ovo mogao biti zaista ozbiljan projekt, što ovakva igra i zaslužuje.

Naime, najavljeno je da će seriju raditi i pisati Craig Mazin koji je tada bio pod svjetlima reflektora zbog maestralno odrađene kratke serije Chernobyl. Osim toga, najavljeno je i da će, uz Mazina, isti posao raditi i čovjek koji je napisao samu igru, Neil Druckmann. A finalni stup kvalitete je obećavala i potvrda da će glazbu raditi Gustavo Santaolalla, kompozitor koji je radio glazbu na igri te koji je uvelike zaslužan za nezaboravne taktove i atmosferu kultnih scena.

Nakon toga su fanovi diljem svijeta godinu dana špekulirali tko bi mogao i predlagali tko bi trebao glumiti glavne likove u seriji i tako smo došli do prve kontroverze. Kad je napokon najavljeno tko će to biti, mnogi nisu skrivali nezadovoljstvo odabirom jer glumci nimalo nisu izgledali kao likovi u igri, a naročito se to odnosilo na Bellu Ramsey koja portretira omiljenu heroinu Ellie.

Istina, živimo u vrijeme kada su ljudi izuzetno glasni te vrlo lako šire nezadovoljstvo. pa se nad projekt, nekako, unatoč odličnoj inicijalnoj recepciji, nadvio oblak sumnje.

Dolazimo do siječnja ove godine kada smo svi zajedno napokon mogli svjedočiti kako je ova ekranizacija na kraju ispala. Iz tjedna u tjedan, gledanost The Last of Usa je rasla, a isto tako i rasprave o svakoj epizodi. Bilo da se radi FFA ili mnogim drugim stranicama, portalima, Youtube videima ili IMDB recenzijama.

Neke epizode su čak doživjele i masovna „bombardiranja“ ocjena na IMDB-u jer su ljudi vrlo strastveno htjeli izraziti nezadovoljstvo nekim kreativnim odlukama u seriji. A što o seriji mislim ja, odnosno što je uspjelo, a što nije, što je bolje od igre, a što lošije, vidjet ćete ispod. Ova FFA recenzija nipošto nije spoiler free, jako se želim osvrnuti na brojne detalje koji to definitivno zaslužuju. Ako niste odgledali prvu sezonu, slobodno preskočite.

Gluma i glumačka postava

Idemo odmah na ovaj glavni kamen spoticanja. Smatram da je odabir glumaca ipak bio odličan. Zašto ipak? Zato jer sam, ruku na srce, i sam bio skeptičan kako će ovi glumci odraditi uloge likova na koje sam navikao prelazeći The Last of Us toliko puta.

Drago mi je da je jedna glumica čak i ponovila svoju ulogu iz igre, Merle Dandridge kao Marlene, karizmatična glava pokreta otpora Fireflies. I definitivno je tu ulogu odradila odlično, vidjela se vojna obuka, jasno donošenje odluka, ali i kontrolirane i snažne emocije. Ugodno je iznenadila Nico Parker kao Sarah, Joelova kćer. Nico Parker je inače kćer poznate glumice Thandiwe (ranije Thandie) Newton i definitivno ima majčin šarm te mislim da će uspješno ići njenim stopama.

Gabriel Luna kao Joelov brat Tommy nije imao puno minuta na ekranu, ali to što je imao je bilo odlično. Tih nekoliko scena u šestoj epizodi „Kin“, gdje se braća napokon sretnu, je bilo dirljivo i emotivno. Njegova dobrota, naivnost i npr. njegovo neshvaćanje temelja komunizma su bili izuzetno šarmantni. U kratkoj, ali vrlo snažnoj ulozi je odlična bila i Anna Torv kao prekaljena fajterica i Joelova partnerica. Ta scena s njenim poljupcem smrti je definitivno jedna od onih koje će ostati u sjećanju.

Pohvalna stvar je i zapošljavanje većine glavnih glasovnih glumaca iz igre u neke od sporednih uloga u seriji. Pa tako imamo Tommya i Abby, ali i dva najbitnija lika – Joela i Ellie. Sva četiri glumca su imala pamtljive scene, ali najviše ćemo pamtiti Ashley Jonson kao Annu, Ellienu majku.

Pohvaliti moramo i Nicka Offermana te Murraya Bartletta koji su na svojim ramenima nosili kontroverznu treću epizodu. Njihov odnos, ljubav i cijela ta epizoda su apsolutno genijalni. Savršeno prenesene emocije i praktički cijeli jedan život u sat vremena. Malo detaljnija i emotivnija verzija crtića Up. Ja bih čak rekao, donekle podsjeća i na neke od kvalitetnih epizoda Star Treka.

Prije nego se osvrnem na dvije glavne uloge, vrijedi spomenuti i odličnog Scotta Shepherda kao karizmatičnog, poremećenog, pedofilnog kanibala, Storm Reid kao nesuđenu djevojku Ellienu djevojku te braću Henrya i Sama iz epizode u Kansasu.

Kad smo kod Kansasa, moram se osvrnuti i na Melanie Lynskey kao tamošnju voditeljicu pokreta Kathleen. Da joj je uloga ostala samo na prvoj epizodi, Kathleen bi djelovala neuvjerljivo, a njena pojava i njeni postupci bi bili dosta neskladni, ali smatram da je druga epizoda u Kansasu pružila dovoljno materijala i dubine da vidimo zašto je zapravo odabrana. Pravi negativac ili, u ovom slučaju, pravi lider ne mora uvijek biti snažan ili grub ili veliki govornik. Dovoljno je, pogotovo u onakvom svijetu, da ne preza ni od čega. Da je voljan napraviti bilo što. A Kathleen je upravo zbog svoje hladnoće i okrutnosti bila savršena antiteza prijašnjem lideru, svojem miroljubivom bratu koji je na kraju završio mrtav.

I naravno, šećer na kraju su Pedro Pascal kao Joel i Bella Ramsey kao Ellie. Pedro je bio odličan. Gledao sam ga u već nekoliko stvari pa znam za što je sposoban, ali ovdje je bio na drugom nivou. Njegova uloga otupjelog, prekaljenog, ostarjelog čovjeka, čovjeka koji je izgubio skoro sve, ali i dalje preživljava, no pod koju cijenu. Umalo je izgubio i sebe samog, ali iako je preživio pokušaj samoubojstva, nije živio, već životario. Što drugo se i može očekivati u takvom surovom svijetu i s takvom surovom prošlošću? Joel je čovjek koji govori jako malo, ali unatoč tome, Pedro u tim scenama kaže jako puno. Svaki pogled, svaki uzdah, svaki pokret i svima je jasno što se krije iza toga.

Ellie s druge strane stalno priča, ne gasi se. Ellie je u isto vrijeme zaigrano, šaljivo dijete te inteligentna, odlučna i čvrsta osoba. Ona je čas vesela, bezbrižna i znatiželjna, a čas britka, direktna i agresivna. Bella je sve te crte prikazala savršeno. Ono što se, doduše, razlikuje od same igre je stupanj te agresije gdje je ponekad djelovala preagresivno. No razlika nastaje, između ostalog, i zbog različitih medija. U seriji promatramo likove kroz praktički samo pola vremena provedenog u igri. Serija je većinom prenijela sve one narativne elemente, ali nije brojne situacije borbi, lutanja uokolo i skupljanja materijala za nadogradnju opreme, što je logično. Kad se to izuzme, Ellie bi i u igri bila agresivnija. No, unatoč tome, način na koji je odglumila posljednje dvije epizode je, bili fan igre ili ne, bio genijalan. Premda mnogi i dalje ne mogu preći preko njenog fizičkog izgleda, Bella je zaista postala Ellie.

Priča

Kreatori su se u nekim situacijama odlučili podosta odmaknuti od izvornog sadržaja i prilagoditi priču malim ekranima. I dok je to u nekim elementima mnogima sjelo, poput onih kratkih uvoda u neke epizode (koji su usput, zaista odlični, onaj iz prve epizode još uvijek pamtim), neke izmjene su gledateljima bile toliko loše da su namjerno rušili ocjene na IMDB-u.

Logično gledajući, nije bilo ni moguće, ali ni poželjno da se apsolutno sve iz igre doslovce preslika na male ekrane. Kao prvo, to su sasvim drugačiji mediji. Priču u igri doživljavamo sasvim drugačije jer mi igramo kroz te likove, mi proživljavamo radnju. Mi jesmo ti likovi. I naravno da se onda i brže i lakše i jače vežemo uz njih, uz odnose i radnju. Osim toga, većina igara mora imati i “igrajuće” elemente, ne samo narativne. Moramo se šuljati, pucati, istraživati i skupljati stvari. Na seriji i filmu je to nepotrebno. Konekcija s likovima se stiče na drugačiji način.

Tu pak dolazimo do treće zamjerke mnogih – premalo borbi i premalo susreta sa „zombijima“, odnosno zaraženim gljivoidima. Da budem iskren, ja osobno bih volio da je serija trajala još barem 3 epizode, da ih je bilo 12. No ni tada mi ne bi pretjerano nedostajalo borbi sa zaraženima, koliko istraživanja svijeta i raznih drugih epizodnih likova te njihovih tragičnih sudbina, prožetih s ovako divnom dinamikom Joela i Ellie.

Sami zaraženi su bili prikazani sasvim dovoljno. Nije poanta u borbi, poanta je da se predstavi što su, kakvi su i kakvu prijetnju predstavljaju. To smo vidjeli u prvoj izmijenjenoj, jezivoj sceni kod starice u susjedstvu. Vidjeli smo u prvom susretu s clickerima. Vidjeli smo u Kansasu i onoj odličnoj akrobatskoj djevojčici u automobilu. Vidjeli smo kod poljupca Tess i Mr. Gljive. Vidjeli smo u shopping centru. A vidjeli smo i kod rođenja Ellie.

Znači, susrete sa zaraženima vidjeli smo tamo gdje je to nešto značilo za radnju, za pojašnjenje opasnosti, neizbježnosti, okrutnosti, ali čak i neke ljepote te gljivaste pošasti. Ljepote, jer Cordyceps nije zao, zombiji nisu zli, ne mrze. Najveći neprijatelji su upravo ljudi. I ne samo da su najveći neprijatelji, već ovisno o kutu gledanja, isti čovjek može biti i heroj i negativac. To je bilo jasno vidljivo u igrama, a to je jasno prikazano i ovdje. I upravo iz tog razloga, ova adaptacija je toliko uspješna.

Ono što bih htio spomenuti je u biti dokaz genijalnosti i bezvremenske kvalitete igre. A to je upravo količina scena i dijaloga koji zapravo nisu mijenjani, već su praktički preslikani jedan kroz jedan na ekran. To govori koliko je The Last of Us kao igra napisana bez greške. Koliko su te scene i dijalozi perfektni. Vjerujem da se većina fanova igre još uvijek sjeća brojnih situacija iz igre na koje su vjerojatno ponekad i zasuzili. U svakom slučaju, velika pohvala za ovaj aspekt serije.

Svijet

Ova stavka također zaslužuje velike, velike pohvale. Set dizajn, kamera, šminka, produkcija, sve je na nevjerojatnom nivou. Svijet izgleda kao što bi trebao. Pod tim ne mislim da bi trebao izgledati točno kao u igri, već zaista izgleda kako bi trebao izgledati u ovakvoj situaciji. Interijeri i eksterijeri su odlični. Shopping centar izgleda nemoguće dobro, zaista mi nije jasno kako su ga uspjeli predočiti toliko detaljno. Scena kad ulaze u jednu od zgrada u prvoj epizodi, voda u predvorju, sve prepuno obraslog zelenila, tračak sunca koji prodire kroz rupe i mala žabica na klaviru. Odlično. Scene po zimi, scene u šumi, scene u gradu, sve autentično i realistično. Čak su i prave žirafe koristili za posljednju epizodu.

Jedina zamjerka je loš CGI iz nekih krupnih planova prikaza grada. Baš je očigledno korištenje zelenog ekrana. Ali osim toga, svaka pohvala. Veliki plus ide i za šminku infecteda te za kaskadere i plesače koji su ih glumili. Fenomenalno. A sve to skupa ne bi bilo dovoljno dobro da se nije uključio i Gustavo Santaolalla sa svojom famoznom gitaricom koja se savršeno isprepliće sa svijetom The Last of Usa te koja kroji tu tešku, apokaliptičnu atmosferu.

Ono što se definitivno može primijetiti je da su na svim aspektima ovog projekta radili veliki fanovi same igre. Tu je vidljiva izuzetna ljubav i velika posvećenost detaljima. Prati se čak i izgled sata, s rupom od metka, kao u igri. Garderoba Joela i Ellie preslikava one korištene u igrama, uz dodatak da vidimo kako su došli do njih. Tako je svaki novi element Joel uzeo od nekog od sporednih likova. Košulju od Franka, ruksak od Henrya. Ellie čita stripove koje smo skupljali u igrama. A da ne spominjem scenu kad nađe gay časopis za odrasle u Billovom autu.

Izdvojio bih i scene borbi koje su izmijenjene u odnosu na igru te smatram da bolje odgovaraju ovom mediju. Scena kad na fakultetu Joel padne proboden na šipku je ovdje ipak malo realističnije odrađena. Ali najbolja scena borbe je definitivno u posljednjoj epizodi. Ona kad Joel izmasakrira cijelu bolnicu Krijesnica je vrhunski odrađena. Prigušeni zvukovi, dorađena glazbena tema i njegovo metodično, a rekao bih i realistično, napredovanje prema operacijskoj sali će još dugo ostati u glavi.

Ukratko

Ja sam izuzetno zadovoljan. Jako mi se sviđa omjer potpuno istih scena, te onih dorađenih ili pak sasvim novih. Jako su me se dojmile upečatljive flashback scene, ali crème de la crème je treća epizoda s nevjerojatno živopisno odrađenom ljubavnom pričom u tom okrutnom svijetu.

Gluma mi je u cijelosti odlična. Bilo da se radi o sporednim likovima ili naša dva glavna protagonista. Iako mi je Ellie u seriji nekad bila pregruba i preagresivna naspram Ellie u igri, razumijem razloge i ideju. No činjenica je da Bella zaista dobro glumi. Zadnje 2 epizode je bila čista Ellie.

Znam da mnoge smeta što nije bilo dovoljno infecteda, ali ja tu nisam našao zamjerku. Ovo je drugačiji medij. I dok je u igri bilo toga dosta, ja ni u samoj igri nisam doživio da je naglasak na tome. Na akciji, horroru ili stealth elementima, već ponajviše na priči. Na odnosu Ellie i Joela. A dodatno, na primjeru sporednih likova kroz koje se pokazuje kakav je taj cijeli svijet. I kako svatko može bit i heroj i negativac u svojem malom mikrokozmosu.

Uglavnom, feeling je uspješno prenesen, odnosno identičan kakav je trebao biti.  Ali baš zbog svih pozitivnih elemenata i divnog odnosa Pedro/Bella, vrlo rado bih da je bilo 12 epizoda umjesto 9. Ima tu materijala za dodatno istraživanje svih priča, likova i odnosa. A kako je potvrđena još barem jedna sezona, radujemo se istraživanju svih tih elemenata.

Što se ocjene tiče, znam da svi vole ocjene pa ako gornji opis nije dovoljan, već želite i broj, on je sigurno 9/10.