Recenzija | Tyranny

„Svugdje gdje postoji višak moći, ona želi osvajati.“ – Friedrich Wilhelm Nietzsche

Obsidian Entertainment je teško ne voljeti, ako već volite RPG žanr kao takav. Veterani industrije i tvorci legendarnih RPG-a kao što su Fallout 2 i Planescape Torment, kasnije su oformivši novi studio stekli još veću i bolju reputaciju među ljubiteljima RPG-a. Možda i najveći biseri bili su upravo Star Wars: Knights of the Old Republic II: The Sith Lords, Fallout: New Vegas i South Park: The Stick of Truth. Sve redom igre rađene po licenci i „narudžbi“ (da spomenem i još Dungeon Siege III te Neverwinter Nights 2), ali i ujedno igre koje su RPG puristi više cijenili od prethodnika koje su radile mnogo veće kompanije poput Biowarea i Bethesde, i kao takve zaslužuju posebno priznanje. Ne bez temelja, jer KOTOR: TSL i F: NV su donijeli svijet uvjerljivih, dubokih i zanimljivih likova te koherentniju višedimenzionalnu radnju gdje obično liniju između dobra i zla nije lako uočiti. Retrospektivno gledajući, sve Obsidianove igre su briljirale u onim najvažnijim segmentima RPG igre, naraciji i karakterizaciji. Izuzetak od ovog niza nije bio niti ne tako davno izašli Pillars of Eternity i pripadajuća dva DLC-a.

Igra koja je mnoge podsjetila na stara vremena zlatnih WRPG-ova – Pillars of Eternity.

Nakon PoE najava Tyrannyja je kod mene svejedno naišla na blagu skepsu. Nisam bio siguran hoće li Obsidian ponovno dostaviti djelo vrijedno pozornosti i preporuke, jer na osnovu prvih materijala sve je upućivalo samo na „šablonu“ onoga što je predstavljao PoE. Srećom, nakon 61 sati kroz koje se igra razvlačila poput maratonskih govora pokojnog Fidela Castra, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je Obsidian ponovno dostavio igru koja će se još dugo pamtiti u krugovima igrača klasičnih izometrijskih, ali i standardnih WRPG-ova. Ne samo to, Tyranny je dovoljno drugačija i konceptualno svježa igra da bude zanimljiva i onima koji su se već izguštali u Pillarsima. S obzirom da sam u PoE i DLC-e utukao 134 sata, vjerujem da i ove riječi imaju svojevrsnu težinu u toj tvrdnji, koliko god da pri tome mogu biti i subjektivan.

Pa, kakav je ustvari Tyranny? Radnja igre nas odmah baca u srednjovjekovni fantazijski svijet Terratusa, u kojem je osoba nevjerojatne moći, poznata samo pod imenom Kyros, pokorila gotovo čitav poznati svijet kroz proteklih 400 godina. Kyros je u stanju pretočiti svoje riječi u magične edikte, koji u takvom obliku ima snagu donijeti razne pošasti (potresi, požari, strašne oluje i slično) čitavim državama. Samo Kyros posjeduje ovakvu moć, što ga čini najmoćnijom živućom osobom i svojevrsnim polubogom bez presedana. Naravno, potpuno pokoravanje država i naroda ne bi bilo moguće bez sljedbenika i široke podrške (pokorene) javnosti. Kyrosovu vojsku vode isto tako mistični i običnim ljudima nadnaravni vojskovođe Archoni. Vi ste jedan od Fatebindera, sljedbenik velikog Tunona koji je ujedno Archon pravde i pravičnosti.

Tunon – još jedan od dojmljive postave likova, Archon opsjednut slijepim provođenjem pravde i pravednosti krojene po Kyrosovom nemilosrdnom sistemu.

Vaš zadatak je biti sudac, porota i krvnik u svim situacijama kada Kyrosova vojska i generali zahtijevaju naknadno „kondicioniranje“. Vjerujte, prilika za to će biti pregršt. Kao Fatebinder imat ćete praktički apsolutnu moć i ingerenciju donositi odluke kako vas je volja, što će vas već u početku staviti u ulogu koja će stalno zahtijevati neke kompromise i oprečna mišljenja. Najčešće neće biti moguće donositi odluke na način da zadovoljite sve sugovornike ili frakcije, no u tome i jest poanta.

Tyranny nije igra u kojem ćete imati mogućnost biti apsolutni „good guy“, makar je i to moguće u nekoj mjeri. Naspoljetku, ipak ste u poziciji pobočnika koji će u suštini izvršavati volju beskrupuloznog diktatora. Velik broj izbora svodit će se na navigiranje i biranje između dva ili više zla. Nešto poput američkih predsjedničkih izbora, khm. Dvije najveće frakcije u igri su Disfavored (sjevernjačka vojska prekaljenih i iznimno dobro naoružanih ratnika koji su okosnica Kyrosove vojske) koju vodi stari Archon Graven Ashe i Scarlet Chorus (većinom regrutirani nesretnici iz pokorenih krajeva, ne naročito sposobni, premda manjak vještine i opreme nadoknađuju brojnošću) koju vodi iznimno nestabilni, ali zato sposobni i zlokobni Voices of Nerat.

Graven Ashe i Voices of Nerat, dva temeljna stupa Kyrosove tlačeničke vojske.

Spomenute frakcije su okosnica Kyrosove vojske poslane u tek pokorene zemlje Tiersa, i vaš zadatak bit će uskladiti spomenute skupine i razbiti svaki preostali otpor domaćih frakcija, na način kako smatrate da je to prikladno. U svom tom kaosu pred vas će biti stavljene zanimljive dileme, teške odluke i prilika da vas pojedine frakcije obožavaju i preziru. Ovisno o nivou njihove naklonosti ili bijesa prema vama, otključavat ćete i dodatne sposobnosti, bile one aktivne ili pasivne.

Isto vrijedi i za vaših mogućih šest suputnika. Ovisno o vašem odnosu s njima, rast će i njihov nivo lojalnosti odnosno straha prema vama. Veći nivoi omogućit će i posebne borbene kombinacije s vašim glavnim likom, koje će ponekad biti od velike važnosti u težim i izazovnijim borbama. Što se likova tiče, zabava i intrige su zajamčene. Imat ćete priliku regrutirati ženu ubojicu koja uživa u svom „poslu“, ženskog vukodlaka kojoj je najveća želja loviti izazovni ljudski plijen, ratnika vječno zatočenog u oklop, tinejdžerku iz Chorusa koja samim glasom može upravljati bilo kojom osobom, čarobnicu koja upravlja zaboravljenom magijom manipulacije tekućinama i mjesecom te starog i iskusnog mudraca. Dakle, ponovno imamo šaroliko društvo sjajno napisanih i osmišljenih likova, makar moram priznati da je PoE bio nešto impresivniji, ponajprije zahvaljujući likovima poput Durancea i Grieving Mother. Iako nema klasičnih questova za suputnike, dodatan dijalog otključat ćete kako se bude razvijao vaš odnos s njima. Jedan mali savjet, ako želite pravi party banter odnosno grupno prepucavanje, obavezno vodite razgovore u nekom od Spirea.

Mistični Spirei, odredišta drevne moći i uvijek zanimljivih prepucavanja među vašim kompanjonima. Kada Kills In Shadow (pandan vukodlaku) progovori, ostali likovi obično zašute. Pitamo se zašto.

Prava šteta što svi dijalozi nisu sinkronizirani, jer je glasovna gluma odlično odrađena u svim onim dionicama kada je slučaj da ista i postoji.

Ono što je Tyranny posebno naglašava i što je vidljivo u samom početku je da praktički svaka vaša akcija ili izjava ima određenu posljedicu u smislu mijenjanja reputacije i svijeta koji vas okružuje. Osnovna premisa koju ćete čuti i u igri je da za pravu moć trebate biti i primijećeni, ispoljavanjem akcija koje će se odraziti na svijet koji vas okružuje. I da, moram naglasiti da ovakvu razinu interakcije i odražavanja vašeg „ja“ u igrama dosad nisam vidio. U usporedbi s PoE (i sličnim igrama) koji predstavlja klasični ogromni RPG i pripadajući mu svijet, Tyranny briljira u ovom segmentu i fokusira se upravo na iskustvo naracije u kojoj ste vi praktički centar svega. Iako je usred razvoja igre otišao, definitivno se osjeti ostavština i utjecaj legendarnog narativnog dizajnera Chrisa Avellonea. Kvaliteta je na standardno vrhunskom Obsidianovom nivou na koji smo dosad i navikli. Šteta što je Obsidian ostao bez Avellonea, ali osobno se radujem sljedećim projektima na kojima je dotični gospodin sudjelovao, u prvom redu Divinity: Original Sin II i Torment: Tides of Numenera.

Tyranny je dizajnom nivoa manji od Pillars of Eternity, opcionalnih područja je manje (iako ih i dalje ima!), frustrirajućih borbi nema toliko (sjetite se samo opcionalnih zmajeva iz PoE i završnog bossa na kojeg su se mnogi na internetu žalili) i manje je tamnica u glavnoj priči. Linearniji pristup dizajnu igre nije naštetio, dapače moram priznati da je ovo samo diglo kvalitetu i da Tyranny nudi RPG paket koji bi se mogao svidjeti i nekome tko nije vičan ovom žanru, pa čak i onima kojima je PoE bio pomalo naporan. Na normalnoj težini i bez pretjeranog lutanja, menadžmenta likovima i svega ostalog, igra je definitivno pristupačna svima onima koji ponajprije žele uživati u priči i likovima. U usporedbi s ostalim sličnim igrama, Tyranny se definitivno jako dobro drži.

S obzirom na rečeno, Tyranny bi prema svemu sudeći mogao voljeti širi krug ljudi, ako već možete preći preko prezentacije koja je ponovno u Unity pokretaču i u suštini više naklonjena estetici u odnosu na efekte, teksture i sve ostalo. Naposljetku, u toj tehničkoj kategoriji imamo jedino pokazivač za razinu antialiasinga. Skromno, ali tako je ciljano rađeno s obzirom na ograničeni razvojni budžet ove igre, koje po svemu ostalome pak nije nimalo skromna.

Jedna od zanimljivijih lokacija u igri. Mislite da je lik u pozadini samo skulptura?

Što se glazbe tiče, ne mogu reći da sam naročito impresioniran, ali dionice koje označavaju određene preokrete i nivoe su korektno odrađene. Moj favorit je dionica protiv onih bitnijih bossova, čime je osjećaj epske borbe samo naknadno uvećan. Dobar posao Obsidianovci, iako je pozadinska glazba bila bolja u PoE.

Na polju igrivosti mogu samo reći da mi je drago što nakon PoE više nemam mali milijun skillova i magija za neke klase tipa mage, od kojih dobar dio nisam ni koristio. Srezan je i broj maksimalnih likova u partiju sa šest na četiri, što i mikro menadžment čini podnošljivijim. Srećom, za razliku od PoE, mogućnost podesivih AI rutina je ovdje prisutna od početka umjesto da se dodaje naknadno putem zakrpe, što će svakako cijeniti igrači koje ne vole puno klikati za svaku slučajnu borbu.

Sada i svaki lik ima svoje unikatne talente, dok je određenu nestandardnu magiju moguće mijenjati, ovisno o magičnim znakovima koje nađete u igri. Uspješnost i uopće mogućnost korištenja naprednijih magija ovisit će isključivo o vašem lore nivou, koji je ponajprije karakteristika likova koji su u prvom redu vični korištenju magije i literature (lorea) u igri. Baš onako kako bi i trebalo biti i ovdje nema nikakvih prigovora. Sama borba je više manje ekstenzija borbe viđene u PoE, dakle borba u stvarnom vremenu s mogućnošću taktičkog pauziranja. Zbog već spomenute mogućnosti otključavanja borbenih kombinacija s vašim suputnicima i općenito manjeg broja beskorisnih skillova/magija, fajtanje je jako zabavno. Neke kombinacije rezultirat će situacijom da vaši protivnici jednostavno eksplodiraju u lokvi krvi. Prilično zadovoljavajuće, moram naglasiti.

Zaključno, Tyranny je RPG koji oduševljava, unatoč i dalje vidljivo skromnijoj produkciji u vidu dijaloga koji nisu kompletno sinkronizirani i same vizualne prezentacije. No u svojoj srži ovo je odličan RPG koji pak u drugim segmentima pomiče granice žanra i čini ih dostupnijim širem krugu ljudi. Iako je priča u konačnici zaokružena na zadovoljavajuć način, Tyranny vapi za nastavkom ili barem za ekspanzijom koja bi objasnila i nastavila…neke stvari. Žalim jedino što ova igra neće doći na konzole, no vjerujem da sučelje i mehanika igre jednostavno nisu dovoljno prilagođeni za to, što je bio slučaj i s Pillars of Eternity. Zaigrajte ovo ako ste u prilici i ako vas barem u nekoj mjeri zanimaju igre rađene po uzoru na staru školu WRPG-ova. Tyranny će vas staviti u dvojbene situacije u kojima ćete vjerojatno dvaput promisliti o onome što radite, navodeći vas na kontemplaciju koliko je zapravo ljudskosti i morala ostalo u svijetu Terratusa da biste ipak marili za posljedice svojih akcija. I to radi vrhunski.

PLUS: svijet bogat zanimljivim likovima; priča, višestruki izbori; dijalozi; rafinirana borba; estetika igre

MINUS: nisu svi dijalozi sinkronizirani; skromnija prezentacija; slabo pamtljiva glazba; zagriženim RPG igračima će biti nedovoljno duga igra