Recenzija | What Remains of Edith Finch

Igra u kojoj i obično ljuljanje na ljuljački može postati napeto iskustvo.

Ah, još jedan pripadnik walking simulator žanra, ovaj put proizašao iz ruku malog neovisnog studija iz Santa Monice – Giant Sparrowa. Ako vam je potreban podsjetnik, radi se o kompaniji koja je prije otprilike 4 i pol godine izdala poprilično dobro primljenu PlayStation ekskluzivu „Unfinished Swan“, a u kojoj smo imali priliku zaigrati u ulozi dječaka koji pokušava naći smisao u svemu nakon smrti svoje majke. Efektivan prikaz tuge i sjete nije stran ovom developeru, a budući da im to dobro ide, zasigurno će svima biti drago da se i njihov najnoviji naslov bavi upravo tim emocijama.

Malo o indie walking simulatorima

Volim indie igre. Eto, priznao sam, i sada će kolega iz redakcije vjerojatno opet početi kolutati očima. Naravno, to ne znači da igram sve neovisno što mi padne pod ruke i da to radim zbog toga što su ostale igre previše mainstream ili što već. Ne, već cijenim to što se puno malih neovisnih developera trudi napraviti nešto drugačije, cijenim njihovu strast prema igrama i volim vidjeti kad neka originalna ideja uspije i pokaže što sve ovaj medij još može biti. I, bez pretjerivanja, upravo u neovisnim igrama sam se najčešće susretao s novim zanimljivim konceptima i inovativnim mehanikama igranja, pa makar da se radilo i o najmanjim detaljima koji mogu funkcionirati samo u specifičnim scenarijima. No, indie je mnogima postao sinonim za loše igre, što je i očekivano s obzirom na to da danas svatko ima pristup besplatnim alatima te je sposoban napraviti vlastitu igru. A nemojmo se i zavaravati, većina toga i jest loše, te se treba dobro potruditi da se iz svega toga izvuče pokoji dragulj. Ali bitno je da dragulja ima. Stoga ću prvu rečenicu preoblikovati u „volim dobre indie igre“.

I to me dovodi do indie igara iz žanra simulatora hodanja, žanra kod kojega je publika vjerojatno najpodjeljenija. Neki će ga cijeniti za ono što je, dok će ga drugi potkopavati zbog manjka gameplaya i kratkog trajanja. I doista, standardnog gameplaya u ovakvim igrama nema puno, ali zar nije već jasno da je unikatna prezentacija priče razlog zbog kojega se ove igre rade, a da je doza interakcije s njihovim svijetom koji pružaju razlog zbog kojega nisu izvedene kao film ili knjiga? Možda je izraz „igra“ pogrešan u ovom slučaju, možda je prikladniji naziv „interaktivni narativ“ ili „vizualna novela“. Nazovite ih kako želite, ali ovo je i dalje jedno iskustvo drugačije od pasivnog gledanja i čitanja i zbog toga vrijedi postojati u obliku ovog medija.

No ipak, iako mi je nekoliko walking simulatora izrazito drago, i dalje ne mogu reći da sam najveći fan ovoga žanra. Štoviše, kada mi netko spomene walking simulator, prve asocijacije su mi „dosada“ i „gubitak vremena“, dakle, kada započinjem igru ovakvog tipa, u startu nemam visoka očekivanja. Problematika leži u tome što, koliko god neki primjerci bili kvalitetni, do sada su mi svi ostavili gorak okus u ustima. Primjerice, „Gone Home“ je imao zaista premalo gameplaya te se sve svodilo na „dođi ovdje, poslušaj naraciju, idi dalje“, „Firewatch“ je imao odličnu atmosferu i predivnu grafiku te je igračima pružio veću slobodu u kretanju, dok je monolog obogaćen i s dijalozima, no njegova priča se pred kraj jednostavno rasula, a slično se dogodilo i s Konom. Walking simulatori su do sada pokušali svoju priču prikazati kroz brojne žanrove, od onih koji su naginjali prema puzzle elementima do onih koji su se okušali u, mnogima već omrzlom, survival žanru.

Dakle, iako žanr kao takav seže još u 80-te godine prošlog stoljeća, ne mogu se oteti dojmu da su ovakve igre te načini storytellinga koje njihovi developeri isprobavaju još uvijek u nekoj ranoj, eksperimentalnoj fazi. Nikad za jednu od njih nisam mogao reći: „To je to, napokon nema velikih propusta.” No možda je tome upravo došao kraj, jer čini se da „What remains of Edith Finch“ zaista radi sve kako treba.

Prokletstvo obitelji Finch

Jedna stvar zajednička je svim članovima obitelji Finch – Finchevi ne umiru prirodnom smrću. Igrajući u ulozi mlade djevojke, Edith Finch, ujedno i posljednje grane ovog obiteljskog stabla, nakon godina izbivanja vraćamo se svojem domu koji sada zjapi prazan te pokušavamo otkriti uzroke iznenadnih smrti svojih bližnjih. Velika kuća izgrađena na ruralnom otoku bila je dom triju generacija Edithine obitelji. Svaki njen član napustio je ovaj svijet prerano, šokantnom smrću koja je uvijek ostavila novi ožiljak na njegovoj rodbini. Nakon smrti, spavaća soba pojedinog člana bila bi zauvijek zaključana, dok bi u njoj svi predmeti koje je posjedovao ostali netaknuti. Mogli biste se zapitati – kako je onda bilo dovoljno mjesta u kući za nove generacije? Odgovor je kratak, ali možda i malo neočekivan. Finchevi su jednostavno gradili dodatne katove iznad trenutnih soba što je rezultiralo visokim tornjem na jednoj strani kuće, a koji se može i vidjeti na naslovnoj slici.

Kao što se može i očekivati od jednog simulatora hodanja, igra ne sadrži nikakve neprijatelje, zamke niti išta slično, no isto tako, u njoj nema ni zagonetki, kao ni ikakvih sustava preživljavanja. Fokus je isključivo na prezentaciji priče, ali upravo zbog toga ova igra u tome i briljira.

Igrač svoj put započinje nedaleko od posjeda. U daljini se nazire unikatna mješavina različitih arhitektonskih stilova Fincheve kuće. Put do nje sastoji se od kratkog prolaska kroz obližnju šumicu nakon kojeg će nas, kad iz nje izađemo, dočekati raskošan prednji ulaz. Bez previše razgledavanja okoliša, ubrzo ćemo se pronaći u bogatim prostorijama Edithinog doma te ćemo započeti svoju potragu za napuštenim dnevnicima, skrivenim prolazima i privatnim predmetima naših predaka.

Dizajn interijera kuće je magičan, a dobro osvjetljenje i neočekivano velika količina detalja u svakoj prostoriji ovaj dom učinili su iznimno živim. Čak i konstantno škripanje staroga drva, koje odzvanja njegovim hodnicima daje još jedan dašak realnosti cijeloj prezentaciji. Iako sobe prepune starih slika te zapušteni podrumi znaju ponekada stvarati osjećaj jeze, kuća ipak djeluje kao pravi dom u kojemu se dobro živjelo.

Ono što je bitno spomenuti je to da, za razliku od igara poput „Firewatcha“ ili „Kone“, ova igra nam ne daje zadatke koje trebamo obaviti i ne zadaje lokacije do kojih trebamo doći, već je po tom pitanju iznimno pravocrtna. Iako je kretanje po kući relativno slobodno, jednom kada pronađemo prvi dnevnik, priča će nas voditi svojim putem te će nas uvijek dovesti do mjesta na kojemu ćemo pronaći predmete koji će ju odmah nastaviti. No, toga sam postao svjestan tek nakon prelaska igre, što govori da je osjećaj slobode izbora ipak i dalje prisutan te takav način napredovanja nije nešto što bih okarakterizirao kao negativno. Dapače, rezultat toga je iznimno tečan narativ kojim će se samo izbjeći gubljenje vremena na bezglavo lutanje, što je bila posebna boljka u ne tako davno izašloj „Koni“.

Naravno, ja ne bih bio ja da se ipak nisam uspio nakratko izgubiti, tako da sam se u jednom dijelu igre zaputio smjerom iz kojega sam krenuo da bih se potom našao u potpuno mračnoj centralnoj sobi. Naime, kako priča napreduje, u igri se spušta mrak te je u tom dijelu priče bilo već dovoljno mračno da ne bih mogao vidjeti ni prst pred nosom da nije bilo malo mjesečine koja je prodirala kroz prozore. Tada je bilo jasno da igra od nas ipak ne želi da se vraćamo na lokacije koje smo jednom prošli. No jedno je sigurno, Fincheva kuća u potpunom mraku izgleda kao savršena lokacija za neki dobar horor, a i podsjeća malo na Resident Evil 7.

Inovativnost storytellinga

Povijest Fincheve obitelji prikazana je kroz antologiju kratkih priča od kojih se svaka fokusira na jednog člana obitelji. Jednom kada pronađemo sobu pojedinog člana, u njoj će se obično nalaziti nekakav tekstualni dokument koji će, kako igračima, tako i Edith objasniti što se dogodilo s tim likom. Primjeri takvih dokumenata su dnevnik djeteta ili pak pisma između nedavno rastavljenog para. No dok Edith samo čita njegov sadržaj, igrač instantno mijenja vrijeme i prostor te se seli u tijelo preminule osobe na dan njene smrti. I upravo ovo je razlog zbog kojega će se ova igra najviše pamtiti.

Developeri su nastojali svakog člana obitelji Finch učiniti unikatnim koliko je to bilo moguće, a to se proželo i na sve ostalo vezano za njega. Dizajn svake sobe potpuno je originalan te je dovoljno samo proći kroz nju da bismo odmah mogli ukratko reći tko je u njoj živio i čime se bavio u životu. Isto vrijedi i za prezentacije svake od pojedinih priča, pa čak i za popratnu glazbu.

Stvarno je teško išta spomenuti vezano za same priče, jer je bolje u njih ući sa što manje znanja, ali ono što sam u uvodu spominjao o inovativnosti kod neovisnih igara može se vidjeti ovdje. Svaka priča prezentirana je s vlastitim stilom. Primjera radi, u jednoj ćemo imati priliku zaigrati u ulozi raznih životinja, u drugoj će nam ona biti prezentirana u stilu EC Comics stripa gdje ćemo se, dok ga čitamo, unutar njegovih okvira kretati Finchovom kućom u cel-shaded stilu, a jedna će nas pak priča provesti kroz prosječan dan psihički oboljele osobe, tijekom kojega ćemo istovremeno obavljati njen svakodnevni posao dok ćemo s druge strane ekrana ući u njen um te kontrolirati princa u njegovoj bajkovitoj pustolovini. Neki narativi prikazani su kroz monologe, neki kroz fotografije, a neki čak i kroz poeziju. Varijacija ima mnogo i svaka od njih je toliko dobra da nećete moći dočekati sljedeću kako biste vidjeli što vam je igra pripremila.

Kako sam već spomenuo, mnogi članovi ove obitelji preminuli su jako mladi, neki čak i još dok su bili djeca. Dječju smrt nije lako prikazati na način koji neće biti užasavajuć, no „What remains of Edith Finch“ u tome ipak uspijeva. Igra nastoji prenijeti poruku da je smrt normalan dio života i ista nikada nije prikazana radi postizanja jeftinog emocionalnog efekta. Iako upoznajemo te ljude kroz njihovu smrt, oni njome nisu obilježeni. To nisu priče o načinima na koje su pojedini članovi obitelji Finch umrli, već priče o njima samima. Iako je svaka od njih relativno kratka, igra svaki put pruža dovoljno vremena da upoznamo svakoga lika te se s njime uspijemo povezati prije nego što nam ga oduzme. Zapravo je nevjerojatno kako su developeri ovo uspjeli postići u, ponekad, svega nekoliko minuta. Iako su mnoge od tih smrti u stvarnosti bile stravične, igra ih nekako uspijeva učiniti predivnima, i to je zaista posebno.

Emocija ima napretek, i one su snažne. Naravno, sve ovisi o tome kakav je tko kao osoba i za sebe ipak ne bih rekao da padam baš na sve, ali ono što me jako iznenadilo je to da sam iz nekog razloga uspio dobiti trnce na gotovo svakoj priči i to mi više od ičega drugoga govori koliko me igra stvarno dotaknula. Iako su priče više za dušu nego za um te, iako se koji put znaju približiti granici klišeja, ipak tu granicu nikad ne prelaze.

Kontrole ne mogu biti jednostavnije. Osim normalnog kretanja, igra koristi još samo jednu tipku za interakciju sa svim elementima. Sve interakcije su vrlo intuitivne te igrač uvijek u nekoj mjeri mora gestikulirati pomoću kontrola. Primjerice, kada otvaramo vrata, morat ćemo to doista i učiniti s mišem ili gamepadom, kada listamo knjigu, morat ćemo i u stvarnosti pomicati ruku, kada otključavamo vrata, morat ćemo rotirati miš kako bismo ih otključali. Mali su to detalji koji su kasnije iskorištavani na razne načine prilikom svake kratke priče i to je nešto što jednostavno treba iskusiti. Čitanje o tome, pa čak ni gledanje, nije dovoljno, jer je i to najsitnije upravljanje dostatno da nas uvuče u ovaj virtualni svijet. Treba samo reći da je količina pažnje da sve uvijek funkcionira najbolje što može, jako velika.

Priča unutar priče, igra unutar igre

„What remains of Edith Finch“ mora se direktno odigrati da bi se potpuno doživjela. Njeno trajanje od svega 2 do 3 sata može se usporediti s trajanjem jednog filma, stoga vam definitivno neće uzeti previše vremena da joj ne biste dali šansu. Ono što je bio čest problem konkurentnim igrama jest nedorečen kraj, ali toga ovdje nema. Igra od prvog do zadnjeg kadra niti malo ne posustaje te pruža zadovoljavajuću i emotivnu završnicu kakvu smo samo mogli poželjeti.

Naposljetku, ovo je igra koja govori i o načinima na koje je moguće ispričati priču. Nije sve samo o ljudima koji žive u njoj, već i o formama koje te priče mogu zauzeti. Poezija, fotografija, strip, sanjarenje, slika, igra – sve je iskorišteno na specifične načine kako bi se stvorio unikatan način pripovijedanja. Sve suze koje izaziva u potpunosti su zaslužene, a ono što je Giant Sparrow postigao s načinom naracije uzdiže ju iz ostalih igara ovoga žanra. U ovoj igri, smrt je izvjesna, dok je život iznenađenje. Jedan od najboljih predstavnika svoga žanra i kao takav zaslužuje sve preporuke.

Plus: Unikatan i inovativan način pripovijedanja; kvalitetno napisana priča; predivan vizualni dizajn; glazbena podloga

Minus: Kratko trajanje za koje bismo voljeli da je moglo biti malo duže; igra ne želi da previše lutamo sami