Filmska recenzija | Good Time

Robert Pattinson u ulozi koja će mu označiti karijeru.

Ne događa se tako često da se poznati glumac/ica riješi imidža stvorenog uspješnicom na početku karijere kao što je to učinio Robert Pattinson s Good Timeom. U njegovom slučaju neki bi tu „uspješnicu“ radije nazvali stigmom iz razloga što The Twilight Saga nije baš predmet obožavanja većine ozbiljnijih gledatelja. No, ovaj film označiti će prekretnicu u njegovoj mladoj karijeri i gotovo sigurno mu donijeti pregršt novih uloga u nadolazećim projektima. Jer iako lik antiheroja Connieja Nikasa nije najdublje razrađen, niti odveć simpatičan, svejedno ćete ga zapamtiti po uvjerljivom Pattinsonovom performansu zasnovanom na nervoznom govoru tijela.

Likovima nije “good time”

Naslov filma definitivno se ne referira na situaciju u kojoj se Connie Nikas i njegov mentalno zaostali brat Nick nalaze na početku ovog moćnog krimi-trilera. Ne prođe ni 5 minuta i vi već gledate braću usred pljačke banke koja prođe relativno tiho, ali, naravno, ima neplanirani ishod koji Nicka smjesti u zatvor, dok Connie uspije pobjeći. Domišljat kakav je, Connie odluči izvući Nicka iz nasilnog zatvora u što kraćem mogućem roku i time započinje duga noć tijekom koje se odvija čitava radnja filma. Situacija eskalira serijom apsurdnih događaja koji su često u isto vrijeme duhoviti i očajni, kao što je posjet lunaparku u kojem je skrivena droga kako bi se Connie nekako domogao prijeko potrebne love.

Tijekom noći udružit će se s nekoliko likova kao što su brbljavi diler Ray i naivna tinejdžerica Crystal, individue koje nemaju puno vremena na ekranu, ali ostavljaju pozitivan dojam zahvaljujući entuzijastičnim performansama inače nepoznatih glumaca. U još manjim ulogama su Jennifer Jason Leigh (The Hateful Eight) i Barkhad Abdi (pirat iz Captain Phillipsa), zapaženi po kvalitetnim karakternim ulogama u drugim filmovima, a ovdje su reducirani na maksimalno pet minuta screen-timea. Bez obzira na to, na glumu nemam primjedbe, čak ni na Bena Safdieja (koji je režirao film zajedno s bratom Joshom), čija je interpretacija zaostalog Nicka vrijedna svake pohvale.

Autentičnost i nepredvidljivost

Braća Safdie u festivalskim su krugovima već bila poznata po dramama Daddy Longlegs i Heaven Knows What, urbanim portretima života u New Yorku. To poznavanje street-level miljea odlično im je poslužilo za energični Good Time koji počne ubrzanog tempa i vrlo rijetko usporava. Ovo je prije svega triler o neuspjeloj pljački i očajničkom pokušaju Connieja da sebe i brata izbavi iz nevolja kroz jednu noć, no autentičnost settinga uvelike pridodaje njegovoj kvaliteti. Napetost koja dolazi s filmovima o utrci protiv vremena naglašena je svakim sljedećim nepredvidljivim događajem, i to je jedna od najjačih kvaliteta filma. Možda nećete osjećati empatiju prema Connieju, ali uzbudljivo je pratiti nedaće koje karakteriziraju ovu noćnu avanturu i sve veću nepromišljenost Conniejevih odluka.

Niskobudžetni kredencijali Good Timea odražavaju se na vizuale koji su kompetentni, ali ne uvijek oku ugodni. Rukom držana kamera često u krupnom kadru prati reakcije likova što film može učiniti dezorijentirajućim u određenim scenama, no kompletira dojam neurotične atmosfere i daje filmu onaj dokumentaristički feeling. Elektronički soundtrack je odličan i jako baca na filmove iz 80-ih sa svojim pulsirajućim beatom, a prema kraju postaje sve više nelagodan sa zvukovima nalik neprestanom zujanju. Zaključno, ovo definitivno nije film za svakog, no ako volite krimi-drame o očajnim likovima, kao npr. Doga Day Afternoon, trebali biste ga pogledati.

Ocjena: 80