Destiny 2, mrzim što te volim

Ljubavno pismo Sudbini…

Situacija je sljedeća. Od izlaska Uncharteda 4, igre koju sam pojeo u roku keks, prošlo je skoro godinu i pol dana… Od tada pa do pred neki dan konzolu sam upalio svega nekoliko puta i u to vrijeme prešao samo dvije igre i odustao od treće. Žar za gamingom je isparila, uletjele su neke druge životne obveze, a fokus ono malo slobodnog vremena preusmjerio se na neke druge sadržaje poput filmova, serija i slično.

Očito je bilo suđeno

Pred par mjeseci pričao sam kako se 100% vraćam gamingu čim Destiny 2 ugleda svjetlo dana. Onda je stigla beta. Nisam bio pretjerano oduševljen i odlučio sam ipak preskočiti igru… Bar na samom početku njenog trajanja. Stigao je i taj dan, dan izlaska, a Destiny 2 se uvukao u konzole milijune ljudi, ali ne i u moju. Preletio sam preko hypea prvih nekoliko dana, a onda je došlo do olakotnih okolnosti koje su mi omogućile da i sam isprobam igru. Odjednom me udarila neka čudna nostalgija, sjećanje na tu 2014. godinu, na dane kad se udaralo po originalnoj igri i tad sam znao da je gotovo. Nije pomogla ni činjenica da je upravo te 2014. Marin Čilić osvojio US Open dan pred izlazak Destinyja pa je možda i ona praznovjerna strana u meni pomislila kako ću svojim igranjem pomoći Marinu. Nažalost, Marinu je kad zakaže u glavi potrebno puno više od mojeg igranja Destinyja, ali to sad nije ni tema.

U Destinyju nema stealth pristupa, sve je u pokazivanju „mišića“. 

Koji dan kasnije konzola je bila spremna, samo je bilo potrebno ispucati dio teško zarađenog studentskog novca na PS+ i akcija je mogla krenuti. Ušao sam u igru, dočekao me poznati izbornik, odabrao sam svog lika i spremno krenuo u vraćanje Travelera. Od samog početka dočekali su me visoki ulozi, a moj Hunter ostao je jedina nada naše galaksije. Šmeker, kakav jest, nije odolio izazovu i brzo vratio svoj light te odlučio pokazati Dominusu tko je pravi tata u svemiru. Misija izvršena, kroz trajanje kampanje napucao sam čitav svemir i postao pravi svemirski Rambo, a onda me dočekalo iznenađenje o kojem ne želim pričati jer zalazim u teritorije teških spoilera. Samo ću napomenuti kako se radi o fenomenalnoj stvari koja je zacementirala ovu igru na posebno mjesto u mom gamerskom srcu.

Najbolje tek slijedi…

Krenulo je ono pravo, okrenuo sam prvi Strike, Crucible i sve ostalo što mi igra nudi i shvatio da sam gotov. Igra me konzumirala kao što Guardian konzumira light. Osjećaj napucavanja razno raznih svemirskih beštija koji me vukao u originalu se vratio, potreba za svakim boljim komadom opreme ušla mi je u krvotok i u tom trenutku shvatio sam… Destiny 2 vratio je život u moje odumrlo gamersko srce.

Ružan, ali moj… u moju obranu ovo je tek početak dok izgled nije bitan. A i stara je slika.

Što je najgore od svega, sve sam ove aktivnosti preletio sam ili uz pomoć random igrača. Ono najbolje tek slijedi i iskreno, ta me činjenica plaši. Svi znaju kako igra najviše blista pod timskom komunikacijom i zdravom zajebancijom. Upravo sam se učlanio u klan, pravo peglanje tek nam slijedi, a činjenica je kako me najbolji dio igre tek očekuje. Toliko hvaljeni Raid sam u originalnoj igri propustio, a ovoga puta istu pogrešku neću ponoviti.

Istina, možda nije savršena, ima svoje mušice, ali je kao takvu volim. Uspjela je nešto što mnogim drugim nije, a tek se „zalaufala“. Priznat ću, strah me za svoje vrijeme i društveni život, prvi put nakon mnogo vremena, ali sam joj zahvalan što me vratila dugo izgubljenom hobiju. Tako da, hvala ti Sudbino, hvala ti što postojiš…

P.S. Ako bi mogla, molim te donesi koji lijepi Legendary ili Exotic komad opreme.