Na današnji dan prije 26 godina (nije neka okrugla jubilarna brojka, ali što ćemo sad) u Japanu je izašla svima dobro znana konzola koja je uzdrmala svijet videoigara, a i svijet općenito. Dakako, govorim o PlayStation jedinici, toj slavnoj sivoj kutijici koja je dominirala petom generacijom konzola, skršila konkurenciju odnosno potjerala tadašnje gigante Nintendo i SEGA-u u drugi plan, a donijela Sony na čelo gaminga.
Nešto više od četvrt stoljeća ta dominacija traje i danas te se PlayStation u svojoj novoj, petoj iteraciji, prodaje k’o vruće kifle, a gameri nestrpljivo čekaju prve ekskluzivne uratke 1st party studija da vide kako će izgledati next-gen (možda je pravilnije sada reći – current-gen). Ali ajmo mi zanemariti sadašnjost i vratiti se malo u prošlost te vidjeti kako je uopće došlo do ideje da nastane PlayStation.
Novi igrač dolazi u tim
Sve je to praktički počelo sredinom 80-ih kada je Nintendo spasio gaming od propasti u SAD-u svojom NES konzolom. Tamo negdje 1986. Sony nije imao uopće interesa za gaming nego je ganjao tehnologiju te je u suradnji s Philipsom razvio novi optički medij za pohranu – CD-ROM – koji je u praksi mogao pohraniti poprilično više podataka nego jedan Nintendov cartridge. Bilo je samo pitanje vremena kada će se tehnologija početi aplicirati i u konzolama. Vrijeme 16 bita je bilo iza ugla i NEC je krenuo prvi u rat s PC Engine, odnosno TurboGrafx-16 konzolom 1987. godine, a godinu kasnije je izmišljen i CD-ROM dodatak. Tu negdje je izašla i SEGA Genesis koja će par godina kasnije izbaciti dodatak SEGA, odnosno Mega CD. Dakle, budućnost je u CD-ima. Nintendo će morati nešto učiniti po tom pitanju.
S druge strane, među redovima Sonyja se motalo jedno ime koje je svima jako poznato – Ken Kutaragi. Gledajući svoju kćer kako igra Famicom (NES za Japansko tržište), shvatio je koliki potencijal ima industrija videoigara. Vjerojatno je tada svojim čelnicima u Sonyju predložio da na neki način uđu u takvo tržište, no njih to nije zanimalo. Nintendo je s druge strane za nadolazeći SNES trebao dobar čip za zvuk u igrama. Kutaragi je sklopio dogovor i počeo u tajnosti raditi na čipu imena Sony SPC700. Kada su u Sonyju skužili što Kutaragi radi, bili su bijesni i skoro su mu dali otkaz. Ipak Sonyjev tadašnji CEO, Norio Ohga, bio je na njegovoj strani i dao odobrenje za proizvodnju čipa, a Kutaragi je mogao zadržati posao.
Iako Sony i dalje nije baš bio oduševljen idejom da se na ikoji način bavi gamingom, Kutaragiju to nije bilo dosta. Nintendo, zadovoljan zvučnim čipom i općenito odnosom sa Sonyjem je razmišljao kako bi i oni trebali imati CD-ROM dodatak za svoju konzolu SNES. Prišli su Sonyju s idejom i nakon što je Kutaragi nagovorio Ohgu, krenulo se u razradu ideje. Sony je tako krenuo u izradu dodatka za SNES koji bi vrtio CD-e i paralelno konzolu sa Sony logom koja bi vrtjela i CD-e i Nintendove cartridgee. Ta konzola bi bila prvi prototip kodnog imena Play Station (s razmakom, jel). Na papiru je to sve trebalo biti idealno, ali ipak, postojao je jedan gadan problem.
Ah ta prevara..
Nintendo je bio poznat po popriličnim zahtjevima što se tiče licenciranja te omogućavanja 3rd party developerima da uopće mogu službeno raditi igre za njihove konzole i dobiti Nintendo seal of approval, a kada dođe gigant poput Sonyja, koji želi imati sva prava na igre izdane na CD mediju pa shodno tome bi imali i svu zaradu od CD dodatka, tada se pali crvena uzbuna za Nintendo. Uostalom, zbog superiornosti CD-a kao medija, developeri bi vjerojatno napustili cartridge i okrenuli se optici što bi ostavilo Nintendo bez novaca. Nintendo je s druge strane želio imati sva prava na sadržaj CD medija što Sony nikako ne bi prihvatio i to bi značilo da dogovora očito nikako neće ni biti. Tadašnji CEO Nintenda Hiroshi Yamauchi ne bi dopustio ostvarenje bilo kakvog dogovora koji bi financijski bio nepovoljan za Nintendo. No, Nintendo nije odustao od CD-ROM tehnologije pa su se obratili Sonyjevom konkurentu Philipsu za istu stvar – izrada CD-ROM dodatka za SNES.
te jedino što službeno postoji je ovakav dizajn.
Philips je već bio debelo u izradi svoje konzole bazirane na CD tehnologiji pod imenom Philips CDi, a deal s Nintendom im je priskrbio prava da izdaju ponešto Mario i Zelda igara na svojoj konzoli. Da, radi se o onim odvratno ružnim i nezgrapnim igrama koje su među najgorima u serijalima. Nintendo je putem deala s Philipsom prekršio nepisano pravilo udruživanja sa inozemnom kompanijom umjesto domaćom što je uglavnom izazvalo prijezir svih koji su znali što se događa. Takvo nešto, još u doba kada je uskoro nastupao ekonomski slom u Japanu, se jednostavno ne radi.
Najgora izdaja u povijesti gaminga
Bilo kako bilo, 1991. godine je nastupio događaj CES (Consumer Electronics Show) gdje je Sony, ne znajući što se događa, obznanio kako radi s Nintendom na SNES-u s CD-ROM dodatkom kodnog imena Nintendo Play Station. Idući dan je Nintendo najavio kako neće raditi sa Sonyjem, već će CD dodatak napraviti u suradnji sa rivalom Philipsom. Koliko je Sony, a poglavizo Ogha, bio bijesan, govori činjenica da nisu odustali od ideje da imaju konzolu, već su dotadašnju tehnologiju iskoristili u daljnje razvijanje konzole. Oko 200-tinjak prototipova koji mogu vrtjeti CD-ovi i SNES cartidgee su već dotad napravili pa su na njihovim temeljima odlučili napraviti vlastiti PlayStation.
bili proizvedeni. Može vrtjeti japanske SNES cartridgee i ima funkcionalni CD-ROM
samo što ne postoji nijedan službeni softver odnosno igra za njega.
Ken Kutaragi je to ionako htio – da Sony ima vlastitu konzolu i na taj način uđe na tržište videoigara. Probali su napraviti deal i sa SEGA-om, ali ih je ona odbila pa su bili prepušteni sami sebi. Kutaragi je shvatio da je možda bolje tako jer imaju sada već ponešto znanja o gamingu pa je Sony usput osnovao Sony Computer Entertainment gdje je Kutaragi bio glavni te su zaključio da je budućnost u 3D igrama. Nintendo ih je pokušao tužiti glede iskorištavanja tehnologije, ali sud je presudio Sonyju u korist pa su mogli neometano raditi na svom konzolaškom prvijencu.
Fatality!
Već je 1993. Sony bio u potrazi za developerima koji bi radili igre za nadolazeći PlayStation, ali oni još nisu imali iskustva toliko u izradi 3D igara. Isto tako, tehnologija koja bi pogonila takve igre bi bila preskupa što je dokazala konzola 3DO. Panasonic ju je prodavao po ogromnih 700 dolara pa su se čudili kako je prodaja loša. A igre vizualno i gameplayem nisu bile baš nešto. Sony je obećao da će napraviti jeftiniju konzolu, a pritom pružiti superiorno 3D iskustvo. SEGA je sa svojim Saturnom trebala biti opaki konkurent, ali su se zeznuli oslanjanjem na 2D tehnologiju da bi u zadnji tren modificirali istu arhitektonskim zavrzlamama (višestrukim čipovima) za 3D mogućnosti. Bilo je prekasno (sjetimo se samo E3 1995 i 299$). 3rd party developeri kao što su Namco (Ridge Racer) i Square (Final Fantasy) su shvatili koji Sony filozofiju ima te su na krilima nove tehnologije i boljih uvjeta licenciranja počeli štancati igre za sivonju stvarajući momentum za buduću dominaciju.
Tako je PlayStation na današnji dan, 3. 12. izašao daleke 1994. godine i unatoč ne baš najjačim launch igrama među kojima se isticao prvi Ridge Racer, ušao u legendu. U narednih 2 godine su počele izlaziti igre kao što su Wipeout, Rayman, Kileak, Tomb Raider, Crash Bandicoot, Tekken koje su samo cementirale dominaciju, a kad je Square, kojem je bilo dosta Nintendovih skušenih cartridgea obznanio da će sljedeći Final Fantasy izaći za PlayStation, sve je bilo jasno.
Gaming je u idućoj polovici 90-ih jednostavno bio u znaku PlayStationa što se moglo vidjeti i u tranziciji percepcije gaminga. Igre su još uvijek imale dio šarma prošlih generacija , ali su se uporno širili horizonti i istraživali novi žanrovi. Bilo je to baš zlatno doba gaminga. Percepcija gaminga kao nečega što je za djecu ili geekove je počela odumirati. PlayStation je postao poželjan komad hardvera ispod TV-a i pored Hi Fi opreme. Bio je dovoljno stylish i bilo je kul igrati se na njemu. Odjednom su se sve više počeli i odrasli igrati, a počeo se izrađivati kontigent igara koje su „ozbiljnije“ i realističnije. Barem za tadašnje standarde.
Koja se konzola mogla pohvaliti hitčinama kao što su Gran Turismo, Metal Gear Solid, Silent Hill, Resident Evil, Tekken, Final Fantasy VII, Driver, Crash Bandicoot, Spyro The Dragon? To je sve dovelo do toga da PlayStation 1 bude prva konzola koja će probiti 100 milijuna prodanih primjeraka, a Sony broj 1 u svijetu gaminga. Bolja osveta Nintendu od ove nije mogla biti napravljena nikako. Da su znali što će se dogoditi, možda bi probali skovati novi dogovor. Bilo kako bilo, prošlost je takva kakva je, a PlayStation je nama gamerima poslužio mnogo lijepih trenutaka.
Sjećanja FFA redakcije na doba gaminga na PS1
Ja sam osobno ušao kasnije u taj svijet. Prvi doticaj s konzolom je bio u igraoni 1998. godine gdje se vrtio Road To World Cup ’98. Ja, koji sam bio tada skroz u Nintendu, sam bio oduševljen izgledom konzole i igre kako dobro izgleda. Tada sam shvatio da ju moram imati. Još kad sam kod frenda igrao Ridge Racer Revolution i Command & Conquer, zapalio sam se. Tek u proljeće 1999. ja i buraz kupujemo PS1 i vrtimo onaj famozni Demo One do iznemoglosti dok kod lokalnog gusara nismo ugradili čip. Ostalo je bila povijest. Odmah smo nabali Crash Bandicoot 3, MediEvil, Tekken 3, Ridge Racer Type 4, Driver, Spyro The Dragon i višesatno igranje je moglo početi. Tad me nije bilo briga za žanr. Samo da valja. Časopis PSX se čitao do raspadanja i gledalo koje igre će se nabaviti i igrati dok mi oči ne otpadnu. Ah, ta vremena!
Da nebi bilo da blebećem samo ja, evo što su ostali kolege iz redakcije napisali na temi sivonje:
| ICEK Moj susret sa sivonjom je bio slučajan i kasan, tek tamo pred kraj davne 1999. Prijatelj je slomio nogu i posudio Plejku te se cijelo društvo okupilo kod njega isprobati to čudo tehnike. Popodne se igrao Ace Combat 3 gdje smo više gledali loading ekran uslijed nebrojenih rušenja u more ili zabijanja u planine nego pravog letenja i obavljanja misija. Ace Combat je izgledao fotorealistično, soundtrack je bio nenadmašiv, a osjećaj letenja kao da smo pravi piloti. No predvečer kad je njegova susjeda donijela prvog Spyru, tada je krenula prava zabava. Hvatao se onaj kradljivac jaja i nije ga uopće bilo lako uhvatiti. Nikad neću zaboraviti hvatanje satima po prvom levelu na onim travnatim uzvisinama. Taj osjećaj sreće kad smo ju napokon spržili i spasili jaje, skoro smo okrenuli rundu rakije da proslavimo. Tijekom noći se igrao legendarni Tekken 3. Napravili smo mali turnir te sam skoro popio batine od društva, jer sam spammao dva-tri poteza s Eddiem. Maksimalno sam frustrirao sve, koji mi nisu mogli ni prismrditi da me udare. Poslije smo kod drugog frenda špilali FIFU 99, F1 99, NBA 99, Need For Speed 4 te Thrill Kill i zabavljali se po cijele dane i noći. Ali taj prvi vikend, taj osjećaj kada kao malo dijete otkrivaš nešto posve novo i samo želiš igrati još, ne želiš ni spavati ni jesti da ne propustiš neki trenutak. Kada gledaš frendove kako igraju i osjećaš se kao da ti igraš koliko si uronjen u tu igru te trenutak ushićenja kada je napokon red na tebi… To su bila vremena. |
| GREYBACK S dobrim starim sivonjom prvi sam se put susreo u lipnju 1999. kao dijete od šest godina. Stariji brat je, nakon nekoliko godina štednje, na zadnji dan škole taktički iskoristio svoj prolazak s odličnim uspjehom kako bi nagovorio mamu da mu nadomjesti (poveći) manjak u budžetu. Tako je krenula sveopća potraga i kupovina tiskanih oglasnika, sve dok se iste večeri na kućnom pragu nije pojavio čudan svat s konzolom, dva joysticka i nekoliko piratiziranih igara. Nakon provjere funkcionalnosti i obavljene transakcije krenuo je spektakl ljetnih ferija začinjen euforijom oko nove konzole. Prva igra koju sam zaigrao bila je Duke Nukem: Time To Kill u modu protiv brata gdje sam doživio spektakularan poraz, što me nije obeshrabrilo da se posvetim igranju u prilikama kada je PlayStation bio slobodan. Iako u vrijeme kada sam se susreo s PlayStationom nisam znao ni čitati, a još manje sam poznavao engleski jezik, to me nije spriječilo da provedem nebrojene sate sa sivonjom i utabam put za moju, ponekad slijepu, ljubav i emocionalnu povezanost s brendom PlayStationa. |
| SANDIDAM Prva Sonyjeva konzola je kod mene bila podosta kratko aktualna. Ugurala se između SNES-a i PlayStationa 2 koje sam koristio duži niz godina, no to ne znači da nemam lijepih uspomena vezanih uz nju. Sjećam se da sam uz PS1 dobio dvije igre – Colin McRae Rally 2.0 i Tomb Raider 3. Mislim da sam bio premlad ili preloše volje za upoznavanjem s Larom Croft. Taj nastavak me toliko iziritirao da do danas nisam zaigrao niti jedan drugi Tomb Raider naslov. S druge strane, Colin MacRae Rally mi je bio fantastičan i skupa sam s tatom prelazio WRC sezonu u svojoj plavoj Subaru Imprezi. Iduće sam dvije igre dobio za rođendan od školskog kolege, a radilo se o Driveru 2 i Medal of Honor: Undergroundu. Driver je bio ljubav na prvi pogled, a MoHU sam prešao u jednom dahu. Teško se dolazilo do igara u to vrijeme i većinom su to bile igre koje bih dobio na poklon ili posudio od prijatelja. Bilo je tu čak trejdova kakvih se ne bi posramila jedna NBA ekipa. Jednom prilikom sam zamijenio neku katastrofalnu verziju Asterixa i Obelixa i još goru verziju flipera za prvi Driver. U tom trejdu je sudjelovao kolega iz redakcije i ovim putem mu se ispričavam za taj bezobrazni čin. Iako je prošlo dva desetljeća, PlayStation 1 mi i dalje savršeno radi te ga barem jednom godišnje upalim i odvozim krug po Havani u Driveru 2. Možda je grafika užasna za današnje standarde, ali nostalgija nadilazi te nedostatke. |
| FENSI Sjećam se kao da se jučer desilo. Majka mi je kupila Playstation 1 u Zagrebu za 1646 kuna i 46 lipa. Konzola je došla sa Fifom World Cup 98. Otprilike u to vrijeme u blizini moje kuće gospodin Aleksandar, nadimka Seš, otvorio je igraonicu X gdje su se okupljali svi gameri nakon škole. Kod Seša su naravno bili svi najbolji naslovi za sivonju pa smo ja i frend znali bježati sa zadnja 2 sata da zauzmemo mjesto. U to doba nisam imao čipiranu konzolu pa sam igre nažalost morao posuditi u igraoni na par dana ili igrati tamo. Kad smo obiteljski otišli u šoping do Trsta prošli smo kroz jednu prodavaonicu igrica i tamo sam ugledao Tekken 3. Tekken 3 bio je moj mokri san. Ja sam lijo krokodilske suze majci da mi kupi Tekken 3, ali mama nije htjela kupit tako „nasilnu igru“. Umjesto Tekkena 3, kupila mi je Crash Bandicoot 2. Izvrijeđao sam mamu i popio sam šamarčinu. Da se mogu vratit u vrijeme sam bih sebe ošamario zato što je Crash 2 najjača igra na svijetu. Mama, volim te! U početku brat i ja nismo imali memorijsku karticu pa smo sivonju držali danima upaljenu da ne izgubimo napredak. Crash 2 smo završili u komadu. Brat je kasnije sivonju dao čipirati u Poreču pa smo sav novac koji smo dobili od roditelja iskoristili za masovno naručivanje igara. Prva igra na listi bila je Tekken 3. Najbolja igra bila mi je Final Fantasy 8, najzabavnija coop igra bila mi je Bishi Bashi a među favoritim su se mogli naći Metal Gear Solid, Gran Turismo 2, Armored Core, Front Mission 3, Breath of Fire 4, Alundra 2, Grandia i ostalih stotinjak igara koje bismo posudili pa ih nikad više ne bismo dobili nazad. Pa sad ti posuđuj igre! To je ukratko moje iskustvo sa sivonjom koji još dan danas radi kao da je kupljen jučer. Iako sam kasnije postao PCMR fanatik, PlayStation 1 me formirao kao RPG igrača zbog kojeg sam kasnije postao Guild Wars 1 i World of Warcraft nolifer. |
A sada za kraj, imamo pitanje za vas dragi čitatelji. Kada je bio vaš prvi susret s originalnim sivonjom? Koje ste igre igrali? Kakva vas sjećanja vežu? Pišite u komentarima!
