Memoari i sadašnjost jednog pirata krivog „po svim točkama optužnice“.
Osjećam promjenu u zraku. Težak je i opor, daje naslutiti da se bliži kraj jednog blaženog razdoblja. Opet, možda sam i predoslovno shvatio upozorenja likova s druge strane svijeta. Neki ih zovu lopovima i računalnim probisvijetima, nekima su idoli i donositelji zabave. Odustali su, digli su ruke kada su jedino oni bili svjetla zvijezda na tamnom nebu korporativne gramzljivosti i prepotentnosti izdavača, koja nam je naposljetku uskratila i demoe i one lijepe knjižice u fizičkim izdanjima igara. Već dugo na digitalnom obzoru nema ni Reloadeda ni Razora 1911, a bome ni Skidrowa. Beizlaznost, sumnja i tuga već su se uvukli u srca mnogih.
Evo, čitam neke komentare korisnika na stranicama s torrentima. Pojedinci su već u stanju dubokog očaja – umjesto Denuvo zaštićenih AAA naslova počeli su skidati i igrati indie igre. Apokalipsa je blizu, kažem vam! Sjećate se Braida i njegovog autora Jonathana Blowa? To je bila jako dobra indie igra, dapače i odlična.
Jedna od onih indie PC igara koje morate zaigrati i imati. Kupio sam je kasnije u Algoritmu za nekih 80 kuna, da se malo hvalim.
Naš dragi gospodin Blow nedavno je skrpao vlastita financijska sredstva i napravio još jednu izvrsnu igru, The Witness. Radio je na njoj ni više ni manje nego par godina. I sad čovjek u nevjerici gleda kako popularnost njegove igre probija granice stratosfere – na stranicama za torrente. Tja, neki komentari na torrentima za Witness kažu kako igru piratiziraju ponajviše iz razloga što je gospodin Blow izjavio kako je demo igre nepotreban, a ni cijena od 37 eura za indie igru im nije baš prikladna. I što reći na to? Blow se, naravno, ne slaže. Kaže da je Braid bio jeftin i s demo verzijom, no svejedno se piratizirao kao sočne trešnje iz susjedovog voćnjaka. Tješe ga fanovi, preporučujući mu da za sljedeću igru (ako je bude) koristi famozni Denuvo. Lako moguće da i hoće. Evo, i EA je na svoj Unravel stavio Denuvo, a to je naslov koji košta 20 eura. Kraj je definitivno blizu, izgleda da će ustvari doći i taj dan – za igre ćemo ustvari morati plaćati. Nečuveno!
Scenarij koji nam previđaju u 3DM-u. Dobro ili loše, prosudite sami.
Priznajem sve, piratizirao sam na desetke, ma što desetke, stotine igara. O glazbi i filmovima ne želim ni pričati jer stvarno me skoro pa sramota gdje bi se ta brojka zaustavila (ako bih je uopće mogao odokativno definirati). Ma ima i vas takvih poput mene, znam ja i to. A sve je počelo tako nevino, najviše u eri prvog PlayStationa. „Halo, trebam gospodina XX, naručio bih PlayStation s čipom, 10 igara (po tadašnjih 50 kuna!) i vaš najnoviji fensi prospekt, u slučaju da budem naručio još neku igričicu. Ah, kažete da imam i pravo na 2 bonus igre? Ma baš ste zlatni purger, ljubi vas Zero.“
Halo, pirat? Molim Crash Bandicoot 3, Wipeout 3, Medievil, Gran Turismo 2, MGS 1, Tekken 3 i Soul Edge. Stavite to u kovertu za zračnu poštu, ne želim da se omoti razbiju. Ako vas policija uhvati, ne znamo se.
I tako bih se lijepo igrao u blaženstvu, a tako je igrala i većina moje ekipe, barem oni koji su imali novca i za to. U jednom trenutku sam naslagao toliko CD-ova da je počelo nedostajati prostora u vitrini. Draga mama se već dobrano počela brinuti da mi sve to jednog dana ne padne na glavu u trenutku nepažnje i gamerske uživljenosti. Opasno izgledaju ti nazubljeni rubovi plastičnih CD omota, morate priznati. A zastupništva Sonyja i dalje nema ni za lijeka u ovoj mojoj pripizdini… Jedina tadašnja trgovina u gradu s elektrotehnikom i igrama nudi mi istu onu pirateriju koju naručujem iz Zagreba. Kasnije su barem dodali sliku na prednju stranu CD-a. Ajme prika, slika je u boji, e! Pa te igre sam napokon mogao pokazivati drugima da se dive. Razliku između toga i originala ionako ne bi znali na prvu, ako su original ikad i vidjeli.
Ovako smo se osjećali u doba PS1, i nitko nam ništa nije mogao. Svi su igrali sve, otprilike. I prolazili smo s peeeet.
I tako se vremena dalje mijenjaju, kupujem (pre)skupo računalo od nekih 8000 kuna. Ima jednu divnu stvar – pržilicu AKA CD snimač. Napokon uistinu shvaćam engleski pojam šeringa i pravog prijateljstva sa svojim PlayStation i PC prikama. Materijali se izmjenjuju sve u šesnaest, dan i noć. Moj tadašnji pirat već svjetski pizdi tamo negdje u Zagrebu. Na mukama je već, osjeća da nešto nije u redu i da ga stalno zanemarujem. Snizio je i cijenu na 20 kuna po CD-u. Ma uzalud vam trud svirači, ljubav je pukla na 100 djelića, ne javljam mu se više. Mijenjam partnere kao čarape i širim digitalnu ljubav da bi mi i neki tamo internetski šering Casanova pozavidio. Štoviše, i sam postajem diler. S više ili manje sreće raspačavam materijale među poznanicima. Čak mi nekad i plate, a nekad i zagube CD-e, za što zauzvrat kao nagradu dobiju spominjanje uže i šire rodbine. Dobra stara vremena.
Gdje mi je taj Vagrant Story završio, pobogu? O ne, nije valjda ostao kod onog drugog šabana iz osnovne?!
Fast forward, stižemo u eru PlayStationa 3 i Xboxa 360. Gledamo mi te oglasnike, a čipova s PlayStationom 3 nikako nema u ponudi. Pa što sad?! Evo, probili su Xbox 360 s nekakvim custom firmwareom za DVD čitač. Odjednom i ti neki sivi „Đirsi“ i zelenkasti „Hejlo“ djeluju privlačno. Pa ajde, kupit ćemo i to (priznajem, već sam ranije bio kupio i prvi Xbox, tako da je moj prelazak na mračnu stranu bio potpun). U međuvremenu, moj prijatelj Flipper sav sretan igra online na Xboxu 360, studirajući pritom čak i neki turistički menadžment u Opatiji. Ide to njemu (a bena ništa ne uči!), kaže da i s onim svojim mobilnim internetom može igrati. Ali eto belaja, Microsoft objavljuje rat i lupa banane svima koji prismrde onlineu s piraticama. Fliper dobiva ban, nešto kasnije i ja, makar sam samo isprobavao brzinu uploada u PES-u 2006, časna pionirska!
Ne dam se, nastavljam igrati igre offline. Hrpa X360 ekipe prodaje svoje konzole i uzima one neoskvrnute i nemodificirane prljavim i demonskim metodama, i pri tome počinje s praksom koju smo dosad viđali samo u američkim filmovima – kupuju originale. Navukli su se, čak se i socijalizirali međusobno igrajući na Liveu, pa je i (pre)prodaja originalnih igara ustvari postala smislena. Ajde dobro, neka sam i to doživio.
No isti taj smrdljivi Microsoft i dalje nema zastupništvo u Hrvatskoj, ni lokaliziranu internetsku trgovinu, a još treba plaćati i za online. Ma fak, okrećem naposljetku leđa Microsoftu, zajedno s pokvarenim X360 (što je tada bilo nešto kao dobar dan zahvaljujući „odličnom dizajnu hlađenja“ zbog kojeg su konzole rikavale kao afrička goveda u isušenim savanama). Isti taj Xbox 360 prodajem za 300 kuna na forumu te nakon dvije generacije čipiranih PlayStationa kupujem djevičanski PlayStation 3 Slim model. I igraju se originali. Nisam više baš zadnji šaban, jej. I dalje nisam fan novih igara i njihovih početnih cijena, zato se kupuju uglavnom rabljene igre ili platinasta izdanja. Proširujem svoj obzor i to nadoknađujem originalnim naslovima za PS2 i onima za PC. Zbirka se brzo širi i dolazim do brojke od nekih stotinjak originalnih igara. Želio bih reći da je i mama postala ponosna na mene, ali to nije bio slučaj.
„Sine moj, original ili kopija, dođe ti na isto“.
„Uh, mama, OK, mama“. Gotovo da bih još dodao: „Ostavi me sad samoga da nastavim sebi i dalje govoriti kako me nitko ne razumije kad je gaming u pitanju.“
I tako, gotovo da sam postao gamer koji se nema čega sramiti. Mislim si, može se, krpam se i sve to, potičem rast kompanija i igara koje volim. I dalje skidam neke PC igre i što sve ne, jer jelte, internet je divna stvar. Barem dok dobavljač ne počne lupati upozorenja da to ne radite ili vam ograniči promet kad probijete psihološku granicu od par stotina gigabajta prometa mjesečno. To zasad nisam iskusio, što ne znači da neki od mojih prijatelja nisu (primjerice, u Carnetu ne vole one sklone piratstvu, tako mi kažu).
U međuvremenu se pojavio i Denuvo. I eto opet belaja… Na provaljene igre čeka se duže vrijeme, a otkad su u 3DM-u odustali od krekiranja igara, čini se da nema ništa ni od isprobavanja igara prije kupnje iliti posudbe, kako to volimo na lijep način reći. I čak nisam ni toliko zabrinut zbog toga. Da od sutra ne bude moguće igrati najnovije igre na ovaj način, igrači će se opet snaći. Počnite samo od sebe – koliko je starijih igara ostalo po strani, da ih niste zaigrali jer jednostavno ne stignete? Ne znam za vas, ali dovoljno mi je nekad baciti pogled na recenzije Yakuze_stingera, i već dobijem želju zaigrati nešto starije. U oglasnicima i na forumima sigurno će se naći nešto jeftinije, a ako baš želite igrati najnovije igre, kupnja preko interneta sigurno će vam ponuditi jeftine alternative pored onih službenih preprodavača.
Ovo već bolje izgleda, jelda? I radi na svakoj konzoli ili PC-u.
I opet smo tamo gdje bismo trebali biti, u svijetu igara koje volimo, poštujemo i koje kupujemo s vremena na vrijeme. Svi smo ponekad piratski šabani, čast izuzecima, ali čak i za nas uvijek ima nade. Samo iskoristite slobodno vrijeme koje imate na način koji želite i uživajte pri tome.
