Kako je zajebancija prerasla u pravi tekst.
Rumunjski film mnogo je godina bio potisnut od strane Ceausescuovog režima. Nakon pada komunizma, u Rumunjskoj se pojavila nova generacija filmaša željnih promjene. Usprkos slabom interesu za filmsku kulturu u zemlji te nedostatku novca, skupina mladih rumunjskih režisera pronašla je načine da se sa svojom vizijom probije u svijet.
Filmska umjetnost u Bukureštu pojavila se davne 1896. godine, kad su njegovi građani dobili priliku uživati u projekcijama braće Lumière. Prvi rumunjski film, „Rumunjska neovisnost“ izašao je 1912. te je prijeratna filmska industrija bujala. Dolaskom komunističke vlasti 1947. godine, zbog cenzura i propagandnih poruka, kako je to bivalo u mnogim zemljama u to vrijeme, razvoj industrije se usporio. Početkom 21. stoljeća, ostvarivši značajan uspjeh na prestižnim filmskim festivalima, rumunjski film je eksplodirao na internacionalnoj sceni, čime je za sobom pobudio velik interes od strane kritičara i publike.
„Smrt gospodina Lazarescua“, film Cristija Puiua o kritici državnog zdravstvenog sustava, osvajanjem nagrade „Un Certain Regard“ na Cannesu započeo je pokret poznat kao „Rumunjski novi val“, a čiji se naziv danas koristi za skupinu kontemporarnih rumunjskih filmova koji su se istaknuli u Cannesu, Berlinu i Locarnu. U zadnjih 10-ak godina rumunjski film tako je postao jedna od ključnih točaka fokusa europskog filmskog stvaralaštva.
Ovu skupinu filmova karakterizira realističan pristup po uzoru na braću Dardenne, minimalizam, dugački, meditativni kadrovi snimani iz ruke i spori tijek radnje, a njihovi autori opsjednuti su autentičnošću. Zajedničke teme mnogih filmova ovog pokreta su prikaz svakidašnjeg života pod komunizmom, revolucije i rumunjskog društva u fazi tranzicije.
Otimači vam tako ovaj tjedan predstavljaju nekoliko znamenitih filmova ovoga pokreta: „12:08 East of Bucharest“ – film o padu komunističkog režima i totalitarnog načina vladavine rumunjskog predsjednika, „Boogie“ („Summer Holiday“) – film koji prati prvomajski vikend mladih supružnika na Crnom moru, i „4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ – priču o mladoj studentici koja se mora podvrgnuti ilegalnom i skupom pobačaju u Rumunjskoj.
Boogie – CroZac_Drake
Gledanje rumunjskih filmova, to je jedna od stvari za koju sam mislio da se nikad neće dogoditi.
Jedan od naših članova iz vedra je neba ispalio rumunjski novi val, ostao živ i sve nas uvaljao u gledanje rumunjskih klasika. Valjalo je izabrati jedan od filmova, a kratkim pogledom na iMDB „Boogie“ mi se činio kao nešto drugačije, a isto tako pomoglo je što se ne radi o ratnom filmu kojeg mi je s istočnoeuropskog područja odavno već i previše.
Na engleski preveden kao „Summer Holiday“, ovo je film o Bogdanu, zvanom Boogie koji će na odmoru od posla sa svojom obitelji na prvi maj, susresti dva stara prijatelja i pri tome rasplamsati stare strasti i nagone.
Ono što me se najviše dojmilo u ovom filmu pažljiva je gradnja priče, pa nam tako od samog početka film daje naznake kako Boogieju fali samački život i avanture koje on pruža. To vidimo kroz niz scena poput one u kojoj se, unatoč vrlo hladnoj vodi i negodovanju svoje žene, odluči okupati nakon gledanja mlađe ekipe koja radi isto. Još je nekoliko sličnih scena na samom početku filma, a sve one vode k samom raspletu priče koja time poprima glavu i rep. Ključan trenutak u filmu odvija se na samoj sredini, a dobra gluma i solidno napisani dijalozi glavni su pokretač te pomalo duže scene koja će oblikovati drugi dio filma.
Zanimljiva je i lokacija na kojoj je film sniman, gotovo pa propalo turističko mjesto u Rumunjskoj koje pokazuje naznake života u prošlosti, kao i glavni lik uostalom. Prilično dobra pozadina ako mene pitate.
Ostali aspekti filma nisu me pretjerano oduševili, ali radi se o čisto solidnom uratku kojeg će ipak više cijeniti ljubitelji istočnoeuropske kinematografije, ali i oni kojima odgovara struktura priče koja zapravo i nema neku svrhu osim prikaza jednog dana u životu običnog čovjeka kojeg more stari poroci.
U glavnoj ulozi našao se Dragos Bucur, jedan od poznatijih rumunjskih glumaca koje je glumio i u američkim filmovima poput „The Way Back“ i „Ride Along“, a jedino je njegova gluma vrijedna spomena. Ostali likovi zapravo i ne dobivaju priliku da se više pokažu, a većina ih je svedena na šturu karakterizaciju koja se većinom svodi na neke stereotipe, pa tako imamo nezadovoljnu ženu i par prijatelja koji se ničime ne ističu od sličnih likova koje ste mogli vidjeti kroz more ostalih filmova.
U svojoj srži ovo je vrlo jednostavan, rekao bih i minimalistički film, a kod takvih je filmova uistinu teško pogoditi pravu dozu sadržaja koja bi ispunila ionako prilično šturu priču, a da pri tom ne ode u neke prerazgranate sfere. Svojom pametnom gradnjom priče ovaj film ipak nudi dozu zanimljivosti i uspijeva vas zadržati do kraja, ali, nažalost, ničim se ne ističe od ostatka sličnih filmova, a ni u tehničkom vidu ne nudi ništa što bi vas nagnalo na gledanje.
12:08 East of Bucharest – Blade
Propitivanje rumunjske povijesti kroz Saturday Night Live
„Jeste li upoznati s filmovima rumunjskog novog vala?“ – pitanje je koje je postavio kolega Elec iz otimača. Ono što je u tom trenutku možda izgledalo kao zajebancija se na kraju sprovelo u djelo i evo nas tako kod tih filmova. Nisam neki stručnjak za rumunjske filmove, nisam sasvim siguran da li sam u životu pogledao ijedan prije ovoga, no čini mi se da je 12:08 East of Bucharest, čak i bez gledanja ostalih, jedan od kamena temeljaca što se nekakve rumunjske atmosfere tiče. Naime, radi se o političkoj satiri koja propituje je li se u gradu Vaslui uopće dogodila revolucija 1989. kada je svrgnut komunistički režim Ceauşescua te koliko su tamošnji ljudi sudjelovali u samoj revoluciji.
Samo pitanje djeluje poprilično kontroverzno jer ipak se radi o događaju koji je stvorio modernu Rumunjsku. Zamislite da kod nas netko snimi film o nekom gradu u dalmatinskoj zagori te da je tema filma da li su tamošnji mještani uopće sudjelovali u obrani države ili nešto slično. Koeficijent je 1.15 da bi glave letjele drugi dan. No, Rumunji su dokazali da imaju smisla za humor čak i kada je glavno pitanje filma poprilično ozbiljno te su se na jedan potpuno neuvredljiv način prema bilo kome malo narugali čitavoj situaciji.
Da se razumijemo, iako ovaj film može pogledati svatko te će vjerujem iz svakoga izvući poneki osmijeh, radi se o filmu primarno namijenjenom Rumunjima. Slično kao što bi se i svatko nasmijao na ponešto iz filma „Kako je počeo rat na mom otoku“, no ipak ćemo samo mi pohvatati neki suptilni humor u filmu. Uglavnom, film prati troje ljudi, Virgila Jderescua, voditelja TV emisije koja se bavi 16. obljetnicom revolucije, te njegove goste, Manescua, profesora povijesti koji ima problema s alkoholom, i simpatičnog penzionera Piscocia.
Film je podijeljen na dva dijela, i moram priznat da sam se pribojavao da ću zaspati kroz prvih 20-30 minuta jer je taj dio posvećen upoznavanju navedenih likova i iskreno nije baš neko ludilo. Pokušava se dočarati o kakvim je ljudima riječ prije nego li počne glavni dio filma, a to je sama TV emisija, no iako su glumci dali svoj maksimum, taj prvi dio filma je pomalo i konfuzan zbog kombinacije slabog osvjetljenja i tranzicije između scena. Drugi dio filma, tj. TV emisija, je dio gdje kreće „akcija“ i tu leži i razlog zašto sam napisao da se radi o filmu primarno za Rumunje.
Čitav taj dio filma je kao nekakva kombinacija skečeva iz Saturday Night Livea i onih iz Noćne More Željka Malnara. Svaki od likova se razbacuje tvrdnjama što je radio toga dana kada se dogodila revolucija, telefonski pozivi pršte gdje lokalne babe napadaju goste tako da ih optuže kako su ih vidjele da piju ispred dućana dok se ostatak naroda bori i slično. U principu ono što imamo priliku vidjeti na ekranu je raspad sistema jedne TV emisije, te potpuni „meltdown“ likova koji sudjeluju u njoj. Unatoč tome što su neki dijalozi napisani tako da će ih ipak samo domaća publika u potpunosti shvatiti, moram priznat da je zabavno bilo gledati kaos koji se događa na sceni jednako kao što bi bilo zabavno gledati kaos na bilo kojoj TV emisiji koja se emitira uživo.
Impresivno je bilo vidjeti kako se od jedne ozbiljne teme po njihov narod uspjela napraviti kvalitetna politička satira bez obzira na sporiji početak. Radi li se o filmu koji se mora obavezno pogledati? Naravno da ne. No jednako tako mislim da se radi o dobroj odskočnoj dasci za rumunjsku kinematografiju, pogotovo u žanru komedije te da se radi o dovoljno dobrom filmu da kada drugi put vidim da je na tv-u nešto pored čega piše „rumunjski film“ neću momentalno okrenuti program.
4 Months, 3 Weeks and 2 Days – ELECTRONICUS
Jedna od nezaboravnih scena – rođendanska proslava, stol prepun ljudi, prostorijom odjekuju razgovori starijih osoba o društvenim problemima i mladim generacijama, a nepomični tableau punih 9 minuta drži fokus na djevojci s drugog kraja stola; ona je ovdje prisutna samo tijelom, ali u mislima se nalazi pored svoje prijateljice koja je upravo izvršila ilegalni abortus te se sada skriva u hotelskoj sobi, potpuno sama.
Radnja filma „4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ smještena je u period zadnjih godina Ceausescuovog režima, točnije, 1987., a 20 godina nakon što je pobačaj postao ilegalan kako bi se povećao natalitet. Unatoč tome, ovo nije film o pobačaju ili o kritici tadašnje društvene situacije u Rumunjskoj, niti autor pokušava gledateljima prenijeti neku konkretnu moralnu lekciju. Ovo je priča o borbi i žrtvovanju, o prijateljstvu dvije djevojke, od kojih će jedna staviti svoj život na kocku kako bi spasila drugu.
Film započinje dugačkim neprekinutim kadrom u studentskom domu. Dok prolazimo kroz njegove hodnike, polako upoznajemo dva glavna lika: Gabitu (Laura Vasilia), djevojku u ranim dvadesetima koja je zatrudnjela te sada u očaju traži pomoć, i Otiliju (Anamaria Marinca), njenu najbolju prijateljicu s kojom dijeli sobu. Scenarij ovdje radi zanimljivu odluku jer Gabita nije ona koja će biti u fokusu radnje, već je Otilija ta koja će u stvari postati glavni protagonist, budući da je cijela težina Gabitinog problema pala na nju – osigurala je novčana sredstva, pronašla hotelsku sobu i pobrinula se da cijeli proces bude proveden u tajnosti, pritom riskirajući vlastitu sigurnost – jedino nije izvršila samu operaciju.
Bez puno uvoda i pozadinske priče (niti u jednom trenutku nije rečeno tko je otac, ni kako je Gabita zatrudnjela) gledatelj je tako ubačen usred njihovih priprema. Ovo nije prvi slučaj ilegalnog abortusa u studentskom domu, pa tako Gabita od drugih studenata dobiva preporuku za dr. Bebe-a, jer je on jedini koji će prihvatiti izvršiti abortus nakon 4. mjeseca (odakle i naslov filma) te po povoljnoj cijeni.
Nježna i naivna Gabita potpuna je suprotnost Otiliji, ona uopće ne razmišlja o posljedicama svojih radnji te konstantno radi greške, pa je tako i čekala skoro 5 mjeseci da ikome priopći da je trudna, dok je Otilija svojevrsna heroina koja je spremna za Gabitu sve žrtvovati, unatoč svim vlastitim problemima s kojima se mora nositi. Ona svoje emocije drži za sebe te ih gledatelj može primijetiti samo u intimnim trenucima kad nema nikoga u blizini. Kao svojevrsni kontrast, dr. Bebe je pravi cinik koji sa svojim autoritativnim pristupom ulijeva strah u kosti mladoj Gabiti. Iako likovi možda nisu toliko ekspresivni, glumci i dalje fantastično prenose njihove karaktere na veliko platno.
Tek jedna scena nabijena je energijom, a to je ona u hotelskoj sobi, tijekom koje dr. Bebe pobjesni i počne urlati na Otiliju dok kamera napravi nagli pokret u krupni plan njegova lica. To je ono što nedostaje mnogim filmovima – scene mira, neki kontrapunkt svim užurbanim i energičnim scenama, te je iz tog razloga ovakav kratki izljev emocija neusporedivo efektivniji, a još uz to i postignut s manje truda.
Rad kamere u filmovima rumunjskog novog vala može djelovati sirovo i nezgrapno, ali nakon nekog vremena vidi se da je svaki detalj dobro promišljen. U prilog tome ide činjenica da je režiser, Cristian Mungiu, inzistirao na pravilu „jedna scena – jedan kadar“. Uzimajući u obzir i da nema prisustva pozadinske glazbe, vizual je ovdje sve te je položaj kamere iznimno važan. Primarnim snimanjem iz ruke, u gledatelju se budi osjećaj da je on u svakom trenutku prisutan kao aktivan promatrač, uvijek sa strane protagonista, prateći svaki njegov korak. Dvije osobito učestale tehnike su snimanje preko ramena osobe dok se kreće po setu, a koje neodoljivo podsjeća na braću Dardenne, nakon čega kamera u jednom trenutku staje i ostaje na mjestu, a protagonist se polako gubi negdje u pozadini. Takav način snimanja nije stran ni u drugim europskim zemljama, pa se tako može vidjeti i u, primjera radi, filmovima mađarskog režisera Béle Tarra. S iznimno sporim razvojem svakog kadra, bez čestih rezova, takvi filmovi definitivno se neće svidjeti svima, ali svatko bi ih trebao barem jednom doživjeti jer ono što nude se rijetko može vidjeti u današnjem zapadnjačkom filmu, pogotovo s druge strane Atlantika.
Zanimljivo je kako je film poprilično škrt s prikazom samoga grada u kojem se priča odvija. 3 primarne lokacije su studentski dom, hotel i stan Otilijinog dečka. Slika je tmurna, prevladava sivilo i neonske zelene boje i zapravo se ni za jednu scenu ne može reći da izgleda „lijepo“. Kroz 24 sata, gledatelj prati Otiliju gotovo poput duha – čuje ono što ona čuje, vidi ono što ona vidi. Kako vrijeme prolazi i pada noć, tako atmosfera postaje sve tmurnija i tmurnija, dok Otilija trči kroz prljave i mračne ulice. Jedan specifičan kadar u zadnjem dijelu filma je skoro bio kap koja je prelila čašu. Za to je dobio i brojne kritike, no film ipak ne bi bio to što jest bez njega. Mučnina nakon njega ostala je do kraja filma.
Ovaj dobitnik prestižne Zlatne palme u Cannesu nije nešto što se gleda iz zabave. „4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ zahtjeva veliko emocionalno ulaganje te na trenutke može biti užasno iscrpljujuć, ali zauzvrat nudi dobru priču s briljantnom atmosferom te je kao takav jedan od najboljih primjeraka rumunjskog novog vala. Budući da se ne bavi toliko društvenim prilikama, on je jedan od filmova ovog pokreta koji je možda i najpristupačniji stranim gledateljima koji nisu upućeni u rumunjsku političku scenu. Ako se planirate upustiti u novi val rumunjskih filmova, ovo djelo dobar je početak.