Otimači izgubljenih ekrana: Popularni filmovi koje ne volimo

Mišljenja su različita – u tome ćemo se jedino složiti.

Postoje filmovi koji publici sjedaju nekako na pola, neki ih mrze, neki ih vole. Postoje filmovi koji su loši, no ljudi ih obožavaju bez obzira na to. A bome, postoje i filmovi koje obožava publika ili kritika, no uvijek postoji šačica ljudi kojima to jednostavno nije dovoljno dobro. Blade, CroZac_Drake i Kapelica ovoga tjedna udaraju bez milosti po itekako priznatim filmovima, a na vama je da procijenite ima li istine u onome što kažu.


 The Dark Knight Rises (Vitez tame: Povratak)

Razapnite me, ali da, The Dark Knight Rises mi nije toliko dobar film koliko mu tepaju. Da se razumijemo, Nolan mi je sasvim ok tip. Insomnia mi je dosta dobar film, Memento i Prestige su mi fantastična, ostvarenja, a isto to mogu reći i za Batman Begins koji mi je svakim sljedećim gledanjem sve bolji, te The Dark Knight koji je genijalan (možda ne da bude 3. najbolji film ikad na nekim listama, no to je jedna potpuno druga subjektivna priča). No, nakon TDK-a su mi sljedeći njegovi filmovi malo pali na ljestvici. Inception je jako dobro snimljen film, ali mi nije toliki mindfuck kakvim ga ljudi prezentiraju; Interstellar je jako dobro snimljen film, ali mi cijela „love is the key“ priča nije sjela kao i još neke stvari; no The Dark Knight Rises mi prednjači tu kao teški prosjek. Bane je bio jeben negativac dok nije zacmoljio za Taliom, Catwoman je užasno zaboravljiv lik koji služi samo da na kraju uleti s motorom i zada završni udarac te uvali jezičinu Bruceu Wayneu, dok mi je i cijeli plan zločinaca, a još više način na koji druga strana reagira, pomalo bezvezan.

Razlog tome je najviše što su prva 2 filma ustanovila neku dozu realnosti u svom vlastitom univerzumu da mi je jednostavno nepojmljivo bilo gledati kako svi policajci grada ulaze u tunele, kako dekintirani Wayne izlazi iz bunara u pitaj boga kojoj državi i u roku odmah se vraća u Gotham u Batman stilu napravivši svoj vatreni znak na neboderu i kako je završni plan ustvari još samo jedna bomba koja će sravnati grad. Da je ovako nešto došlo nakon Batmana i Robina pričali bi o napretku naravno, no čitav niz problema o kojima bih mogao potrošiti još riječi mi čine ovaj film puno slabijim nego li njegova dva sjajna prethodnika.

– Blade

La vita e bella (Život je lijep)

Istina, ovaj film možda nije oduševio kritiku, ali od ljudi širom svijeta svakako je priznat i mnogi gaje duboke osjećaje prema istom. Dodajte na to i dva Oscara. Zašto meni nije sjeo? Odgovor na to pitanje možda leži u činjenici kako sam film gledao jer sam bio primoran. U školi da budem precizniji. Još dodajte na to da sam bio klinac i kao i svaki drugi pružao otpor spram ičega što mi se nameće i imate dobitnu kombinaciju. Kasnije sam ga gledao još jednom, također u školi čini mi se i jednostavno nije rezonirao sa mnom. Možda jednog dana…

– CroZac_Drake

Shallow Grave (Sasvim malo ubojstvo)

Debitantski film redatelja Dannyja Boylea, najlakše opisan kao film noir s dozom crnog humora i ironije. Sreća da je Boyle s vremenom napredovao kao filmaš jer ovo je totalno nezanimljiv film koji je jedino služio kao dokaz da i Boyle u sebi krije redateljskog talenta. On je sa svoje strane odradio solidan posao, ali to nije dovoljno da film izvuče iz prosječnosti. Likovi su neki od najgorih koje sam dosad imao prilike vidjeti na filmu općenito, zlobni i pokvareni, spremni zariti nož u leđa svojim „najboljim“ prijateljima čim se pruži prva prilika. Smatram da u filmu mora postojati barem jedan lik kojeg ćete moći razumjeti, ako već ne s njim simpatizirati, no ovdje ga nema. S vremenom se Shallow Grave približio statusu kultnog klasika, ali ako hoćete moj savjet, preskočite ga i bacite se na Boyleove kasnije filmove.

– Kapelica

Gravity

Gravity mogu opisati u jako malo riječi.  Boli me kurac i za Sandru Bullock i Georgea Clooneya i niti jedan nivo audiovizualnih efekata ne može učiniti išta što se događa zanimljivim. Niti Sandra niti George ne pružaju nešto neviđeno i stvarno mi ni u jednom trenutku nije stalo do njihovih likova. Situacija koja se događa u svemiru naravno izgleda jebeno dobro i zato je i dobio 7 Oskara jer tu spadaju razne tehničke kategorije, a ni konkurencija nije bila bog zna što, ali kada mi u samo sat i pol film ne uspijeva zadržati pažnju niti mi ni na koji način pružiti išta, bila to jeftina zabava, humor, drama, vezanost za likove ili išta drugo što bilo koji drugi film može napraviti, pa čak i mržnju što ga gledam, onda stvarno u kurac. Da stvar bude bolja mislim da se na kraju ispostavilo da je unatoč velikom elementu realizma jedan Martian fizički ispravniji film od ovoga, a o tome kako je, ako se ne varam, Sandra Bullock biotehnolog koja nije zadovoljila niti na jednoj simulaciji letenja, ali je svejedno u svemiru, ne treba ni pričati jer onda ispada da postoji neka priča koju možemo pratiti. Uštedite novce, pogledajte neki dokumentarac o svemiru i svemirskim postajama.

– Blade

Dr. Strangelove

Da… zašto? Vrlo jednostavan razlog. Za film koji se kategorizira kao komedija, nije me ni jednom nasmijao, a najbliže što je došao je pokoji blagi smiješak. Sve ostalo pada u vodu. Ipak, humor je vrlo osobna stvar, a onaj politički, odnosno politička satira općenito kod mene teško prolazi… kao i karikature. Ne kažem da se nikad nije dogodilo, ali teško.

– CroZac_Drake

Rear Window (Prozor u dvorište)

Okej, Hitchcock doista nema puno loših filmova u svojoj filmografiji, ako ih uopće ima. Ali ako bi trebao izdvojiti jednog koji se najviše približio statusu lošeg filma, onda je to Rear Window. Omiljen od kritike i publike, kako tijekom pedesetih, tako i danas, film se smatra jednim od najsjajnijih dragulja u karijeri velikog redatelja. Zato sam se bacio na gledanje s velikim očekivanjem, a na kraju ostao razočaran.  Nije lako snimiti napete trilere smještene na jednu jedinu lokaciju i pohvale moraju ići Hitchcocku zato što se uopće usudio takav film snimiti prije 60-ak godina. Ali, po mom mišljenju, nije uspio.  Od intrigantnog početka film polako, ali sigurno kreće silaznom putanjom prema doista smotanom i mlakom završetku. Umjesto da nas drži na rubu stolca, film počinje zamarati nizom neuvjerljivih scena za koje mi nije jasno kako su uopće pomislili da bi mogle funkcionirati. Unatoč svemu, ovo nije loš film u tehničkom smislu, no smatram ga izuzetno precijenjenim.

– Kapelica

The English Patient (Engleski pacijent)

Niti me dotakla romansa, niti je to neka velika drama, niti me u tih 2 sata i 40 minuta bilo briga tko tu koga i zašto. Ovo je jednostavno preduga sapunica rađena za kućanice koje se uključuju tijekom spremanja ručka. Priča je posvuda, dosadna je, likovi su nezanimljivi i film jaše na svakom mogućem klišeju koji postoji u povijesti filma. Elaine Benes je bila u pravu: „Quit telling your stupid story, about the stupid desert, and just die already! Die!!“  Toliko naporno da mi se ne da više ni pisati o ovome.

– Blade

The Shining (Isijavanje)

Da, još jedan Kubrickov film. O ovome sam u jednoj od prethodnih epizoda pisao poduže, a da sad ne krenem ponovo, skratit ću priču. Neprikladan cast za glavnog lika (ne oduzimam ništa Nicholsonovoj glumi, već jednostavno imam problem s tim što je upravo lik kao on castan), pokoji iritantan, stereotipni lik, na trenutke poremećen flow radnje i čudna montaža neki su od razloga zbog kojih mi ovaj film nije sjeo. Za jedan film koji se smatra pijedestalom horor žanra nije mi došao ni blizu da opravda takvu famu.

– CroZac_Drake

22 Jump Street 

21 Jump Street je jedna od bolje prihvaćenih komedija izašlih u ovom desetljeću. Nisam očekivao da će mi se sviđati, ali jest: kombinira vulgarni srednjoškolski humor s buddy cop formulom toliko efektno da vam je teško prestati gledati. Nije bio najbolja komedija ikad, ali nije ni trebao biti i nije imao nikakvih većih pretenzija. Nastavak, 22 Jump Street, pokušao je nešto slično i ispao jeftinom imitacijom već viđenih fora. Da ne govorim koliko je vulgarnost, dobro odmjerena u prvom filmu, ovdje forsirana. Channing Tatum i Jonah Hill zabavan su dvojac i zahvaljujući njima ovo nije potpuno smeće kakvo bi inače bilo. Pomalo sam iznenađen toliko pozitivnom reakcijom kritičara i generalne publike; ovo je najgori tip komedije koji danas postoji, po mom skromnom mišljenju. Znači nivo Dirty Grandpa, ali od tog filma ionako nije bilo realno ništa očekivati.

– Kapelica