“Otimači” vam u svojoj prvoj epizodi donose recenzije filmova koje nikako nisu željeli pogledati.
Postoji film koji ste oduvijek htjeli pogledati, ali niste sigurni da je vrijedan vašeg vremena? Postoji film u kojem uživate i htjeli biste saznati uživaju li i drugi u njemu? Ili pak postoji film za koji znate da je čista muka, pa želite vidjeti hoće li tako mučan biti i nekom drugom? Odgovore na sva ova pitanja od sada je moguće dobiti u našoj novoj rubrici “Otimači izgubljenih ekrana”. Naša 3 recenzenta će iz tjedna u tjedan za zadatak dobivati 3 filma koji ste upravo vi odabrali, a za ovaj početni tjedan filmovi koji su odabrani su: Legally Blonde, Srpski Film i There Will Be Blood.
Naime, FFA forumaši protekli tjedan imali su prilike nam ponuditi filmove koje žele da pogledamo i recenziramo, a zatim su glasovanjem odabrali tri finalna filma za troje recenzenata. Mi smo Blade, CroZac_Drake i ELECTRONICUS, i ovoga tjedna FFA forumaši su nam odlučili zagorčati živote, pa su izglasovali filmove dijametralno suprotne našim ukusima. Kako smo se snašli, pročitajte u našim recenzijama.
Iskoristit ćemo ovu priliku i pozvati vas da na FFA forumu sudjelujete u davanju prijedloga i glasovanju za iduću epizodu.
Srpski Film – ELECTRONICUS | “Sve ima svoju ljepotu, ali ne vide ju svi.” – Konfucije
Legally Blonde – Blade | Bez obzira na godine, plavo je uvijek u modi.
There Will Be Blood – CroZac_Drake | Ponavljanje gradiva…
Legally Blonde – Blade
Bez obzira na godine, plavo je uvijek u modi.
Teško je vratiti se u 2001. i gledati današnjim očima komediju koja je tada pucala primarno na demografiju tinejdžerica te je pokušati prezentirati na neki nov i svjež način. Uostalom isto bi bilo i sa sličnim filmovima iz tog razdoblja poput Mean Girls ili Miss Congeniality. No, dovoljno iznenađujuće, Legally Blonde ispunjava svoju namjenu koju je imao u to vrijeme i u principu djeluje simpatičnije nego li neki slični pokušaji u zadnje vrijeme. Otrcano, predvidljivo, ustaljeno, ali simpatično.
Legally Blonde debitantski je dugometražni film Roberta Luketića čiji opus i nije nešto bajan (The Ugly Truth, Killers, 21) te mu je ovo vrlo vjerojatno i najbolji film. Vjerojatno svi znaju osnovni koncept filma čak i ako ga nisu gledali s obzirom da naš prijevod Plavuša s Harvarda više manje odaje o kakvom je filmu riječ. Dakle, Reese Witherspoon je klasični stereotip plavušice koju momak napuca jer je upravo takva kakvom smo ju opisali. Dok on želi ozbiljnu educiranu djevojku visokog društvenog statusa kako bi mu to usavršilo sliku karijere budućeg pravnika/odvjetnika. Reese, odnosno Elle u filmu, odlučuje sama upisati pravo u nadi da će je bivši momak gledati drugim očima, odnosno da će ona biti ta “ozbiljna opcija”. Sama premisa filma je suluda jer naravno da niti jedna žena nije dovoljno luda da ode studirati pravo samo kako bi se vratila u naručje svog bivšega momka, no mislim da je i svima koji su radili na filmu to poprilično jasno, pa se tako i film solidno drži iznad vode na temelju te ideje, a ono što ga najviše drži iznad vode je iznenađujuće solidna gluma.
Reese Witherspoon je teški wildcard od glumice. Glumit će u bilo kakvom rom-com smeću (ne mislim na ovaj film), pa će onda odlučit zapucati na Oscara dogodine (jednom i odradila to uspješno). Ovaj film je vjerojatno i bio svojevrsna odskočna daska za nju jer ju je bacio u vode teen zvijezde, ali istovremeno je na neki način dokazala da može nositi i blockbustere, kao i da je sposobna transformirati se za neku težu ulogu. Zvuči suludo, ali posao koji je odradila u ovom filmu jako je dobar i osobno danas takvu dozu simpatičnosti i sposobnosti koji ona unosi u glavni lik ne vidim u današnjim filmovima ovoga žanra. Ovo je baš ogledni primjerak djevojke koja je “American sweetheart” ali na kojoj se vidi da zna što radi i da neće otići u onu stvar kao recimo Lindsey Lohan. Izuzev nje kojoj se ne može naći previše mana, ostatak glumačkog ansambla jako dobro funkcionira u simbiozi s njom. Luke Wilson, Selma Blair, Jennifer Coolidge i ostatak nisu baš neka ludilo imena, ali u svrhu filma, odnosno “odigravanja” o ulogu od Reese, to kao što rekoh funkcionira poprilično dobro. Izuzev glume, mislim da su i sama poruka filma, te feel good atmosfera još jedna pozitivna stvar. Naravno da su “slijedi svoje snove” i “ti to možeš” fraze danas otrcane do zla boga, no jednako tako mislim da je film takvom atmosferom prije 15 godina poslao jednu sasvim pristojnu poruku namijenjenu publici. No, naravno, nije sve baš tako bajkovito i vrijeme je za brz izlazak iz teen girl fantasy svijeta.
Film mi je proletio poprilično brzo, što nije čudno s obzirom da mu je runtime s creditsima 90 minuta, no jedan od problema je što su se jednako tako brzo razvijali i odnosi među likovima. Naravno, nije ovo film koji će raditi build-up s karakterizacijom likova i gdje ćemo onda gledati odnose istih, ali jednostavno se prelako išlo od točke A do točke B. Primjera radi, ona ode u jednoj sceni u salon za nokte, dok u drugoj joj već kao BFF pomaže pri nečemu. Drugi primjer je romansa s jednim od likova o kojoj doslovno saznajemo više pri kraju filma kad se na ekranu ispisuje što se dogodilo s kojim ljudima u stilu filmova po istinitoj priči. Upravo tu dolazimo i do neiskorištenog potencijala. Taj trik na kraju mi se dopao, no isto tako nije bio toliko efektan ukoliko nije bilo dovoljnog razvoja među tim ljudima da bude efektan. Još dok smo i dalje na temi neiskorištenog potencijala, tu je onda i moja finalna mana, a to je neiskorišteni humor. Da se razumijemo, film uspijeva zadržati poluosmijeh na licu, jer puca s pristojnim uspjehom na feel good kartu, ali toliko je bilo prilika da se pojača intenzitet humora da je prava šteta što se nije išlo na to. Njen videouradak kojim se prijavljuje na Harward je, recimo, bio pun pogodak, ali se nakon toga moglo još štošta izvesti s njenim psom, stilom odijevanja, zabavom kad dođe obučena kao zečica i slično, no, dobili smo samo treptaje toga, što nije dovoljno ako se slijedi ustaljeni princip koji su imali svi slični filmovi tada, a i danas.
Sve u svemu, Legally Blonde zaslužuje svoj status pristojne teen komedije i jasno mi je zašto se i većina mojih prijateljica, ali i prijatelja (hah!), sjeća ovoga filma, s obzirom da je Reese odradila posao na jako visokom nivou (a i primijetio sam da bi je puknuo bez razmišljanja, nisam išao prije za tim baš) te da zrači tom feel-good aurom, ali kada ga danas gledam ipak ostaje dojam da se mogao stisnuti gas na humoru i da će u principu na kraju najviše u sjećanju ostati to da je ona bila simpa i kako je bila tu i tamo pokoja solidna fora, dok će drugo nekako izblijediti. No ako ikad naleti na TV-u opet, mislim da čak i neću promijeniti program instantno.
60%
NATRAG
There Will Be Blood – CroZac_Drake
Ponavljanje gradiva…
Paul Thomas Anderson režiser je i scenarist kojeg iznimno cijenim. Sam pogled na listu filmova koje je snimio izaziva poprilično veliku dozu poštovanja, a sam način pristupa filmu lansira ga među „elitu“, perfekcioniste i na listu onih režisera za koje znate da čim vidite njihovo ime na filmu, da vas očekuje nešto posebno.
Ništa drugačije ne očekujte ni u „There Will Be Blood“. Istina, film možda i nije za širu publiku odnosno nije nešto što će sjesti svakom čovjeku, ali objektivno je nemoguće opovrgnuti kvalitetu koju ovaj film posjeduje.
Miran rad kamere i poveći broj dužih kadrova nešto je što svaki ljubitelj filma cijeni, a danas je upravo to ono što sve rjeđe viđamo. Srećom, P.T. Anderson jedan je od režisera stare škole pa nam toga nudi u izobilju, a upravo su to trenuci u kojima njegovi likovi blistaju. Tokom godina ovaj se film isprofilirao kao film kojeg ćete pogledati zbog glume, ponajviše one Daniela Daya Lewisa. Kad vam to netko kaže, nije u krivu, ali prava je šteta promatrati ovaj film samo kroz tu prizmu. Film nudi mnogo toga više od same glume što je možda na prvo gledanje teško primijetiti, pa sam tako i sam pri svojem gledanju poprilično zanemario ostatak slike.
Drugim gledanjem mnogo je stvari jasnije pa tako i priča koja je odrađena prilično suptilno, više se ističe, a upravo tu leži jedan veliki dio filma. Povijesna pozadina uključena je u film uistinu odlično, a protezanje priče kroz velik broj godina odrađeno je odlično pri tome nam pokazujući rast ambicije, pohlepe i mentalno propadanje glavnog lika. Ovo nije jedan od onih filmova koji će vas primiti za ruku i provesti kroz svoje ideje već će od vas zatražiti veliku dozu koncentracije i strpljenje, a upravo je to ono što će mnoge odbiti od filma. Također, uvijek kontroverzna pitanja religije i prostiranje kršćanskih motiva nešto je što će mnoge možda previše gurnuti u subjektivnost, a to je nešto što se za cjelokupnu sliku o filmu nikako ne bi smjelo dopustiti.
Sumorna atmosfera i praznoća pustinje savršeno ocrtavaju samu ideju filma koji je uz izuzetak par scena prilično prizemljen i jednostavan, a ako zagrebete samo malo ispod površine možda otkrijete pravo bogatstvo koje on skriva.
Obzirom na famu koju ona izaziva, valja potrošiti i par riječi na glumu Daniela Daya Lewisa. Daniel Plainview lik je kojeg vodi ambicija, lik koji ne preže pred ičim kako bi ostvario svoje ciljeve, a upravo je to ono što ga čini opasnim. Kombinacija odlične karakterizacije lika i totalne posvećenosti ulozi rezultirali su jednim od kompleksnijih likova koje imamo priliku gledati na ekranu. Užitak je gledati ga bez obzira na činjenicu da se u nekim trenucima gotovo pa ništa konkretno ne događa na ekranu. Prvih 15 minuta filma ni ne čujemo ništa, dijaloga nema, a film i dalje uspijeva pobuditi interes kod gledatelja. Upravo se u tih 15 minuta postavljaju temelji koji drže cijeli film i lagano vode do eskalacije koja je bez ikakvog uljepšavanja odrađena maestralno. Posljednjih dvadesetak minuta filma bez problema ulaze na listu jednih od najboljih trenutaka u povijesti filma pa će ih, siguran sam, cijeniti i oni kojima se ostatak filma ne svidi. Od dijaloga, postave same scene pa do fantastične glume tih posljednjih dvadesetak minuta nešto je posebno. U najmanju ruku jednak poticaj kao i odlična gluma da pogledate film.
Ne smijem zaboraviti pohvaliti i ostatak glumačke postave, a ponajviše Paula Danoa koji se našao u čak dvije uloge. Nažalost po njih, izvedba Lewisa možda ih je i bacila previše u drugi plan pa nisu ni dobili priznanje koje su zaslužili.
Sama atmosfera filma odgovara periodu u kojem se on odvija, a konstantnu napetost održava fantastičan soundtrack koji odlično upotpunjuje dojam. Tehnički je film, kako sam već i napomenuo, odrađen odlično pa stoga ni ne čudi da je dobio Oscara za najbolju kinematografiju. Vizuali, iako prilično jednostavni i monotoni, su predivni, a praktični efekti pridodaju na realnosti i imerziji u sam film.
Nedavno sam čitao jednu recenziju ovog filma i postoji jedan odlomak s kojim se ne mogu ne složiti. Kao što je iMDB korisnik DSampson612 napisao, možda nije živio u vremenima klasika poput „To Kill A Mockingbird“ ili „Spartacusa“, ali zato živi u vrijeme „There Will Be Blooda“. Ni sam ne bih mogao složiti bolji zaključak o ovom filmu, a vama ću samo preporučiti da se bacite na gledanje.
Ovom ću se prilikom zahvaliti i Brijaču zbog kojeg sam film odgledao po drugi put i pri tome poprilično promijenio mišljenje o istom, srećom na onu pozitivnu stranu.
Do idućeg čitanja…
NATRAG
Srpski Film – ELECTRONICUS
“Sve ima svoju ljepotu, ali ne vide ju svi.” – Konfucije
Istinitosti te izreke svijet ima priliku svjedočiti svakoga dana. Zabrinjavajuć je broj onih koji su u stanju, bez ikakvog pokušaja da shvate mišljenje druge strane, donijeti brze zaključke i staviti neistomišljenika u određeni koš. Takvi načini djelovanja u neku ruku život čine jednostavnijim. Jer na kraju, najlakše je sve odbaciti i površinski iskritizirati. A to je iz nekog razloga čovjeku i u prirodi – dok je većina nas spremna bez suzdržavanja na bližnjega prenijeti hladan val kritike, nekako smo nevoljki kada treba dati i koju pohvalu.
No ovdje se govori o „Srpskom filmu“, komadu celuloida nad kojim se zgražao čitav svijet, djelu iz kojega je u SAD-u moralo biti izrezano rekordnih 19 minuta materijala da bi se uopće moglo prikazati (zbog prikaza maloljetnika u nekim scenama, iako oni na setu u stvari nisu bili prisutni, već je problem bio u jukstapoziciji određenih kadrova) te za kojega se već sada, nakon samo 6 godina od premijere u Austinu, može reći kako je ostvario kultni status. Može li takav film gledatelju uistinu ponuditi išta pozitivno?
Već sama premisa bila je dovoljna da otjera mnoge. U centru „Srpskog filma“ nalazi se sredovječan čovjek, Miloš (Srđan Todorović), umirovljeni glumac koji je u svojim najboljim godinama bio zvijezda u „filmovima za odrasle“. Njegov bankovni račun ne pruža sigurnost i stabilan život njegovoj obitelji, sve dok Miloš jednoga dana ne dobije poziv na sastanak s tajnovitim režiserom Vukmirom (Sergej Trifunović). Pružena mu je prilika života – snimanje novoga, posljednjega filma, za sumnjivo veliku svotu novca s kojom se više neće trebati brinuti za budućnost. No, potpisivanjem Faustovog pakta Miloš više nema kontrolu nad scenama u kojima se pojavljuje, ma koliko monstruozne one bile – ekstremno nasilje, ubojstva, nekrofilija i pedofilija samo su neke od njih.
Filmska ekipa, na čelu s redateljem Srđanom Spasojevićem kojemu je ovo bio debitantski film, svoje autorske odluke branila je kroz niz objašnjenja – od toga da je film parodija današnje, pretjerano politički korektne srpske filmske industrije, preko metaforičkih prikaza svih nedjela koja su se odvijala u prošlom stoljeću na ovim prostorima, do objašnjenja da su sve te silne scene nasilja potrebne kako bi se opisalo današnje stanje obiteljskog čovjeka, kojeg državne institucije „siluju“ od kolijevke pa do groba. Možda takvo nešto nije lako zaključiti prilikom gledanja jer se s pukim sadizmom otišlo predaleko, no treba se priznati da ima neke istine u njihovim odgovorima, koliko god to neki slijepo negirali. Pitanje o tome je li Spasojević mogao isto prikazati drugačije apsolutno stoji. Činjenica jest da se takav komentar mogao realizirati na bezbroj načina – ali izabran je baš ovaj, i daljnjim ulaženjem u raspravu o takvoj odluci za sobom povlači i pitanje granica umjetničke slobode, koja bi trebala biti potpuna.
Da odmah bude jasno – ovo je iznimno težak film, s ekstremno detaljnim prikazima nasilja uz pomoć odličnih praktičnih efekata kojima bi pozavidio i Tarantino (koji je, inače, ovome filmu uputio pohvale). Ali ono što je daleko strašnije od litara krvi na ekranu su same ideje. Ideje toliko specifične da se promatrač mora zabrinuti za mentalno stanje njihovih kreatora. Scena odrubljivanja glave prilikom silovanja, bolesna scena s novorođenčem (koja je, u stvari, vjerojatno odavanje počasti D’Amatovom filmu „Anthropophagus“ iz 80-ih) te završna „obiteljska“ scena vjerojatno su neke od najstrašnijih stvari koje je svjetska kinematografija do sada vidjela, upravo zbog samoga konteksta.
No, takvi prizori za neke su dovoljni da zažmire na sve pozitivne stvari koje ovaj film nudi, a ima ih puno. Osim morbidne tematike i još morbidnijih kadrova, „Srpski film“ je zapravo na vrlo visokom nivou kvalitete. Produkcija, pogotovo kada se uzme u obzir mali budžet, je svjetska. Ako se ima ičime za pohvaliti, onda je to vrhunska kinematografija, puna odličnih kadrova i još boljeg korištenja rasvjete, gdje se vidi da se detaljno promišljalo o svakom elementu scene (iako su se dogodile manje greške u par kadrova u kojima se moglo vidjeti snimatelje kroz odraze i sjene – ne toliko primjetno, ali je negativno utjecalo na imerzivnost jednom kada se uočilo). Pametno korištenje pokreta kamere omogućilo je razvoj likova i bez puno dijaloga.
Color grading nije pokleknuo mainstreamu tako da su filteri dozirani upravo onoliko koliko je potrebno da budu prirodni, a opet dobiju taj old-school filmski izgled, bez pretjeranih zelenila i plavetnila u svrhu pseudo-stilizacije. Također, boje nisu pretjerano saturirane, tako da film i dalje zadržava nelagodan ugođaj.
Element bez kojeg ovaj film ne bi bio ni sjena ovoga što je postigao jest glazbena podloga (potpisuje ju Sky Wikluh) koja je zaista vrhunska. Eksperimentiranje s klasičnim orkestralnim instrumentima u kombinaciji sa sirovim elektroničkim zvukovima zaslužuje svaku pohvalu, a neke će vjerojatno podsjetiti i na zvučnu potporu Trenta Reznora filmu „The Social Network“. Glazba vješto dozira pojedine kontrastne elemente u skladu s akcijama na ekranu. Tako se može osjetiti postupno „prodiranje zla“ u priču, u vidu poigravanja sa šumom i sve jačim distorzijama sintisajzera.
O kakvoj se skupini talentiranih ljudi radi, dokazuju i glavne uloge filma koje su preuzela iznimno popularna lica. Srđan Todorović je u svojoj ulozi Miloša ostvarivao odlične prijelaze iz nevinog lika oca koji bi učinio i zlodjelo za korist svoje obitelji, u lik pomahnitalog nasilnika tijekom „rada“ na filmu. Trifunović, koji je utjelovio Vukmira, također je napravio poprilčno dobar posao, iako je možda nedostajala dodatna crta „pomaknutosti“, kao da je nedostajalo još malo intimidacije i uvjerljivijeg pogleda iz kojega se može iščitati čisto zlo – nešto što je možda i bolje uspjelo Nenadu Herakoviću, jednom od „snimatelja“ koji je praktički došao i kao neka vrsta sekundarnog antagonista koji je zapravo počinio i gadnije stvari od Vukmira, unatoč manjoj minutaži na ekranu. Milošev brat (Slobodan Beštić) bio je jedan od najodbojnijih likova već od samoga početka, koji je izazivao veliku dozu neugode svojim pogledima i nekontroliranom požudom za bratovom ženom. Njegovoj pozadinskoj priči i motivima se ipak moglo dati malo više pozornosti. Lik je ostao nedorečen, a bilo je dovoljno materijala za daljnji razvoj. Glumice Katarina Žutić (koja je glumila Lejlu, bivšu Miloševu kolegicu) i Jelena Gavrilović (koja je imala ulogu Miloševe žene) svoje su uloge odradile sasvim korektno, koliko je to omogućavao scenarij (koji je možda malo i zakinuo Lejlu u drugom dijelu jer je prenaglo nestala iz priče). Ostale uloge, od doktorice do žrtava na filmskom setu, varirale su od dobrih do ne toliko uvjerljivih, ali sve u svemu – solidno. Djeca su se također odlično snašla u svojim ulogama, iako je bilo teško razmišljati o tome pored zastrašujuće činjenice da se nalaze u ovakvom filmu (unatoč tome što su se autori pobrinuli da sve bude snimano tako da ne znaju o čemu se zapravo radi).
Film je ispao kakav je ispao, no ipak je u neku ruku šteta potencijala prvoga dijela koji je bio neiskorišten do kraja. Scenarij i režija slijedili su niz Hitchcockovih pravila poput suspenzije, držanja priče jednostavnom, korištenja povremenog humora za dodatno stvaranje tenzije (koji je u nekoliko navrata tako dobro pogodio bit tog pravila) te skrivanja pojedinih elemenata, koje se doduše isključivo odnosilo na prvu polovicu filma, i upravo je to razlog zašto je taj dio filma bio tako dobar. Kasnije, kako se radnja bližila kraju, tako su i scene postajale sve brutalnije, ali potpuno se izgubila sva napetost koja se do tada gradila. To je čak dovelo i do blagog zamora negdje u drugoj trećini filma.
Postoji li neka poruka koju ovaj film nudi? Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Unatoč svim objašnjenjima njegovih autora, ipak se s velikom sigurnošću može reći kako je jedna od svrha ovoga filma bila i pokušaj izazivanja što veće reakcije (iako to režiser negira), možda zbog marketinga, a možda i zbog nečega drugoga. Ovo je jedan od onih filmova koji je stvorio dvije potpuno suprotne strane mišljenika, s jedne strane ljude koji ga cijene onime što je, a s druge, teške osude ljudi koji su ga zbog određenih scena automatski rezali u korijenu te koji smatraju da se „Srpski film“ ne može nazivati umjetnošću.
Ipak, trebalo bi biti fer prema svima. Film ima svojih dobrih strana… I onih manje dobrih. Istina je da je na kraju priča ključ svega te je to ono na što se mnogi isključivo oslanjaju. Ali ako se tematika (koja, bez sumnje, nije namijenjena širokim masama) stavi sa strane, i sama priča je sasvim solidna. Vjerujem da se nastavilo putem kakvim se započelo i prilagodilo široj publici, da bi ovaj film ostvario visoke ocjene. No, to ne bi onda više bio „Srpski film“ – film koji je prošao kroz svijet kao tornado i iza sebe ostavio kaos, film koji je svojim imenom uzrokovao to da kad netko u rečenici spomene „srpski film“, instinktivno se prvo pomisli na „taj“ srpski film (a koji bez takvoga imena vjerojatno ne bi ni bio primijećen), a naposljetku, film koji pršti od karaktera i stilizacije. Uostalom, jedna od svrha umjetnosti je i potaknuti reakciju u čovjeku, utjecati na osjećaje. Gledajući na takav način, ovaj film je to i više nego postigao.
„Srpski film“ istovremeno je iznimno odbojan i magično privlačan. Ne mogu ga preporučiti nikome, ali mi je i drago da sam ga pogledao. On je jedno od djela koja se ne boje i ne posustaju pod ničime kako bi ostvarili svoju kaotičnu viziju.
A možda je ovo sve samo rezultat nesvjesnog potiskivanja svih viđenih grozota u neke duboke dijelove uma, tako da su na površini ostale samo bezazlene stvari.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno – voljeli ga ili mrzili, ovaj film nećete nikad zaboraviti.