Bioshock je jedna od videoigri koja vuče inspiraciju iz mnogih filmova. Otimači su za vas izdvojili tri i napisali pokoju riječ o njima.
2007. godine kada je izašao, Bioshock je prodrmao industriju videoigara i upisao se na sam vrh ponude u industriji općenito. Svojom mračnom atmosferom i fantastičnom pričom punom zapleta osvojio je mnoge igrače i ostavio neizbrisiv utisak na njih. Možda manje poznata činjenica jest kako je Bioshock svoju inspiraciju crpio iz mnogih filmova koji su izravno ili neizravno utjecali na sami ton priče, ali i čitave igre. S obzirom da smo u prvom planu ipak gaming portal, ovog smo tjedna mi Otimači odlučili predstaviti vam upravo tri filma iza ovog izrazito popularnog serijala: film noir “The Third Man” koji je kao jedan od predstavnika žanra utjecao na naraciju igre te filmove “Dark City” i “Metropolis” koji su svojom distopijskom vizijom oblikovali Rapture, a kasnije i Columbiu.
The Third Man – CroZac_Drake
Ono kad odeš u Beč na već dogovoreni posao, a kolega koji ti ga je trebao sredit odapeo…
Noćna mora svakog pravog Hrvata… Zafrkanciju na stranu, upravo je to premisa noir filma„The Third Man“.
Holly Martins, pisac pulp fikcije (jeftine književnosti) odlazi u poslijeratni (Drugi svjetski rat) Beč na poziv prijatelja Harryja Limea koji mu je tamo sredio posao, da bi nakon dolaska odmah saznao kako je Harry upravo poginuo u automobilskoj nesreći. Same okolnosti nesreće u najmanju su ruku sumnjive pa tako Holly kreće u svoju istragu kroz koju svakom novom informacijom spoznaje kako ga sa svih strana obmanjuju i pokušavaju ga maknuti s pravog puta.
U svojoj srži klasičan film noir, „The Third Man“ kombinira sve najbolje iz svog žanra, a gledatelja, umjesto da ga vodi za ruku, stavlja u identičnu situaciju kao i glavnog lika. Ne postoji netko ili nešto tko će vam nacrtati priču već ćete kao i Holly morati sami sastaviti slagalicu pažljivim praćenjem priče, koja je moram napomenuti na trenutke prilično široka i obuhvaća izjave mnogih likova. Sama činjenica da glavni lik nije detektiv rezonirat će s gledateljima još i više, a uporaba njemačkog jezika u mnogim scenama ostavit će vas na trenutke izgubljene kao i Hollyja. Odličan način dopiranja do publike, moram priznati.
Ubacite u sve to neizbježan lik fatalne dame koju je odlično skinula Aida Valli, inače glumica s istarskim korijenima, i već dokazanu kombinaciju iz „Citizen Kanea“ Joseph Cotten – Orson Welles te pokoju odličnu sporednu ulogu i imate sve što vam je potrebno za nešto manje od dva sata i više nego dobre detektivske priče. Upravo bogatstvo likova na ekranu, brojne kultne scene, pokoja pošalica, odličan soundtrack i beskrajne spletke potvrđuju kultni status ovog filma, a ono što ga lansira još i više je fantastična kinematografija.
Cjelokupan film predivno je snimljen, a igranje s kutovima kamere u pojedinim scenama izaziva točno onakvu vrstu emocije kakvu film želi pobuditi kod vas. Određene scene u filmu nešto su najljepše što ćete imati u mogućnosti vidjeti na crno bijelom filmu ikad. Ovo mogu reći bez imalo pretjerivanja, a svatko tko pogleda ovaj film složit će se sa mnom. Za film noir klasične su prenaglašena tama i igranje sjenama… na kraju krajeva od tuda i samom „žanru“ ime. Ipak, ono što su postigli kinematograf Robert Krasker i režiser Carol Reed u pojedinim scenama vrijedno je divljenja, a način na koji se igraju svjetlom, tamom i sjenama u predivnoj pozadini ratom razrušenog Beča ostat će škola za sve filmaše do vijeka vjekova.
Pitate se gdje je u svemu tome Bioshock? Prilično jednostavno zapravo, u samoj srži film noira. Upravo su teme koje se provlače kroz „žanr“, spletke, ubojstva, obmane, laži i prevare sastavni dio Bioshock serijala, posebice originala. Pridodajte tome mračnu, distopijsku atmosferu već navedenog originala i naći ćete više sličnosti no što ste možda očekivali. No ne dajte da vas potraga za nečim sporednim udalji s glavnog kursa jer prava bi šteta bila ne doživjeti ovaj film u potpunosti.
Dark City – Blade
Možda je sve izrežirana farsa ?
Ljubitelji SF-a vjerojatno već duže vremena znaju da je „Dark City“ stekao navedeni status u svome žanru i kako se navodi kao inspiracija za mnoge filmove izašle nakon njega kao što su Matrix ili pak Inception. Zagriženi ljubitelji će reći čak da je ovaj film Matrix prije Matrixa te da je jako slabi marketing doprinio tome da bude bačen sa strane dok je Neo osvajao kinoblagajne. Bilo kako bilo, „Dark City“ možda nije ispao popularan kao navedeni mu protivnik kojeg smo spomenuli, ali kako je vrijeme prolazilo tako ga je sve više ljudi otkrivalo i dizalo ga na visoki pijedestal. Zasluženo?
Na to pitanje je poprilično teško odgovoriti jer niti jedan film nije savršen pa tako ni ovaj. Činjenica je da je tona filmova sa sličnim idejama napravila svoje i da gledanje ovog filma nakon što se pogledali niz filmova novijeg vijeka koji se bave sličnom tematikom ne čini ovaj film toliko fantastičnim, no isto tako je činjenica da je kada pogledate godinu izlaska filma, 1998. Inače, i kada gledate sami film preočito koliko je modernih SF i neo-noir filmova inspirirano njime.
Ulaziti imalo u radnju filma bi bilo pogrešno jer se uistinu radi o filmu koji postavlja jako puno pitanja i stvara veliku auru misterija od samoga početka. Možda će biti malo frustrirajuće za neke što ne dobivaju odgovore na brojna pitanja odmah, no u ovome filmu vrijedi ona krilatica da je strpljenje vrlina. S obzirom na to da će biti teško nagovoriti nekoga na film bez baš ikakvog znanja o čemu se radi, ajmo samo reći da se radnja filma bazira oko čovjeka koji boluje od amnezije, smještenog u gradu u kojem sunce nikada ne sija i kojeg prati iz nekih razloga jedno tajnovito društvo. Ovo je stvarno jedan jako banalni i šturi opis, no vjerujte s razlogom je napisan tako jer i minimalno otkrivanje bi bilo štetno.
Iako je film originalna priča vidi se jako utjecaj mnogih ideja proizašlih iz pera H.P. Lovecrafta i Franza Kafke, dok se u filmskom smislu vide ideje iz Brazila, Metropolisa i City of Lost Children. Daleko od toga da se radi o kopiji, kao što navedeni kasniji filmovi ne kopiraju ovaj film, ali primjetan je taj jedan kolektivni način razmišljanja što osobno smatram čak i pozitivnim elementom jer svaki autor onda oblikuje i nadograđuje tematiku na svoj način. U ovome filmu se pak jako lijepo nadopunjuje taj noir stil snimanja i atmosfere te puno više paše nego li bi to bilo kada bi se radilo o čistom modernom SF-u.
Pored navedene atmosfere, misteriozne priče, brojnih zanimljivih filozofskih koncepata i SF elemenata, tehnički dio se također drži poprilično dobro. Naravno vizualni efekti nisu toliko dobri kao danas, ali je lijepo vidjeti barem te vizualne ideje i uloženi trud u dizajn seta. Ono što meni osobno malo umanjuje vrijednost ovog filma je gluma i studija karaktera. Priča, ideja, likovi, sve je to na mjestu, no način na koji je to izvedeno je samo ok. Za niti jednu izvedbu se ne može reći da je loša, dapače Richard O’Brien je recimo sjajan, no fali tu nekog „šmeka“, nečega što su imali recimo Harrison Ford i Rutger Hauer u Blade Runneru. Također, iako su motivacije likova jasne, one su objašnjene tek putem razgovara između likova u kasnijoj fazi filma. To dovodi do onog „AHA“ efekta u smislu priče, no šteta je da pored sjajnog build-upa u samoj priči ne osjetimo to i u samim likovima, već oni više funkcioniraju kao lađa za priču. Također mislim da je kraj mogao biti vizualno originalniji no dobro, stvar ukusa.
Sve u svemu, Dark City možda ima pokoji problem, ali kada se vidi koliko je dobrih ideja preuzeo i stvorio sam za sebe jedan originalan svijet sa jednom poznatom, a istovremeno originalnom pričom, te se pri tome kao i ti isti njegovi prethodnici i sam pretvorio u utjecaj za buduće filmove, onda je jasno da je za SF fanove ovo još jedna u nizu lektira.
P.S. Obavezno pogledati Director’s Cut verziju.
Metropolis – ELECTRONICUS
Langov „Metropolis“ zasigurno je jedno od najvažnijih ranih znanstveno-fantastičnih djela filmske umjetnosti. Ovaj nijemi film iz 1927. godine bio je inspiracija mnogim klasicima poput Zvjezdanih Ratova, Gospodara prstenova, Matrixa, Blade Runnera i Dr. Strangelovea, ali i nekim igrama među kojima je i BioShock, koji je iz Metropolisa poglavito izvukao vizualni ugođaj.
Fritz Lang uvodi nas u distopijski svijet budućnosti u kojem žive dvije klase stanovnika. Bogati sloj obitava u gradu prepunom nebodera, olimpijskih stadiona i prekrasnih vrtova, dok se duboko ispod njegove površine krije sasvim novi svijet, dom radničke klase koja čitave dane robuje nad velikim strojevima koji Metropolis održavaju na životu. Tvorac i apsolutni vladar ovoga grada jedan je od rijetkih ljudi koji znaju što se događa pod zemljom te nakon što njegov sin spletom okolnosti otkrije očevu tajnu, on staje na stranu radnika u pokušaju da ispravi nepravdu. U međuvremenu se zaljubi u mladu idealiziranu heroinu koja građanima podzemlja propovijeda o boljoj budućnosti te njegov otac unajmljuje ludoga znanstvenika (čiji je karakterni dizajn ostao aktualan i do danas) da svog neobičnog metalnog robota preruši u njen lik kako bi umjesto nje širio vlastitu propagandu. Iako su ideje iznesene u scenariju u neku ruku naivne (primjerice, misao da je srce posrednik između mozga i ruku), zbog čega je i sam redatelj prema ovom filmu bio jako samokritičan, film i dalje pruža zabavnu i tečnu avanturističku priču prepunu ambicioznih vizuala koji su oblikovali sliku budućnosti kod budućih generacija.
„Metropolis“ je tehničko remek-djelo svoga vremena. Velik dio filma koristio je makete grada čija je arhitektura crpila inspiraciju iz Art Deco i Bauhaus pokreta. Ovaj film je popularizirao tzv. Schüfftan proces, u kojemu se pomoću zrcala moglo spojiti makete i glumce u jednu sliku kako bi se dobio efekt da se glumci uistinu nalaze na stvarnom, velikom setu. Tu metodu kasnije je koristio i Peter Jackson u svome Gospodaru prstenova.
Kao i kod ostalih njegovih filmova, na setu je režiser bio težak i grub, ljudi su morali satima stajati u hladnoj vodi, u nekim scenama korištena je prava vatra koja je skoro ugrozila živote glumaca, a pojedini kadrovi snimani su danima kako bi ispali točno onako kako ih je on zamislio.
Kako je „Metropolis“ utjecao na druge, tako je i on sam bio inspiriran mnogim stvarima. Film je pun religijskih referenca i likova te kombinira brojne kulture i umjetnosti iz različitih vremenskih razdoblja. Budući da se radi o nijemom filmu, i ovdje je prisutno preglumljivanje, iako je gluma sama po sebi dosta uvjerljiva. Lang se fokusirao na prepričavanje vizualnim putem, tako da dijaloga u obliku kartica ima iznenađujuće malo, a film ovisi o upečatljivim prizorima potpomognutim nizom različitih specijalnih efekata, stop-motion animacijama i zanimljivim radom kamere. Nešto što se ne može vidjeti često kod filmova ovoga perioda je i snimanje iz ruke, u pokretu, kako bi se dobio doživljaj akcije iz prvog lica. Popratna glazba zvuči poput Wagnera i Straussa s dodanom modernističkom crtom, dok ponekad koristi motive iz Marseljeze i Dies Irae, koji se odlično poklapa s apokaliptičnom tematikom u drugoj polovici filma.
Vrijednost ovoga djela prvenstveno je u vizualima. Ako ga i nikada niste pogledali, sigurno ste njegov duh osjetili u mnogim modernim filmovima. Iako mu je 90 godina, „Metropolis“ i dalje pruža dovoljno da ga vrijedi pogledati i danas te barem jednom doživjeti „djeda“ današnjih znanstveno-fantastičnih blockbustera o kojima bruji cijeli svijet.