Disneyjevih animacija nikad nam neće biti dosta.
Ovoga tjedna originalna ekipa Otimača ponovo je na okupu, a pozabavit će se nekim od najvećih Disneyjevih animiranih filmova. Njihov utjecaj vidljiv je i dan danas, a srećom po sve nas, Disney i dalje svake godine uspijeva izbaciti nekoliko jako dobrih animiranih filmova. Navedeni filmovi ipak su vječni za sve generacije, kako one sadašnje, tako i one koje tek nadolaze te su ih Otimači upravo zato i izabrali.
The Lion King – izabrao CroZac_Drake
Hakuna Matata.
Gledajući iz današnje perspektive na 1994. godinu, bez imalo pardona mnogi će reći kako se radi o jednoj od najjačih filmskih godina uopće. „Pulp Fiction“, „Forrest Gump“, „The Swashank Redemption“, „Dumb and Dumber“ i „Clerks“ samo su neki od naslova koje smo imali priliku gledati te godine. Ipak, jedan animirani film te je godine pomeo konkurenciju i isprofilirao se kao jedno od najboljih filmskih ostvarenja ikad.
Fama oko „The Lion Kinga“ ne jenjava ni dan danas, a kazališne produkcije priče su nebrojene. Priprema nam se i live action verzija u maniri prošlogodišnjeg „Jungle Booka“, a pjesme iz filma i dalje žive u mnogima.
Kako je ova naizgled vrlo jednostavna priča ostvarila toliki uspjeh i postavila nove temelje u svijetu animiranih filmova? Teško je odgovoriti na ovo pitanje, ali najlakše bi bilo reći zbog svoje univerzalnosti. Priča o Simbi i njegovu životu osim što je prilično zabavna, na trenutke je vrlo teška, ali i obiluje poukama kojih se svako od nas može držati. Upravo tu leži jedan od većih uspjeha Kralja Lavova. Kreatori su u nešto manje od sat i pol vremena uspjeli ugurati jedan „prosječan“ ljudski život, obilježen kako onim sretnim trenucima ispunjen šalama i pjesmom, tako i onaj tužan dio, gubitak voljene osobe i odnošenje spram slične situacije. Ova priča osim što će zabaviti, ali i naučiti nešto one najmlađe, rezonira možda čak i više s odraslima.
Lepeza likova u filmu prilično je šarolika, pa tako imamo klasične dobričine, ali isto tako i klasične antagoniste koji će pokušati stati na put našem glavnom junaku, Simbi. Ono što još više oduševljava je način na koji su likovi uspostavljeni unatoč činjenici da gotovo nikog osim Simbe i ne vidimo toliko dugo na ekranu. Zazu, Timon, Pumbaa, Mufasa, Scar, sve su to imena koje gotovo svaka osoba poznaje, a razlog tome karizma je koju su im udahnuli glumci iza njihovih glasova. Izdvajati glumce poimence nema smisla, jer većini je poznato o kome se radi.
Muzičke dionice ono su po čemu je film možda i najprepoznatljiviji. Circle of Life, Hakuna Matata, Can You Feel The Love Tonight samo su neke od pjesmi koje obilježavaju ovaj film. Gotovo svaku pjesmu koju čujete u filmu, čak i da ga gledate prvi put, vjerojatno ćete prepoznati od nekud. To dovoljno govori o utjecaju ovog filma i njegovoj kvaliteti.
Naravno, nije sve u filmu savršeno, ali neke stvari poput na trenutke zbrzane priče, nagle promjene u karakterizaciji likova, klišeja i slično klasične su boljke animiranih filmova koje se pored ostalih kvaliteta „The Lion Kinga“ utapaju.
Nemoguće je osporiti utjecaj „The Lion Kinga“, djela koje će zauvijek ostati upisano zlatnim slovima u svijetu filma, i djela koje je obilježilo mnoge generacije, a siguran sam kako će nastaviti i dalje. Obvezno štivo za sve ljubitelje filma, posebno onog animiranog.
Mulan – izabrao Blade
Do potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća smo uglavnom od Disneyja naučili da nam servira filmove u kojem žene traže ljubav i priznanje okoline, filmove u kojima glavni lik ostaje bez roditelja i bori se sa tugom kao i sa ostalim posljedicama gubitka, te se smatralo da su šanse da se izbaci još jedan film koji se vrti oko još jedne princeze ili princa gotovo pa stopostotne. Na iznenađenje svih, dobili smo još jedan ženski lik, no potpuno atipičan onome što se gledalo do tad.
Mulan mnogi ni ne ubrajaju u Disneyjeve princeze i s razlogom je tako. Radi se o priči koja bi poprilično aktualna bila i danas, iako se radi o legendi iz kineske povijesti. Ukratko za one koji ne znaju, Mulan je djevojka koja za vrijeme barbarskog napada na Kinu odlazi u rat umjesto svoga bolesnog oca kako bi ispoštovala službenu kraljevsku odredbu da svaka obitelj mora poslati jednog svoga člana u vojsku, te čini to na način da se preruši u muškarca s obzirom da je odlazak žene u vojsku bio kažnjiv kako po ženu tako i po obitelj.
Ono što Mulan čini drugačijom od tipičnih Disney princeza je činjenica što Mulan ne mašta o nekim velikim ljubavima i nije nikakav sanjar, već se radi o čistoj požrtvovnosti za dobro svoje obitelji. Njen je jedini cilj boriti se kako se njen otac ne bi morao boriti i to u ovom animiranom filmu se ocrtava dosta vjerno. Karakterizacija njenog lika je jednostavna, svi motivi su jasni i smjer njenog kretanja kroz priču je uvijek predvidiv, ali jednostavno postoji ta neka posebna osobna nota u njenom liku da je ta jednostavnost u principu sasvim dovoljna za vezati se uz nju.
Nažalost, na uštrb stvaranja njenog lika su patile neke druge stvari u nekom filmu pa bi za Mulan mogli slobodno reći da je izuzetno kontrastan film što se kvalitete tiče, jer neke stvari radi potpuno drugačije i sjajno, kao što je već navedena izgradnja njenog lika, dok su neke stvari jednostavno prosječne. Uz sam lik Mulan, sjajan je još i Mushu kojem glas daje Eddie Murphy i koji doduše malo podsjeća na Geniea iz Aladdina, ali ipak dizajn i još neki detalji ga čine dovoljno različitim.
Nadalje, treba pohvaliti i vizualni aspekt filma. Radi se o klasičnoj Disney animaciji od prije 20 godina i jednostavno se tu ne može promašiti. Lijepa paleta boja, pridavanje pažnje na detalje s obzirom na mjesto i vrijeme radnje, te nekoliko dobro snimljenih masovnih scena, ali i onih intimnijih. Uz to treba odma vezati i činjenicu da su se jako potrudili da se ne napravi stereotipiziranje kineske kulture, već su svi njihovi običaji, način života, vojni trening i ostalo, prikazani sa velikom dozom respekta.
Kao što je atipično ono što je uspjelo u ovome filmu, tako sa druge strane mane ovoga filma nisu karakteristične za Disney. Ona koja najviše bode je poprilično slaba glazbena podloga. Jednostavno nema pamtljive glazbe, pjesme su teški prosjek i samo se ona glavna može izdvojiti kao nešto dobro. Također, priča je mogla biti kudikamo razrađenija. Ne znamo zašto Kinu napadaju neprijatelji, ne vidimo širu sliku kako to utječe na stanje kod ljudi i moglo se odvojiti 5 minuta više da se da više mesa u onaj dio priče koji je trebao biti katalizator za događaje koji slijede.
Nakon vrlina i mana, treba se dotaknuti i elementa filma koji uspjeva biti oboje, a to su sporedni likovi. Stvar je poprilično jednostavna, likovi su iznimno simpatični, sinkronizacija istih je dobra i svaki od njih ima svoj smisao. Nažalost, isti ti likovi nemaju dovoljno jaku pozadinu kako bi nam stalo do njih kao i do Mulan. Mushua još izvlači Eddie Murphy i pokoja glupa šala, no ostali su jednostavno lađe koje služe za dostavu humora, ozbiljnosti ili straha (u liku neprijatelja), te nedostaje nešto što bi ih pretvorilo u likove koji imaju svoje ja. Koliko god su dobro napravljeni i koliko god služe svrsi, toliko je i šteta što nije više toga napisano oko njih.
Zaključno se može reći da je Mulan jedan poprilično drugačiji Disneyjev klasik. Priča je jednostavna i predvidiva, glazbena podloga je poprilično slaba i za nikoga drugog nam nije stalo osim za Mulan. No, s druge strane radi se o jednoj od Disneyjevih ženskih likova sa najbolje izraženom osobnosti koja samim time i tu jednostavnu priču čini originalnom. Poruka priče je poprilično močna i prava je šteta što se nije poradilo na nekim navedenim detaljima jer bi time ovaj film si priskrbio puno viši status nego li ga ima. Nema sumnje da se radi o bitnom filmu za DIsney, jer prikazuje kako taj studio može stvoriti fantastično jake ženske likove koji ne ulaze u vode nekog pretjeranog feminizma i kako znaju cijeniti svjetske kulture općenito, no mjesta gdje se film mogao popraviti su vidljiva i da se to i dogodilo nebi pričali samo o bitnom filmu za Disney, već bi nam Mulan padala napamet u prvih 5 ženskih likova kada nabrajamo Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu, Ariel.
Fantasia – izabrao ELECTRONICUS
Vratimo se na kraj 30-ih godina prošloga stoljeća, kad je Walt Disney započeo s izdavanjem svojih prvih dugometražnih animiranih filmova. Njegov prvijenac iz 1937., „Snjeguljica i sedam patuljaka“, postao je toliko uspješan da je samostalno financirao cijelo zemljište u Burbanku, na kojem je izgrađen Disney studio. Koliko je taj film bio važan za ovu kompaniju govori i činjenica da je 1990. godine podignuta tzv. „Tim Disney“ zgrada, čije je pročelje dom Snjeguljičinim patuljcima, koji poput grčkih Karijatida iznad sebe drže njen krov. Nešto više od dvije godine kasnije pojavio se „Pinocchio“, no unatoč gotovo dvostruko većem budžetu u odnosu na Snjeguljicu, film na otvorenju nije polučio podjednak uspjeh. Ipak, ponovnim prikazivanjem 5 godina kasnije, i to je nadoknađeno.
Krajem te iste godine (1940.) iz Disneyjevih vrata izlazi nešto potpuno drugačije. Film bez dijaloga i bez jedinstvene priče koja se proteže kroz čitavo vrijeme njegovog trajanja, već spoj kraćih, nepovezanih animacija koje pokušavaju interpretirati i vizualizirati glazbena djela – „Fantasia“. Zanimljiv podatak jest taj da je „Fantasia“ u početku bila tek kratki film o Mickeyju Mouseu, pod nazivom „Čarobnjakov učenik“, a čiji je cilj bio ostvarenje veće popularnosti svima omiljene nam Disneyjeve maskote. Taj film pronašao je svoje mjesto i u samoj „Fantasiji“, pod trećom točkom, u pratnji istoimene simfonijske poeme Paula Dukasa.
U filmu imamo priliku svjedočiti nekima od najpoznatijih djela zapadnjačke klasične glazbe, od baroka do glazbe 20. stoljeća i neoklasicizma. Djela izvodi filadelfijski orkestar pod vodstvom britanskog dirigenta Leopolda Stokowskog, poznatog i po dirigiranju bez dirigentskog štapića. Valja napomenuti i to da nisu sva djela izvedena u cjelosti, već su neka morala biti skraćena zbog svoje dužine, no to je uvijek izvedeno potpuno neprimjetno. Između svake točke gledateljima se obraća voditelj showa te ukratko opisuje program koji slijedi, što je ipak jedan od manjih nedostataka ovoga filma.
„Fantasia“ započinje s orkestralnom verzijom Bachove „Tokate i Fuge“ u d-molu, za koju se može reći da pripada apsolutnoj glazbi, odnosno glazbi koja postoji radi same sebe. Posebnost ove točke je u tome što u njoj još uvijek ne postoji nikakav konkretan narativ, već u 10 minuta njenog trajanja imamo priliku iskusiti predivnu igru svjetla, oblika i boja, a što je u stvari vrlo dobar prikaz onoga što mogu osjetiti ljudi koji posjeduju sinesteziju, odnosno fenomen kod kojega dolazi do povezivanja različitih osjetila. Prilikom zvučnog podražaja, u sinestetima se primjerice mogu javiti vizije u obliku različitih boja, od kojih svaka pripada određenoj noti, no osjeti se znaju proširiti i na miris te dodir. Iako nema informacija o tome da je Walt Disney bio sinestet, njegovo dočaravanje glazbe u ovoj kratkoj animaciji prikazano je izvanredno.
Sljedeća glazbena točka jest „Orašar“, Petra Iljiča Čajkovskog, u kojoj su apstraktni oblici koji su joj prethodili sada evoluirali te su tijekom ove epizode prikazane promjene godišnjih doba te plesovi bajkovitih bića, poput vila, cvijeća i gljiva.
Treća točka pripada već prije spomenutoj Dukasovoj poemi, baziranoj na prastaroj priči o čarobnjakovom učeniku koji zbog svoje lijenosti sebi pokušava olakšati posao pomoću malo magije, no kada se jednom ona okrene protiv njega, učenik ju više ne može zaustaviti. Ovo je prva točka u kojoj su likovi i priča potpuno formirani.
S četvrtom točkom vraćamo se u daleku prošlost te imamo priliku svjedočiti našem planetu u vrijeme kad su na njemu vladali aktivni vulkani, a sve to popraćeno je „Posvećenjem proljeća“, ruskog skladatelja Igora Stravinskog. Za ovu epizodu moglo bi se reći i da nije bila dostojna genijalnosti spomenutog djela te ga je prikazala na način malo drugačiji od očekivanog, no i u njoj ima jako dobrih elemenata. U drugom dijelu ove animacije pojavljuju se dinosauri te se uz ovu skladbu zadržavamo do trenutka njihovog izumiranja.
Slijedi kratka stanka tijekom koje možemo vidjeti glazbenike kako zajedno improviziraju. U njoj je nakratko predstavljena i zvučna traka, što se u ovom slučaju odnosi na zvučne valove koji su prikazani kao živo biće koje se pretvara u različite oblike, s obzirom na instrument koji trenutno svira. Vrlo simpatično.
U drugi dio filma uvodi nas peta glazbena točka – Beethovenova Simfonija br. 6 („Pastoralna“), koja je ujedno i najduža točka „Fantasije“. Prati ju idilični prikaz mitskog svijeta stare Grčke u kojem imamo priliku vidjeti zaljubljene kentaure, male Kupide, Dioniza i druge likove iz grčke mitologije. No život na tom mjestu nije uvijek tako lijep, te tu idilu prekida nevrijeme koje izazove Zeus te se prethodno spomenuti likovi upuštaju u bijeg. Mnogima možda i najdraža točka ovoga filma, ova animacija pršti od detalja te je njen scenarij i najrazrađeniji.
U šestoj točki, „Plesu satova“, Amilcarea Ponchiellija, prikazan je balet u kojem glavne uloge imaju nilski konji, nojevi i aligatori.
Završetak „Fantasije“ teško da je mogao biti bolji. Prikaz borbe između dobra i zla (koji je netipičan za Disneyja te više podsjeća na europske animacije) prati spoj dvaju glazbenih djela: „Noć na ćelavoj planini“ Modesta Musorgskog te „Ave Maria“ Franza Schuberta. U ovoj epizodi vizualizirana je scena slična paklu, u kojoj demon baca grješnike u vatru i bespuće. Na vrhu planine okupljaju se razni demoni i duhovi, no potom se oglašavaju zvona te se svi povlače u podzemlje. Drugi dio ove točke nešto je što se ne može opisati riječima već se treba iskusiti – nestaje tama i izlazi sunce, te uz pratnju „Zdravo Marije“ pratimo skupinu svećenika koji se s bakljama probijaju kroz gustu maglovitu šumu.
Ovom predivnom scenom tako završava „Fantasia“, Disneyjev izlet u teritorij koji je odmaknut od njegovih standardnih filmova. Njen nasljednik, „Fantasia 2000“, nakon 60 godina pokušao je oživjeti čaroliju originalnog filma, no to mu nije u potpunosti uspjelo. Pitanje je zašto se ovakav model nije više iskoristio te hoćemo li ikada vidjeti treću iteraciju ovoga filma s današnjom „svemogućom“ tehnologijom. Kako god, „Fantasia“ je jedan od najoriginalnijih Disneyjevih animiranih klasika, koji je podjednako prikladan i djeci i odraslima te ju iz tog razloga svakako vrijedi pogledati. Ono što je kod ovoga filma izrazito vrijedno jest približavanje klasične glazbe svima koji s njom nisu dovoljno upoznati, i to na način da ju se opiše kroz nešto s čime će gledatelji moći bolje rezonirati. Nije rijetka pojava da ljudi slušaju ovakvu glazbu samo kad su ju prvotno susreli u nekom filmskom ostvarenju, jer tada s njom mogu povezati vizuale koje je ta glazba pratila. Zbog toga cijenim ovaj animirani film, jer on potiče i kreativnost u slušateljima, dok mladima može poslužiti kao idealan uvod u svijet klasične glazbe. „Fantasia“ = lektira.