Slavimo velikana industrije. Ukrstili smo mišljenja, a nalazi li se i vaš favorit među onima Otimača, saznajte u tekstu.
Quentin Tarantino zasigurno je jedna od najvećih ličnosti svjetske kinematografije. Svojim osebujnim stilom, drugačijim pristupom priči i likovima te pametnim dijalozima, Tarantino oduševljava sve filmoljupce već desetljećima. Ideja da Otimači posvete epizodu upravo njemu provlači se već od samih početaka istih, a vrijeme je napokon i stiglo. Ovoga puta u novom formatu, testiranju novih voda rekli bismo. Naime, umjesto klasičnih recenzija čitat ćete tri različita mišljenja, ali i o tome zašto je za svakog od Otimača upravo navedeni film najbolji. Na čiju ćete se stranu vi priključiti? Ili je za vas neki drugi film ipak najbolji? Napišite nam u komentarima.
Reservoir Dogs – Blade
Rijetko kad će se uzeti debitantski film određenog redatelja kao i njegov najbolji film, no Reservoir Dogs Quentina Tarantina bi mogao biti upravo taj izuzetak od pravila. Upravo taj film objedinjuje sve ono u čemu je Quentin majstor, a to je dijalog, prikaz likova, prikaz sirovog nasilja i tjeranje da gledatelja drži pred ekranom uz tehniku „manje je više“. Možda bi neki to nazvali pretjerivanjem, ali kao što nas u filmu „12 Angry Men“ rasprava i gluma tjeraju da sjedimo na rubu stolice, slično se može reći i za Reservoir Dogs. Glumački ansambl je brilijantan jer su u ulogama glumci koji su itekako jaka glumačka imena, a opet glumci koji stvarno izgledaju kao likovi s kojima se ne treba zajebavati i koji situaciju iz filma preslikavaju poprilično realnom. Kada na tu glumu dodamo i to da je ovo prvi uvid u mozak Tarantina gdje nam postaje jasno da je jednostavno nevjerojatno kako čovjek uspije napraviti dijalog o Madonni ili o ostavljanju napojnice konobarima koji očaraju gledatelja, kad dodamo i brutalne, ali umjetničke scene nasilja i uz to ukomponiramo i soundtrack koji savršeno odgovara uz sve što se događa na ekranu, onda je jasno da je Reservoir Dogs film koji sadrži sve ono na što pomislimo kada kažemo ime Quentin Tarantino.
Django Unchained – CroZac_Drake
Unatoč tome što će mnogi, uključujući i moje kolege, reći kako su prvi filmovi Tarantina upravo ono po čemu će ga se najdulje pamtiti, osobno se ne bih složio. Zašto baš Django? Prilično jednostavno zapravo. Svaki aspekt koji je Tarantino uspostavio svojim početnim radom, ovdje je doveo do vrhunca, barem zasad. Prvo i prvo, imamo western setting koji je u rukama svakog sposobnog režisera pun pogodak. Dalje, još jednom imamo nezaboravne likove, a ovoga puta glumački performans najbolji je do sad. Waltz, Foxx, DiCaprio, Samuel L. Jackson… pametnome dosta. I naravno za kraj, fantastičan okršaj pun krvi u najboljoj mogućoj Tarantinovoj maniri. O tome da je film predivno snimljen i da su dijalozi odlični nešto kasnije. I da, ne zaboravimo manje scene u filmu poput one s Jonah Hillom… možda i jedna od najboljih scena u povijesti filma. Film jednostavno vrišti Tarantino.
Pulp Fiction – FicoLegend
Koliko god sam uživao u Reservoir Dogsima i Django Unchainedu, ipak me jedan drugi Tarantinov film u potpunosti osvojio. 1994. pojavio se film koji je na scenu ostavio neizbrisiv trag. Riječ je naravno o kultnom klasiku naziva Pulp Fiction.
Tarantino je često eksperimentirao sa svojim filmovima, no smatram da je ovdje taj eksperiment bio najuspješniji. Karakteristika njegovog stvaralaštva jest apsurdan prikaz radnje, ali kao nedostatak se javlja da taj apsurd može prijeći granicu i postati naporan. U ovom slučaju to nije riječ. Svaki dijalog je pažljivo osmišljen kako bi nas dodatno povezao s likovima i pokazuje koliko je Tarantinova mašta pomno isplanirala razvoj događaja, dok sama završnica spušta likove na zemlju te za razliku od ostalih Tarantinovih filmova, pokušava poslati poruku gledatelju.
Glumački ansambl predvođen maestralnim Travoltom, S.L. Jacksonom i Bruceom Willisom konstantno briljira i pokazuje koliko je široka lepeza karaktera unutar samo jednog filma. Ovo je jedan od rijetkih primjera filmske umjetnosti gdje je sasvim jasna vizija režisera, našeg vlastitog vodiča kroz nama nepoznatu radnju, zbog čega sam film u svojoj apsurdnoj radnji ne djeluje kaotičnim, već sasvim smislenim, dok konstantno zadržava osjećaj nepredvidljivosti. Elementi crne komedije savršeno se isprepliću s ozbiljnijim dionicama filma i pokazuju da je Tarantino pravi majstor kada je riječ o miješanju žanrova.
Replike
Blade
Iako je nezahvalno kritizirati filmove koje su naveli kolege, ipak moramo izabrati samo jedan film kao ultimativni Tarantino film, pa samim time i naglasiti što čini Reservoir Dogs više Tarantinovskim filmom od navedena dva. Problem kod Djanga vidim u dvije stvari ponajviše, a to su Jamie Foxx i Christopher Waltz. Nema spora o tome da se radi o dobrim glumcima, no je li itko u tom filmu uživao zbog Foxxa ? Pored svih likova koje film nudi, onaj Djanga je možda i najmanje pamtljiv. Osobno mislim da filmu ne bi niti malo naškodilo da je bilo koji drugi jednako kompetentni crni glumac upao u tu ulogu. Druga stvar je pomalo kontroverzna, s obzirom na to da je Waltz osvojio Oscara, ali ruku na srce, uloga mu se ne razlikuje toliko od one Hansa Lande. Naravno da je razlika u samim likovima nebo i zemlja, no način govora, pokreti, tikovi, Waltz je jednostavno bio Waltz. Reservoir Dogs s druge strane nema takvih problema sa svojim likovima, i da, nije razvučen na gotovo 3 sata. Reći bilo što protiv Pulp Fictiona pak je užasno teško, no može se reći da samog koncepta Pulp Fictiona ne bi bilo da nije bilo Reservoir Dogsa. Dijalog o Madonni je usporediv s onim o „royal with cheese“, samo što je Pulp Fiction to podigao na jednu razinu možda previše. Koliko god da svi dijalozi tamo bili pamtljivi, možda film ponekad pati od toga da bude previše Tarantino. Ajmo gurnut još jedan kul dijalog, ajmo nelinearnu radnju (inače isto prvo formiranu u Dogsima) učiniti još nelinearnijom. Nije to naravno loše, ali kada već moramo izdvojiti jedan film ispred drugoga, Reservoir Dogs je film koji je ipak nešto više „tight“ u nedostatku hrvatske riječi, što se tiče scenarija.
CroZac_Drake
Istina, mnogi se neće složiti sa mnom… već i sam „napad“ na klasike poput „Reservoir Dogsa“ i „Pulp Fictiona“ za mnoge će biti nezamisliv, ali činjenice su činjenice. Nostalgija je vrlo zaje*ana stvar pa će tako mnogi zažmiriti na neke nedostatke klasika poput gore navedenih filmova. Nemojte me shvatiti krivo, oba filma smatram odličnim ostvarenjima, ali još ću jednom napomenuti kako je Django samo unaprijedio ono što u ovi filmovi započeli. Uzmimo humor za primjer. Django se bavi vrlo delikatnom temom, temom koja će mnoge bocnuti čak i na najmanji propust u dijalozima ili čak nekim banalnijim stvarima. Unatoč tome, Tarantino je uspio zadržati svoj prepoznatljivi humor i odlične dijaloge koji znaju plesati na granici provokacije, ali nikada je ne prelaze… bar ne više od onoga što smo navikli od njega. Još jednom ću napomenuti scenu s Jonah Hillom jer rijetko tko bi uspio tako nešto prikazati na toliko humorističan način. Čak i u prijašnjim filmovima, koliko god humor bio odličan (scena s Madonbom uistinu je vrh), nije bilo te neke suptilnosti i hrabrosti da se uhvati u koštac s nekim ozbiljnijim temama poput one u Djangu.
Također, sama scenografija, razvoj tehnologije i filmaško iskustvo pomogli su Tarantinu da i sam film izgleda, ali i zvuči bolje od ostalih mu. Tehnički gledano, film je nekoliko razina iznad. Unatoč dugom trajanju, film čitavo vrijeme ima svoje JA, ispunjen je odličnim dijalozima, fantastičnim scenama, ali i performansima koji su, uz sve dužno poštovanje onima iz Dogsa i Fictiona, za stepenicu iznad. Također, sama radnja filma je konzistentnija i manje sklona eksperimentu. Dojma sam kako se Tarantino ipak još malo igrao s mogućnostima koje mu film pruža u samim Dogsima i Fictionu, a u Djangu je svoju viziju slijedio od samog početka pa do krvavog kraja.
FicoLegend
Iako se slažem da je Reservoir Dogs temelj na kojem je poslije sagrađeno čitavo stvaralaštvo Quentina Tarantina, smatram da je to bio prvi pokušaj da stvori film kakav je oduvijek htio napraviti. Taj redateljski ideal ostvario je Pulp Fictionom time što je uzeo ozbiljan ton Reservoir Dogsa i u njega vješto implementirao karakteristični tarantinovski humor te je tako doveo film na jednu višu razinu.
Ono zbog čega Pulp Fiction stavljam na više mjesto od odličnog Reservoir Dogsa je nedostatak katarzične poruke u potonjem koju Pulp maestralno nudi gledatelju završnim monologom Samuel L. Jacksona. Također, karakterizacija Vincenta, Mie ili Butcha predivno je odrađena, u toj mjeri da je vama kao gledatelju stalo do njih unatoč tome što je riječ o ubojicama i prevarantima.
S druge strane, Django ima već spomenuti problem nepamtljivog protagonista. Jamie Foxx se jednostavno utopio u predstavi DiCaprija i Waltza. Međutim, mene je druga star mučila. Poznato je da Tarantino svoje filmove, a pogotovo novije, voli završiti morem nasilja. S time nemam zamjerke dokle god je nasilje, kao i ostali elementi, u službi samog filma. Tijekom gledanja Djanga nisam bio toga dojma. Nasilje je tu jer je riječ o Tarantinu, no u trenucima kada pređe granicu, samo odudara od radnje i čini se neprirodnim.
Humor je još jedna zajednička točka. Dok je scena s Hillom ili početni monolog u Dogsima vrlo pamtljiv, gotovo legendaran, osobno mi ništa ne može nadmašiti Walkenovu pojavu u Pulp Fictionu. Prvenstveno zbog glume, a potom i zbog same ideje. Glumačka transformacija iz dramatičnog i emotivnog monologa u crnohumorni je toliko vješto izvedena da će osvojiti svakoga kome je prvo gledanje.
Zaključak
Blade
Nakon svega iznesenog što od moje strane što od strane kolega i dalje sam čvrstog stajališta da je Reservoir Dogs film koji najviše vrišti Tarantino od svih navedenih. Pored već napisanog, nadodao bi i da je razlog tome što je najprikladniji i za gledatelje koji nisu upoznati uopće s njegovim opusom. Pulp Fiction bih možda bio jednostavno jedna dimenzija previše gdje je Tarantino rekao „uh moram snimiti neki film da dodatno naglasim svoj stil“, dok Django Unchained ima svoje pojedinačne iznimno jake dijelove, no kada bi ga se gledalo u široj slici, imam osjećaj kao da bi priča o Djangu bila priča o „best of“ albumu nekoga benda. Ima tu moćnih scena nasilja, ima tu glume vrijedne Oscara, no kada se sve zbroji ipak nije to onaj „magnum opus“, ipak to nije onaj album koji je definirao cjelokupni rad, već je to savršeno izbalansirani Reservoir Dogs, film koji ima sve potrebno, dok je sve ostalo varijacija na temu.
CroZac_Drake
Istina, Reservoir Dogs prvi je film Quentina Tarantina i time bi možda mogli poslužiti kao film kojim bi krenuli s upoznavanjem rada ovog režisera. Ipak, smatram kako Django ipak nudi širi dijapazon za nove gledatelje jer osim što sve što rade i Dogsi, radi na ekstremniji način, ima i već navedeni western setting s kojim su ipak svi dobro upoznati. Novi smjer za Tarantina označio je više i veće, svijet je življi i samim opsegom puno bogatiji likovima, pričama i ostalim stvarima koje čine jedan film. Iako ćemo se svi složiti da veće ne znači nužno i bolje, ovaj film ipak je profitirao upravo od te činjenice.
FicoLegend
Na kraju je jedino ostalo istaknuti atipičnu nekronološku radnju koja nas baca in medias res, a potom pažljivom režijom istražuje događaje poslije, ali i prije početne scene. To dovodi do jednog savršenog kruga koji u potpunosti zatvara radnju i odgovara na sva pitanja koja gledatelj ima.
Pulp Fiction je eksperiment pripovijedanja. Tarantino je odlučio napraviti nešto drugačije, nešto što će obilježiti industriju. To je pokušao Reservoir Dogsima, no smatram da je tek dvije godine kasnije, s Pulp Fictionom, postigao svoju viziju.
Iako su Django i Dogsi izvrsni filmovi koji čine bogat Tarantinov opus, Pulp Fiction je umjetnost. To je Tarantinovo remekdjelo koje će uvijek pokušavati nadmašiti, no nikada neće uspjeti.