Otimači izgubljenih ekrana: Epizoda #2 – Ubojstvo za tijelo i mozak

U drugoj epizodi “Otimača” nije bilo mjesta za salu, pa su tako na rasporedu bili filmovi koji su se dobro poigrali s nasim glavama.

Postoji film koji ste oduvijek htjeli pogledati, ali niste sigurni da je vrijedan vašeg vremena? Postoji film u kojem uživate i htjeli biste saznati uživaju li i drugi u njemu? Ili pak postoji film za koji znate da je čista muka, pa želite vidjeti hoće li tako mučan biti i nekom drugom? Odgovore na sva ova pitanja od sada je moguće dobiti u našoj novoj rubrici “Otimači izgubljenih ekrana”.

Ovoga tjedna su našim recenzentima FFA forumaši ponudili nešto poprilično ozbiljnije nego li je to bilo prethodni tjedan. Naime, utrka je bila poprilično jednosmjerna između prijedloga koje smo dobili, te su sa većinom glasova odabrani Donnie Darko, Fight Club i Memories of Murder.

Mi smo Blade, CroZac_Drake i ELECTRONICUS , a ovoga tjedna pročitajte da li nam je ovakav odabir filmova bio svojevrsni blagoslov nakon prošlotjednih filmova, ili su nas forumaši natjerali da gubimo dragocjene sate sna dok razmišljamo što smo mi to upravo pogledali.

Iskoristit ćemo ovu priliku i pozvati vas da na FFA forumu sudjelujete u davanju prijedloga i glasovanju za iduću epizodu.

Donnie Darko – Blade | Zašto jednostavno, ako može komplicirano?

Fight Club – CroZac_Drake | Kršenje pravila nikad nije bilo slađe.

Memories of Murder – ELECTRONICUS | Umjetnost je u detaljima.

Donnie Darko

Zašto jednostavno, ako može komplicirano?

---

Vrlo je vjerojatno da je većina vaših prijatelja u razgovoru oko filmova barem jednom spomenula film Donnie Darko. Je li to bilo u negativnom ili pozitivnom kontekstu, ili pak kao nešto što im je bilo nepojmljivo i nešto što se ne može ocijeniti, irelevantno je, jer su ga spomenuli, sjećaju ga se, i to s razlogom. Donnie Darko nije bio uspješan film te se 2001. kada je izdan nije toliko pričalo o njemu, no kako su godine išle tako je nekako rasla potražnja za filmovima koji se igraju vašim mozgom. Dovoljno je da pogledate bilo koji forum, od našeg do nekog sportskog, i pronaći ćete u filmskim temama potražnju članova za takvim filmovima. Zbog toga se publika vraćala ovom „one-hit wonder“ filmu Richarda Kellyja koji nije napravio ništa dobroga (reći ću čak i ništa uopće) za sedmu umjetnost, izuzev ovoga filma i naravno da je takav razvoj situacije učinio film kultnim. No može li ga taj status automatski učiniti i iznimno kvalitetnim filmom?

Prije nego krenemo u tematiku i radnju samog filma, riješimo prvo tehničko-glumačke stvari. Film, ruku na srce, nije snimljen na neki fantastični način. Naravno, fokus filma nije neka velebna kinematografija i prekrasne scene, no jednako tako ne bi se smjelo događati filmu s poprilično solidnom glumačkom postavom da u nekim situacijama izgleda poput projekta za dramsku akademiju. Ima nekoliko scena koje će vam se itekako urezati u sjećanje i kad vas netko pita da nabrojite 5 scena iz filma nećete imati nikakav problem pri tome, no dobar dio prijelaznih trenutaka između glavnih elemenata priče snimljen je možda čak i preko one stvari. I ne, ne radi se o unikatnom stilu, te ću o tome malo kasnije kada se uhvatim redatelja. Vizualni efekti također nisu neka ludnica, no to se može oprostiti zbog niskoga budžeta i čak bih rekao da je možda i bolje što su takvi kakvi jesu s obzirom da pridonose nelagodnoj atmosferi čitavog filma.

Jake Gyllenhaal je i prije 15 godina znao što radi i za njegovu ulogu imam samo riječi hvale.  Radi se o glumcu koji čini bilo koji film boljim, pa je tako i u ovom filmu njegova gluma jedna od istaknutijih stvari, te mislim da su kritičari već tada trebali prepoznati kvalitetu, a ne tek retrospektivnim vraćanjem. Frajer nosi ovaj film sam na svojim leđima, pogotovo ako uzmemo u obzir da ostatak glumačkog ansambla nije bio na toj razini. Usudio bih se reći da su pored Swayzea, Maggie Gyllenhaal i glumaca koji glume Donniejeve roditelje sporedni likovi bili poprilično zaboravljivi, s posebnim naglaskom na Drew Barrymore koja je tada bila ogromna zvijezda. Isto vrijedi i za glumicu koja glumi Donniejevu djevojku kojoj nisam upamtio niti ime (ni glumici ni liku), niti izgled. Tehničko-glumački dio zatvorit će glazbom koja mi je osobno bila fenomenalna, kako originalna glazba skladana za sam film, tako i izbor pjesama koje su se koristile u filmu. “Never Tear Us Apart” od INXS-a vežem uz uvodnu scenu filma još od onda kada sam ga gledao prvi put s 15 godina i pravi je primjer dobrog korištenja popularnih pjesama. Eh, sad kad smo riješili te stvari, idemo na ono što zanima većinu, a to je priča filma.

Ovom filmu kompleksnost priče glavni je adut, no iako se radi o jednom od stvarno zanimljivijih koncepata, osobno mislim da nije sve toliko savršeno koliko se voli prikazati i neka zapažanja su mi drugačija nego li prethodna dva puta kada sam ga gledao. Apsolutno stoji da je to jako dobra stvar jer mu daje ogromne poene u rubrici “vrijednost ponovnog gledanja” i bez obzira sve dobre i loše stvari filma, mislim da je ovo jedan od filmova koji se uistinu može gledati na desetke puta, pa čak i ako svaki sljedeći put nađete nešto što vam ga čini gorim. Opet ste ga pogledali, i opet ste pronašli nešto što niste vidjeli prethodnih devet puta i zbog toga se mora odati poštovanje kreatorima filma. E sad, kada sam spomenuo kreatore filma, moram reći da sam nakon ovog gledanja dobio dojam kao da se redatelju Kellyju više posrećilo, nego li je on imao uopće namjeru napraviti ovakav film. Koncepti s kojima film žonglira jako su teški: paralelni svemiri, putovanje kroz vrijeme, portali i crvotočine, simulirani svemir (u zadnje vrijeme iznimno popularna teorija), mentalna nestabilnost, bog, viša bića. Radi se o ogromnom “melting potu” teorija i suludo je uopće ići u pisanje o tome kad se kroz godine razvilo toliko teorija o radnji filma (ako baš želite, moja najdraža je ova – KLIK!), no ono o čemu mogu pisati je činjenica da se u svemu tome Kelly izgubio.

Otvorena pitanja znaju biti super stvar i ja sam uživao lomiti svoj mladi mozak oko ovog filma pitanjima zašto i kako, no sada sam se pokušao postaviti u neki striktni filmaški položaj i dobio sam dojam kao da su pitanja ovoga filma na kraju otvorena za interpretaciju ne zato jer je redatelj to želio, već zato što više nije znao kuda ide, te je nadodavao twist za twistom, detalj za detaljom, upleo se u svoju vlastitu mrežu i rekao “jebiga, nek ljudi sami zaključuju”. Primjera radi, jedan Lynch, koji je očiti uzor za ovaj film, svoj psihodelični kaos izvršava na kirurški precizan način i zna zašto se događa na ekranu to što se događa. Kelly mi pak djeluje kao osoba koja će prihvatiti jednu od brojnih teorija obožavatelja (možda i najveći razlog kultnog statusa ovog filma) i reći  “da, o tome je riječ u filmu”. Nakon ovog gledanja, cijela ta kompleksnost mi je ultimativno djelovala više kao jeftini trik nego li intelektualno postignuće. No, reći ću da me prilikom ovog gledanja emocionalno puno više pogodilo ono što se događa glavnom liku, pa mi se otvorio jedan novi spektar filma u karakterizaciji tog lika, što opet vraća na onu točku kako vrijedi pogledati film još jednom. Također, u nekim zečjim scenama mi je bilo dosta nelagodnije nego li kao mulcu prije 11 godina, dok su mi se još jače i urezali neki citati poput “Why are you wearing that stupid man suit”.

Dati finalni sud putem ocjene ovom filmu poprilično je nezahvalno. Imamo film koji s jedne strane ima sjajnu glavnu ulogu, ali ne toliko pamtljive sporedne uloge. Ima jednu fantastičnu glazbenu podlogu, ali ne toliko sjajan način snimanja te priču oko koje se može voditi na tone i tone debata. Bilo kako bilo, film bi trebao pogledati svatko, jer, evo, i sam sam se osobno iznenadio što sam izvukao ovaj put te što mi se vrtjelo kroz glavu sada, a u kakvom sjećanju mi je film ostao. Danas bih ga možda ocijenio sa 70%, a pred 5 godina s 85%, pa ako želite baš brojke neka to bude raspon, no radi se jednostavno o prevelikom individualnom iskustvu (pa makar film bio produkt slučajnosti) pri kojem ni najveći mrzitelj ovoga filma neće moći reći: “nemoj ovo pogledati”.

NATRAG

Fight Club

Kršenje pravila nikad nije bilo slađe.

---

Izuzetno je izazovno, čak i pomalo nezahvalno pisati o filmu o kojem je gotovo pa već sve napisano. Filmu koji je podijelio kritiku po svom izlasku, dok je običan puk ipak debelo prevagnuo na onu pozitivnu stranu pa je tako danas, 17 godina nakon izlaska filma, „Fight Club“ jedan od najkultnijih filmova ikad, a na iMDB-ovoj ljestvici najboljih filmova ikad drži impresivno 10. mjesto.

Sam izlazak filma popraćen je mnogim kontroverzama, mnogi su se miješali u Fincherovu viziju, a studio nije znao kako bi reklamirao ovaj film pa je promašena marketinška kampanja dovela do teškog flopa na kino blagajnama na kojima je film zaradio „samo“ 37 milijuna $ dok je budžet bio 63 milijuna $. Nije pomoglo ni otkrivanje kraja filma na poznatom talk-showu jedne američke voditeljice, ali srećom po nas nakon izlaska na DVD-u i ostalim servisima film je pronašao mnogo širu publiku i uvukao se na gotovo sve liste najboljih filmskih ostvarenja.

Neću vam lagati, gledanje ovog filma nije jednostavno. — I ne, ovo se ne odnosi na tematiku filma i određene scene koje su izazvale gađenje kod mnogih. Osobno smatram kako u filmu rijetko što može biti previše sve dok služi svrsi onoga što dočarava, pa me tako nije odbila ni kultna scena s kemijskom otopinom.– Prije svega mislim na pažnju, odnosno koncentraciju, koju ovaj film iziskuje. U slučaju da vam nje pomanjka, ovaj bi vas film mogao prožvakati i ispljunuti, pri tome vas ostavljajući u kompletnom stanju neznanja i moguće osude filma, a da ga zapravo niste ni pogledali.

Za mene osobno, ovo je treće gledanje, ali i prvi put da sam se baš kompletno posvetio filmu i pogledao ga u komadu. Nakon prvog gledanja teško ćete moći cijeniti sve što je ugrađeno u ovaj film jer sigurno nećete pohvatati sve, a ovo je upravo jedan od onih filmova koje ćete pogledati nekoliko puta te se i dalje svaki put začuditi kad nađete novi detalj za koji dotada možda niste ni znali da postoji. Kao i „Shutter Island“ ovaj vam film baca mnoštvo detalja na nos koji vode do samog kraja, a koji će poprimiti više smisla tek u drugom, trećem ili nekom od idućih gledanja. Upravo je ta slojevitost filma i posvećenost detaljima ono što najviše impresionira. Ni prvi, a nadam se ni zadnji put da nam je Fincher isporučio ovako nešto. 

Fincher je poznat kao veliki perfekcionist, a to se možda od svih mu filmova najviše vidi upravo u ovom jer kako sam već napomenuo količina materijala odnosno detalja koji su uključeni u ovaj film u najmanju je ruku impresivna i daje mogućnost gledanja filma više puta bez da to dovodi do zamora. Najbolji primjer za to sam je kraj ovog filma koji se i dan danas smatra jednim od većih twistova na filmu općenito. Kad se film toliko oslanja na svoj kraj odnosno zaokret u samoj priči vrlo se lako može dogoditi da u drugom gledanju kompletno izgubite interes i volju za gledanjem, s obzirom na to da znate kraj, ali s ovim filmom to nikako nije slučaj. Kao što sam već napisao, užitak je otkrivati nove detalje svakim gledanjem, a način na koji je film snimljen neće vam dati da se odvojite od ekrana. Čak i u slučaju da vam se film odnosno njegova priča ne svide uživat ćete u svakoj sceni jer film izgleda predivno, a svaki je kadar odrađen iznimno profesionalno. 

Priča filma naizgled je prilično jednostavna, ali ono u što prerasta nešto je mnogo više. U slučaju da još niste gledali film dovoljno je baciti pogled na službenu iMDB stranicu jer sve više od toga moglo bi vam narušiti dojam. Chuck Palahniuk, autor knjige po kojoj je film nastao napisao je slojevito djelo koje će vas „hipnotizirati“, a odlične izvedbe Edwarda Nortona, Brada Pitta i Helene Bonham Carter do kraja će vas uvući u film. Zanimljivo je napomenuti kako je Palahniuk izjavio kako film smatra boljim od svoje knjige, a veću vam preporuku od toga ne bi mogli napisati ni najveći kritičari.

Sam film vrlo je ozbiljan, ulazi u probleme filozofske naravi i bavi se teškim temama konzumerizma i kapitalističkog društva općenito, ali ne valja zaboraviti pohvaliti humorističnu stranu filma. Na trenutke ulazi u sferu crne komedije, a pojedine scene nasmijat će vas bolje od današnjih komedija. Sve navedene stvari čine jedan odlično zaokružen i kompletan film koji će vas u slučaju da ste dovoljno sretni učiniti svojim obožavateljem i uvući vas u svoj svijet.

Za mene osobno, ne i najbolji Fincherov film, ali apsolutno razumijem one kojima je. Jednostavno, toliko opširan, a opet kompaktan film koji u svoja nešto više od dva sata sadržaja zapravo nudi mnogo više. Impresivno je vidjeti tako perfektno složen film u kojem nijedna jedina scena nije prepuštena slučajnosti već je sve dovedeno do tehničkog maksimuma, pri tome stvarajući dojam da gledamo nešto mnogo opširnije od onoga što nam prikazuju „slike“ koje vidimo na ekranu.

NATRAG

Memories of Murder

Umjetnost je u detaljima.

---

Inspiracija za film

U razdoblju od 1986. do 1991. godine, u južnokorejskom gradu Hwaseongu dogodio se prvi slučaj serijskih ubojstava. Ukupan broj osumnjičenih osoba iznosio je preko 21,000, a u potrazi za ubojicom sudjelovalo je gotovo 2 milijuna policajaca. Ubojica nikad nije pronađen. Inspiriran ovim događajem, a također i djelomično baziran na predstavi Kima Gwang-rima, “Come to See Me”, “Memories of Murder” doživio je velik uspjeh u Južnoj Koreji, ali i u ostatku svijeta.

Iako je „Memories of Murder“, južnokorejskog režisera Joon-ho Bona („The Host“, „Mother“) na površini film o potjeri serijskog ubojice, u njemu se zapravo krije detaljna eksploracija traumatiziranog južnokorejskog društva pod vojnim režimom 80-ih godina prošlog stoljeća. Za one koji ga promatraju kao običan krimi-triler, ovaj film bit će i dalje odličan, ali bez dubljeg istraživanja propustit će nekoliko njegovih slojeva koji ga upravo čine klasikom kakav je postao, što je i razlog zašto na izlasku nije prošao najbolje kod strane publike. U njegovom slučaju scenarij nije fokusiran na samoga ubojicu, već na međusobne odnose protagonista i njihovo nošenje sa situacijom u kojoj se nalaze, a koje nisu potpuno ni svjesni.

Što predstavlja kukac?

Film započinje nostalgičnim prikazom osunčanog polja riže jednog jesenjeg popodneva. U krupnom planu dječak pomno promatra skakavca ispred sebe, a potom ga uhvati brzim pokretom ruke. Uokolo se djeca bezbrižno igraju dok se iz daljine polako približava traktor. U pozadini svira spokojna glazba, koja sa sobom nosi neku posebnu sjetu i tugu. Straga se vozi podeblji čovjek, s cigaretom u ruci. Djeci koja trče za njim odvrati smiješnom gestom. Već u tom trenutku on postaje jedan od omiljenih lica publike. To je detektiv Park Doo-man, čovjek s ne baš visokim obrazovanjem, koji je ovdje došao iz malog mjesta na poziv stanovnika. Naime, ova mirna lokacija mjesto je monstruoznog zločina. 

Farmer silazi s traktora i detektivu pokazuje obližnji jarak. Zavladao je muk. Park se saginje, no primijeti da se ispred njega nalazi onaj isti dječak sa skakavcem, šuti i promatra. Park pogleda u jarak, i prije nego se prikaže ono prema čemu gleda, kamera snima iz dubine jarka – prvo fokusirajući na skakavca, a potom na žrtvu. Radi se o mladoj djevojci, zavezanoj i zadavljenoj, koja se u tom jarku vjerojatno nalazi već nekoliko dana. Iz ovoga kadra već je jasno da se radi o visoko stiliziranom filmu, u kojem režiser lucidno usmjerava pogled publike točno tamo gdje želi te vodi brigu i o najmanjim detaljima, što cijeli svijet čini iznimno živim i stvarnim.

Mora postojati razlog zašto je taj skakavac dobio glavnu riječ  u tom djeliću sekunde. Što on predstavlja? Mogli bi ovaj prizor usporediti s kadrom s dječakom. Kod kadra u jarku, gledatelju se na sekundu sugerira da detektiv gleda skakavca, koji se nalazi iza žene. Kad se u obzir uzme kompletan film, dalo bi se diskutirati o tome da je taj skakavac u stvari simbolizirao samog ubojicu, skrivenog u sjeni, stojeći iza svoga plijena. Prvi kadar s dječakom u tom kontekstu mogao bi se protumačiti kao metafora koja opisuje Parkovu specijalnost – dovoljan mu je jedan pogled na osobu da ju pročita kao knjigu – ili barem on tako tvrdi. Obojica su imala isti pogled, no dok je detektivu kukac bio nedostižan poput i ubojice, dječak ga je brzo zgrabio, kao što je i Park kroz film prenaglo osuđivao i napadao krive osumnjičenike koji su mu bili na dohvat ruke. Povezanost između ta dva karaktera također podupire činjenica da je dječak u toj sceni kopirao sve pokrete Park Doo-mana te ponavljao njegove rečenice, a još i više sama sličnost između prvog i zadnjeg kadra filma.

Sjena se nadvila nad prividno mirnim krajolikom te kadar s naslovom filma koji, iako izgleda kao savršena turistička razglednica, više ne potiče tako lijepe osjećaje.

Nedoraslost zadatku

Nakon svega nekoliko minuta od pronalaska ključnog dokaza, preko istoga protrče djeca i provoza se traktor, što pokazuje koliko su svi neorganizirani i nedorasli ovakvome slučaju. Parku i njegovu suradniku, Cho Yong-koou ubrzo se pridruži i smireni detektiv Seo Tae-yoon koji je došao iz Seula pomoći na slučaju. Park i Seo se upoznaju tako što ga Park ulovi kako se obraća nekoj ženi, te ga pretuče i optuži za ubojstvo. Za razliku od Parka i Choa koji probleme rješavaju na „sirov“ način, Tae je visoko obrazovan i smiren čovjek koji hladne glave pristupa zločinu. Za njega “dokumenti nikada ne lažu”.

Detektivi konstantno jure za krivim tragovima, osuđujući pogrešne ljude te kako vrijeme prolazi, a nova umorstva izlaze na vidjelo, svi polako gube nadu. Režiser konstantno ubacuje indirektnu političku kritiku na režim koji je vladao u to vrijeme te na sva nasilja policije nad nedužnim građanima. Tako se ispitivačke metode detektiva sastoje od vezanja i prisiljavanja osumnjičenika da priznaju zločin. Detektivu Chou vojnička čizma dolazi prije riječi, što je i unutarnja šala koja se proteže kroz čitav film. Zaista je urnebesno vidjeti ga kako od nikuda uletava u kadar s „high kick“-om, što je definitivno jedan od najboljih prizora u filmu. Ono što čini pravu dramu, prema tvrdnji samoga režisera, je stavljanje protagonista u situaciju s kojom se nisu u stanju nositi. Nakon što izazov za njih postane prevelik, više im nije toliko bitno naći stvarnog ubojicu, nego počinju postavljati lažne dokaze na mjesta zločina te tražiti od osumnjičenika da odglume čin umorstva, pritom opisujući sve u detalje, u nadi da će im tijekom uživljavanja slučajno izletjeti neka ključna informacija koja nije bila zapisana u skripti. Mala digresija – tu ideju glumljenja stvarnih ubojstava detaljno je razradio Joshua Oppenheimer u svoja dva vrhunska dokumentarna filma „The Act of Killing“ i „The Look of Silence“. 

U jednom trenutku postaje jasno kakav je modus operandi ubojice – žrtve su isključivo žene u crvenim haljinama, a umorstva se bez iznimki događaju kišnim danima kako bi se izbrisali svi dokazi, točno u vrijeme kada na radiju svira jedna specifična pjesma. Jedan izvor donosi interesantnu analizu jednog od osumnjičenika koja otvara sasvim novi pogled na njegov lik – naime, u to vrijeme dogodio se masakr u grad Gwangju, tijekom kojeg su vladine vojne snage pobile stotine nedužnih civila. Taj događaj utjecao je na psihu svih koji su bili prisutni. Ono što se treba primijetiti je da je taj čovjek nedavno doselio upravo iz tog mjesta. Crvena je bila boja koju su nosile mnoge žene tijekom masakra, a prilikom istoga je, može se pogoditi – kišilo. S time rečenim, možemo pretpostaviti da je ta osoba bila iznimno istraumatizirana te su spomenuti elementi mogli utjecati na njegove akcije.

Posvećenost detaljima

Količina sitnih detalja koji pobliže opisuju izmučene duše ovih detektiva je ništa manje nego briljantna. Cho uvijek svoju desnu čizmu s kojom se zalijeće u ljude prevuče tkaninom kako im ne bi ostavio ožiljak, detektiv Seo uporno tvrdi da se sva istina može naći u dokumentima (što ga, ironično, kasnije dovodi u situaciju koja mu sruši čitav pogled na svijet koji je do tada imao), njihovog šefa, Shina, može se vidjeti kako mjeri krvni tlak dok pokušava dovesti u red detektive u jednom od mnogobrojnih okršaja zbog sukoba mišljenja, a mlada policajka se trudi iskazati radom na slučaju između posluživanja kavi svojim nadređenima.

Sve se okreće

U svakoj dobroj priči likovi prođu kroz određenu personalnu promjenu, pa je tako i u ovoj. Park, koji je nekoć bio idiot nesvjestan situacije u kojoj se nalazi, pred kraj je postao glas razuma, dok je Seo pravdu pokušao provesti na agresivan način. Cho, koji nikada nije bio osobito mio, izazvao je empatiju nakon što ga je dočekalo nešto što se samo može nazvati zakonom karme. Njegova nesreća ujedno simbolizira i pad nasilničke vlasti. Isto tako se i svijet u filmu izmijenio, započevši s vedrim, sunčanim danom, te se pretvorivši u tmurno i kišno mjesto.

Ljepota kinematografskih tehnika

Nije više ni potrebno posebno hvaliti pojedine elemente, jer su svi jednako sjajni, a takav je slučaj i s kinematografijom, koja je pružila pregršt predivnih kadrova i pokreta kamerom. No, ključna stvar koja se ističe jest nešto što se zove „ensemble staging“. Radi se o tome da u filmu nema puno blizih i krupnih planova pojedinog glumca na kojemu se nalazi fokus u priči, već se sve osobe stavljaju unutar jednog kadra, a ono što se odvija ispred kamere sugerira gledatelju tko ima glavnu ulogu te u kojem trenutku. Bilo to pogledom ili gestikulacijama, fokus je uvijek jasan. Isto tako, film se može pohvaliti vještim korištenjem i do 3 plana, svaki sa svojom pričom, poput jedne scene u restoranu u kojemu se u prvom planu odvijala svađa između dva detektiva, u drugome njihov šef u pijanom stanju te u trećemu, treći detektiv koji hvata neku ženu iza fotelje. Unatoč takvom postavljanju scene i dalje je uvijek savršeno jasno što se odvija na ekranu. Također treba pohvaliti vješto korištenje panoramskog pokreta kamere. U jednoj sceni možemo vidjeti Parka i Choa kako ispituju osumnjičenika, dok u pozadini scene sjedi Seo, zadubljen u svoje papire, jer u tom trenutku on nije bitan za radnju. Kada scenarij traži fokus na samo jednoga od detektiva i osumnjičenika, kamera se gotovo neprimjetno pomakne tako da kadrira samo njih.

Montaža kao oblik komunikacije s gledateljem

Montaža je najbolja kada je nevidljiva, no ponekad je stilizirano i uočljivo rezanje kadrova potrebno da bi ju se dovelo na višu razinu. Zanimljivo je primijetiti kako je nekoliko puta meso na žaru dovedeno u jukstapoziciju s prethodnim kadrovima koji su izazivali odbojnost. Kao da se željelo opisati čovjeka na praiskonski način, govoreći kako on nije ništa više nego obična nakupina mesa. Isto tako je zanimljivo korištenje jedne tehnike gdje osoba započne rečenicu u jednom kadru te istu misao dovršava u drugom kadru. U svakom slučaju, montažer je napravio fantastičan posao.

Ritam i dinamika

Jedna od najboljih stvari ovoga filma nevjerojatno je dobar tajming radnje. Kad se sprema neki intenzivan događaj, uvijek na nekoliko sekundi zavlada zatišje i svi se pokreti uspore – da bi nakon točno toliko vremena koje je potrebno da se u gledatelju pobudi gotovo neizdrživo očekivanje sljedeće reakcije pozadinska glazba zasvirala punom snagom i nastao kaos. Ovako ekspertno poigravanje s publikom rijetko tko može izvesti. Redatelj kao da se igra s gledateljem, vuče ga i gura malo na jednu, pa malo na drugu stranu, navodi ga na pogrešne zaključke i budi lažna nadanja, što se jako dobro moglo doživjeti u jednoj od posljednjih, emocijama nabijenih scena u tunelu.

Stvoren da zadovolji sve ukuse

Za “Memories of Murder” ne može se reći da pripada samo jednoj kategoriji jer je film prožet elementima različitih žanrova. Od satiričnih momenata za povremeno razbijanje negative (a kojih je bilo poprilično u prvom dijelu filma), preko akcijski nabijenih scena majstorske koreografije (poput sekvence trčanja za čovjekom kroz male uličice) do jedne scene koja je žanrovski najbliža hororu, ovaj film ima ponešto za svakoga.

Teško je pronaći neke veće mane kad se radi o filmu ovakvog ranga, no jedna scena s nadolazećim vlakom i jednom, u tom trenutku ključnom osobom, možda i nije bila idealna. Sve je to djelovalo više kao jeftin pokušaj naglog skretanja priče u drugom smjeru, što se moglo izvesti i na bolji način. Također, film je u par navrata koristio usporene kretnje koje nisu toliko smetale, no jednom se i s time ipak pretjeralo. Jedna sitnica koja će možda zasmetati nekima jest trajanje filma, koje iznosi preko 2 sata. Onima koji nisu naviknuti na malo sporiji tempo možda neće sjesti najbolje, ali to ne znači da mu se ne mora dati šansu. Dakle, uglavnom sitnice.

Doživotno sjećanje

Završetak filma budi neviđene trnce kad jedan prizor sumira svu nevinost koja je došla u kontakt s ubojstvima, kao i neefikasnost cjelokupne istrage. Detektiva, kao i gledatelje, podsjeća se da ih sjećanja na umorstva nikada neće napustiti, kao ni sjećanja na nasilno razdoblje koje je obilježilo cijelu jednu generaciju. Nemojte ga propustiti.

NATRAG