Iako je Noć Vještica prošla prije tjedan dana, mi smo svejedno odlučili unijeti dozu straha u kosti, pa smo tako u trećoj epizodi “Otimača” pogledali tri horor klasika.
Postoji film koji ste oduvijek htjeli pogledati, ali niste sigurni da je vrijedan vašeg vremena? Postoji film u kojem uživate i htjeli biste saznati uživaju li i drugi u njemu? Ili pak postoji film za koji znate da je čista muka, pa želite vidjeti hoće li tako mučan biti i nekom drugom? Odgovore na sva ova pitanja od sada je moguće dobiti u našoj novoj rubrici “Otimači izgubljenih ekrana”.
U trećem tjednu naše rubrike FFA forumaši su odlučili kako bi bilo prigodno da nam, s obzirom na nedavnu Noć Vještica, zadaju neke klasike iz horor žanra. Za razliku od prošloga tjedna kada smo imali jednostranu utrku s ne previše prijedloga, ovog je puta izbor filmova prilikom glasovanja bio velik, te se do zadnjega dana vodila mrtva trka.
Mi smo Blade, CroZac_Drake i ELECTRONICUS, a ovoga tjedna forumaši su izabrali da damo svoje osvrta na “Scream”, “The Shining” i “The Ring”. Koliko su nas navedeni filmovi preplašili, a koliko možda i zabavili, te jesmo li nakon odgledanoga bez straha mogli leći u krevet, pročitajte u našim recenzijama.
Scream – Blade | I 20 godina nakon izlaska, mnogi bi budući filmaši mogli ponešto naučiti od Wesa Cravena i prvog nastavka “Screama”.
The Shining – CroZac_Drake | Here’s Johnny!
The Ring – Electronicus | Kvalitetan misteriozni istraživački triler, a tek onda horor.
Scream
I 20 godina nakon izlaska, mnogi bi budući filmaši mogli ponešto naučiti od Wesa Cravena i prvog nastavka “Screama”.
“Scream” je film kojem ne treba previše uvoda. Toliko puta je bio emitiran na televiziji, toliko puta ga se zbog nostalgije posuđivalo u videotekama, da nema valjda osobe kojoj nije poznat barem koncept ovoga filma, ako ga već ta osoba nije pogledala. Radi se o prvom dijelu serijala kojeg je stvorio majstor horor filmova Wes Craven te vrlo vjerojatno i najboljem filmu serijala. Sam film nije najbolji primjer nekog čistog horor filma, već ga je možda najbolje opisati kao zabavan “slasher” s elementima igre Cluedo. Ono što nisam očekivao prilikom gledanja ovoga filma je da će mi sjesti poprilično dobro nakon što sam ga pogledao stotinu puta, što s namjerom, što onako u prolazu. Razlog tome nije toliko ni sama priča, ni gluma, ni akcija, već koliko kritika za horor žanr iznesena u ovome filmu i dan danas vrijedi.
Što se tiče tehničke kvalitete filma, moram priznati da se i nakon toliko vremena drži sasvim dobro. Rad kamerom je dobar, efekti prilikom ubojstava i dalje drže vodu, ima dvije-tri upečatljive scene i vizualno je apsolutno sve na mjestu. Zvučna kulisa je također solidna, pametno se koristi za “jump scare” scene i u čitavom tom audiovizualnom segmentu nije trebalo raditi puno više od ovoga što su napravili za ovakav tip filma. Glumački je također sve izvedeno jako dobro, svi likovi su i dalje bili upravo onakvi kakve ih pamtim od prije, počevši od Drew Barrymore i njene uvodne scene, pa do Neve Campbell, Courtney Cox, Davida Arquetta i naravno Rogera Jacksona koji daje glas Ghostfaceu. Ne radi se o ulogama života niti za jednu od glumica ili pak glumaca, ali Craven je uspio iz njih izvući točno onakav performans koji je bio potreban za ovu kombinaciju zabave i komentara na čitavi žanr.
Upravo je ta kombinacija ono što me ovoga puta možda čak i više oduševilo nego li prilikom svih ranijih gledanja. Naime, koncept da se priča odvija na način da se predstavlja kao da nije film i to tako da se referira na sve poznate horor filmove izašle prije ovog samoga filma je stvarno za to vrijeme poprilično pametna ideja i rekao bih da je ovakav jedan film možda potreban i danas (najbliže tome bio je “Cabin in the Woods”). Svaki klišej koji postoji u horor filmovima je iskorišten i u ovome filmu, ali je iskorišten tako da sam film zna da je sve to klišej, te se ruga tome u lice. Stvarno je impresivno kako su uspjeli postići učinak da film najavi da se tako nešto što slijedi u radnji može dogoditi samo u “glupim horor filmovima” putem dijaloga o drugim filmovima, i onda isto to namjerno napravi i ovaj film te to ispadne sjajna zabava. Koliko god je naivan i koliko god namjerno gura gledatelju u lice da se radi o još jednoj kombinaciji već toliko puta viđenih klišeja, toliko je upravo zbog te namjere i zabavan, ali i podoban za općeniti razgovor o žanru.
Ono što stvara problem ovome filmu je što je prošlo toliko vremena, i što je toliko puta uspješno parodiran, da je poneke scene bilo nemoguće gledati, a da kroz glavu ne prolazi neki “Scary Movie”. Iako je i ovaj film ustvari sam po sebi na neki način parodija (s nekoliko fantastičnih easter eggova), nisam se mogao ne suzdržati od padanja u smijeh na scenama kada Tatum umre zaglavljena u garažnim vratima, ili kada se ona dva kretena namjerno probadaju na kraju. Ne sjetiti se ruganju tim scenama, iako su i one same ruganje po žanr, stvarno je bilo nemoguće. Uz to, sam kraj, bez obzira na paralele s parodijama, najproblematičniji je dio jer mislim da se otišlo i previše u tu neku krajnost i da se moglo malo više paziti na neke greške u kontinuitetu. Najbolji primjer je što jedan od dvojice krivaca pri kraju filma spominje kako nema snage ni za što jer ga je ovaj drugi previše iznabadao nožem, da bi doslovno 10 sekundi kasnije trčao za glavnom protagonisticom kao da mu ništa nije bilo. Tu se ipak osjeti da se ne radi o namjeri filma da bude klišej, već se radi o pravom problematičnom klišeju.
Bilo kako bilo, “Scream” je i dalje poprilično zabavan film koji ima sve potrebne elemente jednog “slashera”, ali koji je ujedno i dobar komentar na žanr, dobra komedija, te sasvim dobro snimljena akcija. Radi se o tipu filmu koji se uvijek može gledati u društvu i koji će, čak i ukoliko smatrate da mu nedostaje ozbiljnije kvalitete, dobro zabaviti ekipu. Kao dodatni plus moram navesti i suludu stvar koja mi se dogodila, a ta je da mi je netko pozvonio na parlofon na vratima u istom trenutku kada je Sidney zazvonio telefon. Scimao sam se, nasmijao samome sebi i pomislio, zbog ovakvih stvari je ovaj film i rađen.
NATRAG
The Shining
Here’s Johnny!
“The Shining”, film koji će vječito izazivati prijepore i debate. Neki ga obožavaju, neki ga mrze. Za neke je ultimativni horor, za druge je komedija. Stanley Kubrick uzeo je priču velikog Stephena Kinga, adaptirao je na svoj način i pri tome izmijenio nekoliko bitnih stvari iz knjige.
Stephen King javno je izrekao neke od svojih problema s filmom, a teško je a ne složiti se s njim. Izbor Jacka Nicholsona za glavnu ulogu uistinu je “promašaj” ma koliko ga god užitak bio gledati. Njegova gluma odlična je kao i uvijek, ali za film kao cjelinu odnosno njegovu priču djeluje pomalo kao kočnica. Jack Nicholson od samog početka djeluje kao čovjek koji je skrenuo, nešto očito nije u redu s njegovim likom, a to uvelike doprinosi predvidljivosti priče. Poprilično je očito što će se dogoditi kako film napreduje, a premotavanje vremena toliko brzo u početku ne pomaže u gradnji napetosti pa tako zapravo imamo niz većih ispada glavnog lika koji nas upoznaju s njegovom ludošću. Bolji bi pristup bio postepena gradnja napetosti kroz film, ali Kubrickova vizija očito je bila drugačija.
Sporedni likovi ne pomažu mnogo jer previše podležu stereotipima, pogotovo lik Shelley Duvall koja je prikazana kao tipičan arhetip izgubljene i nemoćne žene. Knjigu nisam čitao, ali sam čitao o tome kako je lik Wendy u knjizi prikazana kao prilično sposobna osoba. Opet, osobno smatram kako je to nešto što bi se bolje uklopilo u film. Dannyja ne želim previše komentirati jer me njegov lik prilično mnogo živcirao.
O priči bih rekao kako je priličan mixed bag. Naziru se tragovi genijalnosti, ali sam tempo i gradnja pomalo su neobično odrađeni, pa tako neke scene skaču pomalo neprirodno i bez nekog reda. Ono što želim reći je kako je flow priče time na trenutke ometen. Sam kostur zato je prilično intrigantan. Cijela ideja oko toga da se zapravo cijeli ciklus ponavlja iznova i iznova odlična je podloga, a sam hotel priča svoju priču kako kroz kameru tako i kroz samu radnju. Nadnaravni elementi priče samo podižu misteriju i dobro se uklapaju u sam film, a kraj ostavlja samu priču otvorenu za interpretaciju što je gotovo pa uvijek dobro, a pogotovo u ovom filmu jer vas ostavlja da razmišljate o cijelom filmu.
Tehnički aspekti filma odrađeni su odlično, pa tako rad kamere i kadriranje ne narušavaju viziju ni u jednom trenutku, a posebno su me se dojmili tracking shotovi koji su odrađeni fenomenalno. Pogotovo oni koji prate Dannyja dok se vozi na svom biciklu oko hotela. Upravo oni pokazuju kako Kubrick zna graditi napetost kad to želi. Također, ti isti tracking shotovi u samom početku pri upoznavanju likova i gledatelja s hotelom daju odličan dojam veličine hotela. Sve to ukomponirano s odličnim soundtrackom uvelike doprinosi prilično jezivoj atmosferi koja mi je osobno možda i najbolji dio filma. Sama lokacija jednostavno pršti atmosferom, a hodnici napuštenog hotela kao da su stvoreni za horor film. Ima nešto u tim napuštenim, ogromnim lokacijama što izaziva određenu jezu.
Sam film klasificiran je kao horor, osobno izuzev par gadnih i jezivih scena te prilično “horor” atmosfere u nekom okviru klasičnog horora i ne nudi mnogo toga. Tako da ako očekujete jump scareove i slične stvari koje danas čine tipičan horor, ovo možda ipak nije film za vas. Ovdje se horor elementi grade primarno kroz atmosferu i priču, a na mene osobno ni zadnjih pola sata nije imalo neki veliki impact, bar ne u smislu da sam sjedio prestrašen na rubu stolice. Unatoč tome, kulminacija je odrađena odlično, a odlična improvizirana rečenica “Here’s Johnny” zauvijek će ostati upamćena kao jedna od najikoničnijih scena u povijesti filma.
I dok za mene osobno film ne opravdava toliku famu, teško je ne cijeniti tehničke aspekte zbog kojih vam ovaj film ni u jednom trenutku neće dosaditi. U slučaju da gore navedeni za mene minusi vama ne zasmetaju, upustit ćete se u jedan od klasika i ostati prilično impresionirani, a bez obzira na kojoj strani završili, svi bi morali filmu barem pružiti priliku.
NATRAG
The Ring
Kvalitetan misteriozni istraživački triler, a tek onda horor.
“The Ring”, remake japanskog filma Hidea Nakate, “Ringu”, iz 1997., jedan je od kultnih filmova horor žanra. Vjerojatno su se i oni koji ga nisu pogledali susreli s poznatim prizorom Samare, djevojčice u bijelom, lica prekrivenog dugom tamnom kosom, kako izlazi iz televizijskog ekrana. Prilikom njegovog izlaska, o filmu se naveliko pričalo kako je jedan od najstrašnijih filmova svih vremena, pritom posebno hvaleći činjenicu da njegov režiser Gore Verbinski nije stvorio još jedan jeftini horor s prevelikom količinom krvavih scena, već se usmjerio prema psihološkom efektu, pri čemu je jumpscare-ove sveo na minimum.
“The Ring” možda nije toliko strašan film, koliko misteriozan i, u neku ruku, tužan, nakon što otkrije pozadinsku priču nesretne djevojčice. No nakon gledanja, u gledatelju ostaje neka jeza. To nije slučajno, već je razlog tome taj što Verbinski sa svojim vizualnim načinom režiranja utječe na podsvijest s mnoštvom pamtljivih prizora i tako polako gradi suspenziju i nervozu u gledatelju.
Taj osjećaj kada nikako ne možeš uloviti dovoljno dobar selfie za fejs pa istrošiš cijeli film jer „jedna mora biti dobra, prije ili kasnije“. Umjesto da se brineš da ti je ostalo 7 dana života, jel.
Pregršt lažnih uzbuna kao metoda dizanja tenzija
Sve počinje generičnom scenom s dvije tinejdžerice koje imaju raspravu o jednoj urbanoj legendi, u ovom slučaju, ukletoj kazeti čiji sadržaj gledatelju ostavlja još samo 7 dana života. Film ovime namjerno navodi gledatelja da pomisli kako se radi o još jednom, već viđenom, pripadniku horor žanra jer svi elementi su tu. Nakon te scene dogodi se niz “lažnih uzbuna”, da bi sve kulminiralo prvom smrću koja pokreće cijeli zaplet, u vrlo ranom stadiju filma. Film je prožet takvim izazivanjem gledatelja putem brzih rezova i naglih glasnih tonova koji su trebali služiti za rast tenzija do ključnih kadrova kada se prijetnja stvarno pojavi, no kontrast između njih ipak se malo izgubio te na kraju ništa više nije imalo dovoljno jak efekt. Iznimke su nekoliko prizora žrtava kazete, s odličnim maskama te cijela, vrlo neobična, sekvenca s konjem na brodu, koja je zapravo izazvala i najviše jeze.
Dakle, da analiziramo situaciju u kojoj sam se našla. Ispišala sam gaće i pola prostorije, a mama se približava mojoj sobi i nemam vremena očistiti nered. Hm, što mi je činiti?
Sporedne teme filma
Kroz scenarij prolazi nekoliko sporednih tema na koje bi trebalo obratiti pažnju. Prva je poistovjećivanje kazete s izrazima poput “virusa”, “bolesti” i njima sličnih, u nekoliko navrata. Time se već u tim trenucima daje do znanja da je ona nešto što se ne smije širiti dalje, već sakriti od svijeta, a također služi i kao svojevrstan nagovještaj preokreta na kraju filma, kada se otkriva prava istina iza te kazete.
Druga tema vezana je za ulogu roditelja. Naime, kako je Samara bila odvojena od svojih roditelja i zatvarana po bolnicama od vanjskog svijeta, sličnu stvar doživljava i Aidan, sin glavne protagonistice, Rachel. Aidan je dijete rastavljenih roditelja koji nisu bili spremni za promjenu životnog stila prilikom njegova rođenja, već su se oboje fokusirali na vlastite karijere. Često možemo vidjeti Aidana kako sam dolazi i odlazi u školu. Kad je doma, obično je uvijek okružen nekom njegovateljicom, dok je Rachel zauzeta istragom. Njegov otac, Noah, u jednoj sceni priznaje da nije sposoban biti dobar roditelj i ne želi preuzeti tu odgovornost. Aidanov odnos s majkom puno je bliži, no valja primijetiti da ju ipak zove njenim imenom, što naznačuje da još uvijek postoji određena distanca između njih. Kao suprotnost Samari i Aidanu stoji unuk psihijatrice, koji ima određeni psihički poremećaj, no unatoč svemu, on biva prihvaćen od svojih skrbnika takvim kakav je.
Jer je potpuno normalno da se dječak probudio u pola noći i stavio BAŠ TU random kazetu u VHS player. Ali, kakav bi film bio da je izabrao nešto drugo?
Odlični tehnički aspekti
Najljepši element filma (nakon Naomi Watts) fantastična je sivo-zelena fotografija Bojana Bazellija, koja je ispunjena simbolizmima. Ona, u kombinaciji sa scenografijom i konstantnom kišom, filmu daje pravu tmurnu atmosferu kakva mu i priliči. Hans Zimmer, koji je bio zadužen za glazbu, savršeno odgovara filmu, pogotovo iz razloga jer je fokus često bio na kratkim “udarima” zvuka u lice gledatelja, što je i tražilo upravo ono u čemu je on najbolji, a to je bilo kakav oblik sound designa. Treba spomenuti i majstorsku montažu koja je ključ uspjeha, a koja je ovdje vješto kontrolirala razinu napetosti u gledateljima.
„Ja sam Bob“ – emotivna priča o vanbračnom dječaku koji pobjeđuje shizofreniju nakon što naleti na set kazeta s Bob Rossom, dobroćudnim naivnim umjetnikom, od kojega nauči slikati i o čijim djelima saznaje cijeli svijet. 7 nominacija za Oscara, 3 pobjede, 2 Zlatna Globusa, 9.4 na IMDB-ovoj ljestvici te milijuni dolara mladome glumcu koji upadne u probleme s drogom u svojim ranim dvadesetima te završi radeći niskobudžetne komedije za Netflix i YouTube Red kako bi mogao plaćati liječenje od ovisnosti.
Bogatstvo simbolizama
Moglo bi se reći da se film gleda poput misterioznog trilera koji vuče gledatelja u svoj svijet te mu od samog početka i prikaza snimke s kazete gradi interes i želju za otkrivanjem pojedinih njenih elemenata. Sama snimka izgleda kao eksperimentalni studentski projekt, a donekle podsjeća i na neke popularne snimke koje su kružile internetom, poput „Griftera“. Mračno, niske kvalitete, s prikazom misterioznih lokacija izmiješanih s prizorima čija je svrha izazivanje čistog gađenja. Svaki kadar sa sobom nosi određeno značenje i služi kao element koji pokreće cijelu investigaciju, a ujedno i samu radnju. I izvan snimke ponavljaju se određeni simbolički elementi, poput vode koja je uvijek prisutna u paranormalnim trenucima, a koja očigledno simbolizira dno bunara, ili poput scene s iskašljavanjem duge kose, ili pak otiska ruke i anomalija s licima na fotografijama i videu koji podsjećaju likove u priči da je Samara uvijek prisutna te je sada dio njihovih života. Određeni kutevi snimanja doživljavaju repeticiju nekoliko puta kroz film, primjerice, postoje tri kadra u kojima se osoba nalazi u prednjem planu, dok se iza nje, izvan fokusa, pojavljuje određena figura. U prva dva slučaja subjekti stražnjeg plana su bezazleni, no treći put pojavljuje se prijetnja za protagonista, ovoga puta u fokusu – ali ne prije nego režiser dva puta pokaže isti kut bez ikoga u pozadini, osim svjetla koje se pomiče i stvara sjene po okolnim predmetima kako bi se digla tenzija. Isti proces korišten je i kod kadrova u kojima netko prilazi nekome tko sjedi u stolcu iza leđa. Ponovno, u početku se uvijek dogodi lažna uzbuna, no u zadnjem dijelu filma taj isti kadar donosi jumpscare (također, upravo zadnji dio filma je i vrijeme u kojem je smještena većina takvog sadržaja).
Nezgodan trenutak kada ti netko pozvoni na vrata, a ti nekako ne želiš otvoriti pa se odšuljaš do prozora vidjeti tko je, da bi te onda onaj tko je zvonio vidio kako viriš kroz prozor i sada se moraš spustiti i otvoriti vrata jer bi ignoriranje bilo krajnje bezobrazno, a i mogli bi ljudi pomisliti da nešto ne štima s tobom.
Razvoj likova
Većina glavnih likova ima svoj luk radnje. Rachel (Naomi Watts) se mijenja iz pomalo narcisoidne žene fokusirane isključivo na svoj posao u blažu i razumniju osobu, a nakon „susreta“ sa Samarom više se okreće i svojem sinu, što se može vidjeti iz prizora u kojem ostane spavati u njegovoj sobi i ujutro govori kako posao može čekati. Rachelin bivši, Noah (Martin Henderson), dobio je nešto slabiju pozadinsku priču i u početku je okarakteriziran kao tipičan cinik koji ne vjeruje u paranormalne stvari, no ubrzo popušta i s vremenom se njegov odnos s Rachel ponovno zbližava. Aidan (David Dorfman) ima pravo lice djeteta s nekim posebnim psihičkim sposobnostima, iako njegova pojava izaziva neku nelagodu, unatoč tome što nije negativan karakter u priči. Gluma svih likova u niti jednom trenutku nije pretjerana, već je odmjerena toliko koliko i treba biti.
Unatoč određenim manama…
Unatoč manjim nedorečenostima pojedinih simbola i pozadinskih priča, scenarij funkcionira prilično dobro. Film zasigurno nije toliko strašan kako ljudi govore, no kao jedna zanimljiva nadnaravna istraživačka priča funkcionira sasvim dobro. Pohvalan je odabir smjera filma s naglaskom na simbolizme i druge načine zastrašivanja publike, umjesto jeftinih scena nasilja, no s druge strane, kao hororu, ipak mu je nedostajalo još malo žestine i napetosti koja bi držala gledatelja na rubu stolca. Osjećaj prijetnje i dalje nije na dovoljno visokoj razini, kao ni sami konflikti, no upravo zbog toga, dobro je malo pogledati ispod površine, s ciljem pronalaženja kreativnih odluka koje će samo podići respekt prema njemu i svima koji su sudjelovali u njegovoj kreaciji, kao i poboljšati razumijevanje samoga djela.