Jedna od najvećih ikona u povijesti sedme umjetnosti, Kirk Douglas, danas slavi svoj okrugli 100. rođendan. Otimači nikada nisu imali opravdaniji razlog za novu epizodu !
Doživjeti 100 godina itekakav je pothvat. No još je veći dogurati do 100 godina dok si cijeli život pod svjetlima reflektora, ispisati zlatnim slovima svoje ime u povijest filmske umjetnosti, a da još k tome preživiš helikoptersku nesreću i moždani udar. Pored Kirka Douglasa stvarno može stajati rijetko tko. Filmografija ove ikone je itekako velika i šarolika, pa su tako u konačnici izglasana i tri potpuno različita filma. Povijesni spektakl “Spartacus”, kriminalistički triler “Out of the Past”, te parodija “The Villain” još poznata i pod nazivom “Cactus Jack”. Kako su se naši otimači snašli s ova tri potpuno različita zadatka provjerite u nastavku.
Out of the Past – CroZac_Drake
Muškarčine vječno puše.
Film noir najviše je obilježio 40-e i 50-e u Hollywoodu. Prekomjerni izostanak svjetla, razne inačice detektivskih priča, muškarčine u balonerima ili kaputima koje ćete vječno vidjeti s cigaretom u rukama, fatalne žene i na kraju krajeva prilično mračne priče koje smještaju dobrog lika u kolotečinu iz koje nikako da se izvuče, glavna su obilježja žanra, a nakon gledanja jednog takvog filma, gotovo pa biste mogli reći da ste odgledali sve.
Hiperbola je u pitanju naravno, osobno obožavam žanr i koliko god često bio sličan iznova me svakim novim filmom uspije osvojiti svojim načinom pričanja priče, „jakim“ likovima, odličnom glazbom i sveukupno izvrsnom atmosferom koju pruža doba u kojem se filmovi odvijaju.
Sve gore nabrojeno može se reći i za „Out of the Past“, film o vlasniku benzinske postaje kojeg će kako i sam naslov nalaže sustići njegova prošlost, a ona kako to obično i biva, ka njemu neće biti nimalo povoljna. Jedna od zanimljivih tehnika korištenih u filmu upotreba je danas široko raširenih flashback scena kroz koje upoznajemo prošlost glavnog lika koja je katalizator za sve događaje koje ćemo gledati u filmu, ali isto tako i za sam početak filma. Sama priča prava je poslastica. Spletke, događaji iz prošlosti, ubojstva i ispreplitanje same priče kako napreduje pravi su užitak za gledanje, a posebno sam uživao u početnom dijelu filma koji na jedan od zanimljivijih načina pruža odličnu igru mačke i miša.
Robert Mitchum u glavnoj je ulozi arhetip vodećeg lika tog razdoblja, ali način na koji je „skinuo“ ulogu zaista je impresivan. Svaka njegova scena prava je pojava, a da bi još više na vidjelo izašla njegova macho priroda pobrinut će se rečenice tipa „Baby, I don’t care“ na koju se valjda u to doba svaka žena u kinu naložila, a možda i poneki muškarac. Jane Greer, fatalna dama u ovom filmu upravo je to, dovoljno je pružila za svoju ulogu, ali osobno kod njenog lika leži mi i najveća zamjerka samom filmu. Arc lika napisan je prilično površno pa tako prijelaz između dva dijela filma djeluje pomalo navučeno što rezultira ponekim upitnikom iznad vaše glave. Posebno dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir činjenicu kako je njen lik glavna okosnica priče.
S obzirom na to da je razlog pisanja ove recenzije Kirk Douglas, bio bi red i njemu posvetiti nekoliko riječi iako se u ovom filmu nalazi u sporednoj ulozi. Uloga Whita, čovjeka iz Mitchumove prošlosti s pozamašnom svotom novaca na svom računu i mutnim načinom poslovanja kao da je napisana za njega. Dostojna je opozicija Mitchumu, a gledati njihove izmjene pravi je užitak. Plus za njegov lik definitivno je „siva“ karakterizacija koja je dopustila Douglasu da se malo poigra s ulogom što je rezultiralo odličnim dojmom.
Ako imalo volite atmosferu tog vremena ovaj će vam film pružiti izvrsno iskustvo. Pozadina omanjeg gradića, ali i egzotične lokacije poput Acapulca najveća su razlika od klasičnog film noira, a upravo one ovaj film izdvajaju iz gomile. Dodajte na to fantastičan soundtrack i imate dobitnu kombinaciju.
„Out of the Past“ možda se ne razlikuje mnogo od ostalih predstavnika žanra, ali načinom pričanja priče, odličnim likovima i svojim posebnostima ipak plijeni pažnju. Možda nije „Sunset Blvd.“, ali siguran sam kako će ga svaki ljubitelj žanra cijeniti.
The Villain – Blade
Tko kaže da majstor glume ne može potpuno prolupati
Nikad nisam mislio da će mi western parodija rađena u suradnji s Looney Tunesima predstavljati možda i najveći problem pri recenziranju filmova do sada. The Villain, još poznat i kao Cactus Jack, uistinu je jedinstven film i teško mi se prisjetiti da sam gledao išta ovakvo nedavno. Dakle, za one koji ne znaju, a vjerujem da ih je mnogo, The Villain je ustvari svojevrsna live action adaptacija Kojota i Ptice Trkačice. Da, dobro ste čuli, postoji western iz 1979. godine u kojem glavnu ulogu igraju 63 godine stari Kirk Douglas i mladi Arnold Schwarzenegger i kojem je glavna premisa filma ona iz navedene animirane serije.I dalje ne vjerujete. Ok, dovoljno je da vam odam kako lik Kirka Douglasa, inače zvan Cactus Jack, u jednom trenutku nacrta tunel na stijeni u maniri Kojota, da bi na kraju Arnold, inače zvan Handsome Stranger, prošao s damom, inače zvanom Charming, kroz taj nacrtani tunel, da bi se na kraju jadni Kirk zabio u isti taj tunel, odnosno oslikanu stijenu. Ne, ovdje nema elemenata kao u Roger Rabbitu, ovo sve rade glumci, i vjerujem da vam je sada jasno koji sam suludi zadatak dobio.
Film ko film ne mogu okarakterizirati kao dobar ni kao loš, no moram priznati da sam se zabavio gledajući ga tih 80 minuta iz nekoliko razloga. Prvotno, ne znam zašto, ali Kirk se uistinu trudi dobro odglumiti blesavog nespretnog bad guya i vidi se da je uživao u snimanju filma. Arnoldova gluma je skoro pa meta gluma, jer neke riječi koje on izgovara te neki pokreti, toliko su loši da sam čak poprilično siguran da su namjerno loši i da je čovjek ustvari ubio u svojoj ulozi. Glavnu žensku ulogu tumači Ann-Marget i priznat ću vam, nikad nisam toliko htio prasnuti neku glumicu u filmu starijem od 30 godina kao nju, što je naravno plus. Poseban plus ide i za konja Whiskeya koji je jedna od boljih životinja koje sam vidio u filmovima. Priča filma je apsolutno irelevantna.
Morao sam krenuti s novim paragrafom jer evo pišem ovaj tekst i jebote o čemu ja pišem. O filmu di je priča nebitna, konju Whiskeyju, Arnoldu koji je ili glumio toliko loše ili toliko dobro da je ispalo baš onako kako treba i o Kirku Douglasu, ikoni koja se evo u mom slučaju zabija u stijene i gaze ga vlakovi prilikom čega on ostaje spljošten te u sljedećoj sceni smišlja svoj novi plan kako zaustaviti kočiju. Zaboravio sam spomenuti i da svaki lik ima svoj theme song koji se pušta kada ga vidimo kako jaše u daljini (inače, lokacije na kojima je film sniman su stvarno izuzetne), „Handsooome straaanger, where do you come frooom, no one seems to know your business here, with your steel blue eyes and pearl-handled guns there ain’t an outlaw anywhere you feeeeaaar“. ZAPAMTIO SAM JEBENU PJESMU !!! Jer je toliko zarazna i toliko dobra i loša istovremeno kao sve u ovome filmu!!! Eh da, i jesam li rekao da se u jednom trenutku u filmu pojave i nekakvi lažni Indijanci. Da stvar bude bolja baš kad sam pomislio da su oni stvar koja će pokopati film, oni provale dvije najbolje fore u filmu na koje sam vrištao od smijeha.
Može li se na kraju ovaj film ikome preporučiti ? Odgovor bi morao biti: da. Da se razumijemo, film NIJE dobar, ali film nije ni loš. Njegovo samo postojanje je čudno i jasni su mi svi ljudi koji bi ga nazvali najvećim smećem, ali i jako zabavnim filmom. Film je parodija u kojoj trećina fora prođe, trećina ne, a trećina je toliko bedasta da ne znam što misliti o njima, iako sam se nasmijao. Mislim da bih ga mogao komotno pustiti i svom djedu i nekome mulcu od 12 godina i da bi možda oboje uživali. Ne znam, možda je ovo preteča modernih parodija, možda je ovo Mrak Film svoga vremena, čak me i čudi zašto nema kultni status. Sve u svemu, drago mi je da sam ga pogledao ne zbog kvalitete, već čisto da znam da ovo postoji te što me na kraju i zabavio iz niza razloga. Ocjenu je nemoguće dat, varira od 1 do 100 valjda, no u jednom sam siguran. Kraj filma je nešto najneočekivanije, najgluplje i najbolje ikada. Ako imate 80 minuta viška, film je dostupan na YouTubeu, pa eto, pogledajte ga.
Spartacus – ELECTRONICUS
„Spartacus“, Oscarom četverostruko nagrađen povijesni spektakl o pobuni rimskih robova, a koji je Kirku Douglasu obilježio karijeru, zbog sukoba velikih ega gotovo da se nikad nije ni pojavio na velikim platnima. Kakva bi to tragedija bila za filmsku industriju!
Douglas, koji je u to vrijeme već stekao slavu ulogom u Kubrickovom filmu „Paths of Glory“, doveo je svog kolegu još jednom u režiserski stolac nakon što je otpustio dotadašnjeg režisera Anthonyja Manna zbog nezadovoljstva njegovom direkcijom. Budući da je snimanje „Spartacusa“, kojemu je Douglas bio i producent već bilo u tijeku, Stanley Kubrick našao se u neočekivanoj poziciji. Scenarij (maestralno napisan od strane Daltona Trumba) bio je već gotov, a Douglas je imao jasnu viziju svog filma, što je Kubricku onemogućilo potpunu kontrolu nad cjelokupnim procesom. Tijekom 167 dana provedenih na setu, koliko je trebalo da se dovrši snimanje, Kubrick se morao nositi i sa svim problemima s glumcima, pogotovo s netrpeljivosti između Laurencea Oliviera i Charlesa Laughtona. Završetkom snimanja Douglasovo i Kubrickovo prijateljstvo je završilo, više nikad nisu snimili zajednički film, a Kubrick se zakleo da si takvo „nepoštivanje“ u budućnosti više neće dozvoliti.
Ipak, sve nesuglasice i problemi koji su zadesili snimanje ovog filma nisu negativno utjecali na konačan proizvod. „Spartacus“ je postao klasik u svijetu filma, i, iako ga se Kubrick kasnije odrekao, upravo taj film postao je jedan od njegovih najvećih ostvarenja.
Iako je za današnje standarde u par sitnica ostario, film se i dalje drži jako dobro. Koreografijama borbi, pogotovo u prvom dijelu filma kod scene sukoba gladijatora, i neki današnji filmovi mogu pozavidjeti. Scenarij, inspiriran bestselerom Howarda Fasta, a baziran na istinitim događajima oko 80.-e godine pr. Kr., nevjerojatno je zanimljiv i imerzivan. Odgledati film trajanja od preko 3 sata, koliko traje restaurirana verzija, možda nikad nije bilo lakše, što samo po sebi govori koliko je priča dobra, a ponajviše – izrazito tečna. Za vrijeme u kojem je izašao, „Spartacus“ je predstavio i neke prilično osjetljive teme radi kojih je doživio i cenzuru. Jedna od njih je scena s Crassusom (Laurence Olivier) i njegovim slugom Antoninusom (Tony Curtis), za vrijeme kupanja, u kojoj Crassus sugerira svoju seksualnu orijentaciju s rečenicom „Podjednako volim i puževe i kamenice“. Osim toga, kraj filma odmiče se od tadašnjeg standardnog „sretnog završetka“.
Odabir glumačke postave gotovo da je bio nepogrješiv. Spartacus (Kirk Douglas) je čovjek rođen u ropstvu, bez obrazovanja, ali s velikim idejama i karizmom, čiji je karakter posebno došao do izražaja u montaži koja je usporedila njegov monolog, jednostavnih riječi, ali punog duha, s obraćanjem vojsci od strane patricija Crassusa. Lik Crassusa (Laurence Olivier) možda je napisan i najbolje od svih likova u filmu i tek se u završnom dijelu filma može vidjeti sva dubina koju on posjeduje. Charles Laughton odlično je utjelovio dobroćudnog i simpatičnog Gracchusa, a Jean Simmons, sa svojom ulogom Spartacusove žene Varinije i ovdje je kreirala iznimno jak lik pun emocija. No, lik s kojega nije bilo moguće skinuti pogled kad se nalazio u kadru jest Batiatus, vlasnik gladijatorske škole, kojeg je utjelovio Peter Ustinov te za tu ulogu dobio svog prvog Oscara. Batiatus u stvari nije bio negativna ličnost i kao takav je bio posebno interesantan, a njegova pomalo komična pojava za gledatelja je bila poput magneta.
Sve u svemu, „Spartacus“ je filmska lektira i kao takav se ne propušta. Sjećam se da se ovaj film nekoć gledao i po školama, ali mu tih 45 minuta školskog sata nije pružilo ono što je zaslužio. Sama činjenica da su i učenici, iako u početku ne pretjerano oduševljeni odabirom filma, molili da ga ostanu gledati nakon što su se oglasila zvona, dovoljno govori o kakvome se komadu celuloida radi.