Alekhine’s Gun

Od novopečenog developera Maximum Gamesa stiže špijunska igra smještena u doba Hladnog rata s povremenim retrospektivnim misijama iz doba Drugog svjetskog rata. Dobar je to recept – ovako „na papiru“ – ali je li igra dobra i u praksi? Idemo vidjeti.

Historia est magistra vitae

Većina vas (kao i ja) vjerojatno nema pojma tko je Maximum Games ni tko ili što je beskorisno zato bi možda bilo zgodno odmah u startu riješiti te misterije. Maximum Games (prethodno zvani Maximum Family Games) relativno je mlada izdavačka kuća osnovana 2009. godine, koja je izdala naslove poput Farming Simulatora, Worms Collectiona ili Mysta za Nintendove prijenosne konzole. Alekhine je prezime jednog od najboljih šahista na svijetu, Alexandera Alekhinea, kao i naziv za njegovu vrstu obrane u šahu pogodnu za onu vrstu igrača koja voli agresivna otvaranja gdje partija gubi svaku simetričnost i balans. No ova igra nije šah, stoga je ime Alekhine zapravo kodno ime našeg protagonista koji se inače zove Semyon Strogov.

Kad ti poslodavac daje minimalac, primoran si stavit sve na crveno.

Ali to nije sve. Igra Alekhine’s Gun zapravo se trebala zvati Death to Spies 3 i provotno je bila najavljena još 2010. godine. Nakon što se 2011. godine 1C Company povukao i odlučio da neće izdati igru, tadašnji developer Death to Spies 3 igre, Haggard Games, nastavio je raditi na igri. Za metodu financiranja odabrali su crowdfunding 2013. godine na Indiegogu i 2014. na Kickstarteru. Nisu uspjeli postići zadanu svotu ni na jednoj kampanji, pa je u lipnju 2014. godine Maximum Games najavljen kao novi developer i izdavač igre. Poprilična drama za jednu ne baš poznatu igru, a i vjerojatno su tada odlučili promjeniti ime igre.

A sada prelazimo na pričicu. Kao što je rečeno, igra je smještena u razdoblje Hladnog i Drugog svjetskog rata, konkretnije između 1943. i 1963. godine u vrijeme oko atentata na predsjednika Kennedyja. Još u doba trajanja 2. svjetskog rata, naš junak Strogov (u daljnjem tekstu Alekhine s obzirom da mu je to kodno ime), KGB operativac, poslan je kao špijun među naciste da eliminira glavne face koje se kriju iza tajnog projekta kreacije droge koja vojnike pretvara u super vojnike. Na putu iz pritvora izvlači američkog CIA agenta Vincenta Rambaldija i spašava mu život. Kada je rat završio te su prošle godine, stiglo je doba Hladnog rata. Tenzije između Istoka i Zapada sve su veće i veće. Rambaldi ovoga puta Alekhineu nudi posao jer on jedini ima znanje i vještine za sprječavanje mogućeg sukoba i eventualnog nuklearnog rata. Baš kao u filmovima, sva sila svijeta ne može ništa napraviti po pitanju sprječavanja katastrofe i očuvanja mira nego samo „one man army“. Ako je Solid Snake mogao sam protiv svih, pa valjda može i Alekhine… Ili?

Obijanje brava – rotiraj uzorke dok ne nađeš odgovarajući.

Abusus abusum invocat

Stealth igra iz trećeg lica, kažeš? Da, šuljanje, skrivanje u sjenama i iza zidova, provaljivanje vrata i sefova, prikradanje protivnicima te onesposobljavanje i skrivanje njihovih tijela… Sve je to ukomponirano u ovoj igri. Ali (uvijek ima taj „ali“) nemojte se zaletjeti. Idemo otpočetka. Prije nego krenete misiju, imate popis zadataka koje morate obaviti s dovoljno dugačkim opisima tih zadataka (čak možda i predetaljnima jer mislim da nikog ne zanima to što je neka glavna faca koju trebate eliminirati išla na faks 1913. godine u Špičkovini Donjoj, ali ajde, pohvale za trud). Nakon toga možete odabrati koja ćete oružja i opremu nositi. Budući da igra većinom bazirana na šuljanju, nema baš smisla opremiti se kalašnjikovom ili sličnim „vrlo bučnim“ oružjima, eventualno pištoljima koji imaju vrlo nisku razinu buke ili mogućnost ugradnje prigušivača. Vjerojatno ćete kao i ja najviše koristiti Garrote iliti žicu oko vrata za davljenje protivnika, kao i šake za onesposobljavanje protivnika (ako pretjerate sa šakama, možete ih i ubiti) ili eventualno nož. Uz to imate kloroform za uspavljivanje ako ciljate na to da nećete nikoga ubijati. Pištolj za uspavljivanje kao i još neka oružja su zaključani pa ih možete otključati tek kad zaradite dovoljni broj bodova nakon svake misije.

Hmmmm, gdje mi je puška nestala?

In medias res ste ubačeni u misiju i redovito niste odjeveni kako treba. To vas čini lakim za uočiti pa valja onesposobiti nekog stražara. Zašto? Zato što se možete preodjenuti u njegovu odjeću što bitno olakšava kretanje u protivničkim redovima. Sama mehanika kretanja je OK iako je podložna bugovima. Već na prvom nivou zapeo sam na stepenicama i nisam mogao nastaviti dalje da bih se samo pomaknuo pola metra u stranu i popeo se. (Možda sam ja nešto krivo napravio pa ću zanemariti tu greškicu.) Umjetna inteligencija protivnika nije baš posebno bistra pa je moguće svugdje banuti (i na zabranjena mjesta) i izletiti prije nego što postanu previše sumnjičavi i izvade oružje. Zanimljivo je kako svi, ama baš svi gledaju u mene kad me vide. Što god radili samo pilje u mene dok praktički ne slome vratove. Kako znaju da u mene treba gledati? Zar sam tako „zgodan ko greh“? Koliko god autentično bio odjeven i ličio na protivnike u nekoj prostoriji, većina njih će uvijek bit sumnjičava te će počet kolektivno gladiti bradu i izustiti „Hmmmm…“ što je iritirajuće. Nije uopće bitno kako se ponašam ni što radim jer kad je netko sumnjičav, onda je stalno sumnjičav. Srećom, dovoljno je samo udaljiti se pa će prestati. 

Igra se hvali time da postoji više načina za riješiti neki zadatak što uopće nije istina. Izbor je minimalan te uglavnom samo postoji jedan način kako nekoga eliminirati ili riješiti neki zadatak. Recimo, u policijskoj postaji možete ići „na finjaka“ u sobu za dokaze i zatražiti željeni dokaz od stražara kad dobijete odobrenje od šefa na višem katu ili možete izvuć nož za bacanje (ili tranqulizer gun) i srediti stražara i provaliti u zaključanu sobu za dokaze. Dakle, nikakvi alternativni putovi ili ventilacije ne postoje. Milom ili silom. 

Ej rista, jesi vidio mileta? Ovoliki je!

Arhitektura nivoa je sasvim u redu, ali nedostaje interakcije. Meni osobno ne smeta što se moram „trljati“ uz objekte da bih slučajno umjesto „Use Cover“ spazio termin kao „Poison“, „Note“ ili nešto drugo za pokupiti, ali takvih stvari je malo i uglavnom ih se ne može uočiti u odnosu na ostale objekte koji su samo grafika i ništa više. Kad kažem da ih je malo, to znači zbilja malo. Ne morate se ni truditi previše istraživati prostorije u potrazi za korisnim predmetima jer ih nema. To je šteta jer to ubija istraživalački duh. Čak i kad uštetate u prostoriju u kojoj postoji čitava paleta oružja i metaka, redovito ne možete ništa pokupiti. Tu i tamo ćete naletjeti na pokoja zaključana vrata, sef ili alarmni sustav koje valja provaliti lockpick metodom. Provaljivanje lijepo izgleda, ali je previše pojednostavljeno tako da i nema nekog izazova jer ćete sve provaliti u roku od par sekundi. 

S obzirom da su nivoi bitno siromašni što se tiče bilo kakvog skupljanja predmeta, traženja alternativnih rješenja za riješiti zadatke ili bilo kakve interakcije, ne preostaje vam ništa drugo nego jednostavno pratiti gdje se nalaze ciljevi i ići do njih. Nemojte ići silom jer čim izvučete oružje, kamera se okrene u stranu u neki čudan položaj i ciljanje nije baš najpreciznije. Druga stvar je to što čim zapucate, možete očekivati da će svi protivnici biti alarmirani i nećete ih se moći riješiti. Ako izvučete oružje i netko od njih vas vidi, isto tako će svi brzinom munje preći u alarmantno stanje. Dakle, oružje koristiti izdaleka gdje vas nitko ne vidi i to u krajnjoj nuždi (sa što manje buke moguće). Tek tada možete očekivati da nitko neće sumnjati na vas. Protivnici isto imaju varijabilni vid pa će vas nekad vidjet iza grama sa 100 km udaljenosti, dok put drugi vas neće vidjeti na 2 metra udaljenosti. Vjerojatno to pridodaje dinamici i težini igre kao element nepredvidljivosti ali ja to više smatram greškom i propustom nego nečim prihvatljivim. Moj savjet je da se na većinu vatrenih oružja ne obazirete jer vam neće ni trebati. Uz dovoljno truda možete doći do svakoga koga treba eliminirati pa se možete poslužiti hladnim oružjem, bez buke.

Ex iniuria ius non oritur

Animacije u igri su zapravo naslikane slike, dok su zvuk i razgovori ti koji su dinamični. Izrada pravih animacija vjerojatno košta vremena i zahtjeva posebne vještine jer ovakav stil animacija me ni na koji način ne uvlači u samu priču niti me potiče da se interesiram za radnju (ionako nije ni previše bitna kad su misije jednolične). Svode se na par točaka na mapi na koje morate doći, a te točke su ljudi koje morate eliminirati ili stvari koje morate pokupiti odnosno postaviti. I to je to. Po misiji ćete prosječno izgubiti 40 minuta do sat vremena ovisno o tome koliko ste brzi. Lokacije su raznovrsne, od nacističkih dvoraca, kubanskih otoka, hotela u kineskoj četvrti u New Yorku pa do brodskog nosača oružja. Taj dio su sasvim solidno uradili i tu nemam zamjerki. 

Romantika!

Grafički igra izgleda kao da je barem 7 godina stara što znači da bi igru današnji prosječni PC trebao vrtjeti na ultra viskom detaljima pri 60 FPS-a. Kod mene je uglavnom bio takav slučaj dok čitam da konzolaške verzije pate od pada frameratea i loših tekstura. Volio bih reći kako je to za današnje standarde nedopustivo, ali ako se i velikanima mogu oprostiti takvi propusti (khm, Bethesda) onda ću prijeći preko zastarjele grafike. Ali neću prijeći i preko bugova, a ima ih dosta. 

Igra je sklona crashanju te se meni dogodilo da me izbaci van 5 do 6 puta u par sati igranja na random mjestima. Nadalje, ponekad ćete doći u koliziju s bilo kojim NPC-om i može vam se dogoditi da zapnete na mjestu i ne možete mrdnuti sve dok se on ne makne. Zapinjanje vam se može dogoditi i s vratima koje otvarate i u tom slučaju pomaže jedino „load game“ odnosno „restart level“. Kad smo kod toga, opcija za brzo loadanje i saveanje ne postoji, nego morate ručno ulaziti u meni (što je debilana jer pozicija se ionako može spremiti gdje god hoćete). Zvuk isto tako nije pošteđen bugova tako da kad vas skuže, počinju se čuti otkucaji srca koji su sve brži ovisno o tome koliko je opasna situacija. Čak i kada se udaljite i opasnost prođe, ti otkucaji nastavljaju se čuti iako ne bi trebali. Jedino restart pomaže. Ponekad i kamera zna podivljati, ali to se uglavom događa u užim prostorijama pa i nije neki problem.

Pa dobro, ima li išta pozitivno? Ima, ali malo je toga. Mehanika kretanja, odnosno šuljanje je sasvim solidno izvedeno, kao i eliminacija protivnika s leđa. Nivoi unatoč prošlogeneracijskoj grafici izgledaju lijepo i vjerodostojno. Tu i tamo igra me malkice dulje zadržala nego što sam očekivao i to u momentima kada bih zapeo i smišljao kako riješiti problem ili doći neprimjećen u neki dio nivoa. I to je manje-više to. Nažalost, previše propusta srozava igru iako, kad zagrebem ispod sve te površine, vidim neiskorišteni potencijal. Ako ste hardcore fan stealth igara i morate odigrati baš svaku igru u žanru, tada ju probajte. Ostalima savjetujem da se drže serijala kao što su Hitman (kojim je Alekhine’s Gun, navodno, i inspiriran) i Deus Ex. Ili ako se ikad ponudi kao besplatna, onda isprobajte, inače slobodno zaobiđite u širokom luku.

{gallery}Alekhines Gun – Gallery{/gallery}