Savršena pljačka vremena.
Persona 5 se nalazi u jako lijepom položaju jer je igra koja se čekala dugo i nije podbacila, naspram, recimo, nedovršenog i okrljaštenog izroda zvanog Final Fantasy XV. Stavite disk u konzolu i igra se pokrene u 5 sekundi(!) – nema duge instalacije, nema patcheva, nema bugova. Kao da smo opet na PS2 u zlatno doba stosatnih japanskih boleština, pomislite. Onda zagrizete jezik jer, kvragu, ne možemo bit nostalgični, ne ide to tako. Sigurno je neka caka u pitanju. Ipak ima skupe kostime i čak neke iteme kao DLC, ma sve je to pokvarena gamad. Samo su nas uvukli da kupimo igru i trošimo pare bezveze. Ipak je prvo pitanje koje dobijete „želite li se spojiti onlajn za razne opšnl fičre?“ i mrak vam padne na oči.
A onda počne uvodni filmić i vidi vraga – već je 6 ujutro, ups!
Persona serijal je tu već 20 godina i P5 je toga iznimno svjesna. Oni koji su već upoznati s njim i s majčinskim serijalom Megami Tensei veselit će se svakoj sitnici koja priziva dobre stare dane, a oni koji se prvi put hvataju u koštac s demonima i personama neće ni primijetiti koliko je ljubavi i truda uloženo u ovu igru. Ne zato jer to ne mogu ili ne žele cijeniti, već zato što će biti potpuno očarani sa svakom sekundom provedenom u stiliziranom Tokiju bliske budućnosti. P5 je JRPG (uf, otkad to ne napisah) koji vas stavlja u ulogu srednjoškolskog delikventa na uvjetnoj kazni. Izbačeni iz svoje malograđanske srednje škole, japanska pravda vas tjera da nastavite školovanje u potpuno drugoj školi u velegradu Tokija. Godinu dana uvjetne, pod budnim okom skrbnika koji nije u krvnom srodstvu i još budnijim očima i blebetavim ustima novih školskih kolega. Jedan krivi potez i u zatvoru ste. Prvi „kvest“ koji dobijete je naizgled jako jednostavan:
Živi pošteni studentski život
Tako i bi prvih par sati. Gubite se po tokijskom metrou. Upoznajete se sa školom i budućim kolegama. Malo ćakulate sa skrbnikom koji vas jedva trpi. Sređujete tavan za koji se pravite da je vaša soba. Vrlo brzo vam postane jasno da imate o mnogočemu razmišljati: protagonist ima svoj set karakteristika poput šarma i znanja koje morate poboljšavati tako što provodite vrijeme s različitim ljudima i radite različite aktivnosti, poput student servisa ili odlaska u teretanu. Što su vam više statistike, više opcija vam se nudi i više ljudi možete upoznati.
Postupno kroz dane vam se otvara sve više i više dijelova Tokija s još toga za gledati, kupiti, nadograđivati. Školski testovi su svako malo, a u njima vas igra doista ispituje što ste zapamtili na satovima, ponekad čak i općenito znanje koje znate izvan igre. A ponekad vam je svega dosta i samo prospavate dan u krevetu. Razmišljate o svojoj kazni. Kako će drugi gledati na tebe? Kako ćeš se zaposliti? Tko će ikad pomoći jednom tipu s dosjeom? Uostalom, tko će ti vjerovati kad kažeš da si zapravo potpuno nevin? Zašto ti prijeti zatvor za nešto što nisi učinio?
Misteriozne Caroline i Justine će vas “reintegrirati” u društvo. Još uvijek rade na Sanaderu.
I tu bih stao s ikakvim daljnjim spomenom priče; postoji valjani razlog zašto je Atlus svjesno onemogućio snimanje i streamanje igre na PS4 uobičajenim putem. Ne daju vam niti skrinšotove okinuti. Priča je tipična za Persona serijal, ali potpuno atipična za fantazijsko erpegejanje na koje ste navikli. Bavimo se ozbiljnim temama u ovoj igri, ozbiljnijim nego što se na prvi pogled čini. Ima tu i spašavanja svijeta, ali ne na onaj očekivani način. Više puta priča postaje iznenađujuće intimna, ponekad skoro naturalistička, ali uvijek zanimljivo prikazana i ono najbitnije – tjera vas da igrate dalje. Ne mogu ni reći kako je sama priča prezentirana jer je i to zapravo spoiler. Ako nikad niste igrali išta vezano uz serijal i ne znate što biste mogli očekivati, Persona 5 će vam oduzeti sve druge misli. I srce.
Na ljudska se srci u konačnici sve svede. Spletom okolnosti, vi kao protagonist i nekolicina novostečenih srednjoškolskih prijatelja dobijete čudesne moći Persone, fantastičnih alter-ega kojih prizivate iz svoje duše. Kao Fantomski Lopovi™ putujete u alternativnu verziju stvarnosti gdje kradete zlim ljudima srce – što tjera pravu osobu u stvarnosti na kajanje i najčešće predaju policiji. Zbunjeni? Ne trebate biti, jer koliko god suludo zvuči, stvari krenu svojim tokom jako brzo. Sav onaj „pošteni studentski život“ koji smo maloprije spomenuli se dešava po danu. Nakon škole je vrijeme za krađu.
Robin Hood iz Akihabare
A kakva je to krađa, majko moja mila. Lopovi se provlače kroz dobar broj raznolikih dungeona zvanih Palače. Svaka Palača ima svoju tematiku i svoj set neprijatelja: Sjene, ilitiga demone. Sjene čuvaju put do srca, ilitiga Blaga, u najskrivenijem djelu Palače. Sredite Sjene na putu do Blaga i ukradite srce! To je u osnovi to. Morate proći kroz labirint Palače, skrivajući se od Sjena i napadati iz sjena (da, znam, odvratan sam) u dobrim starim borbama na poteze. Svaki lik ima svoju jedinstvenu Personu sa svojim moćima i statistikama, osim protagonista koji može mijenjati Persone po volji. Zato ste i prozvani Joker.
Različite moći (vatra, led, zrak, itd.) su ili slabe ili snažne protiv različitih demonskih neprijatelja. Bit svake borbe jest otkriti koje su slabosti neprijatelja i iskoristiti ih – točan napad omogućuje odmah još jedan potez (1 more, kako igra kaže) i tako možete nastaviti nizati poteze dok ne sredite sve sjene u jednom dahu s fenomenalnim All-Out napadom koji nikada ne dosadi. Jednako tako morate imati na umu i svoje slabosti, jer neprijatelji ih mogu iskoristit na jednaki način – nema ništa gore nego kada jedan demon uspije napraviti četiri poteza odjednom, a samo Joker ostane živ. Međutim, čak i ako se nađete u toj situaciji, ako Joker uspije oslabiti istog tog demona, može ga držati na nišanu i prisiliti na pregovor. Pregovaranje s demonima je ono što izdvaja MT serijal od drugih, a dugo vremena je bilo odsutno u Persona serijalu – no sada se u P5 vraća na velika vrata i omogućuje vam da od demona zgrabite pare, možda koji napitak ili, ako ste posebno pričljivi, samog demona kao novu Personu! U početku je jako bitno pričati sa što više demona da imate što više Persona s obzirom da cijela borba ovisi o slabostima i maksimalnom iskorištavanju 1 more sustava.
Moram napomenuti da je sučelje borbe sređeno na način da se cijela borba može riješiti u nekoliko pritisaka i bez problema možete proći kroz 5-6 borbi u manje od par minuta ako znate što radite. Svaka komanda ima svoj gumb, sve se dešava iznimno brzo, bez ikakvih loadinga i sitnih začkoljica i totalni je gušt gledati kako demoni padaju u stilu. Provjerite pokoji trailer ili uvodni dio igre na jubitou i sve će vam biti jasno.
Početak svake borbe pršti stilom kao nikad dosad.
Nove Persone stvarate u posebnoj sobi zvanoj Velvet Room, najpoznatijem elementu Persona serijala, gdje mističan Igor i dvije zaštitarke Justine i Caroline spajaju Persone koje već imate u nove, jače i bolje. Spajanjem dviju komplementarnih Persona nova naslijeđuje moći prošlih i tako stvarate arsenal Persona za svaku situaciju. Hoćete li napraviti Personu otpornu na fizičke napade, ali slabu na led? Hoćete li napraviti Personu s odličnim otpornostima, ali bez korisnih moći? Hoćete li još malo levelati Personu koju sad imate da dobijete bolji skill koji bi neka buduća Persona mogla naslijediti? Pitanja i izbora napretek. Kad uzmete u obzir da Persone možete i žrtvovati da izlevelate neku drugu, da ih možete pretvoriti u korisne predmete poput oružja ili oklopa, da postoje posebne fuzije sa specifičnim Personama i moćima koje daju specifične, ali jako moćne rezultate pa da i Personu možete ostaviti u baršunastoj sobi da nauči nešto novo i divlje… Vrlo lako se izgubiti, ali nikada vam neće biti dosadno. Pokemoni za odrasle nikada nisu bili bolji.
Kad Makoto misli ozbiljno, bježite.
Također, osim Palača, postoji i proceduralno stvarani dungeon koji se zove Mementos. Mementos je uvijek dostupan za slučaj kada nemate Palače, a trebate se malo izlevelati ili skupiti nešto para. Mementos sa sobom povlači i niz sporednih kvestova gdje kradete srce sitnim kriminalcima. Funkcionira skoro jednako kao dungeoni u P3 i 4 gdje prolazite kroz hrpu nasumično napravljenih katova naizgled beskonačnog labirinta i svako malo imate minibossa. U praksi to funckionira jako dobro i daleko bezbolnije od P3 i 4 jer borbe i hod kroz katove prolaze tako brzo da se ne možete žaliti ni na što. Daljnjim napretkom kroz priču Mementos postaje sve dublji i dublji, shodno tome i teži, i vrijedi ga igrati.
Take your time
Sav taj lopovluk je vremenski ograničen. Kronološki priča traje godinu dana, a dani su podijeljeni na dan (tj. vrijeme poslije škole) i noć. Svaka Palača ima rok trajanja zbog određenog razloga i dužni ste ukrasti srce do tog datuma. Kako ćete provesti vrijeme do tog roka je na vama. Moguće je srediti Palaču u jednom danu, no to i nije preporučljivo, ponekad je čak i nemoguće. Na višim težinama je nužno pametno i škrto koristiti Persone jer nikad nemate dovoljno mane za bezbrižno spammanje napada. Ponekad se ne možete izvući pričanjem u Palači – ali zato se možete izvući pričanjem u stvarnosti.
Svaki dan donosi nove promjene i izazove. Što je postotak pri dnu, pitate se? Otkrijte sami.
Novije Persona igre su imale ideju „društvenih veza“ i Persona 5 ih nadograđuje novim imenom – Confidants ilitiga Pouzdanici. Tijekom svog poštenog studentskog života upoznajete razne ljude sa svakakvim osobnim pričama, od kolega iz razreda do gatare, pa čak i političara. Druženjem s istima dižete svoj rang u zasebnim kategorijama Persona i otvarate nove mogućnosti u borbama i van njih. Recimo, ako igrate arkadne pištolj automate s klincem u Akihabari, bolje ćete pucati u Palačama i čak ćete moći iznenaditi protivnike s kišom metaka na početku borbe. Ako se družite s lokalnom doktoricom, ona će vam nuditi jeftinije preparate za liječenje koji su iznimno korisni u Palačama.
Ponovno, naglasak je na pametnom planiranju vremena – svako druženje s Pouzdanicima troši vrijeme, a toga nemate puno. Također, dobar broj Pouzdanika zahtijeva određenu razinu statistika protagonista (ne možete pozvati nekoga na spoj ako nemate dovoljno šarma, zar ne?) a statistike se trebaju trenirati, a treniranje troši vrijeme… Pritisak je stalan, vremenski brojač je uvijek u gornjem desnom kutu, a dane na kalendaru ćete mahnito označivati unaprijed, samo da biste se neugodno iznenadili kad se dogodi nešto neočekivano što vam oduzme par dana planiranja. Sjećate se onih online mogućnosti spomenutih na početku? U bilo kojem trenutku tijekom školskog dana možete pogledati što su drugi igrači radili taj dan, s kime su se družili, koji su level, kakvo im je stanje Palače, itd. Korisno za usporedbu i procjenu vaše situacije, jer stvarno nije lako.
Školska pitanja ima raznih: od općeg znanja do isključivo japanskih koncepata koje ni najokorjeli otaku ne bi znao isprve.
Vrijeme je za jazz
Sve to upakirano je u apsolutno genijalan vizualni i auditivni stil koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Atlusovski vanzemaljci su iskoristili svo tehničko znanje stečeno u izradi kult-hita Catherine kako bi nam pokazali što to zapravo znači „estetika“. Svaki piksel na ekranu je na mjestu i vrišti da ga gledate otvorenih usta – na kraju svake borbe likovi imaju kratak komentar te XP i pare prolete između 3D modela u ultra-kul tranziciji iz borbe nazad na dungeon. Ako završite s All-Out napadom, svaki lik ima svoj poseban killscreen. Idete u dućan i sve pršti od boja na ekranu. Kad ste to zadnji put pomislili da bi loading ekrani trebali trajati dulje jer izgledaju toliko dobro!? Na mjestima je očito da se zapravo radi o PS3 igri, pogotovo na teksturama po Tokiju, ali to su sitnice koje nikome ne bi smjele smetati. Modeli demona tj. Persona su najdetaljniji i vidi se ogroman trud u njihovoj nadogradnji s PS2 ere. Za neke nisam ni znao da imaju ekstra par očiju!
https://www.youtube.com/watch?v=eFVj0Z6ahcI
Glazba i audio podloga posebna su priča za sebe. Persona 3 i 4 su imali nešto veći naglasak na pop zvukove s bendom Lotus Juice gdje ima puno engrisha i lakih melodija, ali P5 se vraća korijenima u novom ruhu – suptilnije i laganije acid jazz stvari vas prate kroz školski život s vokalima japanske soul pjevačice Lyn, napeti i kulerskiji ritmovi udaraju tempo kroz Palače i bitna događanja, a fantastična Last Surprise je glavna tema za borbe i koliko god je puta čujete nikad ne dosadi. (Barem meni nije, još uvijek mi je na repeatu.) Odličan voice acting s mnogo poznatih glasova iz prošlih igara drži vodu, čak i za neke likove za koje to možda ne biste očekivali. Ako vam Englezi smetaju, Atlus je izdao i japanske glasove kao besplatan DLC otpočetka!
#onokad ti Persona ima PMS.
Kad se malo bolje pogleda, P5 je zapravo best of svih prošlih Persona. Uzeli su mračniji i ozbiljniji pristup temama koji su imali P1 i 2, također i pregovaranje s demonima i nešto teže borbe iz tih igara te spojili s likovima i visual novel elementima P3 i 4 u jedan nevjerojatno uspješan gemišt. P5 je igra jednako dostupna i zanimljiva veteranima serijala, ali i žanra, te onima koji se nisu usudili dirati u čudnije japanske naslove. Već otprije smo znali da je P3 bio jako popularan u PS2 danima, ali P5 je od prvog dana probijao rekorde te igre te samo postaje sve bitnija obavezna lektira. Onima koji su igrali je jasno i zašto, a oni koji još nisu će uskoro saznati. Ima još puno toga što nisam spomenuo poput; čitanja knjiga, igranje bejzbola, pravljenja kave, opuštanja u sauni, New Game + (o da, ima i toga)… Nema smisla sve nabrajati što se može, nešto moramo ostaviti i da vas iznenadi, zar ne?
Take your heart
Ono što je mene najviše iznenadilo, a o čemu zapravo i ne smijem govoriti, jest najbolje spajanje igrivih mehanika s pričom u Persona serijalu do sada. Dok su prve dvije igre koristile (jako dobru, tj. u P2 sjajnu) priču samo kao dodatnu motivaciju za prolazak kroz teške dungeone i stvaranje novih persona, Persona 3 je htjela ići korak dalje i spojiti vaše praćenje priče sa napretkom u borbi. Sada, nakon više godina i nekoliko ponovnih izdanja P3 i 4, mogu slobodno reći da je P5 uspio u tom početnom naumu kao nikad prije. Confidanti su od iznimne važnosti za općenito napredovanje kroz Palače; ovaj put nemaju samo zanimljivu priču, već i direktan utjecaj na mehanike borbe i istraživanja. Prije bi prošli kroz jednu osobnu priču lika i dobili bi samo XP bonus pri stvaranju Persona – sada jedan Confidant može značiti razliku između života i smrti u nekim situacijama. Tematski su sve Confidant priče povezane s vašim lopovima na jedan ili drugi način te se logično svi spajaju u jednu cjelinu kako se bliži završnica.
Tempiraš All-Out napad, taman kad krene YOU’LL NEVER SEE IT COMIIING, i to je to, divota, ma predivno nešto!
Jasno, neću govoriti o čemu se točno radi. Grijeh bi bilo i natuknuti što se zapravo događa sa svijetom fantomskih lopova. Ono što sigurno mogu reći je da je Persona 5 možda jedna od najbolje tempiranih priča objavljenih u zadnje vrijeme. Iznimno bitna glavna tema koja bi trebala značiti puno nama Rvatima, i to kažem bez imalo pretjerivanja. Japanski stil i mjesto radnje na stranu, glavna priča igre govori o nekim nama jako važnim problemima kojima se nerado bavimo, a trebamo pod hitno riješiti. Kad su Atlusovci rekli da žele natjerati igrače da razmisle što to znači promijeniti društvo, nisu lagali. Topla preporuka svima zainteresiranima. Ne tražite spoilere, uđite u iskustvo friški. Društvena reforma nikad nije bila zabavnija.
Savršena pljačka vremena.
