Otisnuli smo se na putovanje Starom Grčkom, a naše dugo putovanje njenim otocima na kraju nas je ostavilo s manjim slučajem morske bolesti.
Assassin’s Creed je franšiza koja je po mnogočemu oblikovala današnji gaming svijet. Posebice ako gledamo open world igre i mehanike koje su danas postale standard, a od kojih su mnoge svoje začetke dobile upravo u ovome serijalu.
Zbog ogromnog uspjeha kojeg je serijal ostvario u svojim začecima, Ubisoft je ustrajao u izbacivanju novog naslova na godišnjoj bazi da bi se nakon uzastopnih kritika fanova i lošijih rezultata, koje su ostvarili nastavci „Unity“ i „Syndicate“, opametili te uzeli prijeko potrebnu godinu pauze. Ta se odluka pokazala ispravnom, a smjer u kojem je serijal odveo „Origins“ bacio ga je u neke druge vode i pružio promjene koje su igrači tražili godinama. Odrazilo se to i na prodajnim rezultatima, ali i reakcijama igrača koji su se oduševljeno vraćali u prekrasnu prošlost koju su nam iz Ubisofta isporučili.
Godinu dana kasnije, posao je još jednom pao na Ubisoft Quebec, studio iza već spomenutog „Syndicatea“, koji je dobio priliku očarati nas svijetom Stare Grčke i odvesti svakoga od nas na vlastitu Odiseju.
Pravi način igranja.
Skroman početak
Po pokretanju igru jasno je kako nas očekuju velike promjene. Prvo što će vam igra ponuditi je izbor između Guided ili Exploration načina igranja. Prvi je način onaj klasičan na koji smo navikli prolaziti kroz AC naslove, dok je Exploration mode novost u serijalu, a ujedno i preporuka developera igre. Radi se o solidnom dodatku koji će vas natjerati da se potrudite u određenim situacijama i sami pronađete lokaciju kako biste dovršili određeni quest (naravno, uz pomoć orla bez kojeg nikako ne ide), a sve to potpomognuto je još jednom novinom, mogućnošću izbora kod razgovora s drugim likovima.
Tako će vas igra nagraditi u slučaju da ste radoznali i predstaviti vam neke informacije koje će vam pomoći u razrješavanju questova. Isto tako, u određenim situacijama od vas će se tražiti da odlučite sudbinu nekih ljudi ili razriješite pravne zavrzlame i slično, a kako biste donijeli pravu odluku bit će potrebno pažljivo pratiti razgovore. Dobrodošla je to promjena u serijal, ali obzirom da ćete se s istom susretati većinom u sporednim aktivnostima za koje će vas teško biti briga, sam sustav ostavlja mjesta za napredak.
Odmah nakon, igra će pred vas staviti još jednu veliku odluku. Odabir između lika s kojim ćete se zaputiti na svoju Odiseju. Jednom kad odaberete lika, povratka nema, ali radi se o mogućnosti izbora koja ne utječe na priču već daje čisto izbor igračima, što također pozdravljamo.
Najteži dio pisanja recenzije? Odabir slika koje uključiti u istu.
Sama priča počinje prilično lagano i uvodi nas u život našeg protagonista (u našem slučaju Alexios). Kako to inače i biva, određenim spletom okolnosti ispada da je naš lik predodređen za nešto više i ubrzo se nalazimo upleteni u samu srž Antičke Grčke. I dok tako bijesni Peloponeski rat, mi ćemo se zaputiti na put otkrivanja priče iza svoje „velike“ obitelji, a pri tome se i susresti s nekim od najvećih likova antičke povijesti te postati dio političke scene.
Nećemo dalje od ovoga, ali ću svakako pohvaliti developere na odličnom korištenju povijesnih okolnosti i čitavog sustava običaja i tradicija starogrčkog svijeta kako bi unaprijedili priču. I dok smo tako uživali u priči dobar dio vremena, sam kraj ostavio je gorak okus u ustima. Teško je kraj kao takav nazvati krajem, jer igra završava naglo i bez nekog osjećaja kao da je Odiseji kraj. Općenito, određeni „rezovi“ u priči nisu na mjestu, a najlakše bih to opisao kao gledanje filma s lošom montažom, pa tako imam osjećaj kao da su se neki dijelovi priče izgubili putem.
Isto tako, treba spomenuti da u igri od Assassina nema ni A, a više nemamo ni zaštitni znak serijala – Hidden Blade, već kao zamjenu koristimo potrgano Leonidino koplje. Tako je naš lik Mysthios, ili u prijevodu Mercenary, a igru teško možemo povezati s njenim naslovom. Kriza identiteta ili samo želja Ubisofta za većom zaradom? Tko zna.
Priča u modernom svijetu ostavljena je više po strani nego ikad do sad, što je meni osobno dobrodošlo, jer istu ni po čemu neću pamtiti duže od nekoliko dana, kao i svaku nakon završetka Desmondove priče.
Skok u nepoznato.
Veće od Olimpa
Postoje tu još dva dodatna kraja, a oni su sakriveni iza end game sadržaja za koji ćete morati pročešljati ogromnu mapu uzduž i poprijeko. Radi se o priličnom napretku u veličini naspram „Originsa“, a čitava je mapa ispunjena upitnicima čije otkrivanje i rješavanje donosi XP bodove kojima unaprjeđujemo svog lika. RPG elementi su također prošireni, pa je tako sada više mogućnosti kod unaprijeđenja svakog elementa, počevši od novih skillova koji će nam pomoći u combatu, pa do unaprjeđenja svakog komada oružja ili armora razno raznim modifikacijama. Sve je to prilično intuitivno, pa smo se brzo snašli u rastavljanju, prodavanju i modificiranju svakog dijela opreme te nam isto nije predstavljalo veliki zamor.
Ta ogromna mapa osim što sadrži sve viđeno u „Originsu“ poput tvrđava, kampova, skloništa divljih životinja, grobnica itd., donosi i nekoliko novosti. Phylaxese su sada zamijenili Mercenaryji koji će vas loviti nakon svakog prijestupa koji počinite, a koji funkcioniraju po sustavu kojeg je uveo Middle-earth: Shadow of Mordor. Česte su situacije gdje će vas isti naživcirati jer će u slučaju da ne otplatite svoje grijehe dolaziti njih troje, četvero ili više odjednom u trenutku dok obavljate misiju i tako vam dobro pomrsiti planove.
Osim što će oni loviti vas, možete vi loviti i njih, a osim njih lovit ćete i članove kulta čija priča zapravo skriva najveću poveznicu s AC serijalom kakvog znamo. Obzirom da su isti duboko povezani s pričom, nećemo puno o njima, već ćemo samo reći da se radi o zanimljivom dodatku koji će vas natjerati na dodatno istraživanje.
Kamo plovi ovaj brod?
More, more… more, more…
Velik dio mape pokriven je vodom, pa je logično uključiti i naval combat kojeg je proslavio „Black Flag“. Tako ćemo plovidbom morem često upadati u sukobe s drugim brodovima, kako onima bandita, tako i spartanskim/atenskim. Borbom i skupljanjem resursa širom svijeta moguće je unaprijediti svoju zvijer i postati gazda na moru te sijati kaos istim. I dok je combat kao takav dobar, ne ostvaruje uspone kakve je imao već spomenuti „Black Flag“, posebice atmosferom, koja je miljama ispod. I dok sam tako u „Black Flagu“ često iz gušta sjeo za kormilo i zaputio se na plovidbu, ovdje nisam imao takvu želju.
Ono što igri najviše ide u prilog definitivno su lokacije na koje ćete doći na svojoj Odiseji. Igra jednostavno oduzima dah, a raspon okoliša je dodatna pomama da svako malo okinete koju fotografiju. Osim toga, korištenje Grčke mitologije u svrhu određenih questova pokazalo se kao pun pogodak, a upravo su ti questovi i najbolji dio igre. Radi se o sporednom sadržaju koji je gušt za rješavanje i koji otkriva mnogobrojne misterije igre, a i koji će ostati s vama dugo nakon što odigrate igru. Šteta što je to manje-više to što ćete dobiti od sporednog sadržaja, a da je vrijedno spomena, jer upravo u istome leži najveći problem igre…
Riječi nisu potrebne.
Više = bolje?
Kombinacija ogromne mape i apsolutno prevelike količine upitnika koji se svi svode na već nekoliko gore navedenih kombinacija i sporedne misije koje su u velikoj većini slučajeva fetch naravi nakon nekog vremena prešli su mi dobrano preko glave. Dodajte na to činjenicu da je velik dio glavnih misija odrađen na sličan način i brzo dolazi do zamora. Prvih 30-ak sati uživao sam čisteći svaki kutak mape, da bi konstantnim ponavljanjem isto postalo izrazito naporno i ono najgore – bez ikakvog osjećaja postignuća. Čak ni moj veliki OCD kad je u pitanju čišćenje mape u sličnim igrama nije me mogao natjerati da riješim apsolutno svaki upitnik. Takav problem nisam imao u „Originsu“ koji je bio velika igra, ali prilično manja od „Odysseyja“. Također, ne pomaže ni činjenica da 90% stvari koje radite tu, radili ste u „Originsu“ na potpuno isti način. Po mnogočemu, „Odyssey“ je reskin „Originsa“ pa shodno tome i ne uspijeva zadržati tu svježinu koja bi vas bar malo pogurala ka rješavanju svega.
Čak je i dizajn lokacija u igri isti, pa me gotovo vrijeđalo kad bi svaki put kod čišćenja grobnica nalazio na kompletno isti level dizajn. „Origins“ je po tom pitanju bio puno bolja i maštovitija igra, a developeri su znali kad reći dosta, dok je „Odyssey“ jednostavno prenatrpan nepotrebnim sadržajem.
Dodajte na sve te probleme ogromnu količinu bugova, od kojih su me i nekoliko puta zadesili oni gamebreaking naravi, i odjednom se odlično iskustvo pretvara u jedva solidno. Sami temelji combata prilično su tupi, pogotovo kada ponavljate isto nekoliko desetaka sati, ali srećom tu su skillovi čije animacije nikad ne dosade pa je sve malo zanimljivije. Osim toga, uvođenjem enemy scalinga konstantno ćete se osjećati kao da tučete po spužvama, a ne neprijateljima.
Ovo je jedna od manjih bitki. Ima tu i puno impresivnijih.
Možete i sijati kaos među redove Sparte i Atene pa tako pokrenuti conquest i izabrati bilo koju od te dvije strane te se okušati u velikim borbama koje su na početku jedna lijepa novost u serijalu, ali koje također brzo dosade svojim ponavljajućim mehanikama i nikakvim nagradama. Nakon borbe, novi će vođa zasjesti na čelo pokrajine, a na vama ostaje da isto ponavljate unedogled…
Kraj Odiseje
Assassin’s Creed Odyssey oduševio nas je… prvih nekoliko desetaka sati. Kako smo dalje napredovali kroz priču, postalo je jasno kako ova igra krije neke ozbiljne probleme, od kojih svi kreću od igrine veličine. Predivan svijet svojom je veličinom razotkrio sve svoje nedostatke, pa smo tako ostali razočarani morem ponavljajućeg sadržaja i našli se još jednom u ponavljajućem ciklusu recikliranja igrinih mehanika u nedogled. Prošle smo godine pozdravili promjenu smjera u serijalu, a ove se godine ponovo molimo za veće promjene u nastavku koji će se morati odreći svojih arhaičnosti da bi nas ponovno vratio u svoj svijet.
{loadposition recenzija}
