Recenzija | Assassin’s Creed: Shadows

Godina je 2007. Polako je zima pokucala na vrata. Dani su sve kraći, noć pada sve ranije. Hladno je. Kolokviji stišću sa svih strana. Bilo bi pametno učiti. I jesam – učio sam. O templarima i hašašinima. Nisam studirao „učiteljicu života“, nego sam pokrenuo prvi Assassin’s Creed, sinkronizirao prvi toranj, a sve ostalo je povijest. Evo me, 18 godina kasnije pišem recenziju za 14. po redu „veliki“ AC ili, ako ćemo brojati i manje projekte, dvadeset i peti.

Niste krivo pročitali. U tih 18 godina svijet se stubokom promijenio. U nekim sferama smo daleko odmaknuli, a u puno toga smo nazadovali. Primjerice, sve više volimo pljuvati po svemu i svačemu. Sve znamo bolje od drugih, jer smo zahvaljujući današnjim tehnologijama odjednom postali puno pametniji.

Tako ja sad već unaprijed znam da ćete vi baciti pogled na ocjenu i reći “eto, jesam rekao da će Shadows biti smeće i da će Ubisoft propasti” jer eto, Ubisoft je zadnjih godina moderno pljuvati. Kompanija je skroz woke, igra su im smeća i treba ih pogasiti. A onda ću vas još jednom pitati – znate li što ste radili prije 18 godina? Gdje ste bili? Jeste se uopće rodili? Koliko igara ste od 2007. napravili?

Recite mi, postoji li osim Call of Dutyja dugovječnija franšiza od Assassin’s Creeda koja je redovno izlazila na toliko generacija konzola i računala, a da nije ugašena i propala? Vjerojatno ćete naći pokoju, ali toliko veliku i značajnu za gaming – jako teško. Htjeli mi to priznati ili ne, Assassin’s Creed serijal je dio značajne gaming povijesti i to mu ne može nitko uzeti. I nakon toliko godina i igara, možda nema magiju koju je imao na početku, ali ovaj stari “magarac” itekako ima trikova koje nas može naučiti.

U sjenama odgoda i problema

Serijal nikada ranije nije imao dužu pauzu. Ako ne računamo Mirage, od izlaska Valhalle pa do izlaska Shadowsa prošlo je gotovo pet godina. Ubisoft je upao u mnogobrojne probleme, otpustio stotine radnika, a recentni su naslovi prodajno podbacili. Realnost je takva da puno toga ovisi baš o Shadowsu – igri koja je unaprijed proglašena ‘woke naslovom s crnim samurajem i ženskom protagonisticom’. Koeficijent da će igra biti fail? 1,05! Koeficijent da će Ubisoft propasti? 1,10!

Primijetite dozu sarkazma, jer je jednostavno moram imati. Mnogi će je dočekati na nož, ali Assassin’s Creed Shadows je zapravo vrlo dobra, a u nekim trenucima čak odlična igra. Stvar je prilično jednostavna – ako volite serijal, voljet ćete i Shadows. Ako vam ovaj ‘moderni’ AC nikako ne odgovara, Shadows vam vjerojatno neće promijeniti mišljenje. U osnovi, to je i dalje Assassin’s Creed kojeg ili volite ili ne volite. Suprotno svojoj uobičajenoj strukturi recenzije, krenut ću s lošim stvarima kako bih odmah objasnio zašto igra, po mom mišljenju, ipak nije materijal za ocjenu 85+, ali zato je tu negdje. Što je i dalje dobro. Zapravo vrlo dobro! Ponekad odlično.

GALERIJA I (stisnite za veće slike)

Sve je dobro, sve je bolje, nadograđeno i zapravo nemam nekih strukturnih zamjerki. Moja najveća zamjerka, daleko najveća, jest to što igri nedostaje dubina da bi mogla konkurirati za GOTY. Svijet je fantastičan, predivan i atmosferičan, borba je vrlo dobra, protagonisti su odlični, no Shadows pati od tipičnih ‘dječjih bolesti’ poput pisanja razine C produkcije, neujednačene kvalitete glavnih misija, te sporednih misija koje su većinom dosadne, s lošim likovima i još lošijom radnjom.

Tekstu nedostaje dubina, a zanimljivoj priči nedostaje nešto više što bi je izdvojilo od prethodnih igara. Izostao je taj iskorak naprijed koji se očekivao nakon toliko odgoda i godina čekanja od posljednjeg velikog AC naslova. Kvaliteta glavnih misija jako varira – od spektakularnih te impresivnih trenutaka, pa sve do dosadnih, neugodnih ili umjetno produljenih i naglo prekinutih misija.

Zapravo sam dojma da je puno toga nepotrebno i umjetno produženo, jer me igra često slala s jedne lokacije na drugu udaljenih ‘stotinu dana jahanja’. Ako niste slučajno otkrili obližnji toranj za brza putovanja, proklinjat ćete dizajnerske i spisateljske odluke developera. Jer kako drugačije objasniti situaciju kada trebate napasti jednu od posljednjih utvrda, a igra vas prvo pošalje da pronađete lika s ključnim informacijama? Kada ga konačno pronađete u drugoj regiji, on vam kaže da tu nije sigurno pričati i šalje vas na sasvim treću lokaciju. Nakon putovanja preko pola mape, isti lik vam kaže da vam ipak ne može dati informaciju jer je ona kod njegova sina. Aha!

E pa, njegov sin je otišao negdje. Gdje? Na potpuno suprotnu stranu mape, u drugu regiju. Naravno, kada konačno stignete tamo, sina nema. Gdje je? U Njemačkoj na baušteli! Kad ga napokon pronađete, popričate s njim, dobijete potrebne informacije, pa vas igra opet vraća njegovom ocu koji vas šalje dalje…!

Ili drugi primjer: igrate Naoeinu dionicu. Nalazite se u utvrdi prepunoj neprijatelja koji vas ne smiju primijetiti. Šuljate se, pažljivo izbjegavate stražare, dođete do mete i tiho je eliminirate. Odjednom kreće animacija u kojoj se Naoe i njezini saveznici glasno dovikuju usred iste utvrde pune stražara. Nakon razgovora, vaši saveznici misteriozno nestaju, a vi ostajete sami okruženi desecima neprijatelja.

Dajte, ljudi, takve smo stvari odavno trebali prerasti, pogotovo u AAA igrama kakva Assassin’s Creed: Shadows jest. Takvih primjera koji razbijaju imerziju i ozbiljnost ima na desetke. Sporedne misije zaboravit ćete brzo jer su površne i teško ćete suosjećati s problemima stanovnika Japana. Nije mi jasno da nakon toliko nastavaka i godina razvoja i dalje postoje tako velike oscilacije u kvaliteti sadržaja.

GALERIJA II (stisnite za veće slike)

S druge strane, uvod je čisti spektakl. Gorući dvorac, frenetična akcija u kojoj ćete sjeći neprijateljima udove i doslovno razbijati lubanje uz potoke krvi i bolne urlike. U samo nekoliko trenutaka adrenalin će vam skočiti na maksimum. Poželjet ćete još, još i još. U određenim trenucima to ćete i dobiti, no pitanje je hoće li biti dovoljno. Previše je površnosti u glavnim misijama i očit je nedostatak kvalitete u usporedbi s drugim igrama istog žanra.

Druga mana koja izravno utječe na konačnu ocjenu jest repetitivan sadržaj. Ne mislim pritom na sporedne aktivnosti razbacane po mapi, već na neizbježne utvrde kojih ima na desetke i uvijek slijede identičan obrazac. Oko svake utvrde nalaze se gotovo identična sela, no to i nije toliko problematično. Veći je problem što utvrde donose hrpe neprijatelja koje bi bilo najlakše zaobići, no to nije moguće želite li pokupiti legendarni loot skriven u njima. Da biste došli do vrijednog plijena, prvo morate locirati i eliminirati korumpirane ‘daishos’ samuraje.

Animus hub

Assassin’s Creed: Shadows po prvi u serijalu donosi centralni hub koji će biti standardiziran i implementiran u sve buduće AC igre. Kroz jednostavno sučelje moći ćete pokrenuti sve AC igre (ako ih imate), saznati osnovne informacije o svakom naslovu, a posebni fokus stavljen je na projekte čijim ćete izvršavanjem skupljati ekskluzivne i premium nagrade. Zasad je to jako zgodan dodatak za sve vas koji želite skupiti apsolutno sve što igra nudi. A tko ne želi još malo legendarnog loota?

---

Nekad su dvojica, a nekad čak četvorica. Isprva je takav sadržaj zabavan, no brzo postaje monoton i zamoran. Vrijeme je da se Ubisoft odmakne od tog koncepta koji se već godinama ponavlja. Ako netko od developera čita ovu recenziju, smatram da smo do sada svi naučili kako kvantiteta nije uvijek bolja od kvalitete. Nije nužno imati stotine utvrda, jer prezasićenost jednoličnim sadržajem brzo nastupi. Slažem se da je loot vrlo dobar te igra adekvatno nagrađuje uloženo vrijeme, no ipak postoji granica kad treba stati s ponavljanjem jednog te istog sadržaja.

Na normalnoj težini igra nije preteška, ali nemojte misliti da ćete s Naoe lako uletjeti među hrpu neprijatelja i sve ih bez problema pobiti – nećete. Yasuke je potpuno druga priča. Palac gore za boss borbe kojih ima dosta, a neke su od njih prilično izazovne

Kamera me također znala izluđivati, pogotovo u zatvorenim prostorima i tijekom igranja s Yasukeom, koji je ogroman i ‘pojede’ pola ekrana. Često ćete biti stjerani u kut i nećete moći jasno vidjeti odakle vas neprijatelji napadaju zbog nespretnih kutova kamere. Meni osobno to nije bila velika mana, no ne bih se iznenadio da nekima zasmeta to što određene sporedne aktivnosti i misije može odraditi samo Yasuke, a neke samo Naoe. To znači česte ulaske u izbornik i prebacivanje između likova. Srećom, prebacivanje traje tek nekoliko sekundi, pa nije pretjerano zamorno. Ne bih to nazvao pravom manom, nego više sitnim nedostatkom.

Koliko god svijet bio predivan, na momente je djelovao pomalo prazno i monotono. Naravno, ne želim milijun upitnika kao u Valhalli, ali Ubisoft je mogao ubaciti više nasumičnih događaja koji bi vodili do novog sadržaja ili upoznavanja zanimljivih likova, poput onoga što smo vidjeli u Red Dead Redemptionu 2.

No, ono čega ima već od prvog dana su mikrotransakcije – i to puno. Postoji hrpa sadržaja koji se može kupiti Helix bodovima za pravi novac.

GALERIJA III (stisnite za veće slike)

Siguran sam da bih mogao pronaći još pokoju manu, a neke ću dodatno istaknuti tijekom recenzije, ali ovo su bile moje najveće zamjerke. Možda zvuči paradoksalno, ali zapravo zamjeram Assassin’s Creedu što je – Assassin’s Creed. Unatoč toliko dobrim stvarima, Shadows nikako da se kvalitetom glavnog i sporednog sadržaja uzdigne na višu razinu i zasluži onu rečenicu: ‘E, to je sad to. Ovo je GOTY materijal!’ Ubisofte, zaposli ili proširi tim pisaca i kreatora sadržaja, jer svijet i borba su spektakl, a ni dva glavna lika uopće nisu za baciti.

Nekima će biti veliki plus, drugima veliki minus: potpuno je izbačen gameplay u modernom vremenu, što znači da nema više izlazaka iz Animusa niti sličnih stvari.

Japane, Japane, Japane moj!

A Japan je spektakularan. Nakon Originsa, Assassin’s Creed: Shadows koristi potpuno novi engine, a na PS5 Pro konzoli izgleda prekrasno. Jednom kad ugledate zelene travnjake, polja riže natopljena vodom, čujete huk vjetra, kreketanje žaba i cvrkut ptica, zaljubit ćete se na prvi pogled. Uhvatit ćete Japan pod ruku, sjesti pokraj jezera i uživati u čarobnom sutonu dok pored vas stari Japanac pjeva neku tužaljku. U rano jutro promatrat ćete kako se rosa i izmaglica polako dižu s tla, vitlat ćete katanom, rezati neprijateljima ruku po ruku sve dok ih brutalno ne probodete i ne obojite horizont u crveno. A onda će stići zima. Duboki snijeg će prekriti zemlju, trava vas više neće skrivati, a tamo gdje ste mogli zaroniti dočekat će vas zaleđena površina.

Loota ima gdje god se okrenete. Za sve što radite bit ćete nagrađeni, a aktivnosti zaista ima puno, pa možete birati što želite riješavati. Ja znam da ću polako sve čistiti.

Dok plesnim pokretima Naoe kolje svoje neprijatelje, bit ćete stjerani i kut. A onda će odjednom krenuti ogromna mećava i omogućit će vam da se skrijete i pobjegnete. Sve dok vas ne oda led koji pada pod vašom težinom na krovovima. Nećete se ni okrenuti, past će mrkla noć koja će vas skriti od neprijatelja. Odradit ćete koju misiju, bijelu i hladnu zimu zamijenit će život. Potoci žubore, Sunce visoko sija, a ispred vas se pružit će se nepregledna zelena tundra. I nećete otići odraditi misiju. Uspeti ćete se na brežuljak samo da biste uživali u pogledu koji puca kilometrima daleko. I divit ćete se predivnim bojama i gustim šumama, slapovima, jezerima i rijekama. I opet će doći mrak i nove opasnosti, a za koji dan zapuhat će nikad jači vjetar koji ledi krv u žilama i lomi sve ispred svega.

GALERIJA IV (stisnite za veće slike)

Čut ćete huk drveća, gledat ćete kako lišće opada i uživat ćete u svakoj sekundi. Od jake kiše nećete ništa čuti – ali neće ni neprijatelji. Stoga je upravo oluja savršen trenutak za tiho čišćenje neprijateljskih utvrda. Već ste sigurno shvatili – Shadows donosi izvrsnu ideju dinamične promjene godišnjih doba, dana i noći. Osim što ovakve promjene stalno donose svježinu, vizualno su izvedene fantastično. Rekao bih čak da je uz borbu upravo Japan glavni razlog zašto ćete uživati u Shadowsu i lakše prijeći preko nekih očitih mana. Ne žurite, igrajte polako, guštajte. Ako vam dosadi jedna aktivnost, jednostavno prijeđite na drugu jer Shadows ima ponešto za svakoga.

Nemojte žuriti. Igrajte polako, guštajte. Ako vam dosadi jedna aktivnost, samo se prebacite na drugu. Ima za svakoga po nešto…

Svaka od osam regija izgleda predivno i pravi je užitak istraživati ih pješice ili na konju. Hramovi i pagode izrađeni su do najsitnijih detalja, a Ubisoft se potrudio da i odjeća likova bude autentična razdoblju feudalnog Japana. Moram pohvaliti developere što su igračima ponudili bogatu enciklopediju povijesnih informacija o Japanu. Također, pohvalit ću i odluku da vas igra ne vodi stalno za ruku. Nije dovoljno popeti se na toranj i sinkronizirati ga da bi vam odjednom iskočili upitnici i uskličnici. Umjesto toga tu su samo određene smjernice, a vi sami morate istraživati i pronalaziti lokacije. Ne brinite, nećete se izgubiti poput Elden Ringa.

Što se tiče mape, ona je otprilike veličine Originsa i možete je istraživati po vlastitom guštu bez ograničenja. Naravno, svaka regija ima preporučenu razinu, ali ako želite samo jahati i penjati se na tornjeve, slobodno možete jer nema umjetnih ograničenja ni restrikcija.

A kud ću sad, a šta ću sad?

Što vrijedi predivan svijet ako nemate što raditi? Paaaa, ništa. Doduše, hrpu aktivnosti koje Shadows donosi su ponavljajuće. Hrpa hramova u kojima ćete tražiti skrivene sveske, hrpa svetišta gdje ćete se moliti, hrpa prilika za crtanje životinja u prirodi, a često ćete naići na mjesta gdje može Naoe meditirati (pogađate i pamtite određene sekvence na ekranu), Yasuke učiti borbene poteze (isto kao kod Naoe ponavljanje sekvenci samo na malo drugačiji način), ali tu su i grobnice koje nisu prevelike, ali morat ćete pronaći put do kovčega koji donosi legendarni loot. Grobnice su mi čak bile najbolje, iako su i one previše slične sve. Loot je super. Neću ni spominjati utvrde koje su pravi trn u oku iliti bolje rečeno – pain in the ass. E sad, nije da vas igra tjera da ih igrate, ali svaka od tih aktivnosti donosi takozvani “knowledge” rank koji je nužan za otključavanje novih sposobnosti lika. Stoga, htjeli ili ne…morat ćete dio dodatnog sadržaja igrati. Za sve osim grobnica i utvrda, trebat će vam svega minuta-dvije. Osim glavnih i sporednih misija te sitnih aktivnosti, velik dio dodatnog sadržaja čini lov na elitne pripadnike raznih korumpiranih grupa. Tijekom igranja upoznat ćete mnoge likove koji će vam, ako želite, dati zadatak da eliminirate određene protivnike. Radi se o svojevrsnoj ‘crnoj listi’, a o vama ovisi hoćete li se upustiti u taj lov. Na osobnoj razini, upravo su me ove aktivnosti često odvlačile od glavne priče jer imaju nešto posebno zarazno u sebi – izuzetno je zadovoljavajuće polako križati imena s liste i usput pokupiti odličan loot. Posebno mi se svidjelo to što Ubisoft nije silio ove aktivnosti, već sam ih radio isključivo jer sam želio. Nekad sam satima lovio mete umjesto da pratim glavnu priču, i uživao sam u tome. Općenito gledano, sadržaj u igri je raznolik, pa će svatko pronaći nešto za sebe. Mene su najviše privukle spomenute borbe protiv elitnih neprijatelja, a vama će se možda svidjeti nešto drugo, poput gradnje baze ili dešifriranja Animus memorija. Potonje nisu mikrotransakcije, već mini-igre pomoću kojih skupljate bodove i potom ih mijenjate za opremu. Sve u svemu, sadržaj je dovoljno raznolik da svatko pronađe nešto za sebe

Ako vam dosade glavne, sporedne i tko zna kakve još ne misije, zasitili ste se mini-igara, možda ćete se onda posvetiti izgradnji svoje baze?

Yasuke i Naoe graditelji, možemo li popraviti? Možda!

Ako imate smislu za arhitekturu, uljepšavanje i ukrašavanje, Assassin’s Creed: Shadows nudi izgradnju vlastite baze. Ja nemam smisla za niti jedno i nisam previše posvetio vremena tome, ali apsolutno je nužno da izgradite osnovne građevine koje vam donose određene benefite.

Naprimjer, izgradnja kovačnice vam omogućava da za relativno malo resursa nadogradite oružje i opremu čak do levela 40 što znači da ako pronađete idealan setup, možete ga imati od prvog levela pa do zadnjeg. Ali, nemojte jer loota i oružja ima na bacanje.

Kakurega donosi skaute koji su apsolutno nužni za otkrivanje ciljeva po mapi. Spomenuo sam da vas igra ne vodi za ruku, nego na temelju hintova morate sami shvatiti gdje trebate ići. Umjesto da se lomite, pošaljete skauta i on vam otkrije točnu lokaciju gdje se tko nalazi. Neke građevine donose više XP bodova, neke druge razne bonuse, a možda najbitnija, uz kovačnicu je – dojo.

Dojo vam omogućava da regrutirate pomoćnike koji će vam pomoći u borbi i zaista su korisni. Većinu pomoćnika ćete kroz priču otključati. Ne znam ima li ih više, ali ja sam otključao četiri. Od toga kada nadogradite dojo, možete uvijek koristiti dva. To znači da u bilo kojem trenutku kad vam zagusti možete njih pozvati i vjerujte mi da će prebiti sve i svakoga i od velike su pomoći. Ne sumnjam da će neki od vas upravo u ukrašavanju i skupljanju resursa za sklonište, provesti sate i sate. Hideout je zaista zgodan dodatak jer osim izgradnje, moći ćete pričati s vašim prijateljima i pomoćnicima, a pogađate da ćete dobiti i svojevrsne loyaliti misije koje su sasvim solidne.

Crni samuraj i žena shinobi – od dva brata djeca

Nisu, nisu od brata dva djeca, bez brige. Znam da se sad moj Brico prekobacio. Koliko je kontroverze podignuo Yasuke jer je crni samuraj. Koliko je Naoe istrpila uvreda jer je žena. Zar nije Ubisoft mogao napraviti nekog bezličnog kao što je Jin Sakai? Možda je mogao, ali bolje da nije.

Kao prvo, bitno je napomenuti da je uvod malo sporiji nakon dionice s Yasukeom koja je krvava, brutalna i sve što ide uz to. U prvih par sati igra će vam objasniti kako je Diogo postao Yasuke, a kako je Naoe postala shinobi – assassin. Ako igri pružite priliku, shvatit ćete zašto su oni takvi kakvi jesu i gdje će ih život odvesti. Jasno da vas čekaju iznenađenja kao u svakom AC-u. Sad sam shvatio da sam napisao gotovo 3000 riječi, a o priči ništa.

Uvodni dio će vas pomalo obmanuti jer ćete dobiti dojam da je glavni neprijatelj Oda Nobunaga. On i njegovi podanici pobili su pola naroda, a sve je kulminiralo kada su napali Iga klan kojem pripada Naoe. Nobunaga i ekipa ubijaju njenog oca, otimaju magičnu kutiju koju je trebala Naoe čuvati pod svaku cijenu i tu kreće priča o osveti…samo što to nije glavna priča.

Pogađate da se u pozadini krije dublji zaplet o Templarima i Hašašinima što će Naoe, ali i Yasuke shvatiti puno sati kasnije. Zanimljivo je kako je Ubisoft ispričao taj dio gdje se ukrste koplja dvama glavnim likovima koji su počeli na sasvim drugim stranama. Dalje vam neću otkrivati, ali priča je solidna. Nije ništa neviđeno, ali drži vodu i opet ću se vratiti na glavnu manu igre koja se i ovdje može primijeniti – nedostaje dubine. Neke dionice predugo traju i dojma sam da neće nikad završiti, a neke su prekratke.

Zvijezde igre svakako jesu Naoe i Yasuke. Njihove priče su mi puno ljudskije nego u prethodna tri Assassina i stvarno me zanimalo kako će se sve rasplesti. Serijal nikad dosad nije imao toliko različite likove, kako karakterno tako i po pitanju samog igranja, što je meni jako dobro sjelo. Zaista imate dojam da, ovisno o odabiru lika, igrate dvije različite igre.

Naoe

Naoe mi je jedna od najdražih assassina. OK, možda nema karizmu jednog Ezia, Altaira ili ne znam tko je vama najdraži, ali nikad u serijalu nije bilo tako laganog lika. U doslovnom smislu riječi. Naoe je toliko pokretna, lagana, graciozna, a u isto vrijeme brutalna, smrtonosna, puna bijesa i adrenalina.

Tu su i potpuno nove animacije koje parkour čine nekako prirodnijim i privlačnijim za igranje. Naoe se penje po krovovima poput mačke, zavlači pod trijemove, a s kukom može dosegnuti visine i čini samo igranje još dinamičnijim. Kao takve savršena je za inflitracije.

Ako vas zanima samo stealth, ona je stvorena za takav način igranja. Brza je, okretna i u sekundi dođe iz stojećeg u ležeći položaj. A za istinsko uživanje u takvom načinu igranja, onima koji preferiraju, obavezno u postavkama preporučam odabrati razinu stealtha na „expert“. Tek ćete tada gasiti svaku lampu, skrivati se u sjenama i strpljivo čekati pomicanje sunca da dobijete dodatni zaklon.

Iako postoje razni gadgeti i oružja, hidden blade mi je i dalje najdraži. Ako uložite u “Assassin” skillove, moći ćete jednim potezom ukloniti čak i najtvrđe mete, a taj osjećaj nikad ne prestaje bzadovoljavati. Nisam siguran kako su uspjeli tako glatko prenijeti pokrete u igui jer djeluju nestvarno prirodno. I ponovit ću – lagano.

Yasuke

Yasuke je nešto sasvim drugo. I divlje. On je brutalan, tromiji i masivan poput tenka. Doslovno udara kao kamion i gotovo ga je nemoguće zaustaviti. Dok s Naoe teško možete uletjeti među pet-šest neprijatelja, Yasuke ih doslovno razbaca oko sebe bez većih problema.

Razlike između dva lika su ogromne, a stil igre potpuno drugačiji i sjajno dočaran. Yasuke nema kuku kao Naoe – jer njemu ne treba! Kad naiđe na zatvorena vrata, on se jednostavno zaleti i probije ih vlastitom snagom.

Na početku će vam igra nametati s kime morate igrati, no kasnije ćete moći slobodno birati između njih dvoje. Ubisoft je obećao dva igriva lika i potpuno ih isporučio, a rezultat je stvarno odličan. Posebno ćete uživati u Yasukeovoj reakciji kada s njim prvi put izvedete leap of faith – pripremite se za urnebesni komentar!

Finish him!

Evo, skoro je 2:45 ujutro, a ja još nisam gotov. Valja se ustati u 5:49 za posao. A kako ću spavati kad još nisam pohvalio jedan od ključnih segmenata igre – borbu i kreiranje buildova? Naoe i Yasuke imaju potpuno različite stilove igranja, a njihov skill tree dodatno produbljuje međusobne razlike.

Naoe je prava majstorica brzine i preciznosti, a njezine vještine podijeljene su u šest kategorija: Katana, Kusarigama, Tanto, Tools, Shinobi i Assassin. Svaka od ovih grana donosi specifične moći i posebne napade koji oblikuju način na koji ćete igrati. Tome dodajte činjenicu da legendarna oružja imaju svoja osnovna svojstva i još dva jedinstvena perka, a na sve to još dolaze i oklop, kapa te trinket – što znači da svaka oprema može donijeti čak deset različitih perkova. Ako tome pridodamo mogućnost ugradnje legendarnog perka gdje god želite, jasno je koliko imate prostoru za prilagodbu.

Naoe je jedina koja može kombinirati assassin i shinobi stil igre, što joj omogućuje korištenje posebne opreme poput dimnih bombi, zvonaca za distrakciju, shurikena i kunai noževa. Mogućnosti su ogromne, a loot je doslovno posvuda. Sve ovo čini Naoe najopasnijim predatorom iz sjene – brza je, okretna, spretna i smrtonosna poput mačke. Yasuke je, s druge strane, pravi medvjed. Ogroman, moćan i nezaustavljiv. S njim nećete skakati po krovovima niti se šuljati u sjeni – s njim ulazite kroz glavna vrata, pozdravite stražu i krenete u krvavu bitku. Zvuči brutalno? Pa, i jest. Ali upravo zbog toga je igra toliko zabavna.

Yasuke nema nikakve gadgete – realno, nije da mu trebaju. Njegove vještine podijeljene su u šest kategorija: Long Katana, Naginata, Kanabo, Teppo, Samurai i Bow. Da, Yasuke može koristiti luk i čak pucati iz puške, pa ako ga tako izgradite, moći ćete rješavati većinu sukoba iz sigurne udaljenosti. Osobno, uložio sam sve bodove u kataninu sirovu moć i brutalnu snagu kanaba, i rezultat je bio očekivan – doslovno ih sve koljem.

Borba je odlično osmišljena i srećom nema stamina sustava, što znači da nema ograničenja u napadima ili izbjegavanju. Umjesto toga, sve se temelji na dodgeu i parryju – ako ih savršeno tempirate, otvaraju se prilike za brutalne protunapade koji su nevjerojatno zadovoljavajući. Shadows se dosad najbliže ikad u serijalu približio pravoj, taktičkoj akcijskoj borbi, a svaki obračun ima sjajan osjećaj težine i moći.

Shadows je iznenađujuće brutalan i krvav, najbrutalniji Assassin’s Creed do sada. I neću lagati – je gušt kad Yasuke nabije neprijatelja na koplje i tresne ga o tlo kao da je krpena lutka. Ili kada Naoe u sekundi izbode protivnika dvadesetak puta, pa mu elegantnim potezom skine glavu s ramena.

Posebno mi je ostao urezan Yasukeov „finisher“ kada stane nogom na lubanju protivnika i jednostavno je zdrobi. Brutalno, gadno, sirovo – ali s mazohističke strane, predivno.

A ako vam se ne sviđa build koji ste izgradili, ne brinite – igra vam omogućava da u bilo kojem trenutku resetirate sve bodove i složite potpuno novi setup, bez ikakvih posljedica. Sloboda prilagodbe je ogromna i možete eksperimentirati dok ne pronađete stil koji vam najviše odgovara.

Ovo je Assassin’s Creed. Ovo nije RPG

I sad ćete me nakon svega pitati – “Pa ej, kakva je igra”? Dobra je ljudi, vrlo dobra, nekad i odlična. Nekad i prosječna, pa i ispod prosječna. Rekao bih da je odličan Assassin’s Creed i vrlo dobra igra. I za divno čudo, radi jako dobro. Naišao sam na minorne bugove koji će biti ispeglani patchom (konjina zna zapinjati posvuda), a na PS5 Pro konzoli igra izgleda i radi fantastično.

Ja sam Shadows kompletno odigra na balanced modu koji izgleda i radi odlično. Ako imate HDMI 2.1 TV uključite VRR i uživajte. Čini mi se da su odgode dobro došle jer s tehničke strane (barem na PS5 Pro) igra je besprijekorna. Vjerujem da će PC igrači kao uvijek reći da je igra broken i slično.

Također, preporučam na samom početku uključiti immersive način igranja, jer to je jedini ispravan način, gdje će svi likovi pričati svojim nativnim jezicima (japanski i malo portugalski).

I gdje smo sada? Ja sam na poslu, mrtav umoran. Ne od igranja, nego od pisanja. Ddok sam tipkao svaku riječ, u mislima mi je bilo samo jedno – moram se vratiti u igru. Moram otići tamo i tamo, ubiti ovoga i onoga, očistiti mapu, istražiti još samo jedan kutak Japana.

I tu je srž svega. Uz sve svoje mane, Shadows vuče na laganje igranje i uživanju svega što ovaj svijet nudi. A to je najveći kompliment koji mogu dati bilo kojoj igri. Shadows nije remek-djelo, ali mora li uopće biti? Neće oduševiti svakoga, ali jedno mogu sigurno reći – ovo je najbolja Ubisoftova igra u zadnjih nekoliko godina.