Recenzija | Call of Duty: Modern Warfare II

Očevi, majke, djedovi, bake, popovi i pape. Svi znaju što je Call of Duty. Legendarni serijal, koji se već može okarakterizirati kao kulturološki fenomen, svoj je nezaustavljiv rast započeo već davne 2007. prvim Modern Warfareom, odmila znanim kao “četvorka”. Astronomski prodajni rezultati pretvorili su Call of Duty u glavnog dirigentna kulture online pucačina. Uz povremene padove i uvijek garantirane uspone, Infinity Ward je otvorio prašnjavi ladičar i iz njega izvukao već izlizanu knjigu nostalgije. Došao je red na strah i trepet modernih igara. Došao je red na reboot.

Godine 2019. ta je nostalgija došla na police dućana i virtualnih pandana. Duhovni vođa Price opet je pustio brčine i povukao nas u sukob s terorističkim ćelijama s ciljem spašavanja svijeta. Nakon prvog spašavanja, logično je da dolazi i drugo pa je tako Modern Warfare II direktan nastavak na svojeg tri godine starog prethodnika. Ovoga se puta borimo protiv iranskih generala i meksičkih kartela, sve u nadi da, u slučaju da nisam naglasio, spasimo svijet. Ne bi Call of Duty bio Call of Duty da paralelno s kampanjom ne izda i najnoviju dozu nikotina videoigara, ovoga puta s okusom mentola. Kampanja je tu da nas zabavi na par dana, no ono što nas godinu dana treba hraniti je kaos multiplayera, a u tome je Call of Duty uvijek uspijevao. Do sada.

Više slobode, više problema. Više radnje, više… Opet problema…

Nažalost, ovo je jedna od najslabijih kampanja u serijalu. Glavni problem predstavlja samo pisanje. Iako je riječ o akcijskoj igri, Infinity Ward stavlja veliki naglasak na priču koja nerijetko nema smisla. Puno se vremena provodi radeći jednu stvar samo da bi se u filmiću dogodilo nešto toliko suprotno da u potpunosti poništava prethodno odigranu misiju. Tempo priče nije konzistentan, a sama igra pokušava u isto vrijeme biti Narcos, Sicario, Zero Dark Thirty i posveta originalnoj trilogiji. Takav pristup rezultirao je, barem na papiru, mehanički najraznovrsnijom kampanjom do sada. Stvarnost je malo drukčija te se u svakom pokušaju odudaranja osjeća limitacija umjetne inteligencije i sukob s vlastitom dizajnerskom filozofijom. Call of Duty najbolji je kada se drži linearnih sekvenci u kojima developeri kontroliraju uvjete kao najmarljiviji laboranti. Međutim, više je misija otvorenog tipa pri čemu loša umjetna inteligencija, kako neprijatelja, tako i suboraca, rezultira nedostatkom responzivnosti u svijetu koji postaje isključivo površina za trčanje. Dodajmo na to i ubacivanje oklopljenih neprijatelja koji postaju spužve za metke te u kasnijim misijama postanu toliko mnogobrojni da se na tren pitate igrate li Borderlands ili Call of Duty i nastupi prava kriza identiteta.

Unatoč tome, za svaku lošu misiju postoje dvije dobre. Primjerice, u jednoj je misiji potrebno doći do prvog vozila u ogromnom konvoju, pritom skačući s jednog na drugo vozilo dok se izbjegavaju mine koje se bacaju iz kamiona ispred, kao da je riječ o Mario Kartu. Misija je očito inspirirana Unchartedom, no fizika vožnje kao i potpuno tonalitetno odudaranje i nedovršenost igre uzrokuju znatno više frustracija nego zabavnih trenutaka. To se kompenzira misijama poput šuljanja kroz meksički grad usred kišne noći, izbjegavajući patrole i skupljajući selotejp, alkohol, krpe i boce da se izrade improvizirana oružja. Ili pak misijom inspiriranom legendarnim Crew Expendableom u kojem se na palubi broda usred sinjeg mora borite ne samo s neprijateljima, već i kontejnerima koji idu s jednog na drugi kraj. Korištenje okoline kao neprijatelja, umjesto umjetne inteligencije, rezultiralo je trenucima vrijednim pamćenja i ponovnog igranja. Riječ je o smjeru koji je svakako dobrodošao u budućim naslovima.

Karakterizacija likova, koji većinom ostavljaju dojam Marvelovih superheroja, vrlo je površna. To se ujedno prenosi i na pokušaje humora koji često nisu vrijedni pamćenja. Izuzetak koji zaslužuje pohvalu je odnos Ghosta i Soapa, čija kvaliteta pisanja značajno odskače u dvije kasnije misije. Kada bismo povukli paralelu s originalnim Modern Warfareom 2, njegov reboot nije ni približno toliko kvalitetan, pamtljiv ni karizmatičan. Misije poput No Russian ili legendarnog probijanja u Gulag teško je nadmašiti, pogotovo u kampanji koja traje svega 4 do 6 sati.

Još samo jednu rundu, po pedeset i peti put

Kao i u svakom Call of Dutyju, pravo meso nalazi se u multiplayeru. Frenetična akcija popraćena ludim skokovima i brzom uklizivanju ovoga je puta zamijenjena malo sporijim tempom koji donekle potiče na timski rad. Vrlo je osvježavajuće igrati Call of Duty u kojemu refleksi nisu najbitnija stavka. U trenutku izlaska, Modern Warfare II ima 12 modova za igranje. Svatko će naći nešto za sebe, a među već viđenim modovima ima i nekih novosti.

Osim spomenutih modova, moguće je zaigrati i s pogledom iz trećeg lica. Daje interesantnu perspektivu i neodoljivo podsjeća na Ghost Recon, a pohvalno je i slušanje zajednice koje je dovelo do jedne od rijetkih promjena od beta verzije. Dok je ciljanje u beti zumiralo na ciljnik, sada se to radi preko ramena što mod čini puno prirodnijim za igranje. Oni koji traže malo manje kompetitivnu igru, dostupne su tri kooperativne misije koje za sobom povlače nagrade u obliku otključavanja dodatnih operatora.

Raznovrsnost mapa dovoljna je da svatko nađe neku koju će smatrati favoritom. Veće mape, za Ground War i Invasion, pune su zgrada, uličica i avenija na kojima je moguć svaki aspekt borbe, od bliske pa do eksplozivne. Ipak, manje mape jesu kvalitetnije i vidi se da Infinity Ward treba još iskustva u dizajnu balansiranih velikih mapa. Osobno sam na svakoj mapi našao nešto sto mi se svidjelo i nešto što nije, no nikada nisam dobio dojam da protivnik ima prednost samo zbog pozicije na mapi. Zbog sporijeg tempa, važnije je nego ikada dobro naučiti mapu, što me neodoljivo podsjetilo na Rainbow Six: Siege.

Unatoč upitnom dizajnu korisničkog sučelja, o kojem detaljnije malo kasnije, Gunsmith i općeniti pristup izradi vlastite klase vrlo su detaljni i zabavni. Svatko može krojiti klasu po svom izboru, a napredovanjem kroz levele otključavaju se novi dodaci za oružja, perkovi i killstreakovi. Dok nema puno vidno različitih oružja, svaki igrač može podesiti dodatke na oružju do jako sitnih detalja. Otključavanje baze za oružja događa se levelanjem, dok se detalji na oružjima otključavaju igranjem sa specifičnim oružjem. Iz razgovora s drugima sam dobio miješane dojmove o sustavu napredovanja kroz oružja, no meni nije pretjerano smetao. Dapače, zaključavanje dodataka za oružja iza uvjeta da se igra s nekim specifičnim oružjem tjera igrače da isprobaju sve što igra nudi po pitanju oružja, ukoliko žele sve otključati.

Veći problem predstavlja manjak ikakve inicijative za igranjem. Kroz levele se jako brzo prolazi te je sasvim razumno u dva do tri tjedna lagane igre otključati sve dodatke. Nakon toga preostaje grind za skinove za oružja koji em nisu pretjerano maštoviti, em ni ne nagrađuju nekim posebnim skinovima koji znatnije utječu na izgled oružja.

Oduvijek poznat po svom gunplayju, Modern Warfare II predstavlja najbolji osjećaj napucavanja, ne samo u Call of Dutyju, nego čak i u industriji. Osjeća se težina oružja, svako je jedinstvenog ponašanja i točno se osjeti koliko koje oružje može napraviti štete. To pogotovo vrijedi kada se igra DualSenseom čija je haptika toliko besprijekorna da podiže čitav osjećaj na jednu sasvim novu razinu.

Melem za oči, milina za uši

Vizualni je dojam vrlo pozitivan. Animacije lica su impresivne, detalji na mapama pridonose atmosferi, a posebno oduševljava osvjetljenje koje je, usudio bih se reći, jedno od najboljih u industriji. To se pogotovo primjećuje u mračnijim misijama u kojima svjedočimo dinamičnoj igri svjetla i sjene.

U kampanji je jasno napravljena podjela između real-time i pre-rendered scena, pri čemu su potonje izuzetno impresivne, do te mjere da se doima kao stvarnost, a ne igra. Međutim, preferirao bih da je sve napravljeno real-time jer je grafika po pitanju animacija toliko impresivna da bi bez problema održala kvalitetu.

Postoje manji problemi s pop-inom i streamingom tekstura koji su primjetni upravo na otvorenijim misijama kampanje, no taj problem nije vidljiv u linearnijim misijama niti u multiplayeru. Ne želim reći da nije prisutan, no svakako ga se ne primijeti zbog adrenalinski nabijene akcije koja uspješno drži pažnju.

Izvrstan audio dizajn samo pridonosi već pozitivnoj atmosferi. Oružja zvuče moćno i svako se ističe posebnim zvukom. Zvukovi okoline su mnogobrojni i pridodaju detaljnom dizajnu, a gluma je besprijekorna. Unatoč tome što sam razočaran pisanjem, a time većinom i dijalozima, gluma nimalo ne kaska. U kampanji se ponekad dogodi da zvukovima nedostaje dubine, što vuče na loš audio mixing, no to su vrlo rijetki trenuci koji se lako zaborave.

Nakon bete – puna verzija bete

Zamislimo nemogući scenarij u kojemu me čika na ulici nasumice pita što mislim, što je obilježilo Modern Warfare II? Rekao bih nešto vrlo iznenađujuće za Call of Duty – nedovršenost. Uz poneke tehničke poteškoće i upitnu kvalitetu pisanja kratke kampanje, Modern Warfare II ostavlja dojam iste igre koju smo igrali u beti. Isti problemi koji su postojali tada, postoje i sada.

Primjerice, u modovima koji podržavaju oživljavanje suboraca, koristi se ista tipka za podizanje oružja s poda i podizanja suboraca, zbog toga umjesto brze reakcije da se vrati jedan igrač u igru, nasumice krenete mijenjati oružje koje imate u ruci i ono na podu. Da bi stvar bila gora, imao sam puno više problema nego u beti. Serveri su nerijetko imali probleme koji bi ponekad igru činili neigrivom.

Lepeza bugova toliko je široka da je čak impresivna. Od prikaza da su svi igrači level 1 pa do toga da svima pokazuje da koriste iste operatore. Od toga da se na blueprint verzijama oružja mora eksplicitno micati dodatke i onda dodati vlastite kako bi se registrirali jer u suprotnom loadout jednostavno nije onaj koji ste složili, do toga da mrtva tijela odjednom ustaju iz mrtvih i drže pozu kao da ciljaju. Da ne govorim o tome da se ponekad misije moraju krenuti iz početka jer se prilikom checkpointa igra u potpunosti crasha.

Poseban odlomak zaslužuje korisničko sučelje koje je možda najgori komad dizajna koji sam ikada iskusio u nekoj igri. Meni je neresponzivan, a navigaciji nedostaje osnovna orijentacijska logika. Dok se snađem i otkrijem u kojim se skrivenim predjelima skriva opcija igranja Hardpointa, Tezej već ubija Minotaura i bježi iz njegova labirinta.

Da nadmaše čak i Battlefield, koji je izmišljao toplu vodu, Infinity Ward je odlučio redizajnirati kotač pa su odlučili da nešto, što se doslovno ne može loše napraviti, naprave loše. Nikada nisam igrao igru u kojoj je scoreboard dinamičan i ovisi o modu koji se igra. Na tren pokazuje killove, na tren doprinos timu, a onda ni jedno ni drugo da bi na kraju meča pokazalo asistencije. U povijesti nepotrebnih poteza, evoluirati Excel tablicu kao da je Pokemon na samom je vrhu liste.

Više sreće drugi put

Zabrinjavajući trend izdavanja nedovršenih igara ipak se nastavlja, unatoč jakim reakcijama na igre poput Cyberpunka 2077 ili Battlefielda 2042. Nažalost, Modern Warfare II još je jedan primjer.

I dok ono što nudi čini jedan čvrsti temelj s interesantnim, zabavnim sadržajem i potencijalom za nadogradnju, protuteža u obliku tehničke neispoliranosti, siromašne inicijative za igranjem i kampanje koja nije vrijedna pamćenja, frustracija je emocija koja se prečesto pojavljuje prilikom igranja.

Već su postojali Call of Duty naslovi koje su krasile tehničke poteškoće i bugovi, no ovo je igra koja očito nije napredovala od svoje beta verzije. Baš zbog toga je sasvim razumno razmišljanje pričekati na neki popust ili barem da sezona ili dvije popune sadržaj igre.

Na kraju je Modern Warfare II još jedna igra koja nesuptilno maskira svoja live-service obilježja i pokušava pristupom kontinuirane nadogradnje kupiti si vrijeme da dorade sadržaj do željene razine.

Call of Duty: Modern Warfare II recenzija

70

Pucački impresivan, no tehnički neispoliran i neimpresivne kampanje, Modern Warfare II ima čvrste temelje, ali vrlo klimave zidove.

Kako ocjenjujemo?