Recenzija | Darksiders Genesis

Novi u nizu Darksiders serijala, Genesis nam se prikrao prije svega 2 mjeseca kada je ugledao svijetlo dana na Stadiji i na PC-u. Za konzolaše, čekanje se produžilo do 14. 2. 2020. kada je konačno igra bila spremna.

Radi se o spin-off naslovu koji je ujedno pričom prije svih događaja Darksiders naslova. Upravljamo Strifeom i Warom. Strife je novi član posade, dok smo s Warom imali priliku igrati u Darksidersima, prvom i po mnogima najboljem iz serijala. Oboje su igrivi u Genesisu, dok pričom i naglaskom ipak prednjači Strife kao protagonist.

Za razvoj igre zadužen je Airship Syndicate, a kao i do sada, THQ Nordic za izdavanje. Spomenuti razvojni tim nema nekih većih imena iza sebe pa čak ni ovaj nije neko veliko ime, no ipak je povijest serijala postojeća i postoji određeni fan base – uključujući i mene.

Prva i jedina animacija u igri. Razvaljivanje demonskih guzica godi svima.

Darksiders Genesis nije ono na što smo navikli. Ovaj je naslov svojevrsni Viktor Vran/Diablo klon pogleda iz ptičje perspektive nabijen akcijom u sklopu navedenih Darksiders jahača apokalipse.

Kao što sam spomenuo, priča prati razvoj situacije prije prvog Darksidersa. Kralj demona, Lucifer, ima svoje zamisli kako će poremetiti prirodni tijek (koliko god pakao i slični pojmovi imaju veze s prirodnim). Vijeće pokušava održavati ravnotežu, a Horsemeni, naši jahači, oni su tu da podrže Vijeće. Luciferov je plan poremetiti tu ravnotežu jačanjem demona kroz pakao.

War je vazda bezobrazan. I ja bih bio da mi netko stalno uzima duše da nešto kupim, a ionako sve misije za njega obavljam. Slabo je i bio bezobrazan.

Kako bi mu stali na kraj, Strife i War imaju misiju, točnije, 16 misija. Priča prati razvoj situacije kroz levele, što će nostalgičarima biti drag pristup. Nažalost, animacija nema puno, makar početak krene dosta ambiciozno, a kasnije su sve animacije prikazane stripovski uz poprilično dobar audio segment koji drži vodu. Ipak, sveukupni dojam, barem što se priče tiče, i nije nešto bajan. Nisam prolazio kroz neke cringe situacije, nije bilo susramlja, ali priča je jako slaba i usudio bih se reći – nepotrebna. Ovo je hack ‘n’ slash, dobro da su nam priče i dali.

Stvarno predivan artwork, pogotovo ako vam je milo vidjeti voljenu franšizu u stripovskom obliku. Ovo je ujedno i oblik animacije kroz cijelu igru.

Tehnička izvedba i detalji

Uvijek sam oprezan kada THQ nešto izdaje. Darskidersi 3 bili su puni bugova i mislio sam si da Genesis neće biti, ipak je manja igra. Dosta sam se prevario. Ono što najviše krasi ovu igru je očit nedostatak nekakvog quality assureanca. Ne mogu vam opisati koliko puta sam zapeo negdje u kutu dok sam mijenjao igrača ili izvodio neke kombinacije gumbova. Degradiranje užitka kroz tečnost igre postaje problem nakon nekog vremena. Kao da nitko nije tečno pokušavao odigrati igru da to poprave.

Ono najgore od svega je zasigurno mapa. Igra ima najgoru mapu za jedan hack ‘n’ slash koju sam vidio. Inače, kad ju nabacite – a treba vam ako želite skupiti sve na pojedenom levelu – vidite samo u kojem području se nalazite, ali ne i gdje točno! Ne znam kome je to palo na pamet. Druga stvar, kada dignete mapu, ona je negdje u kutu kod susjeda. Treba je prvo dovući u fokus samo da biste shvatili da i dalje skoro pa ne znate gdje ste. Zadnja stvar oko nje – hrpa novčića koje između ostalog skupljate; jednostavno ima krivi brojač ili ne ostaju obilježeni na mapi. Znao sam završiti level s 21 od 19 novčića uz što mi na mapi fali par kutija i poneka ikona. Katastrofa.

Mrzit ćete kameru, u to sam siguran, jer u pola situacija u kojima se nađete gledat ćete kroz zid i oslanjati se na sjenu dok pokušavate ubiti demone. Nemogućnost okretanja kuta pogleda je velika greška, jer nisu mislili na osnovne stvari poput automatske rotacije dok gledate ima li nešto dalje od ruba platforme. Nekad ima, tako da stvari funkcioniraju dosta na blef.

Recite vi meni gdje sam ja sad točno. I da, odradio sam Trickster Door, a piše da nisam. Neću ni govoriti da pol ikona pokupljenog blaga ne vidim.

Začudo, nisam na svom PS4 Pro imao niti jedan crash, ali zato ti sitni problemi dosta idu na jetru. Ne želim se više fokusirati na sve te silne bugove, ovaj segment recenzije bi potrajao nepotrebno dugo.

Grafički igra izgleda spremna za prošlu generaciju. Osobno mi to nije problem, naglasak nije na grafici, novi studio itd. Najgore je što se puno toga renderira postepeno i izgleda u najbolju ruku – užasno. Tako će vas teksture bosti u oči dok se učitavaju usred borbe ili pri brzim promjenama lokacije. Stripovski artwork koji će biti animacija prije većih boss borbi izgleda super, a naglasio sam da je audio izvedba stvarno solidna. Čak i komentari naših junaka kroz igru znaju biti smiješni. Stvarno bi me veselilo da dobijemo AAA naslov sa Strifom, odličan mi je kao igrivi lik i protagonist, vjerojatno jer se sprda sa svima.

Ovo je čest slučaj. Kada ne zapinjete za rubove, ne hodate po zraku, tražit ćete smisao mape koja nema smisao.

Akcijom kroz pakao

Ono što sam volio je sama borba. Segment akcije. Svaki je level tematski odrađen, makar nisam skužio koja je tema u pojedinima, ali generalno oni su skup hodnika, otvorenijih dijelova i podložni su platformingu – očekujte skakanje, penjanje po rubovima, razvaljivanje kutija… Fokusirat ćemo se detaljnije na levele uskoro.

Strife je long range lik. Njegov arsenal sadrži 2 pljuce koje ćete sigurno koristiti 90% vremena, te 2 bodeža za close combat. Odličan lik. Mogu priznati da mi je njegov akcijski segment puno draži od Wara – drugog igrivog lika kojeg mijenjate kada poželite.

Uvijek sam mislio da je ovakve igre nemoguće igrati na joysticku. Djelomično se i dalje slažem, ali čovjek se navikne na sve. R1 i R2 tipke poslužiti će kao okidač za metke koje želite koristiti. Krećete naravno s onim običnima gdje nema brige oko municije, dok kasnije skupljanjem kroz levele nalazite i ostale od kojih mi se posebno svidjela struja i beam-type municija. Super su izveli ovaj dio, dok horde neprijatelja hitaju prema vama, vi ih tresete strujom koja se odbija od jednog na drugog i tako dalje, da bi na kraju ušli u burst mode koji pretvara običan napad pojedine vrste metka u specijalni. Tada nastupa masakr od dvadesetak sekundi gdje tek vidite što je moć pojedine vrste metka.

Burst Mode je ono što želite. Sada napasti strujom ili beam napadom ima smisla i gazi sve pred sobom.

War ima elemental dogradnje za mač, tako da možete birati koji element želite dok napadate. Odličan je za close combat i odlična je solucija kada je Strife pred kraj energije. U ovoj igri bitna je suradnja, pogotovo ako odaberete Apocalyptic run u kojem ste mrtvi u par poteza.

Oba lika imaju tri posebna napada koje također skupljate kroz levele, a neki od njih će vas spasiti u najgorim situacijama. Strife ima 2 skroz neupotrebljiva, dok mu je najjači ogroman beam napad koji dok kosi sve ispred sebe čini vas nedodirljivima. War je malo jači, ali to ne znači da ga je bolje koristiti u nekim borbama.

War glavu čuva, ako je u njemu dovoljno mane za jedan specijalni napad. Arena zna zagustiti, ali uz naša 2 heroja ništa nije problem.

Određene dionice mogu se igrati u lokalnom co-opu, ali ako nemate frenda/frendicu uz sebe, tu je i mrežni co-op. Svakako nostalgično, nisam dugo odigrao neki lokalni co-op. Ako igrate na ovaj način, nemjerljivo ćete više uživati, jer uvijek je sve zabavnije u dobrom društvu.

Dobri stari splitscreen. Kada se samo sjetim kako sam vikao na mlađeg brata kada je ginuo dok smo igrali, dođe mi da mu dam da me prebije.

Na kraju se sve svodi na koljačinu, button mash i iskaljivanje bijesa pretvorbom u mega demona. Nakon nekog vremena dobit ćete transformacije i one su najjači dio vašeg arsenala. Ne samo da vam nitko ne može ništa, nego udaraju opasno jako. Svaki lik ima drugačije napade dok je transformiran, no to ne traje drugo. Daljnjim ubijanjem i napadanjem punite mogućnost ponovne pretvorbe.

I da ne zaboravim, zadnji oblik akcije je kada jašete svog konjića. Užasno je neprikladan zbog kamere, tako da ćete pucati ili mahati s konja jedino kada dođe određeni šef gdje je drugačije nemoguće. Sve u svemu, svatko će naći nešto što mu odgovara, za mene je to bio Strife i par vrsti njegovih metaka.

Boss borbe su osrednje, fali mi nekakav spektakl u samima. Plus, svode se na isti obrazac koji je sveden na doslovno 2-3 različita poteza.

Level design i što sve nude

Igra funkcionira kao hub iz kojega ulazite u željeni level (chapter). Vulgrim, stari gad, opet je tu kao trgovac ali i pizdek koji će vas slati po artefakte koje, naravno, dobijete tek kada izvršite genocid nad jadnim demonima i njihovim vođama. Tu je još par likova koji će gurati priču dalje, no jako slabo su razrađeni tako da će se sve svesti na prelaženje levela, pričanje i premotavanje dijaloga u hubu, kupovanje upgradea kod Vulgrima, repeat.

U 16 levela prolaziti ćete kroz blato, kišu, snijeg, pakao, kiselinu, sve po malo. Većinom su leveli linearni i grafički osrednji, ali ono što ih krasi je raznolikost zagonetki, naravno misije i zadaci te skupljanje. Bilo mi je fora tražiti skrivene prolaze, Trickster ključeve koji otvaraju Tricksterova vrata na svakom levelu (skoro svakom), Boatmanove novčiće koji su uz duše sredstvo za trgovinu, Epic kutije koje sadrže bitne dogradnje i dogradnje healtha i mane (ako se mogu tako izraziti). Samo da igra nije toliko potrgana pa da in-game counter radi kako spada.

Mozganje nije teško, sve je vrlo intuitivno, čak je bilo super rješavati neke zagonetke. Ipak, uz trzavu izvedbu, nekada je stresno brzo odraditi par stvari za redom.

Svaki level sadrži određene misije koje nisu bitne za prelazak, ali jesu ako želite onu divnu platinu i neke trofeje. Tako jedan od levela sadrži zlatne pločice koje morate odnijeti i naložiti vatru da ispunite zadatak. Drugi izazovi su prelasci šefova bez primljenog udarca, ubijanje nekih bez da ubijete okolne neprijatelje itd. Prelasci tih sporednih izazova nagradit će vas dušama za trgovinu ili određenim monster gemom koji su uz razne nadogradnje i najbitniji dio napredovanja. Isplati se sve čistiti jer ćete se naći ispred izazova koji će biti teži nego što vi možete potegnuti.

Svaki level sadrži određene tipove neprijatelja. Svaki od njih baca svojevrsni gem. Isti taj equipate u granu grida kroz meni što diže vaš damage, health, wrath damage i generalne statuse. Oni manji neprijatelji bacaju gemove kojih morate skupiti i do 30 komada da bi taj dosegao level 3 što je maksimalni level i što će vam najviše koristiti da vas ojača. Sveukupno ih je šezdesetak i stvarno ima korisnih. Samo za primjer, određeni šefovi bacaju gemove koje kada imate na sebi otvaraju nove napade. Recimo jedan od ranijih šefova će vam dati gem koji se aktivira kada izvede dodge; ostaviti će trag lave. Mogu reći da mi je ovaj dio igre bio skroz ok. Volim RPG elemente, šteta što nisu otišli koji korak dalje i malo dublje razradili sistem.

Konjići su zakon, a igra ima i double jump – moju omiljenu game mehaniku.

Ono bitno je također kako riješiti zagonetke. Po svakom liku imat ćete 3 specijalna tipa opreme koja će vam u tome pomoći. Strife recimo otvara portale na predviđenim mjestima kroz koje ćete bacati bombe da razvalite neku prepreku na drugoj strani. War ima „šuriken“ koji prenosi vatru i pali baklje, stišče udaljene prekidače i čak radi damage i na neprijateljima. Ako želite skupiti sve, morat ćete se vraćati kad dobijete novu opremu jer neki dijelovi nekih levela otvaraju se tek kada do tamo možete dosegnuti. Bilo je fora mozgati, no u istu ruku – ništa specijalno i već neviđeno.

Sphere Grid sustav. Ukokate demona, dobijete gem, odma na sebe. Neki su opasni i proširiti će vaš arsenal napada.

Za prelazak igre morat ćete izdvojiti desetak sati ako samo proletite kroz nju. Za skupiti sve, nekih dvadesetak. Za Arenu koju otvorite vrlo brzo unutar igre – još nekih 5. Arena je najbolji način za ojačati i okusiti krv unutar malog prostora. 20 misija te zadnja koju igrate dok vas ne ubiju. Fun fact – ako umrete s jednim likom, imate 20 sekundi izdržati s drugim dok vam se prvi ne oživi. Prije nego pokušate tako preživiti, postoji i broj Potiona koji služe baš tome. Na kraju, prešli ste igru i nije vam dosta; kreće Apocalyptic run. Najteža je od svih težina, makar uz oprez i nije neki problem. Računajte na 35 sati igre ako sredite sve gore navedeno.

Kako sada ocijeniti igru… Ova igra nije AAA naslov. U isto vrijeme, mislim da se igra nekome tko nije ljubitelj serijala neće svidjeti. Ako volite ovakav tip igre, tematiku, ovo je igra koja će vas zabaviti, pomalo frustrirati i u isto vrijeme neće ponuditi ništa novo. Sve smo to već vidjeli, jedino je drugačije što se radi o Darksiders svijetu koji je meni osobno super. Hrpa tehničkih problema, trzaja, zapinjanja, bugova svakako ne pomaže, još pogotovo jer je igra već izašla u 12. mjesecu prošle godine pa nema opravdanja da ne bude sve ispolirano. Preporučio bih igru ljubiteljima Darksidersa, ali i ovog žanra, jer ovo nije tipična Darksiders igra. U drugu ruku, tu je i lokalni, te mrežni co-op koji može biti zabavan. Procijenite sami, no ne očekujte puno od igre.

Darksiders Genesis recenzija

64

Solidan spinoff koji je tu negdje da bude dobar, no prejednostavan i uz previše problema ipak pada malo niže.

Kako ocjenjujemo?