Recenzija | Death Stranding 2: On The Beach (bez spoilera)

Gospodine Kojima i gospodo iz Sonyja, ako kojim slučajem čitate ovu recenziju, dopustite da vam nešto poručim – završio sam Death Stranding 2: On The Beach. Točno 48 sati, 43 minute i 21 sekundu kasnije, zarolalo sam završne kredite. Pustio sam suzu (da, stvarno jesam) i na nekoliko sekundi ostao potpuno nijem. Da pušim cigarete, u tom bih trenutku sigurno zapalio jednu. Ovako sam, u tišini i mraku, nešto prije ponoći, samo izustio:
„Jebo*e, kakva igra.“

Death Stranding 2 ostat će mi urezan u pamćenje kao jedno od onih iskustava koja se ne zaboravljaju – igra puna uspona i padova, kontradikcija, istovremeno genijalna i površna, emocionalno razoružavajuća, ali i iritantna. I sve to u isto vrijeme. Nešto što vjerojatno samo Kojima može osmisliti i isporučiti.
I to kaže čovjek koji – iskreno – nije njegov fan.

Bit ću potpuno otvoren: znao sam biti umoran i zasićen, gubio sam strpljenje, psovao sam i Kojimu i PlayStation, a i sebe – jer sam prihvatio recenziju igre u kojoj, između ostalog, nosim pizzu. Ne, nije šala. Stvarno ćete nositi pizzu.
A svi oni koji su tvrdili da je Death Stranding „poštar simulator“ ili „Glovo: The Game“, ovdje će sa zadovoljstvom staviti kvačicu pokraj svojih tvrdnji.

Psovao sam vas, gospodine Kojima, i vas, gospodo iz PlayStationa, kad ste sedam dana prije embarga isključili servere i time ugasili ono što smatram najvećom posebnosti Death Strandinga – vezu s drugim igračima iz cijelog svijeta.

Jer igrati Death Stranding 2 u offline modu jednostavno nema smisla.

Death Stranding nikad nije bio samo igra o putovanju i preživljavanju.
To je igra o povezivanju – s nepoznatima, s nevidljivima, s čovječanstvom. I kad to nestane, ostaje samo tišina. Sam sam sebi gradio ceste i mostove, nosio resurse na vlastitim leđima, i osjećao se – prazno. Nisam primao pomoć. Nisu me dočekale ljestve, zipline, skloništa ni poruke. Nisam skupljao lajkove. A u Death Strandingu lajkovi nisu samo trivijalna nagrada – oni su dokaz da nisi sam.

A ja sam bio sam.

GALERIJA I (kliknuti za uvećanje)

Ipak, usprkos svemu – i frustracijama, i prazninama, i osjećaju izoliranosti – trenuci koje sam u ovoj igri doživio, proživio i na kraju preživio, neusporedivi su s bilo čime što sam ikada osjetio pred ekranom. A prošao sam ih – na stotine. I više.

Zato mogu reći, iz dubine srca, da sam sretan što sam živ u vremenu u kojem ovakve igre postoje. Što nisam odustao od igranja. I što ću jednog dana moći reći svom sinu: „Igre nisu bile samo zabava. Igre su bile umjetnost. A jedna od njih bila je Death Stranding 2.“

Po prašini i divljini skitam se, zašto tebe opet nema, pitam se…

Uvod u igru je čisti, čisti spektakl. Već u prvim minutama dočekat će vas glazbena dionica koja vas obavija kao val, a onda — šamar realnosti: grafika kakva se na konzolama još nije vidjela, s draw distanceom koji izaziva nevjericu. Sve odiše produkcijskim standardom na razini koju u današnjoj industriji, osim Kojime, mogu ponuditi još možda Naughty Dog i Rockstar – i to u svojim najboljim danima.

Od prve sekunde jasno je – ovo je nešto posebno. Proći će vas trnci od atmosfere, a vilica će vam se spustiti do poda već nakon nekoliko minuta dok budete upijali vizualni identitet Death Strandinga 2. Nisam planirao odmah govoriti o grafici, ali jednostavno je nemoguće zaobići prizor s početka igre: stojite na vrhu planine, ispod vas se prostire nepregledna dolina, teksture su oštre, detaljne i nestvarno lijepe, a osvjetljenje kao da gledam igru na nekoj budućoj, next-gen konzoli. Nećete vjerovati da gledate PlayStation 5 igru.

Na PS5 Pro dostupni su bili Quality i Performance mode. Igrao sam na ovome prvom i imao sam osjećaj da je igra radila na više od 30FPS-a. E da, HDR je odličan. Ako imate dobar TV, uživat ćete.

Igrao sam na PS5 Pro, no duboko vjerujem da će i na običnom PS5-u vizualno iskustvo ostati spektakularno. Kojima Productions ovdje je vrlo vjerojatno iz konzole izvukao zadnji atom moći – i isporučio tehnički vrhunac generacije.

I onda – glazba. Nevjerojatno, ali soundtrack je još bolji nego u prvom dijelu.
Nakon određene misije otključat ćete glazbeni player, i od tog trenutka moći ćete birati soundtrack vlastitog putovanja dok povezujete Australiju na mrežu. I vjerujte mi – to mijenja sve.

Teško je riječima opisati ljepotu trenutka kada se, pod mjesečinom i uz huk vjetra, penjete do udaljene baze, dok u pozadini svira pjesma koju ste sami odabrali. Oči su vam na horizontu, prsti grče kontroler, a glazba vas nosi naprijed. Takvi trenuci su rijetki, posebni, i svaki put iznova ostavljaju dojam kao da ih proživljavate prvi put. Bez zadrške mogu reći: u grafičkom i audiovizualnom smislu, Death Stranding 2: On The Beach predstavlja apsolutni vrhunac PlayStation 5 ponude.

AUSTRALIJA Moram priznati, iznenadio sam se kad sam prvi put čuo da će se radnja Death Strandinga 2 odvijati u Australiji. Isprva nisam bio siguran kako će se taj kontinent uklopiti u atmosferu svijeta koji poznajemo iz prvog dijela – tmurnog, tmastog, prožetog maglom, kišom i prazninom. No srećom, bio sam u krivu. I to – jako u krivu. Osim uvoda koji se odvija u Meksiku, Australija donosi daleko veću raznolikost i vizualnu širinu od prvog dijela. Ovdje ćete proći kroz sve: od bogatih prašuma punih flore i faune, preko oštrih, opasnih planinskih lanaca, dubokih klanaca i usjeka, pa sve do crvenih pustinja koje se protežu unedogled. Surfat ćete po pijesku dok u daljini gledate snijegom prekrivene planinske vrhove koji probijaju nebeski svod, penjat ćete se po stijenama, prelaziti rječice i jezerca, i, naravno – boriti se, kako s neprijateljima, tako i s vremenskim nepogodama. Jer u Death Strandingu 2, vrijeme je neprijatelj. Kiša – i dalje sa svojim poznatim efektima – nije jedina prijetnja. Australija donosi potrese, koji variraju po snazi. Nekad će vas samo uzdrmati, a nekad će izazvati lavine, odrone, urušavanja, tjerajući vas da potpuno promijenite rutu. Neke ceste i putevi bit će poplavljeni zbog nabujalih rijeka, dok će suša otvoriti nove, do tada neprohodne koridore. A što tek reći kada vas usred dostave zatekne šumski požar? Dogodilo mi se – i stvarno sam se znojio. Vatra je gutala sve pred sobom, nisam imao kamo. Panika, taktika i očaj – u istom trenutku. Svijet igre je ovoga puta puno dinamičniji, življi i nepredvidiviji. Ako to želite, možete čak skupljati razne australske životinje i dostavljati ih utočištu za životinje – detalj koji je istovremeno simpatičan i Kojimi posve svojstven. Savjet: pazite se pješčanih oluja, mećava i vjetrova. Australija je živa, opasna i nepredvidiva, a realistična izmjena dana i noći znači da ćete usred dostave često ostati u mrklom mraku ili pak svjedočiti očaravajućim izlascima sunca, negdje na rubu ničega.

Kada se spoje vrhunski vizuali i vrhunska glazba, uz već spomenutu impresivnu produkciju, jasno je da će vaša osjetila raditi na maksimumu. Svaki kadar, svaki zvuk, svaki pogled na horizont – djeluje promišljeno, režirano, autorski.

GALERIJA II (kliknuti za uvećanje)

Atmosfera, koja je mnogima od nas glavni razlog zašto uopće igramo igre, ovdje je podignuta na vrhunsku razinu. Osjeća se težina tišine, ljepota samoće, tjeskoba putovanja, ali i ona neobjašnjiva toplina kada, makar na trenutak, osjetite da niste sami.

Najposebniji trenuci dolaze u tišini, kada ste sami sa sobom i svojim mislima.
Kad nema neprijatelja, nema borbe, nema zadatka – samo vi, vaš teret i beskrajni svijet pred vama. To su trenuci u kojima Death Stranding 2 prestaje biti igra, i postaje osobno putovanje. Intimno. Tiho. Snažno.

Sam Sam opet sam Sam

Ako niste odigrali prvi Death Stranding, moja apsolutna preporuka je da to učinite – jer On The Beach je direktni nastavak, u svakom smislu.
Naravno, ako to ipak ne želite, Death Stranding 2 nudi rekapitulaciju događaja iz originala već u početnom izborniku. Ona je – dobra. Ali samo to.
Nema šanse da ćete sve pohvatati. Iskreno, ni ja nisam sve pohvatao – iako sam prvi dio prešao odmah po izlasku. Zato sam se uoči ove recenzije temeljito pripremio – pogledao sam nekoliko kvalitetnih video sažetaka koji izvrsno objašnjavaju što se sve događalo u originalu. I vjerujte mi – isplatilo se.

E sad…
Ne smijem vam reći – zbog NDA, ali i zbog poštovanja prema vašem iskustvu – što ćete sve vidjeti i doživjeti u DS2.

Ali mogu vam reći ovo:
Niste spremni.
NISTE. SPREMNI.

Niste spremni na ludosti, na blesavost, ali još manje na genijalnost kreativnog uma Hidea Kojime i njegove ekipe. Psovat ćete ga. Je*at ćete mu sve po spisku.
Ali onda – dok vas igra polako, kroz desetke sati, vodi prema kraju – počet ćete se diviti tim trenucima genijalnosti, koje ne viđamo čak ni u najskupljim filmskim produkcijama. Imat ćete milijun upitnika iznad glave, ali ono najvažnije – kada odgledate završnu scenu, sve će vam sjesti na svoje mjesto.
Poput velike – ne, divovske – umne slagalice.

I u tom trenutku, vjerojatno ćete se, kao i ja, nasmijati, možda i zaplakati, i izustiti:
„Jebo*e… ovaj čovjek je genijalac.“ Za divno čudo, iako je priča Death Strandinga 2 i dalje uvrnuta, čudnovata, luda i prepuna simbolike – mnogo je jasnija nego u prvom dijelu. Kasnije sam shvatio zašto su Kojima i ekipa u NDA dokumentu tako jasno tražili da recenzenti – ako mogu – obavezno završe igru prije pisanja osvrta. A ako ne mogu, da to jasno napišu. Recenzirao sam puno igara, ali ovo je prvi put da sam vidio takvu razinu naglaska na važnosti završetka.

Znam da to možda nije fer prema mnogima – posebno mi jedan čovjek stalno padao na pamet dok sam igrao – ali kad sve oljuštimo, Death Stranding 2 je, za mene, prije svega priča o roditeljskoj ljubavi. O ljubavi oca prema djetetu. O toj tihoj, dubokoj spremnosti da učinimo apsolutno sve – i prehodamo svijet, i preživimo pakao – samo da zaštitimo ono što nam je najvrjednije.

Naravno, pojednostavljujem, ali shvatit ćete što želim reći kad i sami završite igru.

Nakon što je u prvom dijelu povezana Amerika, Sam Porter Bridges i mala Lou(ise) odlučili su nestati – povući se iz svega. Jedanaest mjeseci kasnije, žive u Meksiku, u tišini i miru. Lou sve više odrasta, postaje svoja, pokazuje emocije. Sam nikada nije bio sretniji. Radi kao freelance porter, dostavljač bez mreže, bez sistema, bez više sile koja mu diktira život. Ali kao što možete i pretpostaviti – idila ne traje dugo.

Sama pronalazi Fragile (sjajna Léa Hélène Seydoux-Fornier) i moli ga da ponovno uzme torbu, ponovno krene na put – da poveže Meksiko i Deadmanov (Guillermo del Toro) laboratorij, koji mora biti uključen u mrežu. Sam pristaje. Fragile ostaje čuvati Lou u tajnom skrovištu, dok Sam kreće prema novoj točki povezivanja. U poruci, Deadman objašnjava da se otvorio misteriozni prolaz koji će povezati Meksiko i Australiju – i da je ključno da Sam sve poveže prije nego što bude prekasno.

I taman kad pomislite da se nakon svih muka život osmjehnuo Samu i Lou, TAJ NETKO je otkrio gdje se nalaze Fragile i Lou. A događaji koji slijede – zauvijek će promijeniti Samov život.

Sve ovo što vam pišem i što ću pisati prikazano je neviđenom kvalitetom animacija i glume svakog glumca u igri.

Sam je izbezumljen i izgubljen. I što je onda rješenje? Fragile smatra da Sam mora razbistriti um tako što će prihvatiti novu ulogu – povezati cijelu Australiju.
I meni je to u početku zvučalo kao čista ludost. “Čekaj malo,” pomislio sam, “čovjek je doživio težak šok, a sad mu daju nikad veći posao na leđa?”

GALERIJA III

No, nekoliko desetaka sati kasnije… sve je imalo smisla.

Uglavnom, Sam se pridružuje novoj organizaciji – Drawbridge.
Tamo mu se javlja misteriozni Predsjednik i kaže da očekuje da Australiju poveže na mrežu, kako bi se potom, baš kao u Meksiku, otvorio novi prolaz – vrata koja će povezati Australiju s ostatkom svijeta. Zapravo, krajnji cilj jest da Sam poveže cijeli svijet. Moja je iskrena preporuka – nemojte gledati previše video recenzija ili spoilera, jer priču Death Strandinga 2 morate sami otkriti.
Iza svega što sam ovdje napisao, krije se daleko veća, dublja, šira i kompleksnija priča koja uključuje mnoštvo novih, ali i starih likova.

Kad pomislite da ste shvatili sve – dogodi se promjena. Pa još jedna. Pa još jedna. I tako će vam jednom biti svega dosta, i poslat ćete sve u PM, ljutiti jer Kojima ipak pretjeruje. A onda, iznenada, sve sjedne na svoje mjesto, dobije smisao (naravno, smisao u Death Stranding svijetu) i vi ćete Kojimi priznati jedno – on je čist, pravi genijalac.

GENIJALNI LIKOVI I GLUMCI Opet ću ponoviti, neću vam spojlati, ali neke likove moramo spomenuti jer zaslužuju sve pohvale za glumu i izvedbu. Neke vam ne smijem spomenuti jer…! Nije tajna, ako ste gledali bilo koji trailer, HIGGS (Troy Baker). Jedan od najbolje utjelovljenih negativaca ikada igdje. Troy Baker je odradio genijalan posao. O scenama s gitarom pričat će se još dugo, o bizarnosti istih još i više, ali to su Japanci i Kojima. Ali, koliko je dobro Troy Baker odradio posao, to je čudo. TOMORROW (Elle Faning). Ona plava djevojka iz trailera. Nije s ovoga svijeta, nije s onoga svijeta. Tko je ona? Odigrajte do kraja. RAINY (Shioli Kutsuna). Donosi kišu. Trebat će vam. Vjerujte. A pjeva i predivnu pjesmu. Isto bitnu. DOLLMAN (Fatih Akim). Onaj mali lutak koji ste također mogli vidjeti u trailerima. Lutak koji je postao lutak na tragičan način. Pričajte s njim često u svojoj privatnoj sobi i onda će vam se povjeriti. Sam će ga imati uza sebe na svakom putovanju, a Dollman će vam pomagati svojim savjetima i velikim znanjem. Pravi prijatelj. Eh da, služi i kao radar Samu. Radar? Da. Možete ga baciti u zrak i onda skenirati čitavo područje. FRAGILE (Léa Hélène Seydoux-Fornier). Jedna od ključnih uloga u oba nastavka, Lea Seydoux je odradila fantastičan posao. Toliko uvjerljiva gluma, facijalne animacije i čitava izgradnja lika su na zavidnom nivou. Također…odigrajte do kraja da sve dobije smisao. TARMAN (George Miller). Kapetan DHV Magellana, broda koji služi kao baza. Čovjek koji nema ruku, odnosno ima, ali je u asfaltu. Što je bizarnije – ima mačku od asfalta. Ne pitajte ništa. NEIL (Luca Marinelli). Jedno od najvećih iznenađenja u nastavku. Čovjek koji neodoljivo podsjeća na Solid Snakea iz Metal Geara. Kojima nije skrivao na koga i što aludira, a Neil ima isto jako veliku važnost za priču što ćete shvatiti isto već na samom kraju. Čudo. SAM BRIDGES (Norman Redus). Što reći…meni jedan od najomiljenijih glumaca kojeg opet Kojima nije iskoristio što je najbolje mogao. Kao u prvom dijelu, nekad priča premalo i čini se kao da je “mutav”. Nije toliko naglašeno kao u originalu jer Sam sad definitivno pokazuje više emocija, ali i dalje to nije na razini ostalih. Ne zato što je glumac loš, nego ga je Kojima tako zamislio. Posebno u prvoj polovini igre premalo priča. Ima još likova i glumaca koje nisam spomenuo, a koji nisu prikazani na trailerima. Posebno će neki biti značajni vama koji ste igrali prvi dio, pa bi spomen na njih bio veliki spojler. Još jednom moram naglasiti da je svaka animacija posebna i vrijedna gledanja. Produkcijsko čudo.

Učinite si uslugu i pripazite na internet ovih dana, posebno na sam dan izlaska igre, jer će tada mediji moći slobodno objavljivati prohode, spoilere i detaljne analize kraja igre. Već sad mogu zamisliti brojne videe koji će objašnjavati završetak.

Koliko god svijet Death Strandinga bio čudan, a Kojimin um uvrnut, kad stignete do kraja igre, shvatit ćete mnogo toga što je ostalo nedorečeno u prvom dijelu. U razumijevanju kompleksne priče pomoći će vam i prava mala enciklopedija – Corpus – koja detaljno objašnjava likove, frakcije i događaje. Ova enciklopedija redovito se nadopunjuje novim informacijama kako napredujete kroz igru.

Istina, Death Stranding 2 zna biti naporna, ponekad čak i dosadna igra, no istovremeno je jedinstvena, posebno u pogledu narativa. Kojima izvrsno stvara dramu, zamršene radnje, zna vas razljutiti i oduševiti istovremeno – a to definitivno ne može svatko.

Ma isto mi se piše bio Sam ili ne…

Miro je već odustao od čitanja čim je vidio da sam ponovno napisao ogromnu recenziju, ali vi koji ste još uvijek tu – jasno vam je da vas zanima kakva je igra zapravo. Vrlo jednostavno: Death Stranding 2 bolji je od originala u gotovo svakom mogućem segmentu, ali to ne znači da će vam se svidjeti ako niste voljeli prvi dio. Zapravo, puno je vjerojatnije da neće, jer je ovo i dalje igra koja se temelji na putovanju, iskustvu prenošenja tereta od točke A do točke B, ponekad čak i do točke C. Gameplay-premisa ostala je ista, ali je u svakom smislu nadograđena.

Putovanja od A do B v.2.0

Najveća novost jest što sada imate svoju leteću bazu – DHV Magellan. Ovaj brod funkcionira kao svojevrsni hub, mjesto na kojem vaša ekipa živi i druži se. Naravno, nije ovo Mass Effect i Normandy – ne možete slobodno šetati po brodu, ali možete se istuširati, odmoriti ili popiti energetsko piće (nisu sponzorirana!). Najvažnije, Magellan služi kao fast travel opcija između baza koje ste spojili na mrežu. Opcija je odlična, ali je nećete uvijek moći koristiti zbog poremećaja i strujanja koje izazivaju BT-ovi.

Motori i druga vozila dostupni su već od početka igre, što znatno ubrzava putovanja, a nakon određenog vremena dobit ćete i mogućnost izgradnje teleportera koji vas u sekundi prebacuju s jedne lokacije na drugu. Jedina im je mana što ne mogu prenositi teret.

GALERIJA IV

Također, oko čitave Australije vozi vlak (monorail) sposoban za prijevoz ljudi i kompletnih tereta. Nažalost, Sony i Kojima su ugasili servere 16. lipnja pa igrači nisu mogli izgraditi cijelu mrežu, ali jednom kad se svi skupe i povežu, ovo bi mogla postati omiljena metoda putovanja. Ako vam ni to nije dovoljno, tu su vrući izvori u kojima se Sam može kupati, a zatim – pazite sad – teleportirati na bilo koje drugo mjesto gdje postoji takav izvor. Ludnica. Naravno, prvo trebate otkriti izvore, što će biti lakše kada se uključe i drugi igrači.

Sve navedeno ne uključuje ceste koje ćete moći graditi, žičare, topove za lansiranje tereta, rampe za skokove u daljinu i još mnogo toga.

Na kraju, tu je i ono najsporije, ali najintimnije – pješačenje. To je suština igre. Čar probijanja kroz mećave dok vam stamina pada, a čizme se troše kao lude, jednostavno se ne može osjetiti ako sve radite vozilom. Jasno, neke misije morate odraditi isključivo pješice, ali za razliku od prvog dijela, ovaj put brže ćete dobiti brojne korisne opcije. I da, neću vam spojlati najluđi gadget za putovanje u igri – toliko je odličan koliko i bizaran. Jedini uvjet je da morate biti cijelo vrijeme online, ali vjerujte, oduševit će vas.

Borba i neprijatelji v.2.0

Ako se sjećate naše prve recenzije, urednik je nazvao prvi Death Stranding najvećom prijevarom ikad, jer je Kojima sakrio gotovo cijeli borbeni aspekt igre. U Death Strandingu 2 borba je odmah od početka jasno prisutna. Vrlo brzo otključat ćete brojne puške, bombe, a kasnije i tešku artiljeriju poput bacača granata, ogromnih strojnica i rocket launchera. Bit će tu i novih oružja koja vam neću otkrivati. Osjećaj pucanja je i dalje mlak, ali dobro, pucnjava i nije najbitnija stavka igre.

Način borbe ovisi isključivo o vama. Stealth je uvijek opcija, ali osobno sam preferirao run-and-gun pristup, naoružan do zuba. Trebat će vam, jer neprijatelja je više nego ikada – posebno ljudskih i robotskih (mechova). Da, dobro ste pročitali, roboti koji postaju sve jači i agresivniji što više napredujete. Pazite se eksplodirajućih pasa i divovskih grdosija koje traže nekoliko raketa prije nego padnu. Boss borbe s BT-ovima su spektakularne i unaprijeđene, iako ih je u prvih 25 sati nešto manje nego ljudskih i robotskih neprijatelja.

GALERIJA V – Solid Neilsnake

Melee sustav je također jako unaprijeđen u odnosu na original. Sam sada zna daleko više poteza, pa blok, dodge, kontra-napadi i konop često postaju učinkovitiji od svih oružja. Dosta kasnije u igri otključat ćete i spomenuti top za teret koji sad može lansirati i bombe, što je zgodno za uništavanje neprijateljskih baza iz daljine. A tu je i snajper koji mete sve iz daljine.

I da, postoji još jedna fora kojom sam osobno riješio većinu borbi, no tu tajnu vam još neću otkriti. Najbolje oružje ostavljam vama da ga sami pronađete – samo ću reći da je genijalno, uvrnuto i originalno.

Sam i nadogradnje v.2.0

Sam je naučio brojne nove trikove, a najvažniji su nadogradnje. Sada imate pravi skill tree u kojem redovno otključavate nove sposobnosti kako igrate i povećavate rejting povezanih baza. Skill tree je podijeljen u nekoliko segmenata, od borbe do socijalnih (online) aspekata igre.

Svaka uspješna dostava poboljšava Samove karakteristike poput izdržljivosti, nosivosti tereta ili preciznosti korištenja oružja. Također, otključat ćete nadogradnje za opremu – od malih do ogromnih baterija za naprtnjaču, armor koji povećava otpornost na metke i još mnogo toga, što omogućuje razne kombinacije ovisno o vašem stilu igre.

Osim za gušenje neprijatelja, uže sada možete koristiti i za učvrščivanje tereta.

Osobno sam najviše uživao u mogućnosti nadogradnje vozila. Dodao sam strojnice na obje strane, pojačao oklop, dodao dodatne baterije i od običnog kamiona napravio pravu neuništivu tvrđavu. Bilo je zadovoljstvo čistiti neprijateljske kampove na ovaj način. Kojima je očito dosta koketirao s idejama iz Metal Gear Solida V i to mu je dobro sjelo.

Misije i nagrađivanje v2.0.

Krenut ću prvo s pozitivnim stranama. Death Stranding 2: On The Beach je ogromna, predivna i dosta dinamična (zahvaljujući Australiji) igra. Ovih 45+ sati što sam ja odigrao, najvećim dijelom otišlo je na igranje glavnih misija, odnosno priče. Možda desetak sati sam igrao sporedni sadržaj, a ako ćete sve čistiti, DS2 je igra za 100+ sati bez problema. Osim glavnih misija, tu su sad sporedne misije koje su dosta zanimljive i imaju neku svoju radnju, za razliku od aktivnosti (tako se zovu) koje su samo prijevoz od točke A do točke B. Super stvar je što vas igra za sve što radite jako dobro nagradi. Novom opremom za Sama (nove čizme, rukavice, odijela, maske, razne vrste skeletona – od onih za prijenos veće mase tereta do borbenih i dr.), novim oružjima i nadogradnjama za ista oružja (od levela 1-3), pa sve do nadogradnji za vozila (gume za snijeg, oružja, armori, baterije, gravitacijski boosteri i dr.). Itekako se vrijedi potruditi i pokupiti koji paket više i odvesti ga do destinacije jer igra u velikoj mjeri poštuje igračev trud i stalno ga nagrađuje novim stvarima.

GALERIJA VI – primjer šumskog požara koji se širi u par sekundi

Pa, što je onda loše? Loše je i dalje što je u osnovi koncept takav kakav je – uzmi narudžbu, natovari se i dostavi robu. OK, to je Death Stranding. Ili volite to ili ne. Između nema. Ali, kvaliteta misija jako varira, odnosno motiv za iste. Je li baš bilo nužno na mrežu staviti pizza majstora i nositi mu pizze? Čovječe, ovdje svijet odlazi u vraga, ja pizze moram nositi. Ili misije koje mi se nekad čine da su tu samo da produže trajnost tipa: “Sam, mi sad ne možemo letjeti, nedostaje nam komad opreme, vrati se na početak mape jer baš tamo postoji samo taj dio…” ili “Sam, da bih nastavio dalje moraš baš otići uzeti narudžbu u tu i tu bazu koja je na drugom kraju mape…”. Zar takve stvari imaju smisla? Zašto narudžbu ne mogu uzeti bilo gdje ako sam povezao to mjesto na mrežu, nego moram ići nazad da bi po uzimanju narudžbe shvatio da mi je finalna destinacija skroz na drugom kraju?! To su jeftine gluposti koje nemaju što tražiti u igri, odnosno ne smiju biti dio glavnih misija.

Igra vas itekako nagrađuje ako uložite više vremena i odradite koju dostave izvan glavnih misija. Upravo vas sve te nove stvarčice i nadogradnje vuku da pokupite i onaj najmanji paket s poda i dostavite ga na drugi kraj mape.

Iritira i što Fragile kaže da za razliku od stare organizacije, Drawbridge pomaže Samu, ali istina je da 90% igre je ovakav: “Sam slušaj, jedini ti to možeš; “Sam super posao si odradio, ali samo ti sad možeš spasiti klokana; “Sam, znamo da ti je život uništen, ali samo ti možeš otići na -160 donijeti plišanca doktoru”. Ima previše “glupih” misija koje nemaju smisla i kompletan taj koncept je nekako previše površan s obzirom na ostatak igre koji je narativno i produkcijski sam vrh ponude. Neću vam lagati, pojavio mi se zamor već kad me igra poslala po tko zna koji puta da idem po nešto nazad u tolikoj mjeri da sam izgubio volju za igranjem. Samo eto, onda se pojave opet znaci genijalnosti i rekao bih – unikatnosti, što te tjera dalje na igranje. Sam je prema mome skromnom mišljenju dosta slabo okarakteriziran i djeluje mi kao da Kojima radi od njega “tupavca” koji služi kao magarac za prenošenje tereta, a zapravo je ključna osoba za spasenje svijeta od uništenja.

Social strand v.2.0

Death Stranding izašao je 8. 11. 2019. Samo nekoliko mjeseci kasnije, svijetu se dogodio COVID. Kojima kao da je znao. Death Stranding 2 izlazi 26. 6. 2026. Jučer je SAD napao Iran, a znamo što se događa s Rusijom i Ukrajinom. Nismo nadam se na pragu novog rata i da izlazak DS2 nije nikakav pokazatelj istog jer…ma nećemo o tome. Tek kada su Kojima Productions i/ili Sony isključili servere, shvatio sam koliko je Death Stranding besmislen bez drugih igrača. Prazan je, monoton. Pust. Kao da je netko isključio svu radost svijeta. Taman sam počeo skupljati lajkove drugih igrača jer sam na pravome mjestu sagradio most, pomogao sam obnoviti nekome cestu jer ju je voda poplavila, ubacio sam resurse u zajednički ormar, bacio sam oružje nekome komu je trebalo u borbi protiv BT-a. Osjećao sam se korisnim. To još nisam nikada osjetio u drugoj igri i htio to priznati ili ne – Kojima nije lagao kad je rekao da je stvorio poseban žanr. Zaista je u pravu.

Death Stranding izašao je 8. studenog 2019. godine. Samo nekoliko mjeseci kasnije, dogodio se COVID. Kojima kao da je znao. Death Stranding 2 izlazi 26. lipnja 2026. godine. Jučer je SAD napao Iran, znamo što se događa između Rusije i Ukrajine… Nadam se da nismo na pragu novog globalnog sukoba i da izlazak nastavka nije nekakav pokazatelj katastrofe jer… ma nećemo o tome.

Tek kad su Kojima Productions i Sony ugasili servere, shvatio sam koliko je zapravo Death Stranding prazan i besmislen bez drugih igrača. Bez te povezanosti igra postaje monotona, pusta, usamljena. Kao da je netko iz svijeta isključio svu radost. Taman sam bio počeo skupljati lajkove drugih igrača jer sam sagradio most baš na pravom mjestu, pomogao obnoviti cestu koju je poplavila rijeka, stavio resurse u zajednički ormar ili bacio oružje nekome kome je hitno trebalo u borbi protiv BT-a. Osjećao sam se korisnim. To je osjećaj koji još nikad nisam doživio u nekoj drugoj igri, i koliko god to bilo teško priznati – Kojima nije lagao kad je rekao da je stvorio poseban žanr. Bio je potpuno u pravu.

Lutak Dollman bit će vam jedan od rijetkih prijatelja koji će vam raditi društvo na svakom putovanju i pomagati svojim savjetima. Za razliku od mnogih drugih koji nemaju vremena jer slikaju selfije…

Death Stranding 2 donosi još više građevina, resursa i elemenata za izgradnju nego ranije, a ono najvažnije – sada još veći broj igrača istovremeno sudjeluje u zajedničkom stvaranju svijeta. Ne znam točnu brojku, ali bilo je očito da se ceste, rudnici (da, možete aktivirati rudnike koji generiraju ogromne količine resursa) i općenito infrastruktura grade znatno brže nego prije. Nikad nije bilo jednostavnije zatražiti pomoć ili pomoći drugima.

GALERIJA VII – maleni dio grafičkih ljepota…

U izborniku sada postoji i poseban Social Strand Service tab gdje možete vidjeti poruke drugih igrača, lajkati ih, primati lajkove i još mnogo toga. Posebno je zanimljivo vidjeti s kim ste se najviše povezali, tko vam je dao najviše lajkova za građevine i doprinose zajednici. Tek sad igrajući nastavak shvatio sam da nisam dovoljno cijenio ovaj aspekt u prvom dijelu i da sam ga uzimao zdravo za gotovo. A realno, bez njega, Death Stranding ne bi bio ono što jest – poseban.

Walking simulator ili dašak genijalnosti po drugi puta?

Prvi Death Stranding izašao je prije nešto više od pet godina. Kada se pojavio, bio je prvi – i ostao jedini – s konceptom kakav je predstavio. Zanimljivo, nitko ga nije pokušao ni kopirati, pa tako sada, toliko godina kasnije, dolazi opet jedinstveni nastavak. Zvuči kao oksimoron, ali jednostavno je tako.

Death Stranding 2 u svakom mogućem smislu donosi napredak – od sustava putovanja i isporuke paketa, preko puno dinamičnije i eksplozivnije borbe, do kvalitetnije izvedenog otvorenog svijeta i lokacije radnje, pa sve do same priče koja je jasnija, snažnija i zaokruženija nego prije. Tehnički, igra radi besprijekorno i maksimalno je ispolirana za PlayStation 5.

Ali, je li sve to dovoljno da uvjeri one kojima je original bio samo “Glovo simulator” da kupe nastavak? Naravno da nije. I ne treba biti, jer ovo je Death Stranding 2. Ljubitelji originala obožavat će nastavak, zažmiriti na očite nedostatke koje sam naveo i uživati u mnogobrojnim bizarnostima koje sam namjerno izostavio. Ostali su se možda ipak nadali da će se u pet i sitno godina igra ipak više promijeniti i inovirati, ali je li to baš bilo za očekivati? Pa, i ne.

No, ništa ne može promijeniti činjenicu da je Death Stranding 2 posebna igra koju morate sami doživjeti, osjetiti, upiti i odigrati. Ovo je igra koja predstavlja unikat zabavne industrije, pravi dragulj koji će sjati još dugo, dugo nakon izlaska.