Recenzija | Demon’s Souls Remake

Htjeli mi to ili ne, novi remake je pred nama. Prvi remake nove generacije i jedne od igara koje su utabale ovaj akcijski RPG žanr. Nekada nismo toliko ginuli u igrama, znali smo kuda idemo, što radimo i kako doći do cilja. From se odlučio za jednu šamarčinu cijeloj gamerskoj naciji. Ne samo da su podijelili publiku, nego su uveli svoju viziju težine i frustracije. Za neke je to samo umjetno podizanje težine, ali ja se ne bih složio. Dobili smo pravu „mušku“ igru gdje nas nitko neće voditi za ruku, gdje se izgubiti lakše nego potrošiti zadnju lipu na neki dobar popust (igara naravno). Zašto nam treba još jedan remake? Zato što Bluepoint zna svoj posao i zato što soulsa nikad dosta!

Sada je već jasno da je Bluepoint ime koje želite iza igre koja je spremna za 4K transformaciju. Ništa drugačije nije niti ovdje slučaj – ovo je školski primjer kako stvarno genijalnu igru „pretvoriti“ u next-gen, a da pritom ne stvorite novih problema. Potpuno razumijem zašto su mnogi ipak razočarani ponudom launch igara nove konzole Sony tabora (s obzirom da je ovo „stara“ igra), ali vjerujte mi, Demon’s Souls je 1:1 u odnosu na original, a u isto vrijeme toliko je nova i svjež da vam ga neće smetati odigrati i po sedmi put.

Ono što će sigurno oduševiti mnoge je „Performance mode“ gdje „haklamo“ u stabilnih 60 FPS-a, no on dolazi pod cijenu upscelanih 1440p-a, dok „Cinematic mode“ pruža nativnih 4K uz 30 FPS-a. Apsolutno i svim silama preporučam „Performance mode“. Nisam nikad igrao stabilniju souls igru, naprosto se, evo, napalim svaki put kad se sjetim kako tečno ginem dok padam kroz provaliju po 12-ti put za redom. Također možete upaliti film grain da se osjećate ala PS3 generacijom. Možete i bez toga, vjerujte mi. Barem prvi prohod.

Vodi me u Nexus, tamo nam je najbolje

Ovo je prokleta igra. Prokleta u svim pogledima, a prokletstvo nikada nije bilo privlačnije. Govori malo, a zapravo daje jako puno.

Nexus je prva prava depresija gdje su i ostali ratnici našli svoje mjesto, no mnogi nemaju volje više napadati prema iskupljenju. Jako volim ovaj tmurni svijet. Proklete duše i one koje se tako osjećaju eventualno završe ovdje. To je ujedno i hub same igre iz kojega birate smjer kuda dalje. Svi vaši prijatelji i oni koji će to tek postati su unutra. Svi su gore! Put prema iskupljenju duše i tijela leži u  5 svjetova koji štite puno ružnije spodobe nego lik kojeg ćete si kreirati na početku igre.

Nije važno jeste li mage, warrior ili thief, važno je da ste spremni pregristi jezik svaki put kada poginete i uzdignute glave zadnjim atomom snage i živaca poviknete „je** *** *** ***** * *****“ (ubacite psovku ili blagoslov prema osobnim preferencijama). Stvar je samo koliko ste spremni postati bolji i bolji svaki put kada poginete i pokušate stići 2 koraka dalje. Isplati se svake sekunde vašeg vremena, čak i tada kada se 5 sati ne pomaknete s mjesta.

Žive lokacije vrijedne vašeg vremena

Skoro uvijek igram Knighta ili Warriora. Jednostavno volim vitlat mačeve veće 12 puta od sebe samog dok se kotrljam sporije od 200 kila želatina jer nosim 2 tone oklopa. A i kada sam vidio prvu animaciju jednostavno sam htio biti isti lik kao sa špice. Došlo je i moje vrijeme, vrijeme držanja štita u zraku. To me koštalo sati i sati prilagodbe kada sam igrao Sekiro. No, vratimo se štitom u zraku na početak.

Prva lokacija u igri jednostavno je predivna. Kretat ćete se kroz suncem obasjane ruševine nekad možda živog grada – sada samo još jednog u nizu onih gdje će zmajeve i ljude upotpuniti želatine s ogromnim oklopima koje ispucavaju koplja. Nisam se šalio kada sam spomenuo 1:1 omjer preslike igre. Demon’s Souls je vjeran originalu do krajnjeg atoma njegovog postojanja. Neprijatelji se nalaze na istim točkama, koriste iste prljave poteze i ne želim ni znati što rade s vama kad vas ubiju.

Ne brinite, iako je sve „isto“, apsolutno je iskorištena ova generacija da vam pruži ultimativno iskustvo. Svi ti neprijatelji su puni detalja, bolje mehanike kretanja, možda i opasniji jer su realniji. Užitak je bio upoznati sve te figure. Kada ih dovoljno upoznate svakako će se stvari okrenuti u vašu korist. Ne sjećam se kada mi je zadnji put bio toliki gušt probadat mačem prsa prokletnika i ostalim zvjerima uskratiti napad. Sve to dok se krećete nikad ljepšim zidinama, močvarama, grobnicama itd. Lokacije su prekrasne, razina detalja je baš onako taman da vas zaokuplja dok sve fino pregledate, okrenete kameru i pokupite skriveno blago. Jedno me samo patilo – padovi s rubova su možda i traljaviji nego prije. Koliko sam puta poginuo jer sam se odbio on nekog čoška i pao 3 metra pokraj.

Bluepoint je učinio ono što sam i priželjkivao – da učini staru igru svježom. Svaki metar bio je odmjeren iako znam gdje sam i što trebam, ali doza panike ipak je bila prisutna. To je svakako jer je sve tako lijepo i tečno, te odiše energijom nove igre. Ja nisam osjetio gubitak one atmosfere iz originala, naprotiv, nova generacija donesla je neki novi izražaj. I dalje je tu sveprisutna tama i depresija, ali tu je i puno bolja osvijetljenost prostora i tamnica. Pogledao sam poneki stari video da nađem neke skrivene stvari i stvarno se vidi koliko su ovdje tehnički i grafički unaprijedili stvari. Uvijek dižem brightnees visoko u souls igrama jer ove prve stvarno znaju bit tamne. Ovdje nisam imao tih problema, sve sam uredno vidio i moja tama nestajala je dok sam se probijao kroz otrovni mulj najtamnije rupe u koju vas mogu baciti.

Šteta što animacije nisu češće i duže, stvarno bih volio da su proširili priču i da utopim oči u toj divoti koju sam imao prilike iskusiti. Radovat ćete se animacijama prije boss borbi – maestralne su u smislu da će vam predstaviti što vas čeka na jedan fini način. Bossovima su dali dostojan „upwork“. Još ih je bilo ljepše zaklati.

Haptika u souls igri?

haptičke vibracije ima je, ali slabo. Zaigrao sam Astro Bota i oduševio se mogućnostima novog kontrolera. Ipak je tamo puno bolje iskorišten potencijal ove tehnologije, dok ćete ovdje dosta vjerno osjetiti kada stiže kamen sa stepenica prema vama ili pak kad odlučite brzo ispucati koju strijelu iz luka. U tom slučaju će se trigger malo ukrutiti i dati vam dojam da nije to samo tako.

Ipak, uz jako sočan deflect štitom (doslovno osjetite udarac mačem protivnika na L2 tipci) nekako su ostali kratki. Više sam osjetio haptiku kao običnu vibraciju i kao nešto što sam već doživio. Šteta, ima tu potencijala. Recimo volio bih kada vas opkole i nemate prostora zamahnuti – da u tom slučaju triggeri postanu napeti i vjerni situaciji. Isto tako bilo bi super da kada jedva nosite štit da je teže držati trigger u zraku, pogotovo kada vam lik nije dovoljno jak da barata njime. Možda u nekoj drugoj igri. A možda i ne, da 10h jedva držim neki gumb mislim da bi mi se ruka osušila.

Povratak osnovama

Demoni su prava jedna mala RPG poslastica. Ovisno koja ste klasa tako valja razvijati atribute. Ne želite biti nabildani mage koji ne zna što je intelekt. Mislim da već cijela nacija zna koliko volim ove souls pristupe njihovim igrama. Jednostavno mi je veći gušt kada mogu 5 puta igrati „drugačiju“ igru i razvijati se u onom smjeru u kojem se tad osjećam.

Nema tu nekih iznenađenja, svaki neprijatelj kojeg porazite podarit će vam svoje duše. Te ćete duše pretvoriti u samo-napredovanje (ako ne poginete bez da ste ih ponovno pobrali). Rad na sebi je bitan, što u stvarnom životu, što ovdje. Recimo, najjači luk nećete moći pravilno koristiti sve dok ste slabi (strenght i dexterity, u vas gledam!). Isto vrijedi za sve ostalo. Jedino što nema previše smisla su armori, tek pokoji se izdiže iznad prosjeka, a svakako i iznad idealne nosivosti.

Želite biti poletan mladić/djevojka/nešto treće. Pripazite da vam nosivost ne prelazi 50% jer tada ste u uspone snage i kretnje. Ne znam kako sam igrao tank build prije. Sad samo štit i dodge, pa dual wield i to je to. Puno je lakše kada ste brži, no tada ste i slabiji. Treba naći dobar balans. Bio sam tako i healer, nije samo da sam udarao užarenim mačem kojeg sam iskovao kod kovača.

A koliko ovo traje i što točno ne valja?

Ako ste vješti igru možete završiti za nekih 25-30 sati. Ja nisam nešto vješt, samo sam uporan. Trebalo mi je dobrih 40 sati da skupim skoro sve što sam mogao u prvom prelasku i pripremim se za drugi. Ubacili su 4 dodatna prstena koja nisu bila u originalu. To znači da će trofejaši morati dodatno kopati da ih sve skupe. S druge strane, nema više onih grind trofeja za nadogradnju oružja, tako da možete odahnuti i računati na jednu relativno fluidnu platinu.

Kad kažem 40 sati, mislim i na sve sporedne stvari kao što su to razne priče sporednih junaka zarobljenih kroz tamnice. U nekim levelima pomažete vi njima, u nekima oni vama, ali ultimativno želite biti dobar prema svima jer mnogi dolaze u Nexus i tamo će vas naučiti najjače magije ili prodati nešto što inače ne biste našli regularnim putem.

Pozdravljam i slanje svega što ne stane u inventory u zajedničku kutiju gdje gomilate stvari – koliko se sjećam toga nije bilo u originalu. Zapravo, nije mi jasno zašto uopće izbjegavaju takvu mehaniku u igrama. Daj mi da trpam sve na jedno mjesto i da ne brinem koliko mi stane u ruksak.

Moram se malo osvrnuti i na kameru. Iako smatram da su posao super odradili, kameru su stvarno ubili u nekim situacijama. Primjerice, borite se protiv bossa na mostu. Lockate kameru na letećeg gargoyla. Dok on leti posvuda, kamera tilta na sve strane, a ako ste pomislili da ćete se otkotrljati u smjeru gdje vam kamera gleda u krivu ste. Idete u smjeru u kojem ste napravili prvi dodge. Ovo me koštalo nebrojeno života i svakako vam preporučam da poradite na lock-unlock mehanikama jer kamera zna zagorčati život. Dodajte na to uske hodnike gdje ćete jedva proći pokraj neprijatelja i malo će vam iskustvo biti narušeno.

World tendency i loading time

Morao sam za kraj ostaviti ono što ste sigurno tražili u početku. Možda netko pročita do kraja. Učitavanja su… Nešto najbolje što sam ikad doživio poslije Tsushime. Mrtvi ste? Nema problema, dajte igri do 5 sekundi da vas vrati do zadnjeg checkpointa. Ovo umanjuje frustracije, dozvoljava lakši grind, ponavljanja i na kraju diže ljestvicu još jednu razinu više. Nikada nije bilo brže posjetiti neki drugi kraj igre i vratiti se gdje ste stali. Nema šanse da se vratim na duga učitavanja, ovo je meni važan korak u gamingu. Vratimo se korak natrag…

Žao mi je što malo nisu ipak objasnili što je world tendency. U ovoj igri to znači par stvari. Primjerice kada preživite boss fight u human formi da pritom ne poginete, podižete tendency u pozitivnom smislu. To znači da iste lokacije imaju poneki drugačiji puteljak ili neprijatelje. Želite sve istražiti. To je možda najslabije objašnjeno i žao mi je što si nisu dali više truda da osvijetle sve dijelove i mehanike igre. Ipak žele i novu publiku, pa zašto ne proširiti dobre temelje.

Demon’s Souls Remake je najbolja verzija igre. Pripazite samo na rest mode PS5 – svaki put kada sam nastavio poslije rest moda imao sam crash igre (pet puta). Dva puta sam zapeo padajući i morao sam gasiti igru. To će se sigurno popraviti nadogradnjama softvera igre i konzole, ali strah me takvih problema (barem ovih prvo-spomenutih), pa čisto da pripazite.

Padova frameova gotovo da nije ni bilo, tehnički igra radi i izvodi se spektakularno. Zvuk je također na visokoj razini, jedino mi baš nisu sjeli zvukovi magija. Sve ostalo je na vrhuncu. Igra vjerno prati original i neće biti iznenađenja, no ipak su ubacili poneku novost kada govorimo o samim questovima. Stvarno mislim da će vam vrijeme provedeno u ovom next-gen naslovu biti itekako ugodno i korisno iskustvo.

Ako volite igre ovakvog tipa, smatram da se isplati platiti punu cijenu za Demon’s Souls jer ovo će se sigurno igrati kroz još puno prelazaka. Ispolirana grafika, predivan svijet koji nema problema s dugim učitavanjima i prikazom udaljenih poligona samo su trešnja na vrhu. Drago mi je da postoje developeri poput ovih iz Bluepoint studia koji će prenijeti igru uz maksimalno poštovanje prema originalu i pritom ubaciti zrno dobrodošlih promjena. Vidimo se sljedeći puta, a do tada zapamtite – tko se kortlja, preživit će.