Recenzija | Everybody’s Gone to the Rapture

Znate li kako se osjećao Pale kad je shvatio da je sam na svijetu?

Ako se vratimo par godina unatrag, točnije u 2012. godinu, prisjetit ćemo se naslova koji je po pitanju žanra vrlo sličan ovom. Te godine izašla je igra po imenu Dear Esther, a njen žanr je zbog ograničenog gameplaya kojeg pruža okarakteriziran kao walking simulator, odnosno simulator hodanja, te se ova igra smatra jednim od pokretača tog žanra. Upravo je The Chinese Room razvio Dear Esther, a nakon toga isporučili su nam Everybody’s Gone to the Rapture.

Priča nas vodi u jedan mali britanski gradić u pokrajini Shropshire. Već pri prvim koracima kroz osunčan krajolik u kojem se jedva čuje povjetarac i poneki pjev ptica, shvaćate da ovdje nešto nije u redu. Smrtna tišina i puste ulice u vama istovremeno bude znatiželju i strah od nepoznatog. Možemo li pronaći odgovore na pitanje što se dovraga ovdje dešava?

Možemo… Odgovori nam u ovoj igri dolaze kroz životne priče šestorice mještana koji su međusobno povezani nekom sudbinom. Već na samom startu igre, upoznajemo se s malom svjetlošću koja slobodno lebdi gradićem. Ako pratite tu svijetlost, ona će biti vaš vodič kroz priču i sva događanja koja su se zbila u mjestu prije misterioznog nestanka svih mještana.

Ponovo je pričala s punicom i zaboravila na bicikl.

Mjesto je zapravo veliko i otvoreno šetalište, a vama je dana mogućnost da zavirite u svaki kutak. Hoćete li pratiti svijetlost i nekim pravilnim redoslijedom otkrivati pozadinu priče ili ćete biti sam svoj Sherlock Holmes i doslovno lutati gradom u potrazi za odgovorima, ostaje samo vama na izbor. Igru u oba slučaja možete uspješno završiti, no imajte na umu da ako lutate gradom po svojoj volji ne samo da se možete lako izgubiti, nego vam mogu promaknuti i neki ključni elementi priče.

Everbody’s Gone to the Rapture je po pitanju gameplaya također vrlo ograničen walking simulator, pa nema potrebe da vam dodatno spojlam priču jer je u takvim igrama priča najvažniji element koji igrača drži prikovanim uz ekran, a moramo priznati da je priča odlična i da budi u vama pregršt emocija.

Izgleda da će noćas biti mokrih snova.

Dakle, u ovom naslovu zaboravite na nekakvu interakciju s okolinom. Osim što nasumičnim pomicanjem DualShocka uključujete pojedine sekvence, sve što fizički radite svodi se na otvaranja vrata i paljenje radija. A ako se izgubite u ovom tajanstvenom gradiću, neće vam pomoći ni spoznaja da se vaš lik kroz igru kreće stvarno sporo. Doduše, opcija trčanja postoji, ali i ona zapravo više djeluje kao brzo hodanje.

No da bismo se dodatno uživjeli u ovu intrigantnu atmosferu pobrinuo se CryEngine. Vizualno igra izgleda toliko predivno da doslovno možete pomirisati svježe pokošenu travu i sunčevu toplinu koja dopire iz rascvjetanih krošnji osjetiti na vašem tijelu. Radnja se odvija 1984. godine i okolina tog doba je vjerno prenesena na ekran. Starinski pubovi u kojima se još uvijek zadržava dim cigareta te poznate crvene telefonske govornice vjerno dočaravaju atmosferu jednog mirnog britanskog mjestašca. Glazbena podloga igre također je super odrađena. Svaku novu uzbudljivu sekvencu prate maestralni operni glasovi i zvukovi violine u pozadini.

Tako ti i treba kad Yugom kreneš na put. 

Everybody’s Gone to the Rapture je svakako igra koja će vas potaknuti na razmišljanje. Kroz vjerodostojni život svakodnevnice mještana vjerojatno ćete se i sami pronaći. No što će se dogoditi s vama kada vam se u svakodnevni život uvuku misteriozne stvari koje ne znate objasniti? Kako ćete reagirati kada vas voljene osobe nekim razlogom počinju napuštati? Postoji li uvijek riješenje za sve probleme i odgovor na svako pitanje ili se u nekim situacijama jednostavno moramo pomiriti sami sa sobom?

Everybody's Gone to the Rapture recenzija

82

Everybody's Gone to the Rapture je svakako igra koja će vas potaknuti na razmišljanje.

Kako ocjenjujemo?