Recenzija | Fallout 76

„It just works.“ Riječi su to Todda Howarda. Pa. Ne radi. Fallout 76 jednostavno ne radi.

Izađite na ulicu, viknite: „Bethesda“, i garantiram vam da će barem netko se na vas zaderati: „Fus Ro Dah!“ The Elder Scrolls i Fallout serijali jedni su od najpopularnijih proizvoda gaming industrije, no ujedno i među najvažnijima za napredak RPG žanra. Upravo je taj napredak, koji se primarno vidio u slobodi igrača i pravom smislu riječi role-play, već s Falloutom 4 polagano gubio na jačini te je Fallout 76, jedan eksperiment za studio, trebao pokazati da Bethesda još ima sposobnost praćenja trendova i pomicanja granica.

Civilizacija ovisi o nama, igračima

Reakcija publike bila je podijeljena, jedni preferiraju samostalno lutanje i istraživanje ironično živog svijeta apokaliptične pustoši po svom tempu, oviseći samo o sebi. Drugi su ideju dočekali s neviđenim entuzijazmom, hvaleći Bethesdu na pothvatu guranja Fallouta u online vode pritom smišljajući razne scenarije u kojima bi se mogli naći sa svojim prijateljima. Na kraju se sve može svesti na pitanje ukusa, riječ je o dva različita pristupa igranju RPG-ova i razumljivo je da postoje različiti zahtjevi za jednu gigantsku igru kao što je Fallout. Problem se javlja kada Bethesdom zavlada neodlučnost, a želja za udovoljavanjem svima na kraju osudi Fallout 76 na vjerojatnu propast.

Dobri, stari Skyrim još se dobro drži!

Fallout 76 kreće kao tipičan Fallout. Budite se u Vaultu 76, podzemnom kompleksu stvorenom za preživljavanje nuklearnog rata koji je, kao i svaki Vault, služio kao paravan za eksperimente jezivo snalažljive i utjecajne tvrtke Vault-Tec. Međutim, ovo je poseban Vault. Ovdje žive ljudi koji će udariti temelje obnovljene civilizacije ljudskog roda u nemilosrdnoj radioaktivnoj prirodi Zapadne Virginije. Ti izabrani pojedinci – sam vrh našeg roda – to smo mi.

Odmah na početku nas čeka izrada našeg lika čiji je izgled ograničen samo našom maštom. Mogućnosti su beskrajne i vidi se znatan napredak od Fallouta 4. Lica izgledaju prirodnije, mogu se raditi drastičnije promjene što rezultira interesantnim i jedinstvenim likovima na koje nailazite kada izađete iz Vaulta. Potom se prvi put susrećete s Photomodeom, jednim od najvažnijih sredstava u novome Falloutu jer ćete u njemu provesti puno vremena hvatajući fotografije vaših avantura, u kojem se slikamo za našu osobnu Vault iskaznicu! U njemu možete postaviti pozu vašeg lika, izraz lica, postaviti neke filtere kao što je vintage izgled ili pak podesiti kontrast i svjetlinu slike. Ima dovoljno mogućnosti da stalno bude interesantno ući u taj mod i poigrati se malo kako biste dobili svoju idealnu fotografiju ispred beštije koju ste pred nekoliko minuta jedva dokrajčili.

Beštija i ja, neprijatelja dva.

Ubrzo doznajemo da je došao dan kada svi stanovnici Vaulta 76 izlaze van i kreću u avanturu ponovnog osnivanja Sjedinjenih Američkih Država. Među njima se ističe Overseer, nadglednik čitavog Vaulta koji se brine za sigurnost njegovih stanovnika. Naš Overseer odlučio je ignorirati naputke Vault-Teca te otkriva našem igraču koju misiju joj je tvrtka zadala. Mora naći silose s bojnim glavama i omogućiti da se nuklearna katastrofa više nikada ne ponovi.

Odlučno krećemo prema izlazu u potragu za Overseerom i na putu prolazimo kroz niz hodnika u kojima nas simpatični roboti upoznavaju s osnovnim sredstvima za preživljavanje u radioaktivnoj Virginiji. Stimpak, RadX, Radaway, sve stari poznanici da se ne otrujemo i odapnemo dva metra od izlaza iz Vaulta, no među njima ima i jedna novost C.A.M.P. – prijenosni kamp koji sprema našu izgrađenu bazu i prenosi ju gdje god mi želimo. Izlaz je tu. PipBoy je na ruci. Otvaramo Vault i čeka nas… Čeka nas bijeli zid. Doslovno. Bijeli. Zid. U koji se zaletimo i krene ekran s učitavanjem otvorenog svijeta. Bijeli zid u 2018. godini.

Kuća, pos’o. Pos’o, kuća.

Nakon što prođe učitavanje, koje iako postoji, nije dugo, kao ni ostala u igri, što svakako treba pohvaliti, kreće izmjena tri temeljna elementa igre. Istražuj i lootaj nas potiče da istražujemo lokalne nastambe: farme, gradiće, napuštene vladine zgrade, i u njima skupljamo resurse te eventualno riješimo pokoji sidequest koji se obično dobije pronalaskom holotapea, kazete koju stavljamo u svoj PipBoy te potom slušamo monolog ili dijalog koji najčešće traje po tri ili četiri minute. Sav materijal koji skupimo iskoristit će se ili za izgradnju kampa, ili za izradu oružja, oklopa i medikamenata ili pak za kuhanje hrane i filtriranje vode.

Cesta vodi kamo god mi želimo.

Pucaj ko manijak se svodi na to da kada istražujete nailazite na neprijatelje koji su zapravo spužve za metke. U početnih sat vremena je to možda i izazovno jer se teže pronalazi vatreno oružje pa svaki sukob ovisi upravo o bliskoj borbi. Šake u zrak i glumite Stevena Seagala. Ipak, s vremenom to postane trivijalan zadatak. Napucavanje je odrađeno na zadovoljavajućoj razini, gotovo identično kao u Falloutu 4 s izuzetkom V.A.T.S.-a, sistema za preciznije gađanje koji je ovaj put aimbot. Zapravo i poprilično intuitivan pristup V.A.T.S.-u s obzirom da je nemoguće usporiti vrijeme u online igri.

Gradi, kuhaj i stvaraj nam omogućava da negdje u divljini bacimo C.A.M.P., kažemo: „Tu je moja kuća“, te potom krenemo polagano graditi svoje utočište u opasnoj pustoši. Resursa ima i više nego dovoljno za ležernu izgradnju te je svakako bolje riješeno od gradnje u Falloutu 4. Isto vrijedi i za izradu oklopa i oružja ili pak njihovo modificiranje. Ipak, došlo je do manjih preinaka, ovoga puta planove za modifikacije dobivamo tako da rastavljamo oklope i oružja. Srećom, ima ih na svakom koraku, tako da će to više biti hobi, nego tlaka.

Dok se kuha juha od radioaktivnih gljiva, najbolje je opustiti se uz gitaru.

Ali…

Zvuči kao i svaki Fallout zapravo, to i jesu temelji serijala. Eh… Dolazi do jednog problema. Naime, sve bi bilo odlično kada igra ne bi bila živa dosada. Ovaj kostur je samo to. Kostur. Ono što je krasilo prijašnje Falloutove je bila koža na tom kosturu, questovi s interesantnim NPC-ima, interakcija s likovima, naše oblikovanje mini svjetova tih nekad karizmatičnih, a nekad suhoparnih likova. To je bila magična formula da iz jedne jednostavne formule se stvori živi svijet. Fallout 76 to nema. Virginija je u potpunosti mrtva. Nema NPC-a, izuzev robotskih prodavača i neprijatelja s kojima se takoreći ni ne komunicira jer naš lik ne može komunicirati!

Zbog takve praznine se ostavlja dojam da je čitav svijet mrtav i da smo sami na svijetu. Bethesda se izjasnila da im je želja da igraču budu NPC-i, što ujedno i ima smisla, no isto tako smrdi na lijenost. No dobro, igrači su NPC-i i sve to nekako funkcionira. Ne, ne funkcionira. Igrača ima premalo na serveru i svi se vide na mapi što eliminira bilo kakvo iznenađenje. Trenutno jedino ovakav svijet izvlači community koji je i više nego korektan te uskače u pomoć kada god treba.

Živi svijet, nema što.

Moja ideja je bila izgraditi dvije kućice na dva kata i spojiti ih mostom te prebaciti taj most preko ceste i možda pljačkati druge igrače ili pak im darovati pokoji Stimpak kao dobrodošlicu u Virginiju, međutim, moj plan je neslavno propao zbog jedne od najgorih PvP implementacija koje sam ikada iskusio. Naime, možete vi napasti bilo koga, no ta osoba onda mora vas napasti kako bi „prihvatila“ borbu, tek potom kreće prava borba. Do tada radite gotovo nikakvu štetu igraču i samo trošite municiju. Takav pristup efektivno uništava bilo kakav smisao da se i pokreće PvP jer tu nema pobjednika. Jedan će poginuti i izgubiti nešto resursa, drugi će izgubiti dražesnu municiju, a možda i živce ako je napadao dulje vrijeme i čekao drugu osobu da prihvati borbu.

Na kraju postoji izuzetno veliki problem za jednu loot igru. Nema dovoljno mjesta za sav taj loot! Igrač je odmah prisiljen poboljšavati svoju snagu kako bi mogao nositi više predmeta koji nerealno puno teže. U svome kampu možemo spremiti te predmete u svoj stash, no on je pak ograničen na mizernu brojku od 400lbs. Zašto? Pa, Bethesda kaže da je usko vezano uz pokretač te rade na tome da povećaju prostor za zalihu. Apsurdno je da jedan AAA developer izradi igru temeljenu na lootanju na toliko ograničenom pokretaču.

Mislim da ovo ne treba ići ovdje.

Problemima tu nije kraj. U igru je ubačen sistem hrane i pića, ne kako bismo se samo liječili, već kako ne bismo dehidrirali ili ogladnili. Sličan sistem je uveden u Kingdom Comeu, no ovdje je toliko naporan da sam ponekad morao uzimati pauze od igranja. Konstantno ste gladni, konstantno ste žedni, stalno nečega fali i onda se mora odmaknuti od questa samo da bi se prokuhala voda ili pripremio fini odrezak od mirelurka. Tek što nastavimo avanturu, opet je gladan! Šteti tempu igre i smanjuje faktor zabave te igru pretvara u obavezu, a ne opuštanje.

Sistem gradnje, iako bolji, ograničen je budžetom koji se brzo puni. Istina, taj budžet raste svakim novim levelom, no i dalje je nedovoljan da se izradi nešto što izgleda stvarno jedinstveno. Ne pomaže ni činjenica da se neki predmeti neobjašnjivo ne mogu postaviti na neka područja, a gotovo čitava igra je brdovita, tako da ne možemo ni postaviti kamp na jedno mjesto i onda ga u komadu premjestiti jer igra neće dopustiti, stoga se ni ne isplati graditi neke velebne građevine jer vam jednostavno neće stati kada premještate kamp. Kad smo kod premještanja kampa, ono se plaća capsima, koji se ne nalaze prečesto u početnih desetak sati igre. Isto tako se naplaćuje i fast travel što je jednostavno apsurdno jer je alternativa trčkaranje dosadnim neiskorištenim svijetom.

Wow! Kakve li će me samo nevolje dočekati dok skupljam deset flaša pive? Kako napeto!

Bethesda + bugs, name a more iconic duo

O bugovima ja mislim da ne treba ni pričati. Bethesda ponovno radi Bethesda stvari. Problemi starih Falloutova su prisutni još u Falloutu 76. Neki bugovi su doslovno identični! Jedan posebno iritantan je da neki predmeti jednostavno neobjašnjivo nestanu iz inventara. Ostaje dojam da je Bethesda se ulijenila i očekuje od moddera da sami dorade igru. Problem je što su prijašnje igre unatoč svojim problemima zapravo i valjale, dok Fallout 76 jednostavno nije dovoljno dobra igra da se netko posveti popravljanju čitavog Jakuševca problema koji ju opsjedaju.

Igra nije ništa bolja ni s tehničke strane. Grafika je sramotno zastarjela te jedino početno šumovito područje izgleda pristojno, ostale zone su u rangu free-to-play igre. Dizajn lokacija je i dalje vrhunski, no ograničenost pokretača koči Bethesdu da zapravo izađe iz 2011. i napokon uđe u novu generaciju. Teksture su mutne, depth-of-field je odvratan te je zbog njega čitava slika mutna. Još je veći problem što se on ne može isključiti u opcijama, već se mora kopati po .ini datoteci koja se ponekad i sama od sebe resetira.

Ovo nije i ne smije biti standard za 2018. godinu.

Još jedna nevjerojatno loša ideja je uvođenje stalno upaljenog glasovnog chata. Nema opcije push-to-talk, nema tekstualne komunikacije. Postoji par emoteova koji se mogu iskoristiti, no ako imate mikrofon prikopčan, pripremite se da drugi sve čuju. Mislim da ne moram posebno naglašavati da se teško uživiti u igru kada čujete kako netko preglasno diše ili se mama dere na nekoga da opere suđe. Jedna od dizajnerski najgorih odluka za ovakvu igru, a što je najbolje, s najnovijom ogromnom zakrpom to još nije promijenjeno te se još uvijek čeka promjena.

Ako tražite izazov u borbi, zaobiđite ovu igru u širokom luku. Kada je moj lik bio 15. level, uspio je poraziti skoro pa end game čudovište levela 40 bez ikakvog problema. U igri nema nikakvog izazova, a time ni nagrade. Nema osjećaja uspjeha nakon teške borbe jer teških borbi nema. Nema ni nekih unikatnih predmeta jer ubijene beštije droppaju naprednije predmete koji izgledaju gotovo isto kao i oni koje već imate.

„Samo trebaš drukčije gledati na igru.“

Ipak, ima tu i nekih pozitivnih točaka koje taman dovoljno uzdižu igru da ju se ne pokopa do kraja. Glazba, iako je većinom sačinjena od već preslušanih pjesama, i dalje podiže atmosferu, a ne mogu reći da me nisu trnci prošli kada sam jurio niz cestu, okružen jesenskim žutocrvenim lišćem pucajući na ghoulove koji skaču na mene dok na radiju svira Take Me Home, Country Roads. Isto tako sam uživao i u izgradnji svoga kampa, ima nešto u tom osjećaju da imate svoje mjesto u pustoši koju dijelite s drugima.

Isto tako me iznenadio novi sistem napredovanja. Naime, kada dobijete dovoljno iskustva da podignete svoj level, igra vas odvodi u S.P.E.C.I.A.L. meni u kojem jednu od tih atributa poboljšavate te vam se otvara paket perk karata koje potom dodajete kako biste, recimo, smanjili težinu određenih predmeta. Svaka od tih karata se može kombinirati ukoliko dobijete duplić, čime se povećava njena učinkovitost. Važno je paziti da zbroj jačine karata za odeđeni atribut odgovaraju i jačini vašeg atribute.

 

Atraktivno, jednostavno i zabavno. Baš kako bi i trebalo biti.

Recimo, ukoliko vam percepcija iznosi 3 te ste imali dvije iste karte za percepciju jačine 1 i stopili ih u jednu jačine 2, možete staviti tu jednu kartu jačine 2 te samo još jednu kartu jačine 1 jer njihov zbroj ne smije biti veći od 3. Jako interesantna mehanika koja omogućava nesmetano mijenjanje buildova te potencijalno najbolji dodatak Falloutu.

Točka na i

Treba biti iskren i reći da je ovo Early Access igra. Nedovršena je. Jedna AAA tvrtka ne može ovo nazvati dovršenom igrom. Štoviše, jedna AAA tvrtka ne bi smjela ovakvu igru naplaćivati punih 60€. No pazite sad ovo. Postoje mikrotransakcije. Kozmetičke su, da, i može se postepeno skupiti bodove rješavanjem izazova (koji s vremenom postaju rjeđi jer ih većinu riješite), no sama činjenica da se u ovako nedovršenu igru ubace mikrotransakcije te se određene predmete zaključa iza plaćanja je jednostavno bezobrazna.

Čak se ni mom liku ne sviđa ovo što vidi.

Fallout 76 je igra koja je imala potencijala te joj je očajnički nedostajalo još dulje vrijeme razvoja. Ljuti me činjenica da je ovo mogla biti stvarno izvrsna igra da je u nju uloženo više truda. Nažalost, ne vidim povratak na pravi put za 76, s obzirom da su neki od problema povezani sa samom arhitekturom igre i zahtijevali bi ogromne promjene, a zna se da Bethesda radi na Starfieldu.

Ukoliko je Fallout 76 eksperiment, onda je neslavno propao, no ono što me najviše zabrinjava je da me jedan Fallout po prvi put ostavio apsolutno ravnodušnim. Nedostatak tipičnog šarma ovo čini samo lošom igrom na koju je šlampavo zalijepljeno ime Fallout, nešto što ovaj serijal nikako ne zaslužuje.

{loadposition recenzija}