Recenzija | Final Fantasy IX

Prema mnogim starosjediocima JRPG žanra i fanovima FF serijala, devetka se nerijetko spominje kao posljednji veliki nastavak nakon čega serijal više nikad neće biti to po čemu ga pamtimo. Ajmo vidjeti kako se igra drži na korak do punoljetnosti kada je iznenadno izdana za PlayStation 4.

Hmm, pomalo bahata izjava u podnaslovu s obzirom kako je FFX popularan te mnogima prvi izlet u FF serijal. Al’ ajmo bit realni. Da FFX nije izašao u pravo vrijeme kao prvi jaki JRPG naslov na PS2, čisto sumnjam da bi bio toliko popularan. U mnogim elementima kao što je mapa svijeta, sustav borbe i slično, desetka je degradirana u odnosu na devetku, a i prijašnje nastavke. No to je za neku drugu raspravu.

Pomalo iznenadno je iscurila najava kako će Square Enix izbaciti FFIX za PlayStation 4. A onda doista, svega par dana nakon najave došla je na PSN. Vrlo lijepo, ali gdje je osmica? Što u Square Enixu ne znaju brojati po redu idu? Sedmica obogaćena trofejima (prije najave remakea) izašla je prije godinu i nešto dana. Logično bi bilo „PlayStation 1 trilogiju“ izdati po redu tako da nakon sedmice dođe osmica, a onda tek devetka. Al’ ajde, s obzirom na to kakve sve poteze SE vuče, dobro je da su se uopće sjetili da imaju ostale FF-ove za nabaciti na PlayStation 4.

Muke po tehničkoj analizi

Iz nekog razloga često vidim i čujem kako iz gore spomenute trilogije ljudi u 99% slučajeva preferiraju sedmicu ili osmicu, dok devetku smatraju „najgorom“. Dakako, pritom ne misle da je igra katastrofa – daleko od toga – nego u usporedbi s ta dva prethodnika devetka i nije baš nešto. Po mom osobnom mišljenju, takav stav za imati je grijeh jer svaka od te tri igre je super na svoj način. Presuđuju samo nijanse ilitiga ukus pojedinca. Teško je biti objektivan i reći koji nastavak je bolji od kojeg. Jednom će to biti sedmica, drugi put osmica, a možda s vremenom devetka.

Točno se može vidjeti kako pozadina djeluje mutno i razvučeno. Kako bi ovaj pogled na Lindblum bio super da su se potrudili ponovno ga nacrtati u većoj rezoluciji.

Koliko sam primijetio, Final Fantasy IX za PlayStation 4 je u biti PC verzija igre, tako da ima onaj ružni, dosadni i generični meni gdje igra izgleda kao da je ispala iz RPG Makera ili Androida (kad već spominjem Android, i tamo obitava identična verzija devetke s tim ružnim menijem). Ja ne znam što je falilo meniju na PlayStationu 1 s onim specifičnim fontom koji jako lijepo izgleda. Cijepam dlake, kažete? Možda, ali to mi je prvo upalo u oko.

Htio sam biti dodatna cjepidlaka pa provjeriti jesu li u Sqaure Enixu totalne lijenčine pri prepakiravanju portova igara, pa sam uključio emulator na kanti i uzeo PS1 verziju devetke za usporedbu. Petljavši po postavkama za omogućavanje širokoekranskog prikaza, popravljanje geometrije i boljeg emuliranja Z buffera dobio sam dosta dobre rezultate. Samo poligoni i teksture i dalje imaju karakterističan warping koji je obilježavao PlayStation 1 te niskorezolucijske FMV animacije ne izgledaju baš bajno. Dakle, dat ću Square Enixu mrvicu oduška. Likovi i svi poligonalni objekti izgledaju ispeglanije i ljepše, kao što su i animacije ljepše. No prerenderirane pozadine nisu, te i dalje izgledaju zamućeno (iako manje ispikselizirano). Razvučene na 1080p rezoluciju na velikom ekranu izgledaju lošije nego što bi mogle biti. Stvarno šteta jer, ako u ičemu Final Fantasy IX briljira, to su te predivno nacrtane scene koje se mogu mjeriti s Chrono Crossom.

Grand Dragona ne želite sresti dok ste ovako slabi. Jednostavno ne.

Hodanje po mapi je i dalje noćna mora za nenaviknute oči jer je framerate i dalje nizak. Pa da to u Square Enixu nisu mogli riješiti interpolacijom i uduplati broj sličica u sekundi, mislim stvarno. A što je najbolje, kada se uključi „speed traveling“, broj FPS-a poraste i ugodnije je piljiti u mapu dok se krećemo. I što da čovjek na to kaže nego: „Vražje lijenčine!“

Ljubavno pismo starijim nastavcima

Nakon ovolike disekcije igre u tehničkom smislu, vrijeme je za analizu onoga po čemu je Final Fantasy pamtljiv kao i devetka. A to je sav bezvremenski sadržaj. Kada si tinejdžer i igraš JRPG-ove, definitivno mnogo toga zanemaruješ prilikom igranja. Kada zagrebeš u 30-te i malo te toga može iznenaditi, onda si (ukoliko ne nosiš ružičaste naočale nostalgije) spreman više kritički analizirati materiju. Kako devetka uopće izgleda iz današnje perspektive?

Odgovor na prvu bi bio – pomalo arhaično. Priča je takva kakva je i odlikuje je spašavanje svijeta u stilu kakvog epskog spjeva popraćeno multikontinentalnim putovanjem od cipelcuga pa do letenja zračnim brodom. Kako se Final Fantasy IX doima kao ljubavno pismo prvim nastavcima serijala iz doba (S)NES-a (svojevrsni povratak korijenima nakon osmice), ništa od toga ne treba čuditi.

Najbolji lik u igri. Samo hoće sve požderat. Naravno, “duhoviti” recenzent nije odolio kvalitetno ga preimenovati.

Ono što je meni svojevrsna fascinacija jesu likovi. Čini se kako uopće nije bitno što mnogi od njih jedva zalaze u pubertet. Već su spremni na ogromne količine odgovornosti, rješavanje svjetskih problema i egzistencijalnih pitanja. Zar jedan devetogodišnjak (Vivi) i šestogodišnjakinja (Eiko) zbilja mogu imati mentalne kapacitete za izazove koje pred njih baca priča u igri? Ja sam u tim godinama bio panj kakvog nema. Jedva sam znao kako se zovem. Možda tražim previše realizma u igri koja u naslovu sadrži riječ „Fantasy“? Vrlo vjerojatno.

Ako godine maknem u stranu, mogu reći da mi je Zidane kao glavni lik puno draži nego Cloud, Squall ili Tidus. Isprva prikazan kao sitni lopov i ženskar, vedra je duha, spreman na zezanciju te se u kritičnim situacijama postavlja odgovorno i ozbiljno. Odaje dojam osobe koja drži do riječi i koja će biti tu kad zatreba. Puno bolje nego prije spomenuti emocionalno uništeni papci. Jedino rep može signalizirati da se radi o portretu muškarca kao majmuna kojeg princezica vrti oko malog prsta.

Žena! Majka! Kraljica! Zrači seksepilom na gigametre.

Garnet ilitiga Dagger nije tipičan primjer razmažene princezice, ali svi ostali likovi kao da se trude učiniti ju takvom te na taj način nesposobnom. Srećom pa je dovoljno svojevoljna i tvrdoglava pa će oni shvatiti da nije jadna dama u nevolji, nego da se iza tomboyish izgleda krije sposobna mlada dama koja će se suočiti sa svakim problemom na svojstven način. Zidane je sam sebe usosio zaljubivši se u nju i trpajući sebe u ulogu princa na bijelom konju koji će, kada Trance zasvjetli i rep zamaše, postati Super Saiyan i pobiti sve bossove k’o od šale i spasiti djevu u nevolji. Sve ono što moderne feminstkinje baca u permanentno komatozno stanje priključene na aparate.

Imerzivno iskustvo u čijem svijetu ćete se rado izgubiti

Priču vam neću spojlat ni milimetar (možda sami početak). Iza početnog plana otmice princeze Garnet iz Alexandrie, Zidane i njegova ekipa sitnih lopova i avanturista koja se proširi i na ostale likove koji će biti vječni suputnici, krije se grandiozna priča u maniri svih Final Fantasyja iz tog doba. Negativac koji mora uništiti svijet ponašajući se kao prava kuja. Pa kad se već uistinu zove Kuja, onda ima i opravdanje za to, zar ne? I vi ga morate spriječiti u tome. Eto, više vam neću ni spomenuti. Ovo je više nego dovoljno.

Mehanika je tipična za svaki JRPG. Uletimo u gradić, popričajmo sa svima, nađimo dungeon, na kraju nas čeka boss kojeg prebijemo i to je to. I tako ukrug. Barem su dungeoni kao i protivnici vrlo raznoliki što eliminira mogući osjećaj ponavljanja i postavlja odgovarajući osjećaj progresa. Žongliranje konačnim brojem ability bodova koje možemo raspoređivati po abilitiyjima koje učimo noseći određena oružja, štitove i ostalu opremu dosta je dobro balansirano i pridonosi taktiziranju kod zahtjevnijih borbi. Time se igrača „tjera“ dau borbi koristi sva oružja, štitove i slično kako bi naučio što više vještina. Likovi na raspolaganju ionako nemaju sve moguće vještine, već se samo nekolicina preklapa.

Cleyra je vrlo lijepa lokacija s obzirom da se nalazi u vrtlogu tornada pješčane oluje.

Onaj tko nije White Mage, teško da će moći baciti Cure ili Life. Onaj tko je ratnik, neće imati sposobnost bacanja Thundage ili Bio magije. Klase su permanenta stavka svojstvena likovima i svaki lik je zbog takve različitosti bitan i koristan. Eh da, borba je i dalje užasno spora. Volim što je ATB sustav, a ne klasični na poteze, ali da su je barem malkice ubrzali. Dok ja dočekam da moji krenu u napad, mogu komotno otići van, napiti se i vratiti se sutradan ujutro doma i još bih čekao na napad.

Za dodatno razbijanje monotonije svakog lika u igri možete gnjaviti partijom Tetra Master kartaške igre. Uvjet je imati minimalno 5 karata i NPC-a koji je voljan započeti partiju. Osobno sam isprobao par partija i odustao od te igre jer nisam imao volje razumjeti pravila, već samo koliko je dovoljno da prijeđem kartaški turnir. Za moj pojam je igra nepotrebno komplicirana. Barem se tako čini. Mogu biti u krivu, ne negiram to. Draža mi je mini-igra Chocobo Hot & Cold u kojoj u određenom vremenu putem Chocoboa iskopavamo skriveno blago na posebnim lokacijama ili čitavoj mapi svijeta. U svakom slučaju, kad vam dosadi napredovati po priči, ima puno zanimacije i questova koji se mogu obavljati „sa strane“, a satnica u igri natjerati do neslućenih visina.

Dokle ćemo tako?!

Pa dobro, pobogu, što onda PlayStation 4 verzija igre nudi uopće? Realno, osim trofeja ništa. A kad smo kod njih, poželite li ganjati platinu… Sretno vam bilo. Odmah u glavu upada trofej u kojem 1000 puta morate preskočiti preko vijače. Ako imate super strpljenje i koordinaciju ruke i oka, samo izvolite. Ubiti 10000 protivnika nije problem, ali je to dugačkak grindfest. Kao šlag na tortu je onaj famozni Excalibur II quest. Ako dobijete platinu za Final Fantasy IX, a da si niste počupali sada već sijedu kosu od muke ili porazbijali pregršt DualShockova, svaka vam čast. Ja nisam lud za trofejima, ali što je previše, previše je.

Najsimpatičnija “rasa” su black mages. Naizgled su možda opasni, a zapravo su dobroćudni i pomalo sramežljivi. Baš kao i naš Vivi.

Cheats/boosters su preuzeti s PC verzije igre. Varanje se može uključiti i isključiti pauziranjem igre kada god to poželite. Ako vam dosade random encounteri, možete uključiti Safe Travel i neće ih biti. Ako vam je borba preteška, možete uključiti 9999 gdje svaki udarac daje toliko štete ili Battle Assistance koji daje permanentni Trance, permanentni ATB i stalno nadopunjuje HP i MP. Konačno, High Speed Mode ubrzava igru što je korisno kod lutanja po mapi ili gdje god vam se igra učini presporom pri regularnoj brzini.

Boosters su elementi koji su, jednom kad se uključe, permanentni. Kod njih se može imati 9,999,999 Gila, automatski naučiti sve abilityje, magije i imati 99. level kod likova. Dakle, varanje na najjače. Po osobnom mišljenju, uključite li išta od ovog, u potpunosti si kvarite doživljaj igre i bilo kakav izazov te priznajete da ste gamerska pozerčina koja treba upuzati natrag ispod kamena. Ako ijedna igra ne zaslužuje da se u njoj vara, to je Final Fantasy. Ako baš morate isprobavati maksimalne statistike, učinite to u nekom daljnjem prelasku igre, nipošto prvom.

Gle me što sam zgodan! Zašto moja igra ne može dobiti facelifting kao Final Fantasy VII? Haaaa?

Vrijedi li nabaviti igru? Strogo gledajući ovaj PlayStation 4 port po cijeni od 159,99 kn, ne bih baš rekao. Brzinski prebačen PC port igre (koji je u biti moblina verzija igre) sa suludim trofejima ne vrijedi te novce. Final Fantasy IX, kojeg osobno smatram posljednjim „velikim“ nastavkom u serijalu nakon kojeg isti polako počinje padati na glavu i ići sve dalje od onoga što ga je činilo najboljim u JRPG žanru, ne zaslužuje tako ofrlji tretman. Pa radi se o odličnoj igri iz razdoblja kad je tadašnji Square Soft štancao vrhunske igre koji su bili sinonim za kvalitetu nulte kategorije. Da je cijena identična onoj kao za PS One classic od 75,99 kn, onda bih rekao da se nabavi. Ovako radije pričekajte neki popust kad cijena drastično padne i ne dajte Square Enixu da vas ponižava ovakvim portovima.

{loadposition recenzija}