Prošlo je više od pet godina od najkontroverznije FFA recenzije u povijesti portala. Kolega @foggy sasjekao je Ghost of Tsushimu kao Jin Sakai Mongole, a 193 komentara kasnije i dalje ne znamo je li igra „za 72“ ili remek-djelo. Nije nikakva tajna da se ni meni Tsushima nije svidjela i da sam je jedva priveo kraju. I dalje stojim iza izjave da je Jin Sakai najgeneričniji glavni lik u povijesti jedne AAA PlayStation ekskluzive, dok je kompletna priča bila dosadna i naporna. Kroz čitavu kartu proganjate jednu od najmoćnijih sila svih vremena, iz utvrde u utvrdu, da bi na kraju šačica ljudi pobila sve i „očistila“ otok od zla. Kad tome dodamo i segment časti te grižnje savjesti ako ne igrate kao pravi samuraj, Tsushima mi je ostala tek velika, generična dosada.

Slučajno ili ne, mene je zapala čast recenziranja nekih od najvećih PlayStation ekskluziva posljednjih godina. Death Stranding 2, Spider-Man 2, Horizon Forbidden West – svi su to nastavci igara čiji su prethodnici postavili čvrste temelje, a drugi dijelovi uglavnom ispravili glavne greške originala i unaprijedili gotovo svaki segment. To je, čini se, već uhodana špranca glavnih PlayStation studija, pa ni Ghost of Yotei nije iznimka. Igra je vrlo slična originalu, ali je u svakom pogledu bolja – od priče i glavnog lika do grafike, borbe i istraživanja svijeta. Ruku na srce, Sucker Punch i nije morao mnogo mijenjati kad znamo da se Tsushima prodala u više od 13 milijuna primjeraka.

Atsu i priča o osveti koja je puno više…

Neću vam lagati: kad je ekipa iz Sucker Puncha objavila da Ghost of Yotei donosi sasvim novu priču i glavnog lika, bio sam – iskreno – presretan. Atsu je sve suprotno od Sakaija: nije drvena, priča puno više, pokazuje emocije, nije „mutava“ i ne mari za čast. Ona je duh koji ne bira sredstva – neprijatelje će zaklati, dekapitirati, lišiti udova ili ih zakucati kopljem za zid. Ghost of Yotei brutalna je, krvava i nasilna igra. Nitko vam neće držati prodike jer ste nekoga ubili „nečasno“, kao u Tsushimi; od prvog trenutka možete igrati prljavo, baš poput svojih protivnika.

SVE SLIKE SU IZ IGRE (NIJE ANIMACIJA)

Radnja je smještena u 1603. godinu, na sjever Japana, u područje Ezo (današnji Hokkaidō), 329 godina nakon događaja iz Tsushime. Šesnaest godina nakon što su joj obitelj ubili i dom spalili, Atsu se vraća kako bi ubila i uništila „Yotejesku šestorku“ koja je pred njezinim očima počinila strašan masakr. Predivne animacije vjerno dočaravaju kobnu noć, a nakon gledanja teško je ne osjetiti želju za osvetom i odmah krenuti u igru. Snake, Oni, Kitsune, Spider, Dragon i vođa Lord Saitō postat će lica koja ćete jedva čekati mučiti i ubiti – baš kao što su oni mučili i ubili Atsuinu obitelj.

Nema šanse da ne napravite na stotine slika unutar i izvan photo modea!

Priča se u početku može činiti jednostavnom i neambicioznom, ali je daleko realnija i prizemnija od one u Tsushimi. Naravno, Ghost of Yotei nije samo priča o osveti – ona je i mnogo više. Kako upoznajete druge likove (bez spojlera), radnja postaje složenija i, rekao bih, moralnija. Jednostavna osveta prerasta u nadu za novi i bolji život te u potragu za budućnošću vrijednom življenja. Ima tu i ponekog klišeja i pretjerivanja, ali meni je priča daleko bolja, a Atsu jedan od najupečatljivijih ženskih glavnih likova uopće u videoigrama.

Šteta je što su Sony i PlayStation OPET otkrili previše prije izlaska igre, pa vam ja namjerno neću spoilati ostale likove koje ćete susresti. Neki su zaista upečatljivi i njihova će vas osobna priča voditi u potpuno novom smjeru.

Zanimljivo je i to što ćete ubijanjem ronina i jačih neprijatelja dolaziti do informacija o članovima „Yotejeske šestorke“ te ćete, ovisno o prikupljenim tragovima, sami birati koga ćete prvog eliminirati. Jasno je da je Lord Saitō, glavni negativac, ostavljen za kraj. Uz Atsu, i ostali su ključni protivnici sjajno okarakterizirani – Sucker Punch je, barem po mom mišljenju, u priči i likovima ovaj put napravio znatno bolji posao.

Ako pratite moje recenzije, znate da izbjegavam spojlere, pa vam zapravo nisam otkrio puno – no prve video recenzije i „day one“ prohodi vjerojatno hoće. Pazite se spojlera! Dodatno mi je drago što su developeri u potpunosti ispoštovali Japan i japansku kulturu, pa u igri nema „woke“ elemenata, što će nekima danas biti bitno. Nema romantičnih veza, seksa ni sličnih detalja; jedina golotinja koju ćete vidjeti jest gola Atsu u vrućem izvoru.

Jedna od najljepših igara današnjice i Zelda/Elden Ring osjećaj

Vjerojatno nisam jedini koga su mozak i sjećanja prevarili. Moj mali mozak uvjeravao me, nakon prvih prikaza, da Ghost of Yotei izgleda tek malo bolje od Tsushime. I nema u tome ništa loše – u mom sjećanju Ghost of Tsushima i dalje izgleda predivno. I zaista, izgleda.
Ali Ghost of Yotei izgleda miljama bolje. Čak sam upalio u jednom trenutku PS5 verziju Tsushime i opet sam se šokirao koliko Yotei izgleda bolje.

Ne znam kako je to moguće, ali prve scene Yoteija ostavljaju isti dojam kao prvi izlazak na otvoreni svijet u Elden Ringu ili Zeldi: Breath of the Wild. Samo što Yotei izgleda sto puta bolje od obiju tih igara. Vilica pada od spektakularnih boja, atmosfere i grafike koja – barem na PS5 Pro i OLED-u – oduzima dah. Ne mogu odlučiti je li mi ljepši Yotei ili Death Stranding 2. Artistički su posve različiti, pa usporedba možda i nije fer.

GRAFIČKI MODEOVI Kako sam ranije naveo, igru sam odigrao na PS5 Pro konzoli i LGG4 OLED-u. Igra radi tehnički besprijekorno, a poneki manji bug nije vrijedan spomena. Od prvog dana možete očekivati tehnički ispeglanu igru koja vjerujem i na regularnom PS5 izgleda spektakularno. Moći ćete birati između sljedećih grafičkih modeova, ovako su opisani na našem jeziku: KVALITETA: Opcija dostupna na osnovnom PS5 – veća rezolucija i 30FPS-ova IZVEDBA: Manja rezolucija, ali je ciljani FPS 60 sličica u sekundi. RAY-TRACING (osnovni PS5) – kvalitetnije osvjetljenje, srednja razlučivost i 30 FPS-a RAY-TRACING PRO (isključivo na PS5 Pro) – kvalitetnije osvjetljenje, srednja razlučivost i 60 FPS-a. Ja sam odigrao kompletnu igru upravo na ovom modeu i radilo je sve savršeno.

Ghost of Yotei donosi jedne od najimpresivnijih pejzaža ikad viđenih u igrama: dinamičnu izmjenu dana i noći, promjenjive vremenske prilike kakve dosad nismo vidjeli. Zalasci i izlasci sunca na planini Yotei posebna su priča. Pogled na tundre okupane rosom i suncem neprocjenjiv je prizor. Munje koje paraju nebo i obzor izazivaju strahopoštovanje. Gusta kiša koja skida vidljivost, predivan snijeg… a tek boje! Crvena nikad nije izgledala tako bogato, zelena, žuta, smeđa, narančasta – čak je i bijela posebna.

Mapa je opet podjeljena u regije, a svaka regija vizualno izgleda drugačije, donosi dugačiju atmosferu, nove neprijatelje, pa čak i neke nove aktivnosti

Nema te fotografije ili videa koji mogu dočarati ljepotu svijeta koji je Sucker Punch stvorio. Nije slučajno što su obišli cijeli Japan i inspiraciju pronašli baš na današnjem Hokkaidu. Inače ne volim posvetiti toliko prostora samoj grafici, ali Yotei to zaslužuje. Ne briljira samo okoliš: svaki oklop prikazan je u milijardu detalja i piksela. Nakon bitke, kada su Atsuino lice i odjeća natopljeni krvlju, vidi se na svakom koraku koliko je truda uloženo u ovaj vizualni spektakl.

KOJE SLIKE OD NJIH 300 UBACITI?

Drago mi je i što ovdje nema velikih gradova ni urbanih središta. Većinu mape čine veličanstvena polja i pejzaži, uz tek manje utvrde, sela i naselja. Ako ikome želite pokazati „duh nekadašnjeg Japana“ u punom smislu te riječi – upalite Yotei, pozovite konja i pustite ga da upija te nevjerojatne horizonte.

Je li opet Ubisoft svijet? Ma nije valjda…

Lisice su tu. Bambusi su tu. Hramovi su tu. Crtanje je tu. Sviranje je tu. Vrući izvori su tu. Ajde, to vam neće smetati – ionako ćete buljiti u Atsu i njezinu pozadinu. Tu su i vučje jazbine. Oltari su tu. Utvrde su tu. Ima i zagonetnih stupova te jednako zagonetnih kutija.
Da, ako vam se čini da su aktivnosti slične Tsushiminima, u pravu ste. Samo što ih je ovdje znatno manje i nisu na svakom koraku kao u originalu. Ja ih nisam sve završio, ali sam ganjao bambuse jer donose dodatni „duh“ (žuti krug, kao u originalu), kao i vruće izvore koji proširuju zdravlje. Iako nisam počistio baš sve, ne mogu reći da mi je bilo naporno kao prvi put. Možda zato što je aktivnosti manje, a možda zato što sam i sam malo „odrvenio“? Tko će ga znati.

Ako vas to privlači moći ćete otključati hrpu različitih maski, šešira, poveza i još više boja za svaki dio opreme i oružja. Za sada nema nikakvih mikrotransakcija.

Je li moglo bolje? Jest. Sporedne misije nisu nešto što ću dugo pamtiti. Ima ih dosta, nisam ih sve odradio, ali velika većina onih koje jesam bili su jednostavni zadaci s ponekim iznenađenjem. Ne mogu reći da su sve fetch questovi – nisu – ali daleko je to od razine kvalitete kakvu su svojedobno postavili Kingdom Come: Deliverance I & II ili davni The Witcher 3.

Ono što apsolutno morate odigrati jesu mitske priče. Iza njih se kriju sjajne nagrade i odličan narativ koji vas približava ranije spomenutim likovima (koje i dalje neću spoilati). Ako ste Tsushimi zamjerili manjak 1-na-1 dvoboja, obradovat će vas podatak da Ghost of Yotei nudi čitavu hrpu tjeralica u kojima se borite s odmetnicima jedan na jedan, a uz to skupljate i lijepu svotu novca. Tu su i dvoboji protiv petorice Takezovih učenika – obavezno ih odigrajte jer je nagrada vrhunska. Njihovu učitelju, međutim, i danas „krešem sve po spisku“: jedva sam ga svladao nakon tko zna kojeg pokušaja. Igra nije teška, osobito ako igrate na normalnoj razini, ali stari Takezo je i tada pravi mamo*ebac. Nedvojbeno je da će vas matori Takezo podsjetiti na neke borbe iz Wukonga.

Topla preporuka su i misije vezane uz učitelje oružja, jer tek kada ispunite njihove zahtjeve otključavate najjače napade za svako oružje. Sve aktivnosti – bilo sporedne, bilo glavne – pratite preko kartica u glavnom izborniku i moram priznati da mi se sustav svidio. Na početku može djelovati zbunjujuće, ali nije: sve je na jednom ekranu i vrlo pregledno, bez nepotrebnog skrolanja i gubljenja vremena.

Upoznat ćete mladu Atsu i njenu obitelj vraćanjem u prošlost pritiskom na jedno jedino dugme, a promjena vremena odvija se doslovno u sekundi (bez ikakvih učitavanja)

Koji bi, onda, bio odgovor na pitanje iz naslova? Ne, ovo nije Ubisoft svijet. Ali nije ni sam vrh open-world, odnosno RPG open-world igara. Nedostaje malo više začina i dubine kakvu donose – da ih opet spomenem – Kingdom Come: Deliverance I & II, The Witcher 3 ili Red Dead Redemption 2. Nema sumnje da su glavne misije, priča i protagonist bolji nego u originalu, što potvrđuje i naša završna ocjena, ali imam osjećaj da je Sucker Punch igrao pomalo na sigurno. Nemojte me krivo shvatiti: sve je školski odrađeno i prema pravilima struke kada su u pitanju nadograđeni nastavci PlayStation ekskluziva, no za nešto više potrebne su veće promjene i hrabrije inovacije.

S druge strane, vraćam se na konstataciju s početka recenzije – treba li uopće nešto mijenjati kad se prvi dio prodao u 13 milijuna primjeraka? Možda i ne. Možda je zaista dovoljno samo nadograditi i uglačati formulu koja očito privlači igrače.

Finish him!

Kompletnu glavnu priču i dobar dio sporednog sadržaja završio sam za nešto više od 46 sati. Ako ciljate na platinu i planirate očistiti baš sve, računajte na 60+ sati. Spominjem trajanje jer zapravo želim naglasiti – tijekom tih 46 sati borba mi nijednom nije dosadila. Niti u jednom trenutku nisam pomislio: “Opet moram pokositi dvadeset istih neprijatelja.”
Borba je jednostavno – čisti gušt.

Najveći razlog za to je daleko širi arsenal kojim Atsu raspolaže, ali i činjenica da, kao što sam ranije spomenuo, ne morate igrati časno. Igra vas potiče da koristite sve što imate pri ruci. Dok je Jin Sakai u prvom dijelu imao katanu i mijenjao stavove kako bi se prilagodio protivnicima, Atsu u nastavku barata pravim oružanim inventarom: katana, dupla katana, yari (koplje), kusarigama (meni osobno najdraže hladno oružje) i divovska katana – odachi.

Kao i u prvom djelu, svaki stav je bio protunapad za određeno neprijateljsko oružje, a ovdje je stvar ista samo što ne mijenjate stavove nego oružja. Uz to, Atsu ima luk i strijele, pištolj, puške te razne dodatke poput dimnih bombi, kunai noževa i još ponekih iznenađenja koje ćete sami otkriti. Blok i izbjegavanje ostaju temelj svake dobre obrane, a savršeni parry donosi posebne bonuse, ovisno o nadogradnjama koje ste otključali.

Preporučio bih vam da krenete Yotei igrati na većoj razini od normalne. Igra nije teška, a AI na “normalu” posebno prilikom stealth dionica je jako slab

Stealth je i dalje važan, ali – ako vam se ne da – većinu igre možete proći jednostavno tako da pobijete sve pred sobom. Kad otključate sva oružja i gadgete, borba se pretvara u čistu, brutalnu i krvavu poeziju. Scenariji poput ovoga postaju uobičajeni: izazovete neprijatelje na dvoboj i sasječete trojicu, četvrtog upucate, petog probodete bacanjem koplja, a onda sedmorici preostalih aktivirate specijalni “Duh” (Onryo) napad – oni se ukoče od straha, a vi ih hladno iskasapite.

S vremenom ćete sve češće spajati stealth ubojstva s divljačkim napadima i, iskreno, borba je – ako ne najbolji, onda sigurno jedan od najboljih elemenata cijele igre. Slična je onoj iz Tsushime, ali nadograđena u svakom pogledu. Često ćete biti okruženi hrpom neprijatelja koji će vas napadati sa svih strana i smjerova, a vi ćete manijakalno mijenjati oružja kako biste odbili njihove napade i zadali im na kraju smrtonosne udarce s pravim oružjem.

DVOBOJI I DALJE DONESE USPORENU ANIMACIJU IZVLAČENJA KATANE I FILMSKE KADROVE

Isto mogu reći i za oklope, koji sada nude puno više raznolikosti i pogodnosti, osobito u kombinaciji s brojnim amajlijama koje možete dodatno nadograđivati. Build diversity je iznenađujuće dobar, a praktično je što možete spremiti do pet različitih buildova i mijenjati ih prema potrebi.

Vuk je zgodan dodatak već i ovako super borbi. Nažalost, nije uvijek uz vas i nikada ne znate kada će doći. Postoji čak i poseban oklop i build-up koji može pomoći da vam krznati prijatelj dođe u pomoć što češće

Primjerice, dobar dio igre uložio sam sve resurse u nadogradnju oklopa koji daje ogroman bonus za napade na daljinu. Uparen s nadograđenim lukom, znao sam jednim preciznim rafalom srušiti četvoricu, čak i petoricu neprijatelja odjednom. Igra pritom ne postavlja nikakva ograničenja – lik možete izgraditi točno onako kako vama odgovara.

Posebno je pohvalno što svaka nadogradnja oklopa donosi nove vizualne detalje, pa pojedini setovi na završnoj razini izgledaju uistinu impresivno. Ubijanjem neprijatelja i lootanjem njihovih tijela ili osvojenih utvrda skupljat ćete resurse za nadogradnju oružja, oklopa i raznih vještina, a njih Atsu ima sasvim dovoljno. Rekao bih da je RPG segment igre ovoga puta dodatno proširen – i to na najbolji mogući način.

Yotei je još jedan naslov koji na pravi način koristi sve što DualSense može – posebno impresivno je dočarano natezanje velikog luka gdje haptički podražaj “kida” triggere ovisno o tome koliko dugo držite R2

Dodatan šarm donosi mogućnost kampiranja: ondje možete skuhati ili, bolje rečeno, ispeći gljive ili ribu kako biste privremeno podigli određene atribute. Nerijetko će vam se pri logorskoj vatri pridružiti i pokoji trgovac kod kojeg možete kupiti karte ili, kroz razgovor, saznati korisne informacije.

Duh Yoteja

Ghost of Yotei možete iskusiti s hrvatskim prijevodom. Osim titlova u potpunosti su prevedeni izbornici i opisi što svakako pohvaljujemo. A ono što želim još pohvaliti je nevjerojatna brzina pokretanja igre. Dakle, nije mi jasno kako, ali Ghost of Yotei ćete igrati u par sekundi. Toliko je potrebno da se igra pokrene iz sučelja konzole do trenutka kada možete igrati. Kao da igra ima nekakav quick resume što jedino postoji na Xbox Series konzolama. Zaista nevjerojatno.

Ljubitelji Japana posebno će cijeniti što igru možete igrati u tri dodatna načina. Način Kurosawa ispiriran je legendarnim redateljom i čitava igra primjenjuje crno-bijeli filter. Način Miike također vuče inspiraciju od redatelja Takashija Miikea, a odabir njegov načina donosi bližu kameru i dodaje više blata i krvi. Način Watanabe donosi lo-fi glazbu stvorenu u režiji spomenutog anime redatelja.

Opet ću se ponoviti, ali vrijedi naglasiti: u svakom kadru vidi se koliko je Sucker Punch uložio truda i ljubavi u Atsu i cijeli svijet igre. Ghost of Yotei briljira u trenucima kad jašete konja kroz beskrajna polja i odjednom zazvuči predivna japanska glazba – to su trenuci koji najbolje opisuju njezinu čaroliju. Ghost of Yotei je dobra, vrlo dobra igra, na momente i odlična, ali nedostaje ipak više takvih posebnih trenutaka da bismo je mogli svrstati u sam vrh ponude i uz bok najboljim igrama istog žanra. Jedno je sigurno: ako ste voljeli Tsushimu, Yotei će vam biti još draži. Ako vam Tsushima nije sjela, Yotei bi vas ipak mogao osvojiti. Samo nemojte očekivati neku revoluciju, nego naslov koji je bolji u svakom segmentu od prethodnika i koji sve odrađuje školski po uzoru na veliku većinu PlayStation ekskluziva proizašlih iz pera first-party PlayStation studija.

Bit će zanimljivo vidjeti što će nam cure i dečki iz Sucker Puncha iduće ponuditi. Nedvojbeno su pokazali da znaju što rade i da od njih možemo očekivati velike stvari.