Kišna veljača je stigla, još uvijek se svi držimo zatvorenih prostora. Vrijeme je za dodatni strah i stres, naravno, s Little Nightmares 2, atmosferičnim platformerom švedskog studija Tarsier. Dosad smo imali prilike proći uvodne dijelove igre u našoj precenziji, no sada imamo potpunu igru u PS4 izdanju. Je li se što promijenilo u kratkom vremenu? Ako niste svratili na naš prijenos na YouTube kanalu, pročitajte dalje i saznajte.
Paraliza sna
LM2 ne radi ništa posebno novo sa originalnom premisom prvog nastavka. Prije nekoliko godina smo pobjegli iz broda kao sitna djevojčica Six, a sada nas čeka dječak Mono. Mono je jedini lik koji kontroliramo, a Six je često s nama kao samostalni supružnik. Čudni duo prolazi kroz još čudniji grad, napušten i kišovit. Naravno, ipak nisu skroz sami… Razne spodobe i opasnosti su posvuda, a svaka od 5 većih razina ima jednog glavnog antagonista. Six je skupa s nama otprilike kroz polovicu cjelokupne igre. Razine vas znaju učestalo odvajati i spajati kroz razne linearne zavrzlame. Ne očekujte kompleksnost ili razgranjenost razina, već jako ciljane, usmjerene izazove. Također, igra ne nudi nikakav oblik couch co-opa, vjerojatno upravo zbog toga što ste često odvojeni od Six. U nekim segmentima kontrola nad Six ne bi imala smisla, bilo zbog balansa izazova ili zbog priče. O tome ćemo malo kasnije…
Igra vas stalno navodi dalje sa jednostavnim mehanikama; morate odraditi skok u pravo vrijeme na pravo mjesto, gurnuti kutiju, dodati nešto Six, itd. Nema velikog izazova u razumijevanju što točno trebate napraviti, ali svako malo vas igra stavi u, da tako kažemo, malu noćnu moru. Nešto ili netko će vas hvatati, tražiti ili priječiti put, a najmanja greška će vas koštati života. Na svu sreću, vaše napredovanje se redovito sprema i smrt nikad nije prava prijetnja. Koliko je to pametna ideja, nisam siguran. Straha od smrti zapravo nema jer se odmah vraćate u akciju koju sekundu ili prostoriju prije. Akcijske scene zahtijevaju od vas ritmično rješavanje neprijatelja ili odrađivanje skokova. Neodoljivo podsjeća na klasik Heart of Darkness iz tamo davne devedeset osme, ne samo po metodi pokušaja i pogreške nego i po brutalnosti samih smrti. Svaku pogrešku ćete osjetiti na svojoj koži, a animatori su si dali oduška i napravili mnoge posebne animacije smrti za našeg nesretnog Monoa. Je li to previše morbidno? Prosudite sami.
Mjesečarenje osjeta
Sigurno možemo reći da su najbolji dijelovi igre vizualni i audio dizajn. Svaka razina ima posebnu temu poput šume, škole ili bolnice koje su spojene malim među-razinama kroz kišoviti grad. Imate osjećaj da prolazite kroz jedan grozan košmar i ne možete se probuditi. Sve razine sadrže određene klišeje horrora i platformerskih igara, ali uvijek su predstavljeni na originalniji način. Bolnica, na primjer, ima očekivana invalidska kolica i skrivena mrtva tijela, a bome ima i neprijatelje koji su skoro prekopirani iz jednog Silent Hilla ili Alana Wakea. Sitne ali primjetne reference na druge predstavnike žanra ili naprosto kulturološke horror ideje iz raznih izvora, od dječjih priča do urbanih legendi, čine LM2 posebnim gulašem za horror entuzijaste. Sjajni i iznimno uznemirujući likovi i okoliš pokazuju koliko je truda i volje uloženo u stvaranje stravičnog i nelagodnog ugođaja.
Posebno moram naglasiti ambijentalni zvuk i pozadinsku glazbu. Većinu vremena ćete provesti u tišini, sami sa roskanjem kiše po krovu ili škripanjem dasaka iz soba kojih ne možete i nećete vidjeti. Mono i Six svojim tapkanjem bosih nogu po drvu, metalu i betonu jedini odzvanjaju cijelo vrijeme, stoga nije potrebno nešto glasno ili naglo da vas prestraši. Dovoljno je da čujete jedan korak u susjednoj sobi ili šuškanje papira u istom hodniku da vam se zaledi krv u žilama. Postupno se uvlači i glazba koja ne pati od tipičnih visokih tonova ili naglih udaraljki. Tiho i suptilno se ušulja u bubnjiće i taman dodaje dozu napetosti, tj. užasa kad treba.
Glavni protivnici svakog dijela igre su najupečatljiviji. Jasno, strah je subjektivna stvar; npr. prvi protivnik je lovac bez lica sumnjivog morala. Koliko će vas strašiti ideja iskvarene karikature lovca iz Grimm bajki je upitno – prije će vas prestrašiti apsolutno stravična učiteljica u školi. Nekoliko manjih trenutaka sa antagonistima su bolesni i napeti, pomalo i neočekivani. Svi su dozirani točno kako treba – recimo, jako rijetko dobijemo nagli prepad zvukom. Igra uživa u predstavljanju i naglašavanju iskrivljenosti likova, pogotovo jer su svi bar troduplo veći od Mono i Six. Cijeli svijet je prevelik za naše mališane, pa tako i za igrača – fina iluzija dok traje.
Java nakon sna
Nećete provesti puno vremena sa noćnim morama jer igra vam pokaže sve što ima unutar 6 sati, manje-više. Trebala su samo dva streama da je prijeđemo, a ja sam još namjerno sporije prolazio. Slično kao i prvi dio, imate dodatne izazove u obliku trofeja i skrivenih sitnica poput novih šešira za Mono (ako vam dosadi karton na glavi) i misterioznih Mono sjena (slika? signala?) razasutih po razinama. Vodi li to do dodatnog ili skrivenog kraja, još nisam otkrio, pa neću komentirati. S obzirom da je prva igra imala i novi (kvalitetan) sadržaj kroz DLC razine, vrlo vjerojatno možemo očekivati proširenje LM2 kroz narednu godinu. Navodno studio Tarsier želi raditi na potpuno drugačijem projektu, no Bandai želi još noćnih mora – živi bili pa vidjeli!
Dodatan sadržaj bi možda pomogao u razumijevanju što se zapravo događa u ovim snovima. Priče u LM2 i nema puno, tj. više se drži prokušane formule pričanja kroz okoliš nego kroz ekspoziciju. Teorije na YouTubeu će pomoći do neke mjere, ali puno toga je nedorečeno i zbunjujuće, pogotovo klimaks pri kraju. Opet, to je možda i cilj – snovi ne moraju imati smisla. Ne očekujte jasnu liniju priče, pogotovo ako ste igrali prvi dio i imate određena očekivanja.
Sve u svemu, Little Nightmares II ne radi zapravo ništa novo, samo jako dobro. Nemojte me krivo shvatiti – uživao sam u atmosferi i laganom mozganju, ali mislim da je nepravedno reći da LM2 ima nešto potpuno originalno i neviđeno. LM2 će vam ostaviti dobar dojam ako tražite solidnu igru sa horror atmosferom. Tematika i nedostatak priče možda neće svima leći, ali konzistentan dizajn mehanika i razina uz briljantan zvuk i pamtljiv izgled odrađuju svoje. Preporuka za kišne, snene dane uz bolju polovicu.
