Recenzija | Lost Sphear

Drugi pokušaj Tokyo RGP Factoryja nije oduševio.

Square Enixov studio posvećen kreiranju klasičnih old-school JPRG-ova, Tokyo RPG Factory, pripremio nam je Lost Sphear, spiritualni nastavak igre I Am Setsuna. I Am Setsuna bila je njihova prva igra koja me ostavila pomalo razočaranim zbog čega nisam nešto posebno pratio razvoj njihove nove igre, ali na kraju sam im ipak odlučio dati novu priliku i odigrati Lost Sphear jer – tko je odličan odmah na početku?

Vraćanje izgubljenog

Igra započinje razmišljanjima jedinog stojećeg čovjeka na bojnom polju (drugačija je kamera i okruženje, ali jako podsjeća na Reksa i Bascha iz Final Fantasy XII). Nakon kratkog monologa priča počinje i upoznajemo tri igriva lika, a to su: Locke, koji je urnebesan do određenog dijela igre; Lumina, prijateljica iz kvarta; i Kanata, njihov vođa. Njih troje su iz malog sela, nemaju roditelje, pa se za njih brine starica. Iako su mladi, oni su zapravo štit tog sela te ako se dogodi napad čudovišta na selo, oni to rješavaju.

Jednom kada po povratku u selo nakon posjeta obližnjoj šumi vide da je njihovo selo „izgubljeno“ te saznaju da Kanata ima sposobnosti povratiti izgubljene stvari, njihova avantura kreće. Njihov je cilj pomoći svijetu da se ne „izgubi“, a izgubljene dijelove vraćaju pomoću memorija koje prikupljaju borbom i razgovorom s NPC-ovima.

Vrijeme je da spasimo svijet!

Nema labavo

Lost Sphear, isto kao i I Am Setsuna, koristi ATB (Active Battle System) što znači da je brzina lika bitna pri punjenju ATB-a radi novog napada. Onome tko je navikao na taktičke JRPG-ove, ATB možda neće odgovarati s obzirom da tu nema vremena za razmisliti i pažljivo izabrati napad (postoji pauza, ali prilikom nje se ne može ništa provjeravati). Moguće je razmišljati nakon punjenja ATB-a, ali dok vi razmišljate, protivnik napada. Ako ipak tako odlučite, puni vam se bar koji vam pruža dodatan damage. Najveći mogući broj tih bonusa je tri, ali možete iskoristit samo jedan po potezu. 

Nedodirljivi smo!

Obični protivnici su napravljeni loše – nisu raznoliki. Ima cca 15 tipova protivnika (nije točan broj, više izričem nezadovoljstvo) koji se pojavljuju u drugačijim bojama ovisno dijelu igre u kojem se nalazimo. S druge strane, boss borbe su odlične. Protivnici izgledaju vrhunski, lijepo su nacrtani i različiti, te su čak i na srednjoj težini zahtjevni (igra nudi easy–normal–hard, a težinu je moguće promijeniti u bilo kojem trenutku, osim u borbi). Novost je korištenje takozvanih Vulcosuitsa iliti robotskih odjela koji jačaju napad i obranu te čak otvaraju mogućnosti comboa. Naravno, postoji bar koji se smanjuje ovisno o napadima koje iskoristite. 

Što se kuha?

U igri se hrana može koristiti kao battle boost koji ja nisam baš koristio zato što je skupa (a za papriku treba ubiti mnogo protivnika). U Innu se, osim iznajmljivanja sobe, može i kupiti ta ista hrana, ali i pogledati koji sastojak kuhar traži te dobiti jelo besplatno ako se taj sastojak dostavi.

Kao i u prethodniku, hodati svijetom moguće je bez borbi, kao sakupljati svjetleće iteme, ovaj puta u 3 boje (žuta, plava i ljubičasta). Skupljanjem memorija mogu se kreirati različiti artefakti na određenim pozicijama na mapi koji borbom u tom području daju određeni boost poput mini-mape ili broja artikala koje čudovišta bace nakon borbe. Od prijevoznih sredstava moguće je otključati brod koji vam je dostupan samo u lukama te avion nakon čega doslovno vrijedi – samo nebo je granica. A ako vam se dogoditi da ne znate kamo ići dalje, pritiskom na R1 počinje razgovor između likova koji će vam pomoći (nešto slično kao SELECT u DQ8).

Nema do moćnih Vulcosuitsa.  

Igra ima krajolik sličan I Am Setsunu, ali dobra vijest je da nije više sve snježno, već ima sunca i kiše, a tijekom igranja nas prati više-manje umirujuća glazba, koja postaje napetija za vrijeme boss borbi i važnih scena. Soundtrack je dobar, ali do kraja igre melodija prilikom hodanja po svijetu dosadi. 

Nakon što pobijedite glavnog negativca pomislit ćete da je to kraj igre, ali zanimljiva stvar je ta da vas čeka još otprilike 10 sati priče, zajedno s još nekoliko sporednih misija koje vas malo više upoznaju s likovima jer je svaka misija vezana za jednog lika.

Lijepo, ali isprazno

Lokacije u igri, iako različite, nisu pamtljive i zato mi je nekad bio problem vratiti se u neki grad ili dungeon kako bih napredovao u priči jer ne bih znao gdje se to mjesto nalazi. U tim situacijama možete si pomoći otvaranjem menija u kojem postoji izbor odlaska u „Moon Memory“ u kojem se mogu vidjeti lokacije gradova i dungeona). 

Gdje sam ono krenuli?

Priča je dobro napisana, ali na kraju imam dojam kao da ju je pisao netko neiskusan jer me ista nije držala dovoljno napetim kroz igru. Čak bih rekao da i postoji par pokušaja obrata u priči, ali samo jedan me ostavio šokiranim, dok je me ostatak ostavio ravnodušnim. Odnosi među likovima isto nisu ništa posebno jer među njima nema razgovora koji bi dali dublji uvid u njihov odnos. Pri kraju igre se često daje do znanja da nitko nije u grupi radi vlastitih interesa, nego radi spašavanja svijeta i zbog toga što su svi tako dobri prijatelji i mare jedni za druge. 

Prelazak igre traje 30-ak sati, što je malo više od South Parka, ali manje od ostalih JRPG-ova. Igra je donijela nekoliko zanimlljivih novosti, ali za svaki plus se pojavljuju dva ili tri minusa i osjećaj je da je to ista igra kao i prethodnik, samo s drugačijom pričom. 

{loadposition recenzija}