Recenzija | Metro Exodus

Svjetlo na kraju tunela u radioaktivnim ruševinama Metroa obično nije dobar znak, no za veliku su promjenu potrebni hrabri koraci. Exodus je Artyoma, našeg hrabrog protagonista, usmjerio na tračnice prema istoku i poslao ga na životno putovanje transsibirskom apokalipsom.

Fascinantan je svijet stvorio Dmitry Glukhovsky. Apokalipsa, bila ona prirodna ili ljudski izazvana je oduvijek bila popularna tema, pogotovo za Hollywood, no mora se priznati da je rijetko kad odrađena prizemljeno. Kada malo razmislim, The Road, roman Cormaca McCarthyja i njegova filmska adaptacija mi prvi padaju na pamet kao prikaz koji me uspio šokirati i koji ne radi akcijsku karikaturu od svoje tematike. Upravo je Glukhovsky jedan od autora koji se odlučio za ozbiljniji pristup apokalipsi.

Dvadeset godina nakon Trećeg svjetskog rata, koji je opustošio svijet i skoro uništio ljudski rod nuklearnim oružjem, preživjeli narod Moskve živi u podzemnim željezničkim tunelima, a na jednoj od vanjskih postaja, naš heroj Artyom kreće u avanturu da spasi svoju malu postaju od potpunog uništenja.

Mrak podzemlja skriva jezive opasnosti.

Ukrajinski 4A Games je vidio potencijal u tome svijetu, a kako su se osnivači studija odvojili od GSC Game Worlda, stvaratelja kultnog S.T.A.L.K.E.R.-a, teško da je postojao developer prikladniji za razvijanje Metro igre. Deset godina kasnije, gotovo je nevjerojatno da je Metro, zajedno s Artyomom, došao do svog trećeg, najvećeg, nastavka.

Ledom okovana Moskva postala nam je drugi dom

Exodus nas vodi u 2036. godinu. Tri su godine prošle otkad je Artyom započeo svoje putovanje te dvije otkad se dogodila velika bitka za D6 nakon koje se Artyom povukao na svoju matičnu stanicu VDNKh zajedno sa svojom suprugom Annom, kćeri pukovnika Melnika, vođe elitnog odreda – Spartanaca – zaslužnog za očuvanje mira i stabilnosti u tunelima Metroa. Artyom već dulje vrijeme odlazi među radioaktivnu pustoš Moskve očajnički tražeći signal iz nekog od ostalih ruskih gradova, uvjeren da je davne 2033. na vrhu Ostankinskog televizijskog tornja uhvatio signal izvan Moskve.

Svakim novim odlaskom, Artyom se sve više izlaže zračenju, a jedini način da se održi na životu je transfuzija krvi. Nakon ekskurzije koja je skoro bila posljednja za Artyoma, Miller mu naređuje, a Anna ga preklinje da je vrijeme da prihvati kako su jedini preživjeli oni u Metrou. Tvrdoglavost Artyoma mu ne dozvoljava da samo tako odustane te zajedno s Annom odlazi na još jedan konačan pokušaj da kontaktira preživjele, nadajući se da Moskva nije sama na uništenom svijetu.

Možda je čamcem lakše otići iz Moskve nego vlakom!

Konkretan razlog njegovog odlaska iz Moskve zajedno sa šačicom svojih najbližih radije ne bih otkrio. 4A Games je mudro skrivao zaplet i način na koji su napustili Moskvu, no spletom okolnosti, Artyom i njegova „obitelj“ nađu se na putu preko Rusije u oklopljenoj lokomotivi nazvanoj Aurora u potrazi za duboko skrivenim odgovorima.

Pustolovina usred koje se nalazimo prepuna je zaokreta, nekih predvidljivih, a nekih koji ugodno iznenade. Međutim, čak i u trenucima kada točno pretpostavimo slijed događaja, radnja se drži na nogama zbog jednog važnog elementa – likova. Naime, prva dva Metroa su bila poprilično samotne igre. Da, tu su bili suputnici kao što su prevrtljivi Bourbon ili mistični Khan, no oni su više služili kao prozor u svijet koji nastanjujemo i sredstvo glavnog motiva igre, ljudske prirode u teškim trenucima.

Upravo je ta ljudska priroda najizraženija u Exodusu i to preko likova s kojima putujete te u odnosu s njima. Kako je radnja smještena kroz jednu kalendarsku godinu, Exodus daje puno prilika da se zapravo družimo sa svojim suputnicima. U jednom trenutku ćete sjediti u svojoj kabini sa svojom suprugom, pušiti cigaretu i slušati ju kako izbacuje iz sebe frustracije, kritizirajući tvrdoglavost svog oca, dok će te deset minuta kasnije s dobrim duhom ekipe Stepanom svirati gitaru kako biste mu pomogli osvojiti ljubav svog života.

Anna. Artyomova supruga i desna ruka u radioaktivnim vratolomijama.

Slušat ćete životne priče majstora za oružja Tokareva, s Krestom ćete pričati o uzaludnosti ikakve hijerarhije u svijetu, dijelit ćete tužne trenutke i veseliti se u svijetlim trenucima. Kroz putovanje je Aurora uz Artyoma glavni lik i priča koju priča je ona o jednoj obitelji. I taj osjećaj pripadnosti, to je nešto čime je Exodus napokon dostigao ono što roman poručuje, da smo svi ljudi.

Upravo zbog toga mi nedostaje nešto što u prethodna dva nastavka je funkcioniralo. Nedostaje mi Artyomov glas. Tihi protagonist je funkcionirao prilikom samotnih lutanja klaustrofobičnim tunelima Metroa, no na otvorenom polju s pogledom na nebo dok se veselite s prijateljima, jednostavno postoje trenuci kada Artyomov glas nedostaje za onaj maksimalan učinak. I dok se jako puno može očitati u fenomenalnim animacijama i u suptilnim pokretima, ponekad nedostaje ta točka na i.

Ruski naglasak i zvukovi klavira

Kada sam spomenuo glasove, za one koji su igrali bilo koji od dva Metroa znaju što ih čeka. Prosječna izvedba kojoj nije toliki problem u kvaliteti koliko u tome da se u dijalozima glasovi često preklapaju. Netko postavi pitanje i netko drugi počne odgovarati prije nego što je pitanje dovršeno. Nažalost, to se u drugoj polovici igre nerijetko dešava i umanjuje cjelokupni dojam brojnih izvanredno napisanih dijaloga.

Isto tako, ostao sam blago razočaran jednim segmentom zvuka. Naime, Artyom ima dvije noge. Kada hoda, zvuči kao da radi osam koraka u jednoj sekundi. Problem je što stvarno zna narušiti atmosferu koju stvara ostatak majstorskog auditivnog dizajna. Rika mutanata u daljini, kapljice kiše koje udaraju po filteru gas maske, zavijanje čopora vukova koji pretrčava cestu nedaleko ispred igrača. Improvizirana dvocjevka ima snažan odjek, dok Tikhar, oružje napravljeno od tko zna kojeg smeća, ima tihi zvuk naglog ispuhivanja zraka. Zvuk stvarno dobro funkcionira i velik je dio opipljive atmosfere koja je jedan od zaštitnih znakova serijala.

Pucketanje struje bit će poznato igračima prethodnika.

Glazbena podloga također nije zanemariva, štoviše, vjerojatno je najbolja do sada. Iako napušta sjetne tonove žica gitare u tunelima Moskve, zamjenjuje ih gudački orkestar te nerijetko korištenje klavira za jedan grandiozniji, ali i osobniji dojam. I dok u nekim trenucima glazba neće biti primjetna, pred kraj igre postaje itekako važan dio cjelokupnog pripovijedanja te upravo zbog svoje suptilnosti u početku ima jači efekt kada se pojavi u posebnim trenucima.

Zvuk je samo polovica atmosfere. Drugi dio je ono što vidimo, a ono što vidimo je savršenstvo. Exodus je bez ikakve sumnje jedna od, ako ne i najljepša igra ove generacije. Od čistih tekstura do dizajna lokacija, Exodus je poslastica za oči. Svjetiljka koju imate nije vam samo najbolji prijatelj, već je i pokazatelj grafičke moć Exodusa.

Nuklearna katastrofa nikada nije bila zaraznija

Sjene će prirodno padati, svjetlo će stvarati odbljesak od sjajnih objekata, mrak se osjeća… Mračnim! Snaga kruga koji stvara svjetiljka konstantno se bori s mrakom oko sebe i pridodaje jednom dodatnom sloju atmosfere u zatvorenim prostorima, dok puni mjesec i blago otopljeni snijeg te zarasli ostaci drvenih kućica nekoć idiličnog sela stvaraju potpuno drugu sliku, jednu koja podsjeća na nikad prežaljeni S.T.A.L.K.E.R.

Čudo, ljudi moji. Čudo.

Kosturi koji čekaju u svojim domovima još od posljednjeg dana civilizacije, netaknute igračke i svečani pribor za nedjeljni ručak savršeno dočaravaju svijet koji je 4A Games pokušao oživjeti. Za one s mašinama koje zadovoljavaju uvjete, postoji i opcija uključivanja RTX tehnologije koja stvara vjerojatno najprirodnije osvjetljenje prisutno u igrama i daje okus onoga što nas čeka na idućoj generaciji. Nema sumnje, postoji neka morbidna ljepota u apokalipsi Exodusa.

Kao i kod svake igre, od izuzetne je važnosti upravo to kako se ona igra. 4A Games je uspio usavršiti svoju formulu istraživanja i akcije. Naime, resursa nema baš puno, pogotovo ako se igra na višim težinama, a to znači da je svaki sukob potencijalno koban, ako ne tada, onda u budućnosti zbog manjka resursa. Upravo gubljenje resursa kao što su filteri ili municija ili pak prljavština koja se nakupi na oružju tijekom putovanja zahtijevaju da se okolica na kojoj se nalazimo istražuje. To istraživanje pak zahtjeva planiranje. Kako najbolje pristupiti? Isplati li se možda zaobići čudna i opasna bića ili je bolje odmah počistiti područje za lakši bijeg ukoliko nešto pođe po zlu? Rijetke su igre koje ciljaju na takva pitanja i u tome uspiju.

Svaka patrona je važna.

Često sam pažljivo pristupao istraživanju znajući da je štednja ključ preživljavanja. Ti resursi će se koristiti na stolovima s alatom ili pak na vašem prijenosnom ruksaku koji je jedno pravo malo čudo. Pomoću njega možete popraviti gas masku, napraviti nove filtere, nove med kitove, možete napraviti male metalne kuglice za svoj Tikhar. Dobro ćete se upoznati s ruksakom, bit će vam najbolji prijatelj u trenucima kada ćete misliti da vam nema spasa. Izrada nečeg konkretnog iz resursa koje ste skupili na najopasnijim mjestima Rusije nagrađuje vas time da imate veću slobodu u pristupu budućim situacijama na tračnicama.

Uz to, vaše radnje imaju utjecaja na svijet i ljude oko vas, tako da pazite kako se ponašate prema drugima. Veterani serijala će sigurno pamtiti mnoge mudrosti koje je Khan rekao kroz prošla dva nastavka, treba ih držati na umu čak i van Moskve jer svijet oko vas reagira na vaše odluke te se prema njima i mijenja.

Kako istraživanje ne bi bilo samo za resurse pobrinule su se tri vrste collectiblesa – dnevnici, odnosno ostavljeni pisani tragovi ljudi koji su prethodno živjeli na napuštenom području, razglednice koje Artyom voli skupljati još od svog običnog života prije 2033. te dijelovi za Artyomovu opremu, npr. bolja svjetiljka ili pak ojačana gas maska.

Kompas je od ogromne pomoći kada ste izgubljeni u podzemlju.

Koliko god oprema bila korisna, ti dnevnici su ipak najefektivniji, dodaju pozadinsku priču svakoj lokaciji i puno pridodaju izgradnji svijeta. Nažalost, neki od njih su loše prevedeni na engleski, što nije novi problem, već jedan koji je prisutan od početka serijala te je definitivno trebao biti riješen do trećeg nastavka.

Tu postoji još nekoliko problema koji ponekad koče užitak. Kako istražujete, naići ćete nekada na nevidljive zidove, neka grančica ili kamen na tlu, nešto minijaturno, ali itekako iritantno, pogotovo u situacijama koje život znače. Isto tako, ponekad sam imao osjećaj da igra ima problema s registriranjem pogodaka. Nešto što je trebao biti čisti pogodak bio bi promašaj i uzbudio bi čitav čopor beštija.

Ipak, kada napucavanje funkcionira, onda je najbolje u serijalu. Svako oružje ima težinu, osjetno je različito i isplati se imati čim raznovrsnije oružje kako biste se lakše prilagodili okolišu. Određeni segmenti koji zahtijevaju agresivnu akciju time postaju pravi užitak. Čak je i šuljanje po mraku zabavno jer oružje služi i kao predmet za odvlačenje pažnje. Ako uništite žarulju blizu neprijatelja, on će ići istražiti što se događa te vam možda otvoriti prostor za prolaz dalje.

Odspavajte i pričekajte noć. Više mutanata je vani, no banditi vas neće primijetiti.

Nažalost, i tu ima mušica, a to je umjetna inteligencija. Ona nije loša, dapače, često iznenadi svojim akcijama, no ponekad pati od tipičnog problema neprijatelja koji sve vidi. Ako uzbunite jednog neprijatelja, svi znaju gdje ste. Moguće je pobjeći i sakriti se ponovno, no i dalje je pomalo naporno. Ipak, napetost se podiže verbalnom komunikacijom stražara ili rikom beštija koje odvlače vašu pažnju dok vas druge okružuju i napadaju s boka. Inteligencija definitivno ima svojih loših, ali i jako puno dobrih trenutaka.

Poglavlja kroz koja ćete prolaziti su ugodan miks otvorenih, ogromnih prostranstava te zatvorenih linearnijih segmenata. Ovo nije igra otvorenog svijeta, ovo je i dalje pažljivo orkestrirana avantura u kojoj nas developer vodi prema cilju koji si je zacrtao, no taj osjećaj slobode prilikom istraživanja većih prostora je stvarno osvježavajuć za serijal, a može se komotno reći da je službeno ne samo naslijedio S.T.A.L.K.E.R., već ga i nadmašio.

Veći leveli nose sa sobom jednu lošu stvar, a to su duga učitavanja. Srećom, jednom kada se level učita, ne morate se više brinut, jedino ako poginete ili sami ponovno loadate igru ćete ponovno morati čekati, iako ne toliko dugo kao kod prvog učitavanja. S obzirom na takve sitnice, može se reći da je 4A Games uspješno izveo eksperimentalnu tranziciju u jednu otvoreniju igru.

Postoji i fotomod koji je itekako koristan. Uhvatio sam skoro 600 slika u jednom prelasku. 600…

Jedino što je kod čovjeka sigurno je da će uništiti sve što takne

Exodus je igra koja će privući i nove igrače u serijal, no toplo bih preporučio igranje prethodnika jer se radnja nastavlja direktno na kraj Last Lighta, drugog nastavka u serijalu, te općenito ostavlja dojam da je nagrada za dugogodišnje fanove, ali i za one koji su posvetili vrijeme da prođu kroz prethodne Artyomove avanture. Emocije koje izaziva treći nastavak nakon deset godina druženja s istim likovima su neopisive, a činjenica da je 4A Games uspio u tome unatoč slabijoj glasovnoj glumi govori o kvaliteti serijala koju su ostvarili.

Riječ je o izvrsnoj igri, bez ikakve sumnje, no Exodus prati ta istočnoeuropska neispoliranost koja ga sprječava da skoči iz izvrsne igre u nešto što pomiče granice. Neka vas te povremene mrlje ne odvuku od ove igre, jer se ispod njih nalazi jedan pravi nebrušeni dijamant. Znam da će meni Aurora i svi njeni putnici ostati u dobrom sjećanju. Avantura kroz koju prolazimo je prava mala Odiseja kroz apokalipsu.

Metro Exodus recenzija

88

Unatoč mušicama, Exodus je najbolji Metro, no još važnije, Exodus je odlična igra. Privet!

Kako ocjenjujemo?