Recenzija | Middle-earth: Shadow of War

Iz vatre Mikro Transakcije nastao je novi skandal, a s njime je došao i dan izlaska Shadow of Wara.

Shadow of Mordor je bila jedna od prvih igara koje sam isprobao na svom, tada, novom PC-u. Bila je friška igra i moralo se igrati. I kako mi se igra nije svidjela. Depresivno prazan svijet, siromašna paleta boja i neiskorišteni potencijal su me odbili i prestao sam igrati puno prije polovice igre. Kada sam na E3-u vidio da će Shadow of War imati nekoga karizmatičnog kao što je Bruz, simpatični olog, rekao sam si da moram ipak i Mordor odigrati. I tako sam prije mjesec dana krenuo u avanturu po Mordoru. Upoznao sam Taliona, Celebrimbora i tužno malen broj pomoćnika na koje su skupa naišli. Prešao sam igru sa 100% riješenosti i na kraju ostao začuđen. Igra je bila zabavna, radnja je imala potencijala, ali uopće nije iskorištena, a atmosfera je nekada postojala, a nekada ne. Zabavio sam se, da, ali War je trebao puno toga popraviti.

Leap of fai – ček malo – kriva igra.

Another Ring to rule them all

Prošli nas je nastavak ostavio sa sprdačinom od boss borbe nakon koje je Talion – gondorski rendžer koji je izgubio obitelj zbog Saurona, mračnog vladara Mordora, te je zajedno s Celebrimborom, Sauronovim prastarim rivalom i kovačem Prstenova, prognan iz smrti – jasno odlučio da neće stajati sa strane dok sile zla preuzimaju sve što njegova rendžerska zakletva štiti. Stoga se odlučio na drastičan korak. Zajedno s Celebrimborom stvara novi Prsten kojim želi pokoriti Sauronovu vojsku i time spriječiti rat protiv Gondora i svih živih bića.

Plan nije plan ako ne pođe po krivu pa je tako Talion imao prsten na svojoj ruci punih pet sekundi prije nego što ga je morao žrtvovati nakon što je Shelob, onaj ogromni pauk iz Povratka kralja, oteo (otela bolje rečeno jer ima ženski ljudski oblik) Celebrimbora i ostavio Taliona samoga pri čemu ga je na životu jedino držao Prsten. U zamjenu za Celebrimbora, Shelob traži Talionov Prsten te nakon što Talion protiv Celebrimborove želje da Prsten, ona Taliona počasti vizijom. U toj viziji vojska orkova napada i zauzima Minas Ithil, posljednju ljudsku utvrdu u Mordoru. Potaknut vizijom, Talion sa sobom vuče Celebrimbora kako bi spasio ljudski grad. Sad kad ovo ponovno čitam zvuči kao španjolska sapunica, ali tako kreće radnja.

A evo i Celebrimbora u akciji!

Priča koju smo doživjeli u Mordoru je bila vrlo površna. Iako je početak, gdje Talion gubi svoju suprugu i sina, bio odrađen vrlo kvalitetno, ostatak igre je bio ispunjen jednostavnim misijama bez puno interakcije među likovima. Čak je i odnos Celebrimbora i Taliona bio nedorečen, dok su antagonisti imali ogroman potencijal, no njihova je priča bila ispričana u codexu igre. I upravo je taj neiskorišten potencijal nešto što me razbjesnilo. toliko potencijala je otišlo u zrak. Shadow of War radi bolji posao, no i dalje je riječ o radnji koja ide predvidljivim tokom i dok ima stvarno pamtljivih trenutaka, sama naracija nije posebno dobra. Imamo više likova, misije su kvalitetnije i cutscene su bolje odrađene, no i dalje u samoj izvedbi postoje problemi. Prvi problem koji mogu spomenuti je nedostatak screen timea za određene likove. Idril, jedna od vojnikinja unutar Minas Ithila možda je jedini lik s kojim će Talion stvoriti pravu vezu u kojoj možemo vidjeti da njihov odnos polako evoluira. Svi ostali likovi su tu da poguraju radnju i stave fokus na Taliona i Celebrimbora.

Mrga koju je dobro imati na svojoj strani.

Stavljanje svojih ciljnika na taj odnos bi bio pun pogodak da i taj odnos nije pomalo predvidljiv. Naime, prilikom kovanja Prstena, Celebrimbor je dao dio svoje životne energije, što znači da je izgubio dio “ljudskosti” te polako ulazi u konflikt s Talionom. Na papiru zvuči kao odlična ideja, ali bilo mi je poprilično naporno što je gotovo svaki dijalog između Taliona i Celebrimbora zapravo sukob. Uzet ću za primjer spašavanje Minas Ithila. Dok Talion želi spasiti grad zbog silnih života koji bi se izgubili, Celebrimbor jedino želi spasiti Palantir, drevni artefakt, točnije kristalnu kuglu, koja dozvoljava dalekometnu komunikaciju i promatranje prošlosti. Takav konflikt se vuče kroz čitavu igru i umjesto da je pažljivo tajmiran i da eskalira, on ostaje na istome kao da su 40 godina u braku i ne mogu se dogovoriti što će biti za ručak. Ponovno, kao i u Mordoru, imamo neiskorišteni potencijal.

Zgodan.

Attack, attack, block, counter, repeat

Dosta o priči, vrijeme je da se razblebećem o dragulju ovog serijala. Gameplay je stvarno zarazan. Ponovno je riječ o hibridu Assassin’s Creeda i Batman Arkhama u kojemu je važno u frenetičnoj akciji pravovremeno pritisnuti odgovarajuću tipku za kontriranje protivničkog napada nakon čega imate priliku napadati i graditi svoj hit streak. Što ga brže i kvalitetnije gradite, to ćete brže puniti might koji dopušta izvođenje brutalnih egzekucija ili pak moći potaknutih Prstenom. I kad taj hit streak dosegne troznamenkasti broj jer ste okruženi desecima neprijatelja, onda se stvarno osjećate kao apsolutni badass koji može svojom oštricom prorezati put do samog Saurona. Kako imate tri oružja na raspolaganju – mač, nož i luk i strijelu (koja može postati Celebrimborov čekić) – tako možete izvoditi svakakve vratolomije. Možete žrtvovati dvije strijele kako biste se teleportirali do obližnjeg strijelca i brzo ga smaknuli, potom možete s krova skočiti na šlampavog orka te ga pred očima čitave svoje svite brutalizirati nožem da biste preostale hrabre (ili glupe) orkove eliminirali vještim plesom svojeg mača. Postoje tri težine, easy, normal i hard, s time da preporučam igranje na normal, tako je najbolje iskusiti igru bez previše frustracija. Tu i tamo se zna zalomiti loše pozicioniranje kamere ili pak da igra ne registrira vaš potez što je od mene izvuklo pokoju psovku, ali većinom to radi kako je planirano.

Akcija je ponovno zarazna.

Nemesis sustav se vratio, a za one koji ne znaju, Nemesis simulira pomicanje orkova kroz redove svog plemena. Tako će jedan slabiji kapetan, ukoliko vas ubije, pokrenuti borbu protiv višeg kapetana kako bi preuzeo njegovo mjesto. Na čelu svakog plemena ima nekoliko warchiefova, dok je na samom vrhu regije, duboko među zidinama svojeg dvorca i Overlord koji nadzire čitavu regiju. Kako postoji nekoliko plemena, recimo Machine i Mystic, tako će se i okoliš regije mijenjati kako bi odgovarao tom plemenu. Machine će se fokusirati na iskorištavanje robova za jače rudarenje, dok će Mystic pleme podizati toteme iz kojih će crpiti snagu za magične moći. Svakog kapetana moguće je ubiti, no bolja je opcija dominirati ga. Time on postaje dio Talionove i Celebrimborove vojske te ga se može slati na razne misije. Možete ga poslati da se u žaru borbe dokaže warchiefu i time postane njegov stražar što omogućuje da mu zabije nož u leđa. Možete čak poslati svog kapetana da ide direktno u dvoboj s drugim kapetanom što može pružiti šanus da drugog kapetana ubijete ili ga isto tako dominirate. Kapetani imaju mnogo varijacija zbog čega je stvarno rijetkost da se naiđe na sličnog, a kamo li istog orka. Nakon što skupite dovoljno snage, možete ići direktno u napad na regionalnu utvrdu.

Dobri stari Nemesis je tu. Bolji nego ikad.

Opsada se vrši vrlo jednostavnim principom. Vi odlučujete koji od dominiranih kapetana će voditi bitku prilikom napada na utvrdu. Što više kapetana vodi opsadu, to su veće mogućnosti. Jedan će omogućiti dovođenje grauga, divova koji rigaju vatru. Drugi će pak omogućiti orkovima da jašu caragore, četveronožne krvoločne predatore. Maksimalan broj zapovjednika je šest, no do tog broja se treba stići podizanjem Talionovog levela. Nakon što se u tipičnom capture-the-flag duhu osvoji većina utvrde, kreće posljednja borba. Talion sam ulazi u glavni dvor i sukobljava se s Overlordom u borbi koja je uvijek napeta.

Spomenuo sam da Talion dobiva levele. Da, ovoga puta je Shadow serijal otišao u smjeru RPG-a, iako se to može nazvati RPG-liteom. Skupljanjem XP-a se napreduje po levelima što otključava nove vještine i daruje novu opremu. O da, ovoga puta imamo i oblekicu za Taliona! Možemo mijenjati oklop, mač, nož, luk i strijelu pa čak i jačinu Prstena. Svaki od tih elemenata može se dodatno pojačati dragim kamenjem koje ispada s ubijenih orkova. Postoje tri vrste, crveni koji pojačavaju dodijeljenu štetu, zeleni koji povećavaju zdravlje i bijeli koji povečavaju šanse da orkovi ispuste srebrne novčiće kojim kupujete uneprjeđenja za obranu i osvajanje utvrda.

Ovaj ork ne zna što ga čeka.

Igra je oku ugodna, teksturen isu posebno impresivne, no dovoljno su dobre da budu na razini. Ono u čemu je War napredovao od Mordora je dizajn samih lokacija koje su puno raznolikije. Snježne planine Seregosta posebno su me se dojmile, dok je Minas Ithil neočekivan prikaz civilizacije u neciviliziranom Mordoru. U svakom slučaju pohvalan potez za art tim koji mi je omogućio da se lakše udubim u svijet Shadow of Wara. Čak ni s auditivne strane igra ne šteka. Iako same skladbe nisu posebno pamtljive, dovoljno su dobre da podignu atmosferu i pripreme vas na situaciju u koju ulazite.

Mikrotransranja i ostale gluposti

Postoji i svojevrsni online mod, tzv. Shadow Wars u kojemu možemo napadati tuđe osvojene utvrde. Naravno, oni mogu napadati i vaše, stoga je važno imati dobro opremljen dvorac. Problem leži u tome da kako biste dobili pravi kraj (zapravo cutscena), morate dovršiti Shadow Wars što podrazumijeva popriličnu količinu grindanja. Morat ćete skupljati legendarne orkove, bolju opremu itd. I tu leži problem jer je pretežno singleplayer igra dobila svoje mikrotransakcije.

Što je rendžer bez stila?

Da biste izbjegli taj mukotrpni grind, Warner Bros. nudi kupovinu lootboxova. Time se povećavaju šanse da neprijatelji prilikom smrti ispuste legendarne iteme što pak povećava šansu da brže završite Shadow Wars. U nedostatku bolje riječi, ovo bih okarakterizirao kao ogavan potez. Iako je istina da tko ne želi ne mora kupovati, činjenica da postoji “pravi” kraj koji se dobiva teškim grindom pokazuje da je riječ o pasivnom prisiljavanju na korištenje mikrotransakcija. Riječ je o potezu koji apsolutno nema nikakvog razloga za biti dio jedne singleplayer igre.

I dok je Shadow of War stvarno dobra igra, ona je ujedno i loš Lord of the Rings. Tolkienova vizija je uvijek predstavljala ujedinjenje rasa u borbi protiv višeg zla. Nije naglasak bio na nasilju ili pak na borbi koliko na ideji iza te borbe. Aragorn i Frodo su pokušavali ujediniti svijet za bolju budućnost. Shadow of War, ali i Mordor, izbjegavaju tu istinsku viziju. Riječ je o igrama u kojima je Talion većinom pogonjen idejom osvete i spreman je sve učiniti kako bi ostvario tu osvetu. Nije mu cilj ujediniti koliko mu je cilj zavladati zbog osvete. Iako je to sasvim dobra ideja i u jednu ruku je dobro izvedena, jednostavno previše odudara od Tolkiena i dobio sam dojam da ovo nije Lord of the Rings.

Možda izgleda kao previše vještina, no brzo se to pohvata.

Monolith je Shadow of Warom pokazao da znaju učiti na greškama prethodnika. Nažalost, neke greške se još nisu popravile. Ubisoftovska formula otvorenog svijeta i dalje je prisutna, a nedostatak mesnatijih sidequestova umanjuje kvalitetu trajnosti igre. Dojma sam da je opravdano reći kako je Shadow of War dobra, možda čak i odlična igra, no jako loš Lord of the Rings. Čak i kada izuzmem skandale s mikrotransakcijama, riječ je o dobroj igri koja neće kandidirati za najbolju igru godine, ali će zasigurno biti jedna od onih koja će obliježiti 2017.