Recenzija | Need For Speed: Payback

PBože mi ‘prosti u šta se ja jadan uvalih.

Baš se nedavno prisjetih kako mi je NFS serijal bio veoma drag i s osobitim guštom sam igrao NFS III Hot Pursuit, High Stakes, Hot Pursuit 2, Underground, Underground 2, Most Wanted i eventualno Shift. Iz navedene lepeze mi je pogotovo bio najdraži Underground 2 jer je imao detaljan ultra seljo beljo tuning auta koji ni jedan nastavak poslije nije nadmašio. Naravno, kolekcija auta po mome guštu kao i odličan soundtrack su igru činili vrhunskom.

A onda u posljednjih 10 godina serijal kao da je izgubio putanju i poput prosječnog Ford Mustanga kad se sretne sa svojim prvim zavojem, omotao se oko nedužnog drveta. Pro Street, Undercover, Run i ostali nastavci su totalna izbljuvotina i sramota te mogu biti privlačni samo onima koji vozni model Sleeping Dogsa smatraju remek-djelom nulte kategorije. Pa što bi tu onda bio Payback? Osveta svima nama koji imamo takvo mišljenje o Mustangu – pardon – NFS-u?

Moj mali je opasan, kada krene u grad!

Pa joj! Možda sam ja samo idiot pun predrasuda. Možda novi NFS uopće neće bit loš. A onda je nastupio onaj famozni gameplay prikaz koji prikazuje prvu heist misiju. Etot’ te đavle i ovaj vražji NFS postao Fast & Furious. Kako sada uopće ozbiljno shvatit’ tu igru? Tko bi to normalan igr’o? Eh pa, ukazala se prilika koju su svi strateški izbjegli, a ja sam se požrtvovno ponudio. Jer, iako je onaj prijespomenuti prikaz zbilja bio kolosalni epski analni izbljuvak kojeg se nebi ni Uwe Boll posramio, možda je igra više nego samo to? Pa ne može bit toliko loša? Može li se očekivati barem neki mali minijaturni miks Burnouta, NFS Underground dvojke i bilo kojeg lošeg F & F nastavka? Ajoj…

…Jer vožnja po cesti je ionako precijenjena.

Naslovna slika zbog koje sam pomislio da će ponovo zvijezda u serijalu biti omiljeni R34 Skyline GT-R je laž. Automobil je dostupan u samom uvodu i to je to. Više nema. Kakva jeftina navlakuša. U samom uvodu in medias res nakon kratkog uvoda gdje se naši junaci Tyler, Mac i Jess natjeravaju po Fortune Valley pustinjskim cestama krećemo upravljati Skylineom. Pritom laganini imamo uvid u karakterizaciju likova od koje ćemo raditi grimase zgražanja svaki put kad trio progovori rečenice na razini pretpubertetlija koje bi se mogle svrstati u „moj tata je jači od tvog“ kategoriju. Nakon Skylinea krećemo u offroad s Macovim Chevroletom pa zatim sa Jessinim BMW-om što je svojevrsni uvod u buduće Offroad ili Getaway utrke.

Nakon toga Tyler ima čast odvoziti glavnu zvijezdu igre, a to je Koenigsegg Regera, sve da bi dobio nož u leđa od strane Line Navarro koja mu je priuštila utrku u automobilu za Marcusa „The Gamblera“. Lina radi za The House kartel koji namješta svake utrke i želi se dočepati Regere pošto je navodno nakrcana svakakvom tehnologijom. Također, neiživljeni naivac kao Tyler koji samo hoće pobjediti nema što raditi u svijetu gdje se svaka utrka mora namjestiti kako House hoće. Nakon pola godine glumljenja Marcusovog podanika, Tyler se kriomice uvlači u House redove i čini neposluh te pobjeđuje u utrci gdje nije smio pobjediti te na sebe navlači bijes kartela. Za dlaku izbjegne dizanje svog prebivališta bombom u zrak i preživi te usput vidi da Lina stoji iza toga. E sada je na totalnoj nuli, a treba se osvetiti kujetini. Kako dalje?

Hrpa svega, premalo prave supstance

Isprva bi vas letimičan pogled na kartu mogao izbaciti iz tračnica jer je dotična golema i ispunjena hrpetinom oznaka. Ali shvatit ćete da je većina toga elementi kao Speed Trap, Speed Run, Drift Zone, Jump i slični gdje pokušavate nabiti zadani iznos ili kilometražu. Rješavanjem svaki puta dobijete nešto novaca kao i reputacijskih bodova. A njih se zbilja dijeli šakom i kapom. Od „za dlaku“ izbjegavanja sudara sa ostalim sudionicima prometa pa do slučajnog i nedužnog drifta oko kaktusa usred pustinje. A sve to da biste mogli otvarati one famozne shipmente koji se mogu kupiti i za prave novce.

Šteta što nema Golf dvojke da pod ručnom vozim dok cuclam sladoled.

A utrkivanje? Ima više disciplina: standardno utrkivanje, Drag, Offroad, Drift i Getaway misije (tu najčešće bude i murjaka). Za prve dvije discipline je zadužen Tyler, druge dvije Mac, a bježanje je najdraže Jess. Ok, sve je to lijepo i ima smisla. Svaka disciplina je u biti set misija u kojoj se borite protiv nekih članova čiji šefovi također imaju karakterizaciju sporednih likova u lidranu iz osnovne škole koji nije prošao gradsko natjecanje. Dakle teška banana. Cilj je pridobiti ih pobjedama na svoju stranu, a sve kako bi The House pao. Plemenit cilj nadasve.

Evo, čak neću ulazit u to koliko su utrke ništa specijalno i uglavnom ponavljajuće. Nego kako malo novaca daju. Možemo čak pristajati na mini oklade prije početka utrke (tipa ostanite na zadnjem mjestu 30 sekundi i pobjedite u utrci), ali opet dobitak nije nešto specijalno. Pa zar moram grindat? O da! Hajde da smo u ulozi samo Tylera i da se bavimo jednim autom. Ali ne. Svaka disciplina zatjeva poseban auto prilagođen uvjetima što zapravo troškove upeterostručuje.

Orgijanje.

Nadalje, svaka utrka ima checkpoint prstenove kroz koje se mora proći za produljivanje vremena koje se odbrojava. Zašto? Koji se idiot u 2017. godini sjetio takvog nečeg? Pa nije to Daytona Racer iz arkadnih automata u podrumu lokalne prčvarnice sredine 90-ih. A kako utrke nekad znaju imati i do 20 kilometara, promašivanje prstena na, recimo, 18. kilometru znači „ajmo sve isponova“. Promašivanje vrlo lako dođe do izražaja u offroad utrkama, a tada na red dolazi spominjanje bliže i daleke rodbine.

Zdriftaj me kroz billboard nježnooooo!

Hoćete li još moronizacije? Ima toga na pretek. Recimo Drag utrke. Neke od njih uopće nisu drag nego su standardne utrke od točke A do točke B. A auto koje ste pripremili za utrku naravno da nema dobre sposobnosti skretanja jer poanta drag utrkivanja je voziti ravno i samo ravno. Kako je moguće razvaliti takav koncept? Svaka čast NFS! S druge strane, Drift je opraštajuć do boli. Underground 2 je kažnjavao svako izletavanje sa ceste ili sudare. Ovdje ne da možete izletjeti na pijesak, nego možete pokupiti susjednu ogradu, rasvjetne stupove, automobile, pješake, sve i dobit ćete bodove. Sudar s ogradom samo snižava multiplikator bodovanja i to je to. Kakav disparitet u težini! Automobil predviđen za drift mi je bio više od 50 levela slabiji nego što se preporuča pa sam isprve razvaljivao Drift utrke.

U Electronic Artsu ZBILJA imaju opsesiju kutijama. Al’ zbilja…

Vrh vrhova su policijske potjere. Uopće ih nema u slobodnom lutanju nego samo u ponekim misijama gdje se stvore, naganjaju vas i pred kraj puta se samo povuku i vi ste tada kao pobjegli. Nije to ni blizu Most Wanteda gdje ste ih se i nakon utrke morali otarasiti. Eventualni ples sa živcima će pružiti murjaci koji imaju killswitch koji može izgasiti vaš automobil. Ako u tome uspiju tada obično bivate uhvaćeni. I to je sve. Dovoljno se zaletavati u njih i razbijati ih i letjeti će kao murjaci u Driver jedinici u Survival modu. Tko je igrao, znati će o čemu pričam.

Nakon svih tih misija i podmisija kreće heist poput onog viđenog u gameplay prikazu gdje ekipa napada šleper i krade Koenigsegg Regeru. Ništa spektakularno s obzirom da ono najbitnije sve igra sama automatski odradi. Ja mogu otić ća. Jess će se ionako sama popeti i izletjeti s automobilom van. Kasnije misije će biti u stilu F&F-a još više over the top, ali ništa vrijedno spomena.

Ako nabrijem kočnice, usput će mi se pojačati i NO2!

A sada nastupa zvijezda oko koje se sve vrti. Mislim da je svima iole upućenima i zainteresiranima jasno o kakvoj se jeftinoj podvali ovdje radi. Nasumična progresiva iliti slot machine nabrijavanje automobila. Zamisli da odeš mehaničaru na popravak auta i on ti prstom uperi na jednoruki jack. I sad ti sav zbunjen povučeš ručicu i na automatu se vrte popravci koje će on izvršit. Kad ono – rezultat bude gefufna na cincilatoru od koje će automobil bolje letit 5 metara u provaliju jer će oslabiti kočnice bez ABS-a. Tako je to i ovdje.

Ok, za početak pobjedom u svakoj utrci dobijemo mogućnost biranja jedne od 3 kartica kojom možemo nadograditi vozilo. Nadogradnje idu od bloka motora do mjenjača. Znači klasika. Ako nam kartica nije po volji možemo je zamjeniti za token i ići na trade in koji je dostupan u svim tuning shopovima. Tamo se neke kartice mogu i kupiti, ali ne sve. Zašto? Zato što ponuda traje 10 minuta pa se osvježava novim karticama. Trade in je taj kazino jednoruki jack sustav u kojem se 3 opcije nasumično vrte te nikada ne možete dobiti ono što želite, već se morate oslanjati na sreću. Htjeli ste Chidorijev blok motora, a dobili ste Outlawov auspuh? Više sreće drugi put! Odnosno, ajmo ponovo ganjat utrke, osvajat kartice za trade in, pa opet moliti svevišnjeg da se ukaže dio za nadogradnju kojeg želimo. Katastrofa. A kako je lova na knap, ne isplati se uopće trošiti na kartice već štedjeti za nove automobile.

To je taj zloglasni sustav napredovanja temeljen na pukoj sreći.

Postoje i takozvani Derelict auti. To su doslovno olupine koje leže razasute po Fortune Valleyju. Dio ručno nacrtane karte dođe kao hint gdje bi se Derelict olupina mogla naći. Kad ju nađete, onda valja naći i ponešto dijelova da bi vaš vjerni mehaničar Rav iz svega toga stvorio automobil u voznom stanju. Prednost kod njih je što se mogu do kraja „nabrijati“. Ovaj element je čak fora iako brzo postane ponavljajuć.

Radije bih gledao sir kako plijesni

U suštini NFS Payback je kratka igra što se tiče onog bitnog. Za igru koja se vrti oko 3 lika i forsira priču, intrigu, zaplet i sve što ide uz to ima premalo misija. Time se narušava i eliminira bilo kakva mogućnost boljeg upoznavanja likova i općenito želje da ih upoznamo. Nije da ih baš i želimo upoznati s obzirom da djeluju kao da su ispali iz kultne serije „Krv nije voda“, ali ipak bilo bi fer da ima više upoznavanja. Da ima više misija, donekle bi se eliminirao grindfest, a mi bismo možda stekli (iako sumnjam) određenu dozu simpatije spram nekih od likova i bolje shvatili zašto su tu gdje jesu.

Ovako je priča teški generični dosadni prosjek o nekakvoj osveti. Tobože forsira zaplet za zapletom da bi bila tako antiklimaktična i nikakva, ali bolje da ništa ne spojlam. To je takva katastrofa koja bi se medicinskim riječnikom mogla nazvati instant flaccid. Da je priča automobil, bila bi Trabant – puno buke i smrada, a brzine nigdje. Da je film, bila bi najgori Fast & Furious nastavak (peti ili šesti). Mogu s usporedbama do besvijesti.

Jednostavno sam morao!

Kada već Payback nudi zbilja lijepe krajolike sa zavojitim brdskim i pustinjskim cestama, nije mi jasno zašto nema Touge utrka? Sjele bi kao budali šamar i liječile naše Initial D „želim biti novi Fujiwara“ komplekse. Imam dojam da je to još uvijek popularno. Možda uz to nabacit još koji Gymkhana događaj. Ideja ima, samo treba imati volje. Ali da, Fortune Valley (ma što god drugi pričali) zbilja lijepo izgleda. Pogotovo sve izvan grada. Zbilja mami na neobavezno jurcanje i zabacivanje stražnjeg kraja kroz zavoje. Gameplay i osjećaj vožnje je tipičan za NFS, no tu osobno nemam zamjerki. Takav je kakav bi trebao biti. Glazbena podloga je stvar ukusa. Meni nedovoljno energična da tjera na sulude radnje i brzine. Nekome će možda biti po mjeri pošto sam ja upitnog čangrizavog (ne)ukusa (Sve nakon 1983. više ne valja itd.).

Što reći na kraju svega? Nepostojeći potencijal nabrzaka umotan u Fast & Furious celofan obogaćen modernim sustavom napretka koji favorizira grindanje ili vaše novce putem mikrotransakcija dok vam nasumična progresija čupa i ono malo živaca što je ostalo. Kako je moguće tako upropastiti (sada već uvjetno rečeno) legendaran serijal? Imaju li u Electronic Artsu uopće trunku poštovanja prema Need For Speedu ili gamerima? Ne. Ovu igru se ne isplati nabavljati. Čak ni na rasprodaji. Radije igrajte druge arkadetine ili gledajte Fast & Furious filmove. Bolji su.

{loadposition recenzija}