Recenzija | Ni no Kuni II: Revenant Kingdom

Nakon što je Level 5 kreirao odličan Ni no Kuni: Wrath of the White Witch, koji je odlično prošao kod gaming publike, bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi nastavak. Nakon malkice duljeg čekanja stiže nova avantura gradnje najpoželjnijeg kraljevstva ikada.

Ova godina bi mogla biti doista jaka za JRPG žanr. Dok se Dragon Quest XI čeka s velikim nestrpljenjem, imamo priliku zaigrati poprilično jakog konkurenta. Konkurenta u vidu nastavka igre Ni no Kuni: Wrath of the White Witch koja je praktički došla niotkuda (točnije došla je kao nabrijana verzija Dominion of the Dark Djinn s Nintendo DS-a) i ušla u legendu. Pritom je zacementirala razvojni tim Level 5 pri vrh ljestvice mahera JRPG žanra čije se igre nabavljaju bez razmišljanja. Čak i oni koji nemaju interesa za takve vrste igara su jednostavno htjeli isprobati i vidjeti što to nudi taj prekrasan svijet koji mami na istraživanje. Očigledno je bilo da će ovakav uspjeh i milijunski prodajni primjerci morati donijeti još jednu igru Ni no Kuni naziva, samo za to je bilo potrebno 7 dugih godina.

I tako nas evo pred proljeće 2018. kada konačno izlazi Bandai Namcova dugo očekivana uzdanica pod nazivom Ni No Kuni II: Revenant Kingdom. Sve ono što je činilo prethodnika po pitanju lijepe i šarolike grafike, orkestralne glazbene podloge, prekrasno dizajniranog svijeta i lokacija koje mame istraživanje, obavljanje zadataka kao poslova za naknadu je prisutno i ovdje. Duh Ni no Kunija je prilično prisutan i u dvojci. Sve ostalo je manje više totalno novo.

Bome nam se crno piše.

Ukoliko si niste spoilali ama baš ništa u zadnjih godinu dana, što je bilo vrlo teško s obzirom na količinu informacija koje je Bandai Namco periodički izbacivao, znajte da ovoga puta nema ni Olivera, ni Esther, a niti Swainea, već se radi o potpuno drugim likovima i priči. Sve počinje tako što Roland, kao 48. godišnji predsjednik u limuzini s pratnjom, ide na nekakvu konferenciju u modernom gradu koji vizualno podsjeća na New York. Odjednom se pojavi golema raketa koja je lansirana prema istom tom gradu koja leti paralelno s limuzinama i Roland ju slučajno ugleda. Prije nego li uspije izreći bilo što suvislo, događa se masivna eksplozija, a Roland se teleportira u potpuno drugi svijet – točnije, u Ding Dong Dell.

Potpuno nova priča i svijet

Ni manje ni više, Roland se teleportira u sobu mladog, plavokosog vladara sa smeđim, krznenim ušima pod imenom Evan Pettiwhisker Tildrum. Vidno uznemiren, Evan upire svoj smješno mali mač prema nepozvanom gostu u vlastitim odajama, a Roland baca pogled prema zrcalu. Primjećuje da ne izgleda uopće kao stari, polusijedi predsjednik, već izgleda mladoliko i ima kosu svezanu u rep. Naravno da se u njegovoj glavi pojavljuje hrpetina pitanja od kojih je najbitnije to sanja li ovo što mu se događa ili ne? Prije nego li uspije išta zaključiti, Ding Dong Dell je pod opsadom. Jedva uspostavljen mir između ljudi i antropomorfnih miševa je stvar prošlosti jer vođa Otto Mausinger putem svojih podanika napada Evanov dvorac. Roland i Evan brzo zaključe da je bolje detaljnije upoznavanje ostaviti za poslije i pobjeći iz dvorca. Dvorac je svojevrsni tutorial nivo koji igrača upoznaje s mehanikama u igri, a nakon što dvojac uspije pobjeći, donose se povijesne odluke koje će udariti temelje igre. Mladi Evan, iako djeluje nemoćno i krhko, odlučno želi napraviti novo kraljevstvo naziva Evermore čiji će primarni cilj učiniti sve stanovnike sretnima. Roland se složi i izražava želju da ostane u novome svijetu te će poslužiti Evanu kao zaštitnik. Prije svega mora proći inauguraciju kako bi postao kralj i dobiti vlastitog Kingmakera – Loftyja. Lofty je ekvivalent Drippyju sa svojim razigranim ponašanjem i „flipping“ upadicama te ispomoć u borbi.

Jedan od testova kako postati novopečeni kralj.

Već u prvim borbama prilikom bježanja iz dvorca ćete primjeniti kako se sustav borbe promjenio. Po mom mišljenju na bolje. Onaj kaos iz prvog Ni no Kunija definitivno nije bilo lako kontrolirati žongliranjem između likova, Familiara i loše riješenim menijem. Sada je sve kudikamo lakše. Da, kaos može još uvijek nastati gdje ne vidite „tko pije, a tko plaća“, ali se taj isti kaos puno lakše kontrolira. Akcija, odnosno lamatanje mačevima i sjekirama je totalno zadovoljavajuće i brže tako da protivnici često neće ni znati što ih je snašlo od sustavnog „šamaranja“. Moguće je žonglirati između 3 melee i jednog dalekometnog oružja. Sva 3 melee oružja imaju postotke koji se povećavaju što više udarate protivnike, a usput se tako i puni mogućnost bacanja magija odnosno pucanja dalekometnim oružjem. Kada postotak korištenog oružja dođe na 100%, tada je moguć specijalni napad. Ti specijalni napadi su toliko jaki da će zadati poprilično štete jadnim protivnicima. Ovako sve djeluje nabacano na hrpu i komplicirano kada se kaže, ali vjerujte mi na riječ. Bolje je od originala. Kontrole prilikom borbe su sasvim dobro riješene pa kada ih pohvatate (što bi se trebalo dogoditi vrlo brzo), svaka borba će biti užitak. Za razliku od Secret of Mane HD remastera gdje je borba očajno spora, a AI likova na niskim granama, ovdje je brza, a naši likovi kompetentni borci koji zbilja služe svrsi. Moram priznati da zbog toga svega borbe djeluju lagane. Mislim, nije ni prethodnik bio po pitanju težine nešto specijalno, ali ovdje razvaljujem protivnike i po nekoliko levela jače od sebe.

Zbogom Familiari, dobro došli Higglediesi!

Tumaranje po svijetu, skupljanje sitnica i traženje škrinja je identično prvom Ni no Kuniju, dok ovoga puta svaki protivnik iznad sebe ima natpis s imenom i brojem levela. Zbog toga znam s kojima se uhvatiti u koštac, a koje izbjegavam. Ako je tekst crvene boje, taj protivnik je jači od moje skupine, iako tih par levela njegove prednosti neće ništa značiti. Svejedno ga se može pobjediti samo tako. Ako je protivnik jak 10 i više levela, tada je bolje borbu izbjegavati (osim ako vam nije do izazova). Znate kako to ide u Ni No Kuniju. Ako vas protivnici primijete, potrčat će prema vama. Vrlo često su brzi i nije im lako pobjeći, osim ako niste dovoljno daleko prilikom čega će odustati od natjeravanja.

Bude li tekst iznad njih plave boje, znači da su prilično slabiji level od nas. Za razliku od prošli puta kada bi oni bili ti koji bježe, sada neće. Sada će vas ignorirati i tumarati svojim putem prolazeći pored vas kao pored turskog groblja. To je, po mom mišljenju, puno bolja solucija. Pogotovo ako ciljano želite zatući i takve protivnike. Jedino se čuvajte protivnika oko kojih se isijava ljubičasta aura. Oni ne napadaju, ali su obično jači level nego naši likovi i generalno su opasniji i izdržljiviji. Kao neki mini bossevi i svojevrstan kontrast inače lakim borbama.

Umjesto Familiara, sada nam prave društvo sile prirode, odnosno male kreature pod nazivom Higgledies. Nema više glumljenja da smo Pokemon majstori. Higglediese također skupljamo, a pošto su oni elementalne prirode, razlikovat će se i njihove mogućnosti. Kada naprave određenu formaciju uspred borbe, a oko njih se stvori plava kružnica, dovoljno je dotrčati unutar kružnice te im zadati da izvedu nešto. Zeleni nas liječe, bijeli vade ogromni top za pucanje protivnika, ljubičasti, odnosno mračni, bacaju ogromnu magiju koja radi puno štete protivnicima i slično. Prilično su korisni u borbama te svakako preporučujem da ih aktivirate kada se za to pruži prilika. Osim u borbama, služe i za bacanje magija koje nam inicijalno nedostupna mjesta na karti svijeta ili drugim lokacije čine dostupnima. Te magije Evan uči kako priča ide, tako da će se na neka mjesta trebati vratiti. Magije variraju od toga da rotirajuća djetelina posluži za odbacivanje naših likova na više terene pa do brzog rasta gljiva pomoću kojih se opet penjemo na nedostupna mjesta.

Nije lako biti kralj

Da su u Bandai Namcu i Level 5 s Ni no Kuni II išli veliko govori potpuno novi element u igri gdje uspostavljamo i gradimo svoje kraljevstvo pod nazivom Evermore. Svaki put kada Evan sjedne na svoj tron, aktivira se taj segment gdje u maniri pojedine Tycoon ili Sim City igre gradimo objekte i institucije kraljevskim porezom. Sada je potrebno dodjeliti ljude tim pojedinim institucijama kako bi ih vodili i vršili razna istraživanja u svrhu cjelokupnog napretka. Treba ići po svijetu i vrbovati ljude da žive u našem kraljevstvu. Izgradimo li, na primjer, trgovinu oružja, trebamo joj dodjeliti odgovarajuće ljude koji imaju iskustva u oružjima kako bi njihov kolektivni IQ bio podoban za istraživanja. Ta daljnja istraživanja uključuju razna poboljšanja po pitanju buduće izrade novih ili ojačavanja postojećih oružja. Sve to košta kraljevski novac koji se lijeva u kraljevsku kasu brzinom određenom veličinom izgrađenom kraljevstva te reputacijom. Kada se ispune određeni kriteriji, moguće je podignuti pojedinu instituciju i cijelo kraljevstvo na novu razinu. Samo ovaj element je praktički igra u igri u koji možete utrošiti puno sati. Kako se kraljevstvo širi, tako se broj građevina i ljudi kojima treba upravljati povećava.

Everomore u nastanju.

Uza sve to, novitet su i skirmish borbe. Evan kao kralj može upogoniti do 4 borbene jedinice i voditi ih u borbu protiv protivničkih jedinica u nečemu što bih okarakterizirao kao taktički ili možda RTS element u Ni no Kuniju. Ako nisu uvjetovane pričom, te borbe su na karti prikazane zastavom i određenim levelom. Cilj je srediti sve protivničke vojne jedinice, a usput im možemo srušiti njihove tornjeve i topove i pretvoriti ih u vlastite kao pripomoć. Zagusti li, moguće je pozvati pomoć iz zraka pa će avioni fino bombardirati protivnike, paralizirati ih magijom ili aktivirati štitove svojih jedinica. Padne li broj ljudi u Evanovim jedinicama, moguće je dozvati nove. Sve to naravno košta magiju pa ih nije moguće vječno nadomjestiti. Iskreno, ovaj tip borbe mi ne paše za Ni no Kuni. Imam dojam da je obična akcijska borba sasvim dovoljna te da je uvođenje ovakvog nečega pomalo umjetno produljivanje trajnosti igre. Možda će neki od vas uživati u ovome, ali ja sam ove borbe odrađivao samo kad sam morao. Istina, borbe jesu u neku ruku logične jer kakvo je to kraljevstvo koje nema svoju vojsku?

Sporedne aktivnosti koje to ponekad i nisu

Kako bi igra uz sve ovo prije rečeno i dalje okupirala vaše vrijeme i povećala satnicu, brinu se side questovi i Swift Solution errands. Iako su u suštini slični, razlikuju se po tome što za zadatke postoji lista koju izdaje Swift Solution dok side questove zadaju razni NPC-i razasuti po čitavom svijetu. Zadaci su isti kao i u prethodnom Ni no Kuniju: ubije par protivnika ili skupi par komada određenog itema u zamjenu za posebni novac. Taj novac se troši na druge iteme ili regrutaciju budućih stanovnika našeg kraljevstva. Kako će nam trebati radna snaga za širenje kraljevstva, savjetujem fokusiranje na njih. Neke NPC-e kojima pomognemo rješavajući njihove side questove možemo nagovoriti da dođu u Evermore. Side questovi su uglavnom repetitivnog tipa i često zahtjevaju odlazak na neku lokaciju, razbijanje protivnika i uzimanje nagrade. Fetch u najelementarnijem smislu te riječi.

Skirmish borba. Sve sam ih potamanio! Sve!

Nažalost, ni errands ni side quest nisu u potpunosti to za što se predstavljaju. Oni bi trebali biti opcionalna stvar u igri koju rješavate prema vlastitoj želji, ali to donekle nisu. Priča će zahtjevati širenje kraljevstva na level 2 kako bi se izgradio shipyard. Na prvu ćete pomislit da to nije ništa specijalno. Malo uređivanja kraljevstva, skupljanje novca i utjecaja i brzo će se to riješiti. Dok ne skužite da treba regrutirati 25 likova za rasporediti po raznim institucijama. Po priči ćete ih vjerojatno imati 10 ili maksimalno 15. Vidite gdje idem s ovime? Igra vas tjera da obavljate side questove i errande na koje ćete utrošiti par ekstra sati. Dakle, morate otići u dotad otkrivene gradove Goldpaw i Hydroponia kako bi obavili sve što treba i vrbovali nove likove u Evermore.

Na sreću, tu je element koji značajno olakšava putovanje svijetom i istraživanje svakog kutka – trip doors. Ni no Kuni II ima zbilja prekrasan svijet koji će vas nerijetko povući da skrenete s puta i idete istražiti što se krije u pojedinoj špilji i sporednom puteljku. Dogodi li vam se to ili ako vas quest pošalje na drugi kraj svijeta, trip door će poslužiti kao teleporter. Potpuno besplatno. Naravno, prvotno treba istražiti pješice svijet i aktivirati trip doors razasute po njemu da bi ih se moglo koristiti. Kasnije samo otvorite kartu i transferirate se gdje vas je volja. Čak i lokacije kao što su gradovi i sela unutar sebe imaju par trip doorsa. Neda vam se trčkarati s jednog kraja grada na drugi? Samo se teleportirajte gdje treba. Ova značajka je odlična prilikom riješavanja questova i erranda. Poprilično skraćuje putovanje. Jedino što se time eliminiraju dodatne borbe s protivnicima i dizanje levela vlastitim likovima tako da ponekad preporučujem da se ipak prošetate svijetom.

Sve je to i dalje onaj Ni no Kuni na kojega smo navikli

Priča sama po sebi nikad nije bila jaka karika u Ni no Kuniju pa ni Revenant Kingdom nije iznimka. Djeluje pomalo naivno i djetinjasto što može biti plus. Nema krvi i nasilja, a anime stil likova djeluje prijateljski i mlađim igračima. Iako, ako ćemo bit realni, oni više vole igre pune nasilja nego emotivne priče upakiranje u veselu i šarenu grafiku. Sam svijet je generator svega privlačnoga u igri i temelj inicijanog pokretanja akcije. Zbog toga i dolazi do izražaja gubljenje u istom i istraživanje svakog kutka. Taj isti svijet ima i svoj takozvani Leafbook gdje se putem fotografija ovjekovječuju razni događaji sa pripadajućim komentarima i lajkovima. Da, da, Ni no Kuni ima svoju vlastitu društvenu mrežu u kojom možemo lajkati tuđe objave. Ponekad će ih objavljivati i Tani iz našeg tima.

Leafbook ilitiga Facebook Ni no Kuni svijeta. Što reći nego lajkati.

Tehnički je igra manje više ispolirana, ali zbog previše detalja ponekad pati broj sličica u sekundi. Događa li se previše toga u svijetu, broj sličica pada pa je primjetno trzanje, a moj PlayStation 4 Slim se ponekad oglasi svojim ventilatorom. Ista stvar se događa ako su borbe prilično intenzivne s puno bačenih specijalnih napada i magija u isto vrijeme. Ništa strašno što bi nagrdilo užitak igranja, ali se dovoljno često događa da se primjeti. Pošto nemam PlayStation 4 Pro, ne mogu utvrditi vrti li se na njemu igra bez ikakvih teškoća. Žao mi je što nema Studio Ghlibi animacija koje su krasile prvijenac gdje je sve izgledalo kao jedan lijepi anime. Umjesto njih imamo statične slike koje izgledaju kao naslikane vodenim bojama ili pastelama na kojima se prikazuje određeni segment kao gradnja kraljevstva ili broda. Uza sve to, eventualni minus su te skirmish borbe koje mi osobno nisu sjele. Više mi djeluju kao nepotrebno razvodnjavanje dinamke igre. Upravljanje kraljevstvom, iako zanimljivo, djeluje dosta detaljno i ambiciozno pa bi to moglo biti minus onima koji žele tradicionalni JRPG. Da je mrvicu jednostavnije, tada bi savršeno pasalo igri. Ovako više djeluje kao zaseban entitet koji bi uz ponešto dodataka bez problema mogao završiti kao spin-off kao što je to Dragon Quest Builders. Britanski voice acting mi je osobno super i baš paše igri, samo je šteta što ne krasi sve sekvence nego samo bitnije animacije. U 2018. godini smo tako da isprike za nepotpuni voice acting više ne vrijede.

Sve u svemu, Revenant Kingdom je pravi punokrvni Ni no Kuni. Iz svih pora pršti sve ono što igru čini lijepim, čarobnim iskustvom. Svi koji su imali strah od toga da će Level 5 i Bandai Namco podbaciti, mogu komotno odahnuti. Ostali vjerojatno već ionako odbrojavaju dane do izlaska. Možda nije najbolji JRPG svih vremena, ali će se sigurno brojne Top 20 liste žanra korigirati kako bi Ni No Kuni II našao svoje mjesto na istima. Fanovima žanra slijedi definitvna preporuka za igranje, a onima koji to nisu savjetujem da probaju. Magija igre bi ih mogla privući. Prema svemu dosad komotno mogu zaključiti misao sa time kako je novi odličan serijal upravo stvoren.

{loadposition recenzija}