Recenzije

Recenzija | Prince of Persia: The Lost Crown

Jordan Mechner nam je 1989. godine podario legendarni klasik, igru zvanu Prince of Persia, 2D platformer koji je vukao inspiraciju iz Indiana Jones filmova te iz zbirke bliskoistočnih narodnih priča Tisuću i jedna noć. Igra je portana na više od 20 platformi što ju čini jednom od najčešće portanih igara u povijesti medija i poslužila je kao inspiracija mnogim modernim gaming klasicima poput Tomb Raider i Assassin’s Creed serijala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Serijal je to koji broji čak 11 nastavaka, nekoliko Guinness svjetskih rekorda, uključujući nagradu za jednog od najvećih protagonista u video igrama. Zadnjih 20 godina Prince of Persia se igrao kao akcijska avantura iz trećeg lica, a mlađe generacije ga najviše pamte po Sands of Time serijalu.

Ove godine Ubisoft Originals nas s Prince of Persia: The Lost Crown vraća u 2D perspektivu i daje jednu od najboljih igara u metroidvania žanru. Imamo kandidata za najbolju igru godine već na njenom početku.

The Immortals

The Lost Crown vas stavlja u sandale arogantnog mladića Sargona, člana elitne grupe ratnika Immortals, zadužene za zaštitu Perzijskog carstva i njegove kraljevske obitelji na čijem čelu je kraljica Thomyris. Jednog dana kraljičin sin je otet, a Immortalsi dobiju zadatak vratiti princa i ujedno saznati tko ga je oteo i zašto.

I heroji moraju odmoriti.

Sargon, kao novi lik u serijalu dosta je dobro okarakteriziran i jako dobro je odrađena promjena karaktera kroz igru. Sama priča kreće standardno, ali kako idete sve dublje, broji dosta zaokreta i iznenađenja, dovoljno da vas drži na rubu kroz svaki sat igranja u iščekivanju idućeg zapleta ili raspleta.

Highlight radnje su upravo Immortalsi, sedam vrhunskih ratnika na čije ime se tresu i najgori protivnici Perzije. Sa svakim od njih Sargon ima drugačiji odnos, sa nekima je dobar, s drugima je na nekoj pasivno-agresivnoj granici, ali svi su braća po oružju s istim ciljem.

A taj cilj je Mount Quaf, legendarna planina u arapskoj mitologiji s antičkim gradom gdje se odvija cijela radnja The Lost Crowna. To je čudno mjesto, vrijeme ne teče prirodno, vremenske crte se isprepleću, a stanovnici su zapeli u konstantnim temporalnim anomalijama. Na Sargonu i njegovoj družini je da saznaju uzrok i spase princa Perzije.

Mount Quaf

Ali sve kreće s opsadom Persepolisa, kroz koju vas igra uči osnovne gameplay mehanike. Taj dio igre je ujedno i dosta mlak te ne čini uslugu igri, odnosno pruža krivi dojam o onome što vas čeka. Srećom, nije dug, nakon čega slijedi odlazak u Mount Quaf prepun misterija i magije.

Lokacije su predivno dizajnirane, osobito ako volite 3D cell shaded grafički stil. Od vrhova dvoraca, podzemnih špilja, snježnih vrhova, začaranih šuma pa sve do kristalnih rudnika čije dionice po težini i količini frustracija podsjećaju na Super Meat Boy. Vizualno, svaka od njih je distinktivna te priča svoju priču kroz gomilu lorea razbacanog po lokacijama. Kada se radi o posvećenosti detaljima, vidi se ogroman talent i trud ekipe iz Ubisoft Montpelliera. Svaki dio masivnog grada je artistički perfektan, a osjetilo vida uživa u svakom kadru.

Grad vrijedan borbe.

The Lost Crown spada u metroidvania žanr, što znači da su karte međusobno povezane i isprepletene, a istraživanjem stječete sposobnosti snalaženja, kretanja do zaključanih lokacija, a u konačnici i napredovanja do drugih lokacija. Snalaženje je proces koji je u ovoj igri izveden prirodno i logično, sve dolazi u pravom trenutku.

Mapa je intuitivna i precizna, i nemoguće se izgubiti što je rijetkost u ovom žanru jer su inače mape ili prilično minimalističke ili jednostavno loše dizajnirane. Svaki puta kada pomislite da više nemate kuda, steknete neku novu sposobnost kojom otključavate čitav niz novih lokacija.

Kada smo kod mape, spomenimo poseban medaljon kojim spremate screenshot lokacije. Primjerice, kod lokacije koja vam je trenutno nedostupna ili kod nekog artefakta za koji još nemate potrebne vještine ili kod preteških zagonetaka, uzmete screenshot po kojem se za par sati lakše snalazite. Zgodno i inovativno.

U antičkom gradu obitavaju i razni simpatični te ekscentrični likovi. Svaki ima svoju priču, a poneki i side quest, a koji su uglavnom koncipirani po ukalupljenom “idi i skupi, ili idi i eliminiraj” postupku. No začudo, nisu naporni i uglavnom ih pronađete jednostavnim istraživanjem.

Diljem grada pronaći ćete i punktove za fast travel. Izuzetno su dobro smješteni te odlično povezuju isprepletene lokacije. Posebno su korisni kada se trebate vraćati na stare lokacije gdje vam je neka ranije zagonetka zadavala glavobolju. Da zaključim o mapi, koja je iznimno bitna u ovakvom tipu igara, svaki developer bi od The Lost Crowna trebao uzimati bilješke za level dizajn.

Gameplay caruje

Sjajna mapa i raskoš vizuala bili bi ništa bez dobre igrivosti, a The Lost Crown na tom polju baš briljira.

Kretanje Sargonom je jedno od najfluidnijih koje sam imao prilike vidjeti; svaka kretnja, bio to skok ili doskok, klizanje po podu ili padanje, je na toliko visokoj razini da bi se sve igre u žanru trebale ugledati.

Poseban potez za brzo završavanje protivnika.

Ako napravite grešku tokom skoka, krivica je izričito na vama jer su kontrole izuzetno precizne i točne jer Sargon radi sve kako ste zamislili. Pošto igramo Prince of Persia igru, onda očekujete akrobacije, a ima ih pregršt i u većini slučajeva ćete ih koristiti u svrhu rješavanja zagonetki, od kojih su neke koncipirane kao čisto platformiranje te zahtijevaju iznimnu koordinaciju prstiju i očiju. Takvi segmenti ne toleriraju ni najmanju grešku. Nema ih puno, ali su pakleno teške, posebno popratna misija Impossible Climb koja je tu za najveće mazohiste.

Platformiranje nadopunjuje borba koja je na početku poprilično bazična: kvadrat za napad, R2 za dodge, L2 za blokiranje i to je to. Krećete s dva mača s po par napada, ali kako napredujete otvarate ogromnu količinu poteza, još dva dodatna oružja te brojne magije zvane Athra Surges koje će vam pomoći u napretku.

Nije kamehame, ali je blizu

Borba je dosta izazovna, blok je krucijalan, kao i parry koji ima tri vrste obrane. Crveni napad je neobranjiv i možete ga jedino izbjeći dodgeom, bijeli je klasičan parry nakon kojeg slijedi kontra napad, a za žuti napad treba tempirati parry koji uz savršenu točnost daje instant kill popraćen spektakularnom animacijom.

Količina protivnika je zapanjujuća. Preko 60 različitih tipova od kojih skoro pa i nema varijacije istih, gotovo svi su unikatni. Neki su poprilično izazovni i može ih se svrstati u kategoriju mini bosseva, ali jednom kada savladate kombinacije i poteze, The Lost Crown postaje borbeni balet. Napadate, izbjegnete napad s leđa skokom, pritom ispalite dvije strijele te se dočekate slam potezom koji razbaca neprijatelje, a potom okršaj završite aktivacijom nekih od dostupnih Athra Surges napada. Divite se raskošnom količinom efekata na ekranu, dođe vam u glavu da ste sve to izveli u samo pet sekunda i osjećate se stvarno moćno.

Kad sam kod dotičem anime stila, neke boss borbe su potpuno ludilo. S grafičkim stilom te svim popratnim apsurdnim ludilom podsjećaju na epske borbe Dragon Ball serijala. Blještave su, blesave i perfektne za gledati.

Prvi misterij nakon ulaska u mistični grad

Dvije su težine igranja, odnosno, bolje rečeno, načina igranja. Exploration ne vodi za ruku, nema oznaka na karti i prilično je zahtjevan, kako u borbenim dionicama tako i u količini zdravlja koje se oduzima kod napada. Guided mod je sve suprotno. Sve je ucrtano na mapi, protivnici su lakši, a možete čak i podešavati opcije poput količine zdravlja te količine štete koju nanosite ili primate. I još dosta toga, što ne preporučam, jer podešavanjem igre na način da ju pređete bez problema gubite svu čar.

Predivna Perzija

Na PS5 gdje sam igrao recenzentski primjerak The Lost Crown se izvodi u stabilnih 120 FPS-a u 4K rezoluciji. U preko 20 sati igranja nisam primijetio padove frame ratea ili bilo kakvo zastajkivanje. Nisam nailazio ni na bugove, što je danas nevjerojatno. Igra je stabilna i pravo zadovoljstvo ju je igrati

Zvuk je također kvalitetno produciran od zvukova oružja, raznih uzvika, glasovne glume, pozadinske borbe i, na kraju, same glazbae, za koju je zaslužan Gareth Coker, kompozitor poznat po Ori serijalu. Glazbena i zvučna podloga su na visokom nivou te vjerujem da će svi uživati.

Jedna od znamenitosti Mount Quafa

Zapravo, najveći igrin problem je što je izašla na početku godine. Pa bi se moglo lako dogoditi da ju neke druge igre zasjene kad se budu birali najbolji u godini. Jer ova igra definitivno zaslužuje nagrade. Ubisoft je uspješno oživio jedan od najpoznatijih serijala, prilagodio ga današnjim standardima i bilo bi šteta da se to ne valorizira.

Na kraju, Prince of Persia: The Lost Crown preporučujem svima. Ovo je naslov stvoren za gamere, napravljen s ljubavlju prema serijalu i igrama općenito, a ekipa koja ga je razviza definitivno zna razliku između pojma “igra” i “igrica”.

Prince of Persia The Lost Crown recenzija

93

Serijal Prince of Persia vratio se na velika vrata te dokazao da može stajati uz bok eliti iz žanra.

Kako ocjenjujemo?

Podrži FFA za samo 1€ i riješi se reklama

Svaki vaš doprinos pomaže nam očuvati gaming zajednicu koju volite. S malom donacijom možeš ukloniti reklame s FFA i dobiti bedž po želji pored imena u komentarima.

PODRŽI NAS
Igra