Recenzija | Root Film

Japanske vizualne novele uglavnom se okreću dvjema temama – ljubavnim zavrzlamama te krimi misterijama. Root Film spada u drugu kategoriju te svoje mlade protagoniste željne uspjeha i probijanja na veliku scenu baca u vrtlog ubojstava, mračnih pobuda i beskrupuloznih manipulatora.

Root Film odmah na početku počinje iznimno mračnom i mučnom scenom samoubojstva, jasno davajući do znanja kakav ton možemo očekivati. Dok kroz glavu nepoznate žene, koja se tek prizemljila nakon leta s vrha nebodera, prolaze najstrašnije misli – duboki očaj, paralizirajući strah i neljudska bol – ljudi se polako skupljaju oko nje s mobitelima u rukama, slikajući njenu patnju. Nitko ne pomaže, svi oko nje samo gledaju spektakl. Život se polako gasi, dok prolaznici nesmiljeno blicaju mobitelima. Dovoljno mučna scena da će neki vjerojatno nakon toga i ugasiti igru.

Kroz igru ćemo pratiti Rintara Yaguma, nadobudnog mladog redatelja u nastojanju da se odmakne od jeftinih i kratkih uradaka okultne prirode te izbori za ozbiljniji projekt. U toj teškoj i ponekad mučnoj borbi, oslonac pronalazi u svojim suradnicima, kamermanu Kanadeu te video-urednici Magari. Magari je živopisna i otkačena djevojka, britkog jezika i teške ruke, uvijek spremna podbadati Rintara te ga pošteno odalamiti kad zatreba. Iako ovaj trio djeluje kao sveopći kaos, izvrsno funkcioniraju te su međusobno iznimno povezani i spremni učiniti jedni za druge što god treba.

Jednog sunčanog dana, Rintaro od šefa svoje TV kuće dobiva zadatak da napravi pilot video za mistery dramu. Sve bi bilo super da se tu ne radi o rebootu otkazane serije od prije deset godina što potakne Rintarovu znatiželju da otkrije prave razloge otkazivanja. Iako Rintaro nije pravi detektiv, njegov britki um i neograničena znatiželja ga pretvaraju iz običnog no-name redatelja u wannabe detektiva, spremnog uhvatiti se u koštac s najzamršenijim mračnim spletkama.

Rintaro ubrzo otkrije mračnu misteriju oko originalnoga pilot videa, kojega svi koji su bili u doticaju s njim nazivaju ukletim te savjetuju Rintaru da se mani ćorava posla. No tvrdoglav kakav je, Rintaro samo još više učvršćuje želju za otkrivanjem prave istine o misterioznim događajima od prije deset godina. Istražujući događaje i ljude povezane sa snimanjem, Rintaro i njegova ekipa bivaju upleteni u naizgled nasumična ubojstva koja samo produbljuju međusobnu isprepletenost trenutnih događaja s onima od prije deset godina.

Rintarova se priča proteže na pet poglavlja, koja se sastoje od uvoda, pet činova i zaključka. Rintaro i vjerna mu kvazi-detektivska ekipa kroz razgovore s mnogobrojnim ljudima dolaze do bitnih informacija odnosno dijelova slagalica koje Rintaro “zapamti” kroz Synesthesiu – sposobnost pamćenje važnih činjenica. U posljednjem činu, zaključku, Rintaro ulazi u verbalne “dvoboje” s osumnjičenima, nazvane Max Mode, u kojima korištenjem točnih činjenica dolazi do prave istine. Iznimno je bitno pratiti priču i hvatati konce usporedno s Rintarom jer u duelima nema mjesta pogreškama. Ako se upotrijebi samo jedan krivi zapamćeni trag, osumnjičeni se izvlači iz nezgodne situacije i igri je kraj, game over ekran.

• 

• 

Osim Rintara, pratit ćemo i (nešto kraću) priču Riho, perspektivne mlade glumice koja u pratnji vjerne menadžerice pokušava podignuti svoju karijeru. Pomalo naivno ispričano, Riho biva upletena u naizgled nepovezana ubojstva te, za razliku od Rintara, njena “detektivska” aspiracija djeluje klišejski neuvjerljivo. Budući da je Rintaro redatelj okultnih videa te piše mistery priče, nekako mu se i mogu priznati njegove “detektivske” sposobnosti. No kod Riho nema tog predznanja te djeluje pomalo neuvjerljivo efikasna bez kvalitetnog pokrića. Njena je priča podijeljena u svega dva poglavlja te ispričana u puno lakšem tonu naspram Rintarove. Riho također ima “moć” Synesthesie te kroz točno slaganje tragova svoje protivnike odnosno osumnjičenike rešeta neosporivim činjenicama i dokazima

Kao i u prethodniku, Root Letteru, radnja je smještena u japansku Shimane prefekturu, obilatu povijesnim hramovima i prekrasnim krajolicima. Svaka lokacija je vjerno prenesena u igru uz mnoštvo lokalnih mitova i priča. Količina sitnih detalja i povijesti je toliko impresivna, da ponekad igra izgleda kao reklamna razglednica cijelog kraja. Lokacije vrve zanimljivim likovima, a od ponekih se dozna pokoja zgodna informacija o lokalnim znamenitostima.

No koliko god da je količina lokacija odlično turističko i povijesno štivo, prilikom igranja dolazi do gubljenja ideje kamo dalje i nepotrebnog backtrackinga. Igra nažalost ne daje nikakvu informaciju o tome je li igrač završio s trenutnom lokacijom, odnosno gdje dalje treba ići. Kad tome nadodamo da je često potrebno s lokacijom više puta obaviti interakciju (bilo predmeti na ekranu ili ljudi) kako bi nas igra “pustila dalje”, vrtimo se besciljno u krug uz osjećaj izgubljenosti. Lokacijski markeri na mapi su najčešće prigodno označeni kada se kompletira određena lokacija kako bi hintalo igraču kamo dalje, no ponekad nisu, pa je spomenuti backtracking i lutanje neizbježno.

U cijeloj situaciji pozitivno je to što vizualna novela tehnički gotovo da nema dubljih gameplay elemenata osim čitanja te odabira lokacija, likova i predmeta na ekranu. Time je podnošljivo lutati u potrazi kuda dalje, bez prevelikoga zamaranja. Teksta ima jako puno, no priča je vrlo dobro osmišljena i prezentirana. Likovi i spletke imaju smisla, priča drži vodu te situacije dolaze normalnim tijekom, bez očiglednih fillera ili svrsishodno ubačenih situacija i razloga. Zaključci se donose logičnim razmišljanjem i raščlanjivanjem tragova premda u svakom činu dolazi do poirotovskih prosvjetljenja koja su pomalo plitka i jeftina. Iako ne kvare sveukupni dojam oko prezentacije priče, nekoliko puta sam razočarano opalio “Ma daj me nemoj *****”, s obzirom na to koliko su banalno prosvjetljenja ubačena.

Zapleti i preokreti su ponekad predvidljivi uz par situacija kada su stvarno genijalno osmišljeni te ih nikako nisam očekivao. Imaju smisla, iako ih u posljednja dva poglavlja ima previše te se dobiva dojam overkilla. Tu je došlo do pravog bombardiranja situacija, ispreplitanja prošlih i sadašnjih događaja, da sam nekoliko puta morao kroz log opciju prevrtjeti razgovore kako bih pokušao shvatiti koji se tu vrag dešava. Moram odati priznanje piscima da su cijeli taj čušpajz događaja uspjeli uvjerljivo spojiti u posljedični slijed događaja te je na kraju baš sve imalo smisla. Ništa nije ostalo visjeti niti su ostala neodgovorena pitanja.

Zahvaljujući dobroj priči, Root Film je vrlo čitljiv. pQube je napravio solidan posao s prijevodom, iako su primjetne gramatičke i pravopisne pogreške, kao i ponekad kompletno promašeni kontekst. Stil pisanja je vrlo elokventan i složen s ponekad čudnim odabirom riječi. Iako se ponosim vrhunskim znanjem engleskog jezika, moram priznati da sam neke riječi ovdje prvi put čuo, dok sam za mnoge prvi put vidio upotrebu u određenim konstekstima. Poželjno je vrlo dobro poznavanje engleskog jezika, što je samo po sebi logično ako se želi igrati vizualna novela.

Koliko god da je čitljiva, igra je u drugu ruku malo manje slušljiva jer ima isključivo japanski voice-over bez mogućnosti prebacivanja na engleski jezik. Osobno mi nije smetalo to prenaglašeno prenemaganje u konverzacijama, no u napetijim situacijama gdje su dijalozi znali dosezati ekstatične dionice, vrištanje je bilo čak i naporno za slušati. Oči su s druge strane počašćene prekrasnim artom. Lokacije su predivno nacrtane, dok je likovima, iako statičnim na ekranu, dano toliko emocija i života da se ponekad zaboravlja da je igra u biti samo skup statičnih slika. Koliko god da je sama priča mračna, toliko su lokacije šarene i vedre, kao da kompenziraju tmurnost priče. Osjećaju vedrine doprinosi i odličan soundtrack koji vjerno prenosi trenutnu situaciju. Prevladavaju vesele i nenametljive dionice, dok je u napetim situacijama glazba gotovo hičkokovska te zna stvoriti grč u želucu dodatno pojačavajući osjećaj napetosti i produbljujući osjećaj povezanosti s likovima na ekranu.

Root Film nije igra za svakoga, kao što općenito ni vizualne novele nisu za svakoga. Kako je gameplay u potpunosti bazičan te sadrži ogromnu količinu čitanja, možda će nenaviklima na ovaj žanr biti dosadan i monoton. No Root Film je sve samo ne dosadan. Ljubitelji vizualnih novela će biti počašćeni napetom krimi pričom, odlično ispričanom i iznimno lijepo vizualno prezentiranom. Ako niste do sada imali iskustva s ovim žanrom, a volite dobro štivo, dajte igri šansu, itekako ju zaslužuje.