Gotovo sedam godina smo strpljivo čekali nastavak Senuine sage. Kritički proslavljeni Hellblade: Senua’s Sacrifice je (p)ostavio temelje za uspješne studije nižeg do srednjeg budžeta, ilitiga AA snage. Ninja Theory se sada vraća sa drugim dijelom Senuine terapije. Ima li promjena u receptu ili smo ostali na normabelu?
Zlato sve što sja
Prvo ćemo reći očito: Hellblade II izgleda i zvuči predivno. Produkcija je na vrhunskoj razini, trenutno jedno od tehnički najsavršenijih audiovizualnih iskustava u igraćem svijetu. Prvi nastavak je okretao glave prije sedam godina svojim sitnim ali bitnim kalibrom, a sada smo u trostrukom A budžetu, što se vidi u prvom kadru.
Svaki 3D model je snimljen i ubačen u igru fotogrametrijom visoke rezolucije. Glumci u pravom životu u pravim kostimima su doslovce CTRL+V prebačeni u virtualni prostor – vide se i najmanji detalji poput pora na licu ili raštrkanih dlaka u kosi i krznu. Paradoksalno, igra je ujedno vrlo mračna, stoga se sitnice izgube u tami HDR sjena.
Animacije lica i tijela su čudo neviđeno, potpuno prirodno se stapaju između različitih pokreta i reakcija. Razgovori između likova su ponekad i pretjerano realistični sa primjetnim tikovima i prirodnim mimikom mišića lica. Ima nekoliko scena dijaloga sa kamerom milimetrima udaljenom od hiperdetaljnih bora i kapljica znoja gdje ćete se iskreno čuditi kako ovo nije FMV. (Prvi Hellblade je imao FMV! Daleko su dogurali.)
Logično, sva ta surova snaga traži i pristojnu konfiguraciju. Ako Hellblade II nećete igrati na Xboxu, ne preporučujem kante bez RTX grafičke i svježih procesora zadnje generacije. Nabijte rezoluciju i trebat će vam možda i dva Titana. Igra dolazi sa više opcija upscale rezolucije (FSR, Xess itd.) i malo šturim grafičkim postavkama, no svakako se treba eksperimentirati za optimalne performanse.
Također, filmsko kadriranje i obavezan 2.39:1 kinematografski okvir (tko se sjeća Evil Within, ha?) s manjkom ikakvog korisničkog sučelja prezentira Hellblade II manje kao igru, a više kao film. Je li to dobra ideja, pa, ovisi koga pitate.
Milozvučni nastup
Potraga za realističnim ne staje na vizualima. Prije nego što krenete u Senuine avanture, Hellblade II će vam s razlogom toplo preporučiti korištenje stereo slušalica. Igra obilato koristi sve prednosti prostornog tj. binauralnog audio snimanja. Ukratko, svaki zvuk u je postavljen u 3D prostoru i namješten da se tako i “čuje” u vašim slušalicama. PS5 igrači imaju tu čar kod nekih igara usklađenih za Sonyev Tempest audio, no u konačnici ta implementacija ovisi o samim studijima, a Ninja Theory se uhvatio posla.
Senuini glasovi u glavi lelujaju oko vaše, ponekad ispred, ponekad iza, malo glasno, većinom šapat. Okolina je puna različitih zvučnih pozadina (ne nužno realnih, o tom potom) koje mogu iznenaditi ili zbuniti. Glazba je vrlo zanimljiv miks žanrova, s malo vikinškog folka i žešće gitare tj. elektronike.
Silna tehnička snaga je popraćena i jednako jakom glumačkom postavom. Milena Juergens se vraća u naslovnoj ulozi Senue, sada malo starija i oštrija, sa ogromnim plućima i upečatljivim očima. Žena zna vrisnuti i prijetiti točno kako treba.
Ovaj put imamo i dodatnu postavu drugih pravih osoba: o likovima neću ništa da vam ne pokvarim priču, ali imate poznate britanske glumce poput Paula Bulliona (Lambert u Witcher seriji!) i Stevena Hartleya (Eredin u Witcheru!) te malo manje znane ali talentirane Aldis Amah Hamilton i Chris O’Reilly u popratnim ulogama.
Naglasak je, shodno tome, na priči i prikazu Senuine stvarnosti. Dok je prvi Hellblade bio limitiran budžetom i mogućnostima, Saga odlazi u drugu krajnost kako bi postigli što jači dojam na igrača.
U mojoj glavi, zombi
Senua je prije bila sama i jadna u zatvoru svojih kaotičnih misli, ali sada su stvari bitno drugačije. Senuu pratimo u pravome svijetu pomiješanim s njezinim halucinacijama i deluzijama u poseban gulaš. Prostor i vrijeme su nebitni i čudni koncepti za njezin um, stoga ne očekujte previše smisla tj. točnosti u toku radnje. Upitno je što je stvarno, a što ne, hoćete li vjerovati glasovima ili se pouzdati u opipljivi san oko vas.
Ostali likovi su većinom stalna pratnja i, prosto rečeno, mentalno zdravi ljudi, stoga Senuine interakcije znaju biti ne samo čudne nego i bolne za sve uključene. Senua je nepouzdani, poremećeni protagonist, a naracija i glasovi u glavi ne pomažu razaznati što se zapravo događa u kojem trenutku. Imate samo određene konstante u priči iz kojih istina izlazi na vidjelo.
No, samo putovanje i cilj su jasno definirani – Senua putuje u zemlju Vikinga kako bi spasila svoje ljude od ropstva. Stvari se vrlo brzo zakompliciraju i Senua stupa u kontakt sa nečim… većim od sebe i svojih problema. Saga je logičan nastavak u tom pogledu i fino se nadograđuje na ideje originala.
Vidljiv je napredak u ritmu i tonu priče naspram originalne igre; likovi su tečno sročeni i uvjerljivi, akcija pravilno raspoređena, a humana poruka iza cijele zavrzlame je jasna i glasna. Neće vas nužno oboriti s nogu, ali nije ni loše u usporedbi s nekim drugim igrama sa sličnim temama (npr. očajan Blooberov Medium).
Alfabet hodanja
S obzirom da o priči ne mogu puno zbog spoilera, jedino što mi preostaje je sama igra. A nje nema puno… Saga će vam trajati najviše 8 sati, što nije nužno loše. Original je patio od predugih i napornih sekvenci traženja skrivenih runa po prostoru, pa su ih ovdje smanjili na minimalnu razinu i pomiješali sa više različitih skriptiranih sekvenci i zagonetki.
Rune se vraćaju samo nekolicinu puta, a svako poglavlje ima jedan do dva tipa zagonetki, najčešće oko igre svjetla, sjene i zvuka. Zagonetke su lagane i linearne, bez većeg aktiviranja sivih stanica. Najzanimljivije su sekvence gdje mijenjate okolinu paljenjem i gašenjem vatre.
Senua ne nudi ništa originalno ili inovativno u logičkim izazovima, no sve je odrađeno školski uredno – nema više nezgrapnih kuteva gledanja iz jedinice već su problemi jasno predstavljeni vizualno uz dodatnu pomoć glasova oko glave. Nećete nikada zapeti, no psihotične viste i kakofonija glasova koji prate uspješni prolazak su zanimljiva nagrada.
Hellblade II neće biti za svakoga. Pola satnice Senuine Sage se svodi na hodanje i pričanje, tj. slušanje Senuinih misli i naratora. Ima skoro cijelo poglavlje u pećini gdje samo pratite svjetlo do izlaza barem pola sata, bez preuveličavanja. Često puta igra uspori tok radnje i zove na meditaciju, da bi u sljedećem trenutku iščupala tišinu i ubacila kaos Senuinih strahova i patnje. Taj balans je osjetno bolji od jedinice koja je znala previše vremena provesti u jednom stanju uma. Saga miješa dinamiku dovoljno često i nikad ne gubi tempo.
Da se razumijemo, sva polja, nizine i planine koje Senua prolazi su iznimno detaljna, prelijepa i slikovita – no gameplay petlja se svodi na sljedeće: držite palicu prema gore i čekate da grupica pratitelja enciklopedijski objasni svoje stanje uma po redu. Istina, postoje neobavezni totemi i lica koja možete skupljati po prirodi i društvu, ali njih ima malo, donose „samo” popratni tekst i mitologiju te ne traže velike detektivske sposobnosti. Istraživanja zapravo nema, na ravnoj ste traci. Estetski ugodan hodnik je ipak samo hodnik i s time se morate pomiriti.
Igra čak ima neku čudnu notu skriptiranih sekvenci penjanja i puzanja gdje svejedno morate držati palicu, ali ponekad morate stisnuti gumb kako bi Senua makla kamenčić ili dohvatila stijenu. Podsjeća na QTE-eve starijih generacija igara, samo ne vidite gumbe na ekranu.
Pritom se nekoliko puta pravi da ima veću dozu interakcije nego što je istina – činilo mi se da sam mogao, recimo, napasti ili se obraniti tijekom određene scene (jer nema jasnog prelaza između potpune kontrole i skriptirane sekvence kad je sve realistično i bez sučelja) ali u konačnici nije bitno jer jednostavno – ne možete izgubiti. Ako se nekako dogodi smrt, igra je vrlo darežljiva i vrati vas par sekundi prije na isto mjesto.
Đavolja satara
Kad ne upijate pejzaž i nema dubokih košmara, Senua se zna boriti sa opasnim (ne nužno stvarnim) ljudima. Senua ne odskače puno od šablone: imate brz i jak napad, izbjegavanje, blok tj. pariranje i fokus metar, sve isto kao u prvoj igri. Nema naprednih poteza, komboa, napredovanja, uvijek imate isti osnovni set poteza. S obzirom da nema veliki broj borbenih sekvenci, developeri su se potrudili snimiti jedinstvene animacije za svaku prigodu.
Postoje možda tri različite vrste neprijatelja – tehnički više, ali je nebitno jer svi umiru na isti način. Ako su veliki, udarate jakim napadom, brzim ako su manji, ponekad parirate i ako vas slučajno netko baci na tlo, upalite skupljeni fokus i radite što hoćete u usporenom vremenu.
Čudno je opisati borbu kao „filmsku” ali drugačije ne mogu – s obzirom da nema nikakvih indikatora,po raznim efektima imate otprilike ideju jeste li blizu smrti ili ne. Senua se uvijek može spasiti ako mahnito stišćete gumbe na kontroleru ili tipkovnici, pa nije problem.
Pohvalno je što su ispravili glavnu manu prve igre – više nema napornih borbi sa više protivnika odjednom, sada se isključivo borite jedan na jedan. Prije niste mogli mijenjati metu po svom nahođenju, pa su sada jednostavno makli druge mete. Ubijete jednog protivnika i kroz vrlo lijepu i detaljnu kratku skriptiranu sekvencu vam se priključi drugi, i tako do kraja segmenta.
Kako se bližite kraju, doduše, borbeni dijelovi postaju sve duži i naporniji, ali ne teži. Šefova zapravo nema, iako je prilike za to sigurno bilo. Čini se kako je Ninja Theory odabrao bržu i lakšu rutu – nizanje tipičnih neprijatelja u sekvenci umjesto razrađenih šefova. Razočarao sam se kada bi ne jednom nego dvaput skoro došlo do potencijalne borbe s nečim drugačijim, no umjesto toga dobijete skriptiranu sekvencu iz Inside (jedna riječ – puls, tko zna, zna).
Jednolična borba bez ikakve dubine svakako je veliki minus za one koji traže igraći izazov. Ako tražite interaktivno iskustvo, čemu Hellblade svakako naginje, onda to možete gledati kao pozitivno.
Peak kino?
Uz sav pozitivan i primjetan napredak od originala, ipak mi je žao reći; Hellblade II me s vremenom uspavao. Gledali ovo u 4 ili 8k rezoluciji, Hellblade II na kraju želi biti epizoda u Netflix seriji o Vikinzima i njihovim problemima. Bilo bi mi draže da su u potpunosti odlučili krenuti u smjer simulatora hodanja ili razrađene akcije, jer mješavina ova dva stila ipak ne dolazi do svog punog potencijala.
Osim ako ne želite ponovno uživati u vizualima koji su sam vrh današnje igraće industrije, poticaja za ponovni prolazak nema. Nema alternativnih krajeva ili nekog drugog izbora. Borba postane mlaka i naporna, a priča ima noge koje su možda trebale biti malo oštrije pri kraju.
Svaka čast na tehničkom uspjehu i promicanju mentalnog zdravlja, ali kao igra Hellblade II je morao otići još jedan korak dalje, evoluirati u nešto luđe. Kojimi često možete oprostiti animacije trajanja sat vremena jer nakon njih nastupa čorba igranja, dok Hellblade nakon istog traži tek pažnju i lagano prisustvo.
No, opet, možda u tom grmu leži zec – Senuina Saga ne mari za kompromis i ono što radi, radi u prelijepom paketu s ljudskom porukom. Hellblade II je upečatljivo interaktivno iskustvo više nego što je dobra igra, a ako tražite točno to – jedno emotivno iskustvo te ste pritom voljeli i original, onda svakako preporučujem i ovaj nastavak. U suprotnome, srećom, Senua’s Saga: Hellblade II od prvog dana je dostupan na Game Passu i ako ste pretplatnik, dajte šansu Senui kao što ona daje drugima.
