Recenzija | Shadow Warrior 2

Briljantan old school FPS naslov.

Who wants some Wang?

Čovjek bi rekao da na današnje tržište koje je (pre)napučeno FPS naslovima nema smisla izbaciti još neku FPS igru, naročito ne naslov koji igra na nostalgiju, budući da je Duke Nukemov pokušaj oživljavanja franšize propao. Mali poljski tim pod imenom Flying Wild Hog dokazao je da ako se posao odradi sa srcem i dušom, konačni produkt može osvojiti srca publike. Prethodnik iz 2013. godine je bio ugodno iznenađenje, a ljubitelje dobrih FPS-ova je osvojio dinamičnim i brutalnim gameplay elementima, koji su vješto preplitali old school elemente s modernim tehnologijama. Dodajmo tome odličan voice acting i glazbenu podlogu, raznolike mape te prigodan djetinjasti humor i dobili smo igru koja se pamti. Tako je igra stekla određeni kult štovatelja te se očito prodala u dovoljno primjeraka da zagarantira nastavak.

Oh, a split personality!

Shadow Warrior 2 je lako mogao upasti u zamku da se pod cijenu napretka izgubi ono što je prvi dio činilo odličnim. Na sreću, vidimo da su članovi ekipe iz Flying Wild Hoga zaista zaljubljenici, ne samo u originalni naslov iz 97-e, već i u FPS žanr općenito. Dobra je stvar da nisu išli niti na ziheraštvo, već su određene stvari promijenili i to se pokazalo kao pun pogodak! Ono što je najveća razlika u odnosu na prošli naslov, su Diabloliki (ili možda bolje – Borderlandsoliki) akcijski rpg elementi. Imamo pregršt oružja (preko 50), skillova, mini bosseva, raznih dodataka, pa čak i rudimentarni crafting. E sad, morat ćemo se malo zadržati na pojedinim elementima da probam dočarati zašto je sve skupa tako prokleto dobro i zabavno!

You’re half the man you used to be

Da bi svi elementi funkcionirali kako spada, prvo je sve svedeno na osnove, koja se ovdje svodi na savršenu fluidnost pokreta i beskrajno zabavnu dinamiku borbe. Sve što bi umanjivalo te dvije stvari je ili eliminirano ili prilagođeno skillu igrača. Lo Wang, recimo, ne može umrijeti od pada (osim ako baš pada u provaliju bez dna), već se uvijek nekako dokotrlja. Za spretnije je igrače pak uvedena mogućnost reagiranja netom prije doskoka, kako bi se poput pantere dočekali spremni za daljnju borbu. Druga osnovna kretnja je beskonačni dash pokret koji ne ovisi o mani, chi-u, stamini ili nečem četvrtom, već ga možete prakticirati koliko god vam spretnost dozvoljava. Moguće ga je čak koristiti i u zraku. Kombinirajmo to s, ne samo običnim, već i dvostrukim skokom i možete zamisliti svu fluidnost koju nam to pruža.

You don’t need a parachute to skydive. You need a parachute to skydive twice.

Nakon što su posložene te osnovne stvari, igra nam pruža pregršt drugih elemenata koji su pametno ukomponirani kako ne bi odmah obezglavili igrače. Tu na vidjelo dolaze lagani RPG elementi viđeni u igrama poput Diabla i Borderlandsa. Kao i prvom dijelu, moguće je fokusirati se na hladna oružja, ali ovaj puta imamo i zaista ogroman broj oružja podijeljenih u nekih desetak kategorija. Dizajn mnogih oružja je genijalan, a još je bolji osjećaj rukovanja s istima. Osim oružja imamo i zabavne skillove koji su tu da opet cijeli recept začine, a ne pokvare. Naime, napravljeni su tako da ne umanjuju osjećaj bezumne destrukcije, već su tu više kao element baratanja masama neprijatelja (tzv. crowd control). Znači, niti premalo, niti previše zastupljeno. Nadalje, stil igranja je moguće dodatno prilagoditi svakom igraču uz pomoć raznih dodataka. Svako oružje ima tri moguća mjesta za ugradnju dodataka, koji variraju od običnih (+damage, +health) do sasvim unikatnih koji npr. oružje pretvaraju u samostojeći turret. Kako ne bi stvarali probleme oko planiranja i razmišljanja, svi se dodaci mogu slobodno micati i premještati, a imamo i mogućnost dodavanja elementarnih nadogradnji (vatra, led, otrov, struja). Dodajmo da se osim oružja nadograditi može i oklop, talisman i neke sitnice, a dodatni segment prilagodbe pružaju i brojni skillovi koji se također modificiraju.

The good news: You’re not paranoid. The bad news: everyone is actually trying to kill you.

Svaki dobar FPS mora imati i dobre neprijatelje, a ova ih je igra prepuna. Od klasičnih yakuza, polugolih teta ubojica, raznih mutiranih životinja, preko robot-kugli, techno-škorpiona do neizostavnih divovskih, grotesknih kreatura. Vratili su nam se i slatki meli zečevi koji nakon nekoliko potamanjenih frendova stvore velikog i bijesnog ‘Bunny Lorda’! Level dizajn je šaren i raznolik. Od raznih kanjona, planina i pećina, do neonskih urbanih dijelova. Mape su ogromne, izuzetno prostrane i podosta vertikalne. Na svakoj se zaista ima što za ispreskakati i potamaniti. Isto tako, većina mapa se, nakon što se jednom odradi opcionalna misija, može ponovno posjetiti u ‘free roam’ modu. Kako su monsteri i loot odrađeni random, a spomenute mape ogromne, igra pruža neograničeno uživanje i istraživanje. Spomenuti random segment se odnosi i na rijetkost, odnosno snagu monstera koja se može prepoznati po natpisu, tako da imamo i rare i unique neprijatelje s različitim osobinama ili otpornošću na neke elemente, što je još jedan segment action rpg naslova.

Don’t try to kill a man with glasses, hit him with a baseball bat instead.

Element koji je možda napravio mali korak unazad, a sve kako bi se posvetilo savršenom gameplayu je priča. U prvom je dijelu, možda ponajprije zbog partnera koji je ušao u našeg protagonista, priča djelovala snažnije. Ovdje je zbog više opcionalnih misija i free roam moda na mapama, osjećaj razvodnjen. Nama to nije zasmetalo, budući da je sve ostalo posloženo kako bi igrač maksimalno uživao, bilo na kratke gejming runde ili pak nekoliko satne seanse. Igra i ovdje ima element podvojenosti glavnog lika, samo što sada u nas ne uđe simpatičan duh, već raspričana mlađahna gospodična što samo po sebi pruža brojne prilike Lo Wangu za njegov tipičan infantilni humor. Kao manji minus bih naveo mini mapu. Naime, iako je sama jako korisna s iscrtanim navođenjem do idućeg cilja, s obzirom da su mape ogromne i vertikalne, lako se izgubiti. Bilo bi lijepo vidjeti layout cijele mape.

Light travels faster than sound. That is why some people look brilliant until you hear them speak

Vizualno je igra izuzetna poslastica. Isto tako, unatoč ogromnom broju neprijatelja, raznim efektima oružja i skillova, te dodatnim elementima prisutnim na mapi, igra ne usporava. Na donjem se stroju sve vrti glatko u 1080p rezoluciji, bez zastajkivanja. Muzika je kombinacija dobrog starog Stana Busha, koji je za ovu igru napravio i novu pjesmu (Warrior), te klasičnih japanskih elemenata. Sučelje je napravljeno vrlo pregledno, tako da je sve na dohvat ruke, a da ne umanjuje gameplay iskustvo. Sva oružja i neprijatelji su detaljno predstavljeni u ingame enciklopediji (wanglopediji), zajedno s pregršt tekstualnih elemenata za ljubitelje lorea i čitanja. Naravno, prisutni su i neizostavni kolačići sudbine. Ono što dodatno veseli je i postojanje odličnog photo moda koji umnogome podsjeća na slična rješenja iz nekih PS4 igara, te omogućuje zaista spektakularne screenshotove.

Laugh and the world laughs with you. Cry and the world laughs at you.

Na kraju moramo zaključiti da je ovo bila fantastična godina za ljubitelje FPS igara. Od ‘realnih’ naslova poput Battlefielda 1, preko futurističnih Titanfall 2 i Infinite Warfarea, superstilizranog Overwatcha, povratka u korijene starog Dooma, do ultra brzog i zabavnog Shadow Warriora 2. Za svakog ponešto. Naša je preporuka da, ako imalo volite FPS žanr, probajte ovaj naslov. Možda vam se na prvu neće činiti da je za vas, naročito ako preferirate ratne naslove, ali ako joj date šansu, ova savršeno odrađena, zabavna i frenetična old school pucačina bi vam mogla izmamiti osmijeh na lice. Prednost joj je i cijena koja je za nekih 35% niža od ostalih pripadnika žanra, tako da ne bilo na odmet nagraditi i motivirati manji razvojni studio da nam možda za koju godinu pruže i neki novi dragulj.