Recenzija | The Inpatient

Šta je meni ovo trebaloooo? Već nakon pola sata igranja, u glavi su mi se zavrtjeli Bebekovi stihovi. Zar je The Inpatient zaista toliko strašan ili sam ja s godinama postao takva p**** da su mi ovakvi naslovi strašni?

The Inpatient je psihološki horror ekskluzivan za PlayStation 4 i PlayStation VR, a ono što ga čini zanimljivim je to da je radnja igre smještena 60 godina prije događaja u još jednoj PlayStation horor ekskluzivi – Until Dawn (FFA recenzija). Ono što po čemu se The Inpatient još ističe je da je stvarno strašan. Pa krenimo…

Nekoć davno u pedeset i nekoj…

Nakon odabira spola i rase glavnog lika, budim se zavezana za krevet, dok mi čudni bradonja objašnjava zašto su eksperimenti koje će vršiti za moje dobro. Shvaćam da bolujem od amnezije te da je doktoru bradonji zaista iskreno stalo do mene i izlječenja moje amnezije. Nakon nekoliko tretmana od kojih se u flashbackovima prisjećam fragmenata prošlosti, dobri doktor bradonja mi se smiluje i prepusti me ljigavom medicinskom tehničaru da me odveze u sobu. Isti pokušava biti prijateljski nastrojen prema meni, međutim unutarnje đubre u meni mu uopće ne vjeruje te u odabiru konverzacije maksimalno pokušavam biti bezobrazna i hostilna.

Gospon’ Ljigavi pokušava biti prijatelj.

Odgovore je moguće odabrati i glasom preko mikrofona na PlayStation kameri, no kako mi testna rečenica nije baš najbolje uspjela, a i bilo je kasno, odustao sam od te opcije. No vrlo zgodan dodatak, koji igrača još više uvlači u ovo jezivo iskustvo. 

Društvenost u pet kvadrata

U sobi koja više izgleda kao prostranija ćelija prvi dan samuje te me posjećuje ljigavi tehničar koji se zaista trudi sprijateljiti se sa mnom. No bez obzira na moj bezobrazluk, on se komotno izvali na susjedni krevet da malo odspava u mom društvu. Vjerojatno je mislio da ću mu se pridružiti s obzirom da sam zgodna ženska, no prevario se. Ostala sam dosljedna svom bezobrazluku te je ljigo uskoro napustio ćeliju.

No samoća nije dugo trajala te sam dobila cimericu, koja je, kao i ljigo, luda k’o šlapa (srećom pa mi se ne uvaljuje u krevet). Razgovori s njom su zbunjujući i nepovezani, često prekidani od strane medicinske sestre koja nam nosi sendviče za obrok. Shvaćam da se u pedesetima nije previše pazilo na nutricionističke vrijednosti obroka, pogotovo ne u ludnicama, ali baš da svaki dan moram jesti sendvič?! I tako dani prolaze u čudnim razgovorima, propitkujući se pritom jesam li zaista luda ili je to samo prokleta amnezija…

Kad nam jednog dana medicinska sestra nije donijela sendvič, na prvu sam pomislila da su nas stavili malo na dijetu da se ne uprasimo od svih tih sendviča. No kako nas se sljedećih nekoliko dana nitko nije sjetio, cimerica i ja smo shvatile da nam je odzvonilo. Naredni tjedan prolazi u traženju žohara za malo dozu proteina, a tenzije između mene i cimerice rastu do te mjere da me u naletu bijesa nokautira. Simpatična cura, nema što.

Jutarnje ćakule uz kavu.

Prilikom konverzacija, uvijek su dva odabira te ponekad odabirom “pravog” pokrećemo butterfly effect, čime naša odluka u razgovoru utječe na neki kasniji događaj. Time se podiže replay value, cilj je ponukati igrače da ponovo odigraju igru te pokušaju dobiti drugačije događaje i drugačije krajeve. 

U krevetu je najljepše

Da nam igra ne bi dosadila igrajući se zatvorenika u ćeliji, noću se, najčešće prilikom spavanja, nađem izvan svoje sobe/ćelije tumarajući jezovitim hodnicima. Tu dolazimo do laganih problema s igrom. Ne baš divna rezolucija VR ekrana se u ovoj igri izrazito primijeti tijekom hodanja kroz hodnike pa isti, koliko god da su jezivi, izgledaju mutno i brljavo.

Same kontrole su također lošije izvedene. Glavni lik sporo hoda hodnikom kako bi se naglasila napetost i igrača što duže držalo u napetim i strašnim dionicama. To je, moram priznati, odlično i svaki put sam htio što prije pobjeći iz hodnika i vratiti se u svoju sobu, u svoj krevet na sigurno. No prečesto se desilo da zapnem za zid ili vrata, a zaboravljajući da za gledanje gore/dolje moram micati glavom, pritiskom dolje na gljivu kontrolera bih se okrenuo unatrag. To je bilo lagano frustrirajuće, pogotovo u trenucima kada sam htio što prije pobjeći iz tih prokletih vrištećih hodnika.

Pustite me vaaaaaaaaan!

Atmosfera u igri je igranjem s VR-om napravljena vrhunski. 3D zvukovi su toliko prokleto dobro napravljeni; toliko puta su vriskovi i režanje bili drito metar iza mene da bih zatvorio oči i u strahu čekao da sve to prođe. Koliko god da sam ja bio posve svjestan da je ovo samo nakupina piksela koja mi ne može ništa, virtualna stvarnost zajedno s 3D zvukom uspjela je natjerati moj mozak da piksele prihvati kao nešto stvarno, nešto što se zaista dešava meni, sada, tu.

E, baš te neću pratiti. Idem lijevo.

U nekim “šetnjama” hodnicima me je igra toliko traumatizirala da bih gasio igru i sklupčao se na kauč u fetusni položaj, pokušavajući se smiriti. Da, zaista jesam tolika pi***, ali igra je moj mozak uspjela savršeno uvjeriti da je to stvarnost i da se to meni zaista događa, tako da sam cijelo vrijeme bio u gotovo paničnom strahu. Da sam ovo igrao kao klasičnu igru, bez VR-a i 3D slušalica, rekao bih čak da je igra dosadna, mlaka. Igra nema toliko jump scare momenata, iako su oni solidno napravljeni, ali predvidljivi. 

Napokon…

Ako ste razmišljali odigrati ovu igru, budite pripremljeni da vas bude strah, ali zaista strah, ne ona mala nelagoda koju ste iskusili u Amnesiji ili Silent Hillu. VR u kombinaciji s 3D zvukom je od prosječne igre prosječnog izgleda i priče izvukao jedno vrhunsko strašno iskustvo koje ne bih htio ponovo iskusiti. Srećom pa je igra vrlo kratka, svega dva i pol sata, pa trauma ne traje jako dugo – pod pretpostavkom da vam psiha izdrži toliko dugo da dođete do kraja. 

{loadposition recenzija}