Recenzija | The Last Guardian

The Last Guardian – najgora najbolja igra svih vremena.

Fumito Ueda nakon Icoa i Shadow of the Colossusa ponovno je uspio! Zbilja, The Last Guardian kojeg smo čekali gotovo 10 godina je remek-djelo, treće u karijeri ovog tek 46-godišnjeg dizajnera videoigara. Tri od tri rekli bismo. Ipak, TLG se nažalost nije smjestio u sam vrh. Naime, igra pati od mnoštva mušica koje ju sputavaju na putu da samu sebe svrsta na sami tron najboljih igara koje smo ikad igrali.

Najemotivniji odnos ikad viđen u igrama

Početak igre vodi nas u prohladnu pećinu gdje se budimo u ulozi malenog dječaka, odjevenog tek u nekakvu laganu plemensku odjeću. Na dječakovo iznenađenje, budimo se tik uz Tricoa, zvijer koju je najlakše opisati kao divovsku mješavinu ptice i mačke. Tricoi su u dječakovom narodu poznati kao zvijeri koje vole jesti ljude te ih se kao takvih ljudi boje više od ičega. Ipak, ova zvijer je vezana lancima, izgladnjena i ranjena i premda agresivnog držanja, u takvom stanju ne predstavlja apsolutno nikakvu prijetnju dječaku. Iako preplašen, dječak jako brzo shvaća da samostalno ne može pobjeći iz pećine. U ulozi dječaka tako započinjemo svojim radnjama zadobivati povjerenje opasne, ali ranjene i zarobljene zvijeri. Zvijer treba nahraniti, izliječiti, a zatim i osloboditi.

Upravo tu započinje jedan od najemotivnijih odnosa među likovima ikad ostvaren u videoigrama. Situacija koja ne ide na ruku obojici izvukla je ono najbolje iz obje vrste ovih različitih živih bića. Uz minimalnu naraciju Team Japan na čelu s virtuozom Fumitom Uedom igraču uspijeva približiti svaki stupanj razvoja odnosa. Uistinu je predivno kroz igru promatrati razvoj odnosa dvoje likova kojima prema zakonima evolucije nikako nije suđeno koegzistirati.

Pokušajte se ne zaljubiti u Tricoa.

Kako napredujemo kroz igru, tako pomažemo jedno drugomu, odnos se nastavlja razvijati, uspostavlja se međusobno povjerenje, a zajedno s njim i jedna emotivna konekcija putem koje će vam se Trico zavući pod kožu. Iako gigantska zvijer, Trico je životinja željna ljubavi i pažnje, koja se to isto ne libi pokazati svaki put kada to zaslužimo. Ako ste ikad imali kućnog ljubimca, znate o čemu pišem. Tako ćete vođeni emocijama često uhvatiti sami sebe spontano penjući se na Tricoa kako biste ga pomazili, istražit ćete svaki kutak svijeta kako biste pronašli hranu za njega, čak i onda kad svoju glad ne prikazuje naročito izrazito. Kad vas putevi razdvoje, u vama će se pojaviti osjećaj tjeskobe, a kad vas ponovno spoje, preplavit će vas sreća. Zaista, sve te emocije nećete proživjeti jedino ako ste nekim slučajem robot bez emocija. Ili ako ste dopustili da vas iziritiraju brojni tehnički problemi, što zaista nije teško jer su, nažalost, oni izrazito brojni.

Tehnički problemi

Ako ste čitali našu najavu igre, onda ste zasigurno upoznati s izrazito dugim razvojem ove igre prilikom kojeg su developeri nailazili na brojne poteškoće. Dosta dugo o razvoju igre nismo znali apsolutno ništa, u više navrata je i odgađana, a dok igrate igru sasvim vam je jasno i zašto. Naime, zaista je tužno u kakvom tehničkom stanju je igra izdana.

Iako po opisu akcijska avantura, The Last Guardian je u osnovi platformer. Dakle, kroz cijeli prelazak igre konstantno se nalazite na samom rubu, penjući se po antičkim ruševinama za što je potrebno odmjeriti svaki korak, svaki skok, svaki potez. Za biti uspješan potreban je dobar pregled okoline prilikom čega je položaj kamere jedna od najvažnijih stavki igre. Nažalost, upravo je užasno ponašanje kamere glavni problem ove igre. Ona će se najčešće postaviti u totalno suprotan položaj od željenog, “zabit” će se u zid kad to ne treba, “resetirat” će se i premjestiti za 180 stupnjeva baš usred izvođenje nekog delikatnog skoka… Iako je s desnom gljivicom istu moguće pomjeriti, kamera neće ostati u željenom položaju i gotovo uvijek ćete se naći u situaciji da jednostavno ne znate, odnosno ne vidite gdje trebate ići. Usred frustracija skakati ćete napamet, jako često ćete doskakivati krivo prilikom čega ćete biti primorani višestruko ponavljati određene dionice. Zaista je nejasno kako je igra izdana s ovako lošom kamerom, koja je realno najbitniji aspekt gameplaya u ovakvoj igri.

Baš kada trebam doskočit ina stup, kamera poblesavi i prebaci se u krivi kut.

Iako prilično jednostavne, kontrole su zastarjele. No to i nije neki problem s obzirom da je moguće prilično brzo naviknuti se na iste, pogotovo ako ste imali iskustva s prošle dvije Uedine igre. Veći problem je umjetna inteligencija zvijeri suputnika koja definitivno nije razrađena do kraja. Igračima su dostupne razne kombinacije putem kojih je Tricou moguće izdavati zapovijedi, bilo da vam u određenom trenutku treba skok, uron u vodu ili ga jednostavno samo želite dozvati k sebi. Dosta često Trico neće odreagirati na iste, što će vas u određenim situacijama pogrešno navesti na mišljenje kako za daljnji napredak možda ne trebate skočiti na određenu platformu. Riješenje za daljnji napredak stoga ćete pogrešno tražiti na nekom drugom mjestu što će također dovesti do gubljenja vremena i stvaranja frustracija.

Igra je stilski predivna, zbilja ćete uživati u onom što ona grafički može podariti, no prilično je jasno kako se ipak radi o naslovu inicijalno razvijanom za PlayStation 3 konzolu. Stoga bismo na PS4 očekivali izrazito dobre tehničke performanse, što nažalost nije slučaj. Na PS4 igra se izvodi prilično loše, broj sličica u sekundi će prilično često padati ispod 30 što je nedopustivo za ovakvu igru. Na PRO verziji konzole na kojoj je igra i recenzirana situacija je ipak znatno bolja, iako i na toj konzoli u određenim situacijama izvođenje igre je problematično.

Igra koju se isplati čekati još neko vrijeme

Kao što sam napisao na početku, The Last Guardian zbilja je remek-djelo. Priča i emocionalni odnos između likova definitivno su nešto najbolje ikada prezentirano u igraćoj industriji. TLG će u vama izazvati vlak emocija sve od izrazite sreće pa do suza, uz nažalost – nezaobilazne frustracije. Upravo tehnički nedostatci poput užasne kamere i neresponzivnih kontrola dovode do navedenih frustracija što baca ljagu na ovu prekrasno ispričanu priču. A to se ne oprašta.

The Last Guardian je prekrasna i zanimljiva knjiga s potrganim stranicama, najljepša glazbena kompozicija kojoj ploča preskače. Upravo te nepravilnosti će vas omesti u uživanju u nečem posebnom. Stoga, ako se ikako možete strpiti, kako biste maksimalno uživali u ovom remek-djelu, pričekajte još neko vrijeme i dopustite developeru da nadogradnjama popravi brojne tehničke probleme. Jednom kad prvenstveno kamera bude kvalitetnije odrađena, a zatim i kad se igra bude izvodila fluidnije, dodajte našoj ocjeni još najmanje petnaest bodova i uživajte u jednoj od najboljih igara svih vremena.