Recenzija | Thronebreaker: The Witcher Tales

Priznajte, nedostajao vam je Geralt. I meni isto. Možda Thronebreaker ne donosi adekvatnu dozu Geralta, ali potencijal svijeta Witchera ponovno je iskorišten do svog maksimuma.

Dobro se sjećam uzbuđenja oko izlaska beta verzije Gwenta, kartaške igre koja je oduševila većinu igrača trećeg Witchera. Svi su si mislili: „Kak bi kul bilo da možemo igrati jedan protiv drugog!” Naravno, printati karte bi potrošilo puno tinte i vjerojatno bi iziritiralo vaš printer pa je CDPR napravio online verziju Gwenta koja se zove, vjerovali ili ne, Gwent. Usput su najavili kako će taj Gwent biti popraćen i offline kampanjama o kojima i nismo znali puno.

Lijepa Lyria. Malo promjena od Gwenta koji ima samo bojište, zar ne?

Došla je tako 2018. Sredinom godine najavljen je Thronebreaker, prvi izlet Gwenta u samostalni singleplayer. Svakim prikazom je igra izgledala sve bolje i bolje, ali nikako nije oduševljavala, i dalje je to bio samo Gwent u singleplayer ruhu. Onda je došao jedan dulji prikaz od skoro 40 minuta i pokazao da ćemo našim likom upravljati kroz kraljevstva svijeta Witchera. Kako ćemo skupljati resurse za svoju vojsku i kako su borbe poprilično jedinstvene. CDPR je spominjao kako je riječ o RPG-u, što je bilo malo teško povjerovati, ali ajde, CDPR, vjerujemo im. Ono što smo dobili je… Pa, dobili smo ogroman kartaški RPG koji svakom minutom iznenađuje svojim opsegom.

Zovem herc

Godina je 1267. i nalazimo se u Lyriji. Kraljica Lyrije i Rivije — Meve — vraća se u svoju domovinu nakon sastanka s ostalim vladarima Sjevera na kojem je šturo dogovorena taktika otpora carstvu Nilfgaarda koje sve češće prijeti granicama manjih država. Čim je kopito Meveinog vjernog kljuseta stupilo na zemlju domovine, mi smo preuzeli kontrolu i pronalazimo se u razgovoru s lokalnim grofom Caldwellom kojeg smo ostavili da čuva seljake od navala bandita.

Tipično vičerovski. Ili ti netko nabaci preveliki porez ili ti želi prerezati grkljan.

Pomalo beskičmenjački, Caldwell je dozvolio Spallinim lutalicama, bandi koja je pobjegla iz okorjelog zatvora dvorca Spalle, da bez posljedica napadnu kraljevske kamatare i šire kaos čitavom pokrajinom. Naravno, prava kraljica ne može ponovno sjesti na svoj tron bez da preuzme stvar u svoje ruke i riješi nered u svom dvorištu. Ipak, nitko nije svjestan je da je banda odbjeglih zatvorenika tek uvod u nerede koji će zahvatiti nekoliko kraljevstva i odlučiti sudbinu tisuća ljudi u idućih desetak godina.

Ovo je neki sasvim novi Gwent

Moram priznati, nisam neko vrijeme igrao Gwent pa je prva borba u Thronebreakeru završila reakcijom: „Ček malo, ovo nije Gwent.“ CDPR je napravio velike promjene, a najveća među njima zasigurno je broj redova koji je s tri pao na dva i tako potpuno promijenio dinamiku igre. Naime, velike naprave više nisu tu kako bi nakupili tisuću i nešto bodova samo spajanjem katapulta za katapultom, a bome ni obična pješadija više nije tu čisto da se nešto odigra na početku runde. Na početku svakog meča vrši se zamjena do šest karata, a višak koji vam ostane možete potom mijenjati na početku vke runde dok ne istrošite predodređenih šest karata. Svaku kartu možete odigrati u koji god od ta dva reda želite, a broj karata koji vam je dostupan ovisi o specifičnoj borbi te može biti propisan posebnim pravilima. Ono gdje igra postaje ogroman gušt je povezivanje karata odgovarajućeg tipa. Najbolji primjer je kombiniranje Loyal, Order i Charge naredbi.

Bojište je animirano i nikada dosadno.

Zamislite sljedeće. Nalazite se u situaciji u kojoj je protivnik uspio vas nadmudriti i trenutno vodi za znatnu količinu. Ako samo bacamo karte u redove, nećemo ništa postići. Možemo baciti jednu kartu koja na Order, odnosno na proizvoljni stisak odgovarajućeg gumba, aktivira svoju radnju, i recimo da je za tu kartu radnja upravo napad na protivničku kartu. Možemo iskoristiti taj napad, zatim iduću rundu baciti kartu s naredbom Charge koja će obnoviti mogućnost za korištenje Order naredbe kod prošle jedinice i nakon svega pozvati posebnu sposobnost kraljice da odigra svoj Loyal potez i napadne sve jedinice istog zdravlja za četiri poena. Nekad ćete se osjećati kao Gauss dok vrtite matematičke formule samo kako biste uspjeli izvući najviše iz svojih poteza.

I dok mi prolazimo plodnom Lyrijom ili ratom zahvaćenim Aedirnom, obične borbe bile bi poprilično dosadne. Zato su tu tri vrste borbi. Imate one obične, igra se na dvije pobjede, imate svoj deck i neka najbolji pobijedi. Zatim su tu posebne borbe koje obično traju jednu rundu i imaju protivnike posebnih moći te posebne uvjete za pobjedu (spriječiti da kola s blagom pobjegnu tako da ih se uništi čim prije i sl.). Na kraju imamo zagonetke, tzv. puzzle borbe koje su posebno dobre i posebno iritantne.

Svakakve aktivnosti čekaju, a ovaj upitnik je možda i neka neotkrivena zagonetka.

Kada naiđete na mapi na neku zagonetku, započinje jedna netipična borba. Pravila su posebna, a deck je predodređen, što znači da se s tim deckom morate snaći kako god možete. Jedna od zagonetki je borba protiv velikog trola kojeg štiti štap koji na sebe skuplja svakom rundom dodatan napad i čim netko napadne trola, štap ispušta energiju i napada onoliko puta koliko je puta čekao da se napuni. Pravilo u zagonetki kaže da sve naše karte moraju preživjeti, a ponuđeno nam ih je svega nekoliko što pak znači da u nekoliko poteza moramo izgraditi dovoljno jak napad da ubijemo trola prije nego što se aktivira štap.

Izazovno? Stvarno je. Isplativo? Itekako. Osim dobrog loota, tu je i jedan osjećaj uspjeha koji dugo nisam osjetio u nekoj igri. Od Soulsborne igara nisam igrao takoreći ništa osim prvih par sati prvog Dark Soulsa. Usporedio bih osjećaj s time da pobijedite ogromnog bossa. Osjećate se pametno, osjećate se moćno, hrani vam ego i sve na svijetu je super i zakon.

Karata ima i više nego dovoljno. Dok ih sve pročitate, već prođe sat vremena.

Kao i sve na svijetu, a bome i u industriji, ništa nije idealno. Najveći problem se javlja u tim zagonetkama. Često ćete biti isfrustrirani jer ćete misliti da je nešto nemoguće riješiti. To nije problem. Štoviše, volim kad me igra malo nabrije i tjera da joj dokažem suprotno. Većinom to funkcionira, no jedan specifičan slučaj mi je ostao u pamćenju kao zagonetka u kojoj puno ovisi o igri, odnosno RNG-u, hoće li vam igra podariti točno taj nasumični napad koji ste htjeli izvesti ili ćete sve morati ponoviti.

Još jedan veći problem predstavlja nejasno napisan opis djelovanja karata. Većinom je sve jasno, da, ali nekada će karta imati neki magičan učinak koji možete naučiti jedino ako odigrate baš tu kartu. Moguće da sam ja negdje napravio propust, ali stvarno mi se znalo dogoditi takvo što. Povezano s time je i nemogućnost izvođenja posebnih moći na neke karte što može biti ogroman problem. Kada odigrate kartu, imate priliku još ju povući, no ako ste pozvali Order, možete se oprostiti s njime, nikako ga se ne može povući. Jedan Order puno znači kada ste u škripcu.

Samo ti daj, buraz.

Na kraju, manji problem predstavlja izostanak opisa moći posebnih protivnika prilikom učitavanja borbe. Nije tu prisutno neko istraživanje da igrač sam otkrije moći, kad se otvori ploča, može se odmah baciti pogled i vidjeti koje su sposobnosti, no ploča se otvori tek kada mi napravimo svojih šest potencijalnih zamjena i možda smo baš izvukli karte koje će protivnik razbiti ko beba zvečku. Takav princip jednostavno ne podiže zahtjevnost igre, već tjera na prisilno ponavljanje borbe i drukčije izvlačenje karata znajući da ih već imate u decku, no niste ih izvukli jer ste očekivali nešto sasvim drugo.

Dobro, kakva je to mapa i kako se po njoj kreće?

Dakle ovako, spominjao sam da se krećete po mapi. E pa Meve po njoj ne ide na pogon lijepih želja, već na klik lijeve tipke miša. Izometrični pogled pruža nam kondenziranu verziju ogromnih prostranstva kroz koja prolazimo, a Mevein odlično animirani trodimenzionalni lik predstavlja ne samo nju, već njenu čitavu vojsku koja polagano maršira zemljom. Kada umor uđe u kosti i vjetar postane prehladan, možemo postaviti kamp koji se sastoji od nekoliko šatora. Tu je pivnica u kojoj možemo razgovarati s NPC-ima koje smo pokupili na svome putovanju. Zatim imamo kraljevski šator u kojemu čitamo zaprimljena pisma, karte s blagom i slične sitnice koje dušu znače za atmosferu. Potom imamo šator u kojemu slažemo svoj deck te izrađujemo nove karte. Na kraju imamo radionu u kojoj širimo funkcije svakog od šatora.

Kamp se polagano širi svakom nadogradnjom.

Naravno, šatori se neće sami unaprijediti jer im mi tako kažemo, već zahtijevaju sve ili neke od tri glavna resursa: novac, drvo, ljude. Novac i drvo koristimo u radioni kako bismo unaprijedili šatore. Recimo, možemo za određenu svotu proširiti funkciju regrutacije i time otključati izradu novih jedinica. Možemo i pojačati kraljevski šator pa time omogućiti uzimanje više karata u deck kako bismo imali više mogućnosti na bojištu. Sva tri resursa trošit ćemo pak na izradu karata kojih ima stvarno puno i svaka od njih ima svoje sposobnosti koje se nekada čine nevažnima, no na kraju ispadaju poprilično balansiranima što tjera na dugotrajno mućkanje glavom prilikom slaganja decka.

Te iste resurse trošimo i prilikom događaja. Na određenim punktovima na karti pokretat će se skriptirani događaji, no ima i onih koje sami aktiviramo kada recimo prolazimo kroz selo i poželimo razgovarati sa seljakom koji je baš sad cijepao drva za zimu. Ti događaji su kao svojevrsni questovi koji pred nas postavljaju dva ili tri odabira, dok će neki nas koštati ili će nas nagraditi nekim od resursa. Važno je napomenuti da ovdje svaki odabir ima posljedicu koja možda nije odmah očita i moram priznati da si je CDPR dao truda da svaku odluku učini odvratnom, stoga ćete se često preispitivati oko donesenih odluka.

Treba oprezno baratati resursima, nadogradnje su skupe.

Ovaj segment je kao Banner Saga na steroidima. Međutim, trilogija Banner Sage je puno bolje odradila odnos između pratitelja. Dok je Thronebreaker prepun fenomenalno napisanih likova, od Crne Rayle pa do vjernog viteza Reynarda ili pak borca protiv čudovišta Eycka pa i same Meve, jednostavno mi je nedostajala ona magična sitnica da se povežem s njima i da mi bude stalo do njihovih sudbina. Takvo što je u Banner Sagi puno bolje odrađeno gdje mi se svaki lik barem malo uvukao pod kožu.

Na mapi ćete također nailaziti na zlatne škrinje koje sadrže karte i okvire za avatar koje možete koristiti u besplatnom Gwentu što je svakako lijep način za povezati te dvije igre. Neke škrinje su skrivene iza određenih odluka prilikom questova, što me pomalo zasmetalo jer sadržaj tih škrinja ne utječe nimalo na kampanju, već daje nekakav bonus u onlineu te mi jednostavno nema smisla da se takvo što ograniči iza neke odluke u kampanji.

Ljepota cel-shaded grafike ilitiga kako koristiti Unity

Thronebreaker ne koristi RED pokretač, stoga nemojte očekivati tehnološka čuda kao što je pružio The Witcher 3. Ipak, CDPR se potrudio pokazati da dobar ukus za dizajn radi veliki dio posla. Cel-shaded grafika pun je pogodak za atmosferu srednjovjekovne fantazije. Zapaljeni Aedirn prepun je zapaljenih kuća, razrušenih zidina i napuštenih sela. Planine Mahakama prepune su snježnih prolaza i spomenika drevne kulture patuljaka. Zlatna polja Lyrije prelijevaju se preko obzora i ostavljaju dojam poljoprivrednog raja. Jednostavno se ne može prigovoriti na izgled igre, a bome i na izvedbu. Rijetki pad FPS-a dogodio bi mi se prilikom borbi, no igra je gotovo stalno bila zacementirana na 60 FPS-a.

Ljepota kaosa.

Zvukovna strana nimalo ne kaska za vizualnom, štoviše, nadmašuje ju. Glasovna gluma ponovno je na razini. Ima tu poznatih glasova, a sve je popraćeno pažljivo odrađenim naglascima koji svakoj rasi i svakoj nacionalnosti daju osjećaj jedinstvene pripadnosti. Glazbena podloga očaravajuća je. Marcin Przybyłowicz ponovno je odradio nevjerojatan posao. Staroslavenski instrumenti popraćeni usklađenim ženskim vokalima krasit će svaku borbu i podizati ih na jednu nevjerojatnu razinu. Ako ste dojma da Gwent ne može biti napet, igrajte Thronebreaker, nerijetko su me prošli trnci.

Gwent je otvorio vrata nizu intrigantnih avantura u svijetu Witchera

Moram priznati da me CDPR stvarno impresionira. Jednostavno odbijaju izdati lošu igru. Ulažu krv, znoj i suze u svaki produkt, a najimpresivnije je što su od jedne mini igre, kao što je Gwent, uspjeli napraviti pravi RPG u kojem ćete provesti četrdesetak sati i onda se vratiti za još jedan prelazak da ponovno iskusite atmosferu koja se nožem reže.

Ooodrin!

Pomalo mi je žao što je Thronebreaker izašao u isto vrijeme kada i Red Dead Redemption 2. Ovo nije igra godine, ali je igra koja će obilježiti godinu i šteta je što se o njoj ne priča više jer zaslužuje svaku trunku pažnje. Zamislite, ovo je medij preko kojeg možemo dobiti još niz priča. Od Iorvetha pa do Rochea. Od Vesemirovih avantura do Dandelionovih pustolovina ili pak spletki moćnih čarobnica. Ne moramo se brinuti, budućnost je svijetla za CDPR i svijet Witchera. Ako niste voljeli Gwent… Pa možda će vam previše Gwenta biti u ovoj igri, koliko god bio drukčiji. Za one koji su uživali u kartanju, Tronolomac je obavezna postaja na gaming liniji i ne samo najbolja deck-building singleplayer igra koju možete naći, već i vraški dobar RPG.

{loadposition recenzija}