Ah, dobri stari Star Wars. Originalne epizode, jel, ne onaj noviji Lucasov gemišt. Najnovije izrode Velikog D nećemo spominjati. Za neke Star Wars znači sati djetinjstva provedenih u dvoru ispred kuće sa puknutim granama i ogromnom količinom flastera. Možda lagano nestaju te generacije uživljenih klinaca, ne zbog korone i zabrane izlaska, već jer možete kupiti jeftini kineski lightsaber od pjene u svakom iole opskrbljenom „sve po osam“. Ali, taj pjenasti kinez ne svijetli, ne zuji, ne prži! Kako možemo doći do pravog osjećaja Jedi plave ili Sith crvene sablje u svojim rukama a da ne spržimo oči u garaži? Vader Immortal pokušava pružiti taj osjećaj, sada na PSVR.
Immortal vas stavlja u ulogu neznanog svemirskog krijumčara, negdje u galaksiji davnoj i dalekoj. Vi i vaša simpatična robotska suvozačica ZO-E3 se igrom slučaja nađete kraj Mustafara, planeta kojeg vjerojatno jako dobro poznajete ako ste imalo upućeni u SW kanon. Vrlo brzo vas grabe sile Imperija i imate osobnu audijenciju ni manje ni više nego sa Darth Vaderom. Tamni Anakin vas želi naučiti osnovama Sile zbog nekog samo njemu znanog razloga, a vi baš i niste toliko voljni. Skupa sa ZO-E3 i još par Mustafarijanaca postupno otkrivate što Vader hoće, zašto ste mu potrebni i razne načine kako zadati udarac Imperiju.
Jednostavna priča, ali ima srca
Zvuči jako lijepo i razrađeno kad se zapiše u paragrafu, ali ne zavaravajte se. Immortal se sastoji od tri epizode, a svaka ima maksimalno sat vremena kampanje. Priča je vrlo jednostavna, ali ima smisla i ima srca, što je sasvim sigurno znatno bolje od ičega što smo dobili u zadnjoj filmskoj trilogiji. Najbolji dio kampanje, usudio bi se reći i cijelog paketa, jest ZO-E3 koja je vrckava, lukava i šašava, taman pogođena kao vodič i komentator. Općenito su likovi jako dobro napisani i sročeni, a Vader uvijek ostavlja najjači dojam. Svaka scena sa ZO-E3 i Vaderom je čisti gušt; ili se smijete ili ste opčinjeni Vaderovim licem u kacigi.
Morat ćete se zadovoljiti simpatičnim likovima i pristojnoj razini produkcije, jer sama igra glavne kampanje je pomalo, pa, zastarjela. Nema slobodnog kretanja, samo teleport. Moveovi su obavezni – ipak imate svoj svjetlosni mač, naravno. Idete od točke do točke gdje se dogodi X i imate kratak dio gdje morate odraditi Y sa jednostavnim kretnjama. Ponekad je to penjanje kroz ventilaciju, ponekad je bacanje kamenja Silom, ponekad je vitlanje svjetlosnim mačem. Da se razumijemo, sve je to fino složeno, sve radi, ali nemate puno opcija ili neke posebne kreativnosti. Tek pri kraju ima malo više arkadnih dijelova gdje se borite protiv (uvijek nesposobnih) imperijskih trupa sa svojim mačem.
Prva epizoda je jako jednostavna i izgleda kao da je prilagođena potpunim početnicima VR iskustva. Druga i treća uključuju malo više borbe s mačem i Silom, ali nikad to ne doseže razinu koja bi bila izazov ili nešto novo i kompleksno. Imam osjećaj da su programeri htjeli napraviti igru za zahtjevniju publiku, ali je Miš izričito zabranio ikakvo korištenje moždanih stanica i dobili smo – Disneyland virtualno iskustvo. Još mi je čudnije što je Immortal izvorno bio na Oculusu prošle godine – imao sam dojam da je ovo staro više godina jer se igra jako sporo i jako sigurno, kao da nisu bili sigurni kako odraditi VR na pravi način.
Osim glavne kampanje, igra nudi i Dojo arenu, a tek tu su mi sumnje barem djelomično potvrđene. Dojo je potpuno arkadno iskustvo gdje napredujete kroz sve teže i teže borbe. Počinjete sa onim kuglicama i robotima za vježbanje Jedija, pa se borite protiv vanzemaljskih opasnih živina i na kraju, jasno, protiv bijelih kaciga. Svaka epizoda ima više desetaka razina, bez ponavljanja, svaka sa svojim setom nagrada i estetskih promjena. Svaka razina ima svoju ocjenu koja ovisi o brzini i kvaliteti vašeg mačevanja. Ima tu pristojnih par dodatnih sati zabave ako ćete hvatati najveći rang i sve primamljive nagrade poput: Lukeovog i Vaderovog mača, Maulove duple sablje, mogućnosti baratanja s dva mača odjednom, raznih boja lasera, rukavica, itd.
Dojo arkadni mode je skriveni dragulj igre
Dojo je zapravo skriveni „glavni“ dio igre, jer tu se vidi što bi se zapravo moglo postići sa više vremena i manje upletanja Miša. Dojo počinje jako lagano, ali već nakon par razina nije lako postići najbolju ocjenu nasumičnim kretanjem Movea kroz zrak. Sve što vam pada napamet oko korištenja Jedi sablje možete pokušati u Dojou: piruete, obrane, odbijanje lasera, čak možete staviti oba Movea jedan ispod drugoga i igra to računa kao da držite sablju objeručke. Jako fin detalj! Najbolji trenutak cijele igre je bio upravo u Dojou kad sam shvatio kako baciti sablju na trupera i vratiti je nazad Silom. Osjećaj je stvarno nevjerojatan; kad vam se mač vrati nazad sa onim poznatim „whoom“ zvukom lasera, ma, neprocjenjivo. Daviti Silom? Može. Bacanje predmeta i vojnika Silom? Da. Zgrabiti blaster Silom i uzvratiti vatru? Naravno. Matrix koreografija koju ste zamišljali kao klinac dok ste čekali red za Phantom Menace? Moguća je. Šteta što sve ovo nije u boljoj, većoj igri.
Na kraju mi je pomalo žao Vader Immortala. Dojo, koliko god zabavan dio igre bio, ne traje vječno, a kampanju nema smisla više od jednom odigrati. Nema nikakvih skrivenih sitnicaviše težine, baš ništa. Nemam se što žaliti na grafiku, zvuk i sl. iako ni tu nije sve savršeno. Sve u svemu, kao paket za nešto više od dvadesetak eura ispada anemično. Imaju osnove za punu pravu igru sa opsežnom kampanjom; ako bi samo omogućili slobodno kretanje i otvoreniji, arkadniji dizajn razina, imali bi potpuni hit. S tehničke i produkcijske strane, ovo je najbliže ispunjenju Jedi VR snova – ali može to i bolje. Nadam se nastavku.
