Recenzija | Warhammer 40,000: Dawn of War III

Korak naprijed, dva nazad…

Pred nama je nova igra iz dugotrajnog i popularnog strateškog serijala Dawn of War, koji pak potječe iz još popularnijeg Warhammer 40,000 svijeta.

Strategije, pa tko još igra strategije?

RTS igre su nekada bile mnogo popularnije. Sami autor je odrastao na izuzetno poznatim i hvaljenim serijalima poput Dune, Command & Conquer, Red Alert, Age of Empires, Warcraft i StarCraft, ali i manje poznatim naslovima poput Dark Reign, Z, KKnD, Dark Colony, 7th Legion, Seven Kingdoms… U biti, u tom sam periodu igrao praktički samo strategije, bilo RTS ili na poteze, te poneku point and click avanturu. Općenito su RTS igre bile više mainstream u tom periodu. Prodavale se u puno većim nakladama. Westwood studio je živio praktički samo od njih. Dio popularnosti je ležao i na velikoj zastupljenosti na tada neizbježnim LAN partyima.

Kako se vremena mijenjaju, tako je i potražnja za ovim tipom igara lagano jenjavala. Mainstream postaju neki drugi žanrovi, poput FPS-a i RPG-a, a u posljednjih par godina je to MOBA. Tu i tamo je neki serijal uspio zadržati iskru, poglavito se tu radi o Blizzardu i neminovnom uspjehu StarCrafta, no osim njega posljednjih u 10-15 godina dva najpopularnija studija su bila Creative Assembly s Total War serijalom te Relic Entertainment s Company of Heroes te upravo ovim o kojem trenutno pišemo. Zgodno je spomenuti i da je ove godine točno 10 godina od izlaska prve igre u serijalu. 

Ime i font obećavaju!

Gdje je, kud je nestao?

Ljudi se s razlogom pitali što je sa serijalom Naime, od drugog dijela je prošlo sad već osam godina. Prve dvije igre iz serijala izašle su pod okriljem THQ-a i to u kratkom razmaku (2007. i 2009.), ali se THQ tada našao u financijskim problemima, da bi 2012. proglasio bankrot i svoje intelektualno vlasništvo prodao i/ili stavio na aukciju. Relic Entertainment i njihove igre je na kraju kupila SEGA da bi 3 godine kasnije najavili novi nastavak u ovom serijalu. Prvi trailer za igru je zaista obećavao. Bio je tmuran, depresivan, atmosferičan te izuzetno brutalan. Obožavatelji su s razlogom željno iščekivali igrin izlazak.

Svaki loading screen ima bogat artwork i poneki savjet. 

Ima li kakvih promjena?

DoWIII je u mnogim stvarima riskirao. Htjeli su igru nekako pojednostaviti i ubrzati, da se riješe mikromenadžmenta i vjerojatno je moderniziraju i približe široj publici. Prva stvar koju su učinili je ukidanje klasičnog skupljanja resursa. Nema sječe drva, nema farmanja, nema skupljanja minerala, tiberijuma ni ničeg sličnog. Znači, nema resursa u igri? Ima, ima ih čak tri!
• Requisition – služi za stvaranje pješadije, nadogradnju vozila i izgradnju osnovnih zgrada
• Power – služi za stvaranje vozila, nadogradnju pješadije i izgradnju naprednih zgrada
• Elite poeni – služi za puštanje u pogon elitnih jedinica te aktivaciju posebnih mogućnosti

Rješavanjem misija otključavamo zanimljivu valutu – lubanje, s kojima pak otključavamo dodatne stvari…

Kako se ne bi samo radilo strateški i tehnološki bunker na jednom mjestu na mapi, Relic je odlučio ukomponirati statične lokacije za resurse (resource points) koji se prvo moraju osvojiti, a onda i čuvati. Na taj su način htjeli pridonijeti dinamičnom gameplayu, ali da li su uspjeli? Naime, u igri postoje dva problema. Osim Waaaagh tornja za orke, ne postoje obrambene zgrade u igri, a možda još gore je što ne pucaju sve jedinice automatski u obrani, tako da ako niste pažljivi po svim kontrolnim točkama koje čuvate, jedinice će polagano odlaziti bez da rade ikakvu štetu protivniku.

Druge promjene također uključuju razna pojednostavljenja. Nema formacija, nema čuvanja i paženja jedinica kako bi skupljale veteransko iskustvo, cover sistem je pojednostavljen…

Doduše, nije sve negativno. Iako je dosta stvari izbačeno, elitne jedinice su zabavne i imaju širok spektar mogućnosti. Istina, malo su prejake, ali ih je zabavno koristiti. Druga zgodna stvar su doktrine – posebne mogućnosti kojima se jedinicama ili zgradama dodaju nove opcije. Otključavaju se posebnom valutom (lubanje – skulls) koja se zarađuje rješavajući misije. Iste te lubanje se koriste i za otključavanje spomenutih elitnih jedinica.

Orci žele otpad s kojim će se pojačati svoje rankove.

Pa je li išta ostalo kao što je bilo?

Neke bitne stvari su ostale. Ostao je taj famozni, mračni i krvavi setting, koji mnogima izrazito dobro sjeda. Doduše, onima koji nisu upoznati mnogo toga neće biti jasno, jer se ni ova igra ne trudi previše objasniti pozadinu sukoba, već jednostavno imamo tri različite rase koje su uporno i uporno sukobljavaju. Koje tri rase? Pa naravno, tu su časni i prekaljeni svemirski marinci, orci – svemirske seljačine željne borbe i eldari – mistični svemirski vilenjaci.
Klasične (nažalost?) su i misije koje, za razliku od ostalog u igri, ne riskiraju previše i dosta su linearne i monotone. Najzabavnije su one s orcima, naročito jedna gdje se mora sabotirati veliki svemirski brod na koji sletite. Općenito, orci su najsvjetlija točka kampanje sa svojim otkačenim ponašanjem, hillbilly dijalektom i djetinjastim humorom.

Balrog? Diablo? Balablo? Diabrog?

Možda malo više detalja o gameplayu?

Igra ima točno 17 misija. Pozitivno je što se kroz tih 17 misija isprepliću sve tri rase, svaka sa svojim posebnostima. Na taj način se zadržava neka svježina i raznolikost koji su potrebni, jer sama kampanja nije baš pretjerano kvalitetna. Scenarij je (naročito na početku) dosta predvidiv, ali situaciju podižu već spomenuti orci. Prve tri misije služe kao tutorijal i kao takve su odlično odrađene, ali već nakon toga stupaju spomenuti problemi. Dodatan problem je i neujednačena težina. Neke su misije izuzetno lagane, a neke nepotrebno komplicirane. Već na petoj misiji smo morali smanjiti težinu na casual jer je skok u težini bio prevelik. Naime, većina misija ima neke checkpointe koji se dogode taman kad mislite da je već gotovo i ako se ne sjetiti snimiti poziciju (koju igra ne snima automatski), morate prolaziti sve iznova.

Između tih 17 misija postoje i neke vrlo dobre animacije, koje su, nažalost, u filmskom formatu (crne crte). Zgodno su odrađeni i uvodi u same misije, kao i mali epilozi gdje saznajemo detalje o priči i likovima. Sav se govor i tekst mogu pauzirati ili pak ponoviti. Ako se sjećate, rekli smo da ne postoje ni obrambene zgrade (osim kod orka), neke jedinice se ne brane, a točke s resursima budu raštrkane po mapi. Iako se vjerojatno htjelo ukinuti potreba za mikromenadžmentom, sve ove stvari iziskuju upravo suprotno. Ako to volite – odlično, no smatramo da je u ovom slučaju i na ovaj način to zaista nepotrebno.

Orci imaju šaljive briefinge…

Svaka rasa ima svoje posebnosti. Eldari se mogu teleportirati i sakrivati te premještati zgrade. Orci imaju svoje tornjeve te su vrlo vješti s otpadom, odnosno starim željezom pomoću kojeg nadograđuju svoje jedinice ili čak i stvaraju nove u potpunosti. Svemirski marinci su pak najklasičniji primjerak RTS frakcije, ali imaju mogućnost pozivanja podrške putem drop podova. Pred kraj kampanje svaka rasa dobiva pristup i unikatnim gigantskim jedinicama i super moćima koje su zbilja odlično odrađene, kako vizualno, tako i funkcionalno.

Igra nudi i brojne achievemente, otključavanja elitnih jedinica i spomenutih doktrina kojih pak ima pregršt i nećete ih moći sve otključati prilikom prvog prelaska. Svaka doktrina i svaki poseban skill je, uz tekstualni opis, prikazan i kratkim videom kako bi se konkretnije pojasnile mogućnosti.

Eldar gigant na djelu.

A tehnički detalji?

Tehnički je sve bilo savršeno, bez bugova, štucanja, gubljenja frejmova, padanja performansi. Igra izgleda sasvim pristojno, nije neko remek djelo, ali se vidi uloženi trud. Ponajviše je to vidljivo u odličnim animacijama jedinica, naročito ovim jačim, elitnim jedinicama. Uvodna animacija je apsolutno prekrasna (iako smo je vidjeli u prvom traileru). Glazba u samoj igri nije baš primjetna, ali je zato tema koju slušamo u izborniku fantastična i izuzetno prikladna, apsolutno epska i nabrijana te u potpunosti evocira igrinu tematiku – konstantan, brutalan i bespoštedan rat.

Animacije dobre, ali u filmskom formatu…

Pa dobro, kakva je na kraju igra?

Sve u svemu, za ljubitelje serijala, a vjerojatno i žanra, igra je pomalo razočarala, što mi je vrlo teško za priznati. Što je najgore, nije da je igra odrađena „ofrlje“. Dapače, na mnogo se mjesta vidi uloženi trud. Puno je uloženo u šarolik spektar podešavanja kroz elitne jedinice i brojne doktrine. Animacije su također odlične. Nismo ranije spomenuli, ali tu je i izuzetno detaljan sistem bojanja svojih armija, gdje se može odabrati svaka postojeća jedinica od bilo koje rase na kojoj se onda mogu testirati razne kombinacije boja i detalja, kojih pak ima više nego u NFS Undergroundu, vjerojatno nedostaju samo neonska svijetla ispod cipela.

No, umjesto da se fokusiraju na sve ono što su fanovi voljeli – duboku taktičku igru, Relic je riskirao i pokušao približiti serijal široj publici. Na taj su način vjerojatno izgubili svoju vjernu publiku koje u današnje vrijeme ionako ima sve manje i manje.

{loadposition recenzija}