Recenzija | Wolfenstein II: The New Colossus

Ovako badass protagonista nismo imali od Duke Nukema i njegove žvakače gume.

Prvo sjećanje na Wolfenstein seže daleko u moje djetinjstvo. Brat je doma donio GTA III i Return to Castle Wolfenstein i dok je njega, kao i većinu gamerskog svijeta, obuzela čista zaraza Rockstarovog otvorenog svijeta, mene su privukli mračni srednjovjekovni dvorci čije su kamene hodnike okupirale nacističke snage. Naravno, s obzirom da sam bio klinac, najvažnije mi je bilo da se zabavljam, no dan danas mi je jasna slika u glavi čekanja žičare za dvorac Wolfenstein. Teško mi je bilo zamisliti da, eto, gotovo 13 godina kasnije će svojevrsni reboot serijala, The New Order, pokoriti svijet pucačina i etablirati se kao the pucačina ovog desetljeća.

Ovdje je sve krenulo za mene.

Iako je Wolfenstein imao još jedan izlet 2009. iz kojeg New Order i najnoviji komad B.J.-eve priče, New Colossus, vuku određene likove i događaje, ponovni uzlet serijala se dogodio tek 2014. izlaskom već spomenutog New Ordera. Ispostavilo se da parodiranje i drama idu skupa ko kajgana i ajvar, a hrapavi glas Briana Blooma je izmamio neviđene emocije u mom hladnom srcu. Veliki naglasak na samu radnju i pametni, pamtljivi dijalozi, a pogotovo monolozi, zajedno su s frenetičnom akcijom starog kova stvorili jedan, za mene, sasvim novi žanr. I kako sada, tri godine nakon New Ordera, ponoviti New Order, a da ne bude osjećaj kao da smo sve vidjeli? E pa pitajte MachineGames, jer odmah ću reći da su ljudi stvarno majstori.

Crveni laseri, svastike i robopsi

Najbolje je krenuti od onoga što nam svima prvo upadne u oči – vizuali. Već od prve sekunde me oduševila količina detalja na licima. Ožiljci, obrve, život u očima, suptilni pokreti mišića obraza, grimase čitavog lica, sve se to može iščitati iz gotovo svakog lika u igri. Ako se mene pita, to je poprilično impresivno kada računamo da su nas te animacije lica poprilično razočarale u zadnjih nekoliko godina.

Poznato ime?

Unatoč količini detalja, primijetio sam u nekoliko situacija da teksture nisu baš radile svoj posao. Mutna koža ili pak neučitane teksture odjeće borili su se za imerziju protiv pažljivo napisanih dijaloga. Srećom, ti trenuci nisu bili česti i većinom sam ostao zadivljen predivnim pejzažima Amerike, ruševinama New Yorka krcatim detaljima ili pak tehnološkom čudu najtajnijih nacističkih podzemnih baza.

Prije nego što se raspričam o glazbenoj strani Wolfensteina, spomenuo bih samo jedno ime. Mick Gordon. Ukoliko ne znate tko je to, zamislite si sljedeću igru: DOOM. Ako i dalje ne znate što biste trebali čuti, onda je topla preporuka da zavrtite DOOM jer ovaj majstor radi čuda sa soundtrackom. Udarci bubnjeva, sočni heavy metal riffovi i pucketanje struje prilikom punjenja laserskog miniguna (o da, ima laserski minigun) dovoljni su da bilo koga nabriju na makljažu koja se sprema. Nacisti, čuvajte se, Terror-Billy je u gradu!

Terror-Billy. Strah i trepet KKK.

S druge strane, tijekom onih mirnijih trenutaka, Gordon koristi sjetno prebiranje žica akustične gitare kako bi dočarao stvarnost bezizlazne situacije u kojoj se čitav svijet nalazi. Te dvije krajnosti dovoljno se često izmjenjuju da niti jedna ne dosadi, već ih uvijek dobivamo u pravoj dozi.

Lude šezdesete

Gdje nas to New Colossus vodi? Za vas koji ste igrali New Order, znat ćete točno kakav nas je kraj dočekao, a za vas pridošlice koji prošli nastavak niste odigrali, ovo je posljednja prilika da se maknete od tiranije spoilera vezane uz isti. Pa, godina je 1961. Na Baltiku smo. Točnije, u Deathsheadovoj dvorčini i skupa s B.J. Blazkowiczem čekamo topli zagrljaj anđela. Naravno, po utjelovljenje američkog duha patriotizma smrt ne dolazi tako brzo.

Dobra stara ekipa, Anya, Caroline, Bombate, Max Haas te Fergus/Wyatt (ovisno koga ste odabrali da bude dio Deathsheadovog sadizma na početku New Ordera) spašavaju Blaskoa u zadnji tren te zajedno odlaze natrag u svoju ploveću bazu dok nuklearna eksplozija razara jezivo zdanje mrtvog Deathsheada. Pet mjeseci kasnije i s par organa manje, Blazkowicz se budi u krevetu ukradene nacističke podmornice Eva’s Hammer koja se u tom trenutku našla pod napadom zle i poprilično strašne Frau Engel. Blazkowicz brzo odlazi u kolica i kreće na svoj redoviti posao – ubijanje nacista.

Blasko na početku nije u najboljem stanju.

Da ne otkrivam previše o samoj radnji, spomenut ću kako se New Colossus fokusira na izgradnju revolucije na prostoru bivših Sjedinjenih Američkih Država pri čemu će vam pomoći Grace, afroamerikanka koja ima više muda (iako ne voli tu izreku) od većine likova u igri. Osim nje, novi član ekipe je nitko drugi nego punašna Sigrun, kćer spomenute Frau Engel, koja, osim hrane, obožava i bend Die Käfer, ilitiga Beatlese, te fantazira o ludom seksu.

B.J. ovoga puta ima puno veći faktor rizika. Njegova ljubav, Anya, trudna je i nosi blizance. Naravno, u pravoj maniri Wolfensteina, to je neće spriječiti da se s trbušinom baca direktno na naciste. To ujedno dovodi i do jedne od najapsurdnijih scena koje sam vidio u igrama, a vjerujte mi na riječ, znat ćete o kojoj sceni govorim.

Ekipa je ponovno na okupu. Okolnosti nisu lijepe, ali bar je ekipa na okupu.

Upravo je ta apsurdnost nešto što krasi Wolfenstein. MachineGames se usuđuje riskirati sa osjetljivim temama i stalno se nalazi na rubu dobrog ukusa kada plešu po tankoj granici apsurda, no u isto vrijeme, a to me posebno oduševljava, barataju dramom kao najbolji scenaristi Hollywooda. Uz sve to, humor je itekako prisutan. I to kvalitetan humor! Nemali broj puta sam se odvalio od smijeha, a situacije u kojima sam se našao su me natjerale da stvarno zavolim čitavu karizmatičnu škvadru na ovom nezaboravnom putovanju. B.J. je mašina koje se svaki nacist boji. Oduvijek je bio tako etiketiran. Zbog toga sam iznenađen da ljudskost koju su mu pisci igre dodijelili u New Orderu ovdje doživljava evoluciju. Terror-Billy se muči s konfliktom svojih roditelja, pokušava se hrvati sa životom dok čeka svoju djecu, bori se za svijet u kojem djeca zaslužuju odrasti.

Na papiru je B.J. stvarno genijalno napisan, a u praksi mu taj dodatan dah života dodaje Brian Bloom. Ovdje je riječ o apsolutno magičnoj izvedbi glasovne glume koja, da postoje gamerski Oscari, bi pobrala nagradu za najboljeg glavnog glumca. Raspon emocija i ton kojim govori svoje linije pokazuju koliko Bloom razumije o kakvom se liku radi. Mogu bez zadrške reći da je B.J. jedan od najstvarnijih likova koje sam imao prilike susresti, ide ravno uz bok Joelu i Ellie, Marstonu i još nekolicini likova koji su uspjeli dosegnuti puni smisao živoga lika.

Kaotično i šareno, baš kako treba biti.

Blazkowiczeva putovanja

Kada isplovimo iz narativnih voda, dolazimo do akcije. Napucavanje koje vas čeka, a ima ga dosta, je mesnatno i zadovoljavajuće. Ako ste imalo kao ja, htjet ćete kombinirati sva oružja i igrati se s mogućnostima koje vam prostori pružaju. U svom prelasku sam malo uklizivao, pa malo skakutao i pucao s visina, onda sam bacao granate i jurišao sjekirom na hrpu neprijatelja. Wolfenstein nudi jendostavnu, ali vrlo zadovoljavajuću akciju koja bi sve ljubitelje dobrih pucačina trebala vratiti u stare dane FPS-a. Tijekom igre nas uvijek prati ili monolog B.J.-a ili pratnja na slušalicama koju pruža Anya, Grace ili netko treći zbog čega se elementi igranja i naracije konstantno isprepleću i stvaraju kompaktnu cjelinu.

Za slučaj da vam glavna radnja ne bude dovoljna, postoji 15 Übercommandera koji se mogu eliminirati, a njihove se misije otključavaju skupljanjem enigma kodova koji padaju s tijela ubijenih oficira. Übercommanderi nalaze se na istim mapama koje ste prošli, no najčešće će misija biti obavljena u drugom dijelu dana. Recimo, Roswell, koji je bio prikazan kao promotivni materijal, umjesto parade će u slučaju lova na Übercommandera biti obavijen mrakom, a na ulicama će patrolirati članovi KKK-a. Sasvim solidan dodatak koji se ne doima kao jeftin pokušaj produljenja trajnosti igre.

Übercommanderi, čuvajte se!

I tako do negdje 80% igre sam stvarno uživao, bio sam spreman New Colossus prozvati remek-djelom i dati mu titulu igre godine. Nažalost, to ipak nije tako. S gameplay strane, igra je savršena. Postoji malo štekanja prilikom korištenja stealtha, no ništa na što se brzo ne navikne. Glasovna gluma apsolutno svih likova je na zavidnoj razini, a dijalozi su predivno napisani i zakeljit će vam oči za ekran dok vam slušalice uživaju u melodičnim izvedbama glumaca koje se doimaju potpuno prirodnima. Međusobno si uskaču u riječi, ubacuju strane riječi, miješa se njemački i engleski jezik- stvarno je impresivno! Pa gdje je onda zaštekalo? Zaštekalo je u samoj priči. Iako sama kampanja ima itekako pamtljivih trenutaka, na negdje 80% iste sam primijetio kako se dogodila promjena. Učestalost monologa se smanjila i prvotno postavljeni konflikt unutar B.J.-a, onaj koji govori o obiteljskom čovjeku i mašini za ubijanje, je postepeno nestajao. I na kraju, kada sam očekivao eskalaciju, potiho se došuljao kraj igre.

New Order jest bio mrvicu dulji od prosječne pucačine, no ono što ga je krasilo je bio dobro osmišljen tempo. Nakon prelaska igre sam imao osjećaj da sam iskusio točno ono što sam htio, jednu priču unutar veće sezone. I da, ovaj je Wolfenstein zamišljen kao trilogija, no ipak me zasmetao pristup samoj završnici zbog koje imam osjećaj da je igra nedovršena, a to je stvarno gorak osjećaj nakon što je igra većinu svog vremena apsolutno briljirala. Teško je govoriti konkretno o problemima na kraju radnje jer se ulazi u teritorij spojlanja, ali reći ću da su developeri igrali na sigurno, zbog čega nisam zadovoljan. Nedostajalo mi je tog apsurda, a pogotovo te kvalitetne drame na samome kraju koji je za mene ispao podosta antiklimatičnim.

Možemo razvijati i vještine tako da što maštovitije ubijamo.

Moram spomenuti i probleme tehničke prirode. Dok se na konzolama igra vrti stabilno, PC verzija je patila od puno problema zbog implementacije Vulkanovog sustava. NVidijine grafičke kartice su imale podosta problema koji su popravljeni izbacivanjem novih drivera. Ponekad mi se znao dogoditi i pad FPS-a, no kad pogledam cjelokupnu sliku, poprilično je impresivno da igra ovakvih vizuala, gdje iskre frcaju, laseri sijevaju, a meci lete, se vrti stvarno jako stabilno.

Dobili smo puno, a mogli smo još više

Teško mi je procijeniti je li ovo najbolja igra godine. Kandidat sigurno jest, a meni osobno favorit uz RiME i Divinity: Original Sin 2. Usudio bih se reći da bi bila igra godine i jedna od najboljih pucačina koje sam igrao da taj kraj nije odrađen na način na koji jest. Upravo zbog toga će ovogodišnji izbor biti poprilično napet. Bilo je nezaboravno proputovati uništenim Manhattanom, poplavljenim New Orleansom i urušenim ostacima nekoć velike države u pratnji Blazkowicza i njegove ekipe, no činjenica stoji da je MachineGames pomalo zakazao kada nije trebao, zbog čega ova odlična igra ipak nije remek-djelo.

{loadposition recenzija}