Recenzija | Yakuza: Kiwami

Sve više pljušte izjave sa svih strana kako je ova generacija konzola zapravo generacija remastera ili remakeova. Ni serijal Yakuza nije imun na trend tako da je prvi nastavak dobio poveću dozu steroida i faceliftinga.

Nije baš laka zadaća pisanje što objektivnije recenzije igre čijeg si serijala neprikosnoveni samoprozvani fanboy. To doista može biti mazohizam jer ne mogu utrpati samo hvalospjeve, nego bi trebao naznačiti i negativne stavke koje osobno bez problema zanemarujem. Pa kad smo već počeli kretati se u tom smjeru, idemo vidjeti kako će to ići.

Tek sada Yakuza kao serijal uživa razinu popularnosti koju je trebala steći par godina ranije (po nekoj osobnoj procjeni). Za dosta toga možemo okriviti SEGU radi njihove nesposobnosti da promoviraju jako kvalitetan IP kako treba. Prva dva nastavka izađu debelo u zalasku PS2 karijere, ne izdaju poneke igre uopće za zapadnjake, a peti nastavak tek lokaliziraju nakon 3 godine i to samo u digitalnoj verziji. PS3 i Wii U verziju HD remastera prva dva nastavka samo za azijsko tržište da i ne spominjem. Imaju sav preveden tekst, ali uzalud nadanje da će kolekcija dočekati lokalizaciju.

Unatrag par godina SEGA dolazi k sebi jer je shvatila da ima obožavatelja i na drugim dijelovima svijeta. Povećana popularnost se baš potrefila izlaskom nultog nastavka odnosno prequela Yakuza Zero. Velikoj većini je upravo ta igra polazna točka pa bi bilo zgodno nastaviti priču, zar ne?

Sada nastaje problem jer originalna jedinica s PS2 (osim što sada ružno izgleda ako se maknu nostalgične cvikse s naših faca) nije u potpunosti pričom kompatibilna sa Zeroom. Nedostaju reference. Eto isprike da se napravi remake. Valja ispeglati bore i upakirati nastavak priče u novo ruho. Tu dolazi na sunce Yakuza: Kiwami.

Noćas se rastaju prijatelji

Da je Yakuza: Kiwami primjer remakea napravljenog kako treba, vidljivo je odmah kada se pokrene igra. 99% animacija je identično kao u originalu po pitanju svega (čak je i rakurs kamere u velikom broju slučajeva isti) tako da će starim fanovima ovaj izlet u prošlost biti itekako poznat. Problem koji je original imao, a koji je Kiwami u dobrom djelu ispravio, je nedostatno objašnjena priča u pojedinim segmentima koji su vapili da ih se barem malo bolje rasvijetli.

Original, odnosno Kiwami, počinje tako što naš omiljeni protagonist Kazuma Kiryu obavlja tipične dužnosti jednog yakuze kao što je prikupljanje novca za zaštitu. Godina je 1995., što znači da je prošlo 7 godina od događaja iz Yakuze Zero te je Kiryu već dobro znani maher zanata čime opravdava nadimak „The Dragon Of Dojima“. Na početku su prisutni i Akira Nishikiyama (Nishiki), kao i Yumi Sawamura. Čini se kako sve ide po planu i uskoro bi Kiryu trebao startati svoj takozvani Kiryu Family gdje bi on vladao svojim ljudima. No, događa se nešto što ne da će samo spriječiti da se to dogodi, nego će masovno promjeniti sudbine prijespomenutih likova.

Početak priče koji će promjeniti sve.

Šef Dojima otima Yumi za svoje vlastite pohotne potrebe (najvjerojatnije, jer zašto bi drugo maznuo žensku bitno mlađu od njega, sigurno ne da joj pjeva podoknice), a Nishiki, koji potajice trza na Yumi, kreće u spas kao vitez na bijelom konju. Kiryu saznaje sve to za vrijeme sastančenja sa svojim očuhom Shintarom Kazamom. Brzinom munje dolazi na mjesto događaja, ali ipak pokoju sekundu kasni. Prizor koji upravo gleda je sve samo ne to što su njegove oči htjele vidjeti. Yumi sva ukomirana u šoku i nevjerici, a Nishiki na koljenima kako grčevito drži pištolj kojim je poslao Dojimu na vječno ležanje u lokvi krvi. Obzirom da su Kiryu i Nishiki prijatelji od malih nogu, Kiryu se odlučuje za žrtvu i preuzima krivnju dok tjera Nishikija i Yumi na bijeg s mjesta ubojstva. To znači odlazak iza rešetaka na jedno desetljeće i izbacivanje iz Tojo klana (Tojo klan je golemi klan sačinjen od brojnih obitelji kao što je Dojima Family u službi vladanja područjem kao što je Kamurocho).

Problem u originalu je taj što događaji koji su se događali u proteklih 10 godina nisu praktički ni objašnjeni. Priča se nastavlja kada Kiryu izlazi iz zatvora i to je to. Kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Znamo da se Nishiki drastično promjenio postavši faca koja ima svoj klan te sada radi kontra Kiryua kao pravi izdajnik. A zašto? Što je uzrokovalo takvu promjenu? Original je nudio štura objašnjenja kako je priča išla, ali nedovoljno da se povežemo s karakterima i shvatimo razloge zašto. Kiwami to ispravlja pa nudi dodatnu priču od 1996. godine na dalje koja prati tijek Nishikijeve transformacije te generalno što se događalo s njim dok je Kiryu bio odsutan.

Sve probleme ćemo riješiti – šakama

Gameplay je klasika. Slobodno tumaranje Kamurochoom u svrhu obavljanja bilo čega uz prekide kad kreće beat ’em up borba. Cijeli sustav napredovanja je prenesen iz Yakuze Zeroa te dodatno modificiran. Bubble economy 80-ih je konačno prsnuo tako da se više nadograđivanje značajki ne plaća novcem već iskustvenim bodovima. Brawl i Rush stilovi borbe su i dalje tu kao i novi Dragon stil koji se poboljšava isključivo batinanjem Goro Majime. Ako ste igrali bilo koji Yakuza nastavak, borba i sve vezano uz nju bi vam trebalo biti manje više poznato. Naletite na grupicu željnu batina, prebijete ih, zaradite ponešto para i iskustva i idete dalje. U originalu je prijelaz iz kretanja po Kamurochou u borbu bio bolno spor dok je u Kiwamiju gotovo instantan što je super. Zamjerka je sada što se borba eventualno može izbjeći samo bježanjem dok je u prijašnjim nastavcima bilo moguće i prošetati pored likova pa vas neće dirati.

Yakuza: Kiwami, ako igrate samo priču i zanemarujete ostalo, će vam se činiti kao kratka igra. Svega 15-ak sati (ako i toliko) je potrebno da se prijeđe. Jedina mapa je Kamurocho, no to je razumljivo jer je original imao samo tu lokaciju. Tek ostali nastavci su počeli nuditi i neke druge kao što je Sotembori u Osaki i slično. Poželite li malo odlutati od glavne priče i vidjeti što Kamurocho sve nudi, nema nikakvih problema. Vrlo lako možete skrenuti s puta i uvući se u hrpetinu sporednih priča. Ponekad će vam se činiti da je dovoljno napraviti jedan korak i već ćete se pronaći u rješavanju raznih problema slučajnih prolaznika i stanovnika Kamurochoa. I onda taman napravite drugi korak i evo nekog drugog lika koji moli vašu pomoć ili nekog kog je potrebno „sastaviti sa zemljom“ čisto da se urazumi. Nema toga što se neda riješiti šakama. Ako išta, sporedne priče nude podosta xp-a, tako da imaju svoju svrhu. Baš kao i u Yakuzi Zero, označene su uskličnicima na mapi pa ih je lakše riješiti nego prije. Prije toga nije bilo, pa ste se morali oslanjati na svoje znanje ulica i lokacija.

Ova ženska je pravi pick up artist, a ja jadan se suzdržavam da ne buljim u sise. Jer sam pristojan!

Velika je vjerojatnost da nećete ni primjetiti kako ćete u sporedne priče ulupati par sati, a da ste niste ni mrdnuli u glavnoj priči. Nastavite li tako, nemojte se čuditi ako odvalite preko 100 sati u igri. To je vrlo lako moguće. A gdje su tu još razne mini igre kao vožnja autićima, pikado, karaoke, Mesuking (škare, kamen, list), Shogi, kazino i ostale? Svojevrsni zaštitni znak Yakuza serijala nije napraviti ogromne mape već ih učiniti bogatima sadržajem i što je više moguće živopisnima. Baš kao u stvarnom životu.

Fora su za vidjeti i reference koje su naknadno dodane, a koje se mogu otkriti iz raznih razgovora s NPC-ima. Najčešće se dogode u neformalnim razgovorima ili u sporednim pričama. U razgovoru o budućnosti detektiv Date spomene Kiryuu kako se nikad ne zna kako će završiti pa možda bude taksist na što Kiryu odmahuje rukom. A upravo u Yakuza 5 radi kao vozač taksija pod drugim imenom. U jednom od mnogobrojnih pokušaja barenja hostese Rine, Kiryu otkriva kako bi, kada bi imao izbor maknuti se od svega, otišao na Okinawu. Upravo u trećem i četvrtom nastavku živi s Harukom na Okinawi i vodi sirotište za djecu. Ima tu i referenci na Yakuzu Zero. Poglavito na to kako se nekada živjelo rastrošno i kako se zabavljalo u odnosu na sadašnje razdoblje u Kiwamiju.

Pomislio sam kako će Majima Everywhere element biti gnjavaža jer je to u suštini još jedna borba u nizu mnogih na ulici, ali za razliku od njih, Majima će pribjegavati raznim trikovima kao što je skrivanje u uličicama, prerušavanje u policajca, izletavanje iz kante za smeće (ili kanalizacije), prerušavanje u hostesu… a sve to samo da se potuče s Kiryuom. Ako išta, taj element dodaje razinu komedije surovoj stvarnosti.

Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!

Jedina negativnost je ta što se sve ovo kosi s Majimom koji se pojavljuje u glavnoj priči. U priči je njegov nastup, iako ima ponešto humora, puno ozbiljniji te je on prikazan kao svojevstan villain. Kada nakon boss borbe s njim naletite na njega onako veselog na ulici kako se oće “prijateljski” potući s vama imate osjećaj da se radi o bipolarno poremećenoj osobi. Istina, Majima je Mad Dog, pa bi se to i moglo provući, al baš se vidi da je uklapanje Majima Everywhere elementa u igru moglo biti malo bolje izvedeno.

10 godina starosti ipak čini svoje

Što se tiče ostalih loših strana igre, primjetih da je soundtrack (barem meni) lošiji nego u originalu. Ima puno remiksiranih verzija originalnih skladbi koje mi osobno nisu baš nešto upečatljive. Zero ima barem 10-ak stvari koje su mi super dok Kiwami nema ni jednu. Šteta. Također, sama igra je (kao što sam napisao gore) puno kraća nego Yakuza 5 ili Zero. Priča nije koherentna cjelina nego djeluje na momente razbacano s time da bi neki njezini elementi komotno mogli biti stavljeni u sporedne misije da ne ometaju tijek one radnje koja je bitnija. Ali kako se radi o vjerno prenešenom remakeu, ne smijemo se previše žaliti ni na trajnost niti kvalitetu jer nastavci su ti koji su podigli letvicu u kvaliteti priče. Stoga je razumljivo da će Kiwami po tom pitanju biti lošiji. Nekima će se učestale borbe činiti repetitivne, iako su srž igre. U nekim trenutcima se znaju zaredati pa oni koji ih ne vole neće doći na svoje.

Tipičan vozni park jednog ambicioznog yakuze koji se penje po hijerarhiji.

Na kraju krajeva, pomalo je nesretan i sam naziv igre. Iako se krećemo cijelo vrijeme u području koje je infestacija raznih yakuzi, Kiryu se bavi takvim poslom čitavo jedno poglavlje. On je zapravo više običan građanin nego yakuza. Jedino je smješten u yakuza okruženje. Isto tako, kad je već „The Dragon Of Dojima“, kako to da većina dripaca nisko na „hranidbenom lancu“ ne zna tko je on? Unatoč tome što je 10 godina prošlo, svi bi trebali znati tko je „onaj koji je ubio vlastitog šefa“. Takve stvari se ne zaboravljaju. Tek oni na višim pozicijama znaju tko je on i uglavnom ga žele mrtvog zbog navodnog ubojstva. Izgleda da je Kiryu slaba legenda. Jer da je, većina njih se nebi petljala s njime osim onih više rangiranih.

Sve u svemu, nisu to minusi koji bi vas trebali zabrinjavati jer u konačnici više toga pozitivnog u igri prevladava. Sad je samo pitanje jeste li voljni uploviti u sagu koja traje jedno desetljeće i proteže se kroz niz nastavaka. Teško je odigrati jednu Yakuzu i samo stati na njoj kada krenete. Uvijek vas zanima što se dalje događa s likovima i njihovim životima. Čitate li samo jednu LOTR ili Harry Potter knjigu? Gledate li samo jednu sezonu GoT-a ili Breaking Bada? Nisam ni mislio.

Koliko je Yakuza: Kiwami (a i cijeli serijal) s jedne strane realan prikaz stvarnog i surovog života u jednom dijelu Japana, toliko ima i ekstremnog, otkačenog i čudnog humora kao kontrast karakterističnog samo za Japance. Ako vam barem minimalno nije primamljiva ta kultura, Kiwami (a niti cijeli serijal) vam neće sjesti. Isto tako, ako ste u mogućnosti, prvo odigrajte Zero, a tek onda Kiwami. U protivnom se možda nećete dovoljno dobro povezati s likovima i priča vam neće imati težinu koju bi inače imala. Jer sada je Zero zapravo prvi, dok je Kiwami postao samo – nastavak.

{loadposition recenzija}