Recenzija | Yakuza: Like A Dragon

Nisam još tetovirao leđa. Nakon svake Yakuze dođe mi da to odmah napravim. Toliko sam zavolio ovaj mali svijet apsurda, drame i šaketanja da i nakon 6 nastavaka i Judgmenta jednostavno isčekujem svaki novi uradak Ryu Ga Gotku Studia.

Yakuza: Like a Dragon sedmi je nastavak glavnog serijala (ima i više, ali baziram se na „glavno“), prvi koji je akcijsku tabačinu pretvorio u… JRPG! Isto tako, više nismo Kiryu – najžilaviji zmaj među jakuzama, životinjama i nadnaravnim silama – sada smo Ichiban Kasuga!

Ovaj je smjer uzburkao more fanova i skeptika, a ja sam također bio jedan od njih. Ne samo da nema igre kao što su Yakuze, nego spoj testosterona, drame i apsurda nikada nije bio bolji uz dozu šaketanja dok grabite prema pravdi i cilju. Što su učinili?

Učinili su nešto čemu se nisam nadao. Spojili su sav taj ludi svijet, humor i apsolutno svaki mali detalj prenijeli u novi žanr već poznatog ruha. Ne samo da je ovo fenomenalan spoj JRPG-a i Yakuze, ovo je i jedna od najboljih i najrazrađenijih Yakuza koju sam igrao. Opet, ne želim dizati igru u nebesa jer ima i poneka začkoljica. Najbolje da krenemo redom.

Bio jednom jedan zlotvor

Jako, jako teško zavolim nekog novog junaka već uhodane franšize. Kiryu je za mene baština; on je pošten, jak, pravedan, osjećajan; on je sve. Toliko razrađenog lika rijetko nalazimo, a sada je došao potpuno novi, i on je centar ovog svijeta. Napomenuo bih samo da se igra pričom veže na prijašnje iz serijala, no više referencama i pojavom poznatih ličnosti, pa će tako efekt sigurno biti jači ako ste sve do sada sami iskusili. Ako niste, kroz izbornik možete pogledati pregled prijašnjih događaja.

Ichi, mladić koji nema ni doma ni roditelja, naravno da je svoje probleme rješavao šakama. Upleo se tako u gadnu situaciju iz koje ga je spasio Masumi Arakawa; patrijarh istoimene obitelji koja služi Tojo klanu. Ne bih išao u detalje, samo ću navesti kako je i Kiryu bio (i je) dio Tojo klana. Masumi si je odrezao prst da spasi Ichia iz bezizlazne situacije. Ichi, ne imajući doma ili bilo kakvog života vrijednog spomena, slijedio je Masumija kao vjeran pas dok ga Masumi jednog dana konačno nije prihvatio u svoju obitelj.

Potom Ichi na sebe preuzima ubojstvo koje je počinio netko iz Arakawa obitelji. Zatvor je trajao dugih 18 godina. Ne samo da mu je kosa narasla, nego nam je Ichi i ostario. Sad je u najboljim godinama. Svaki detalj priče ispričan je s puno emocija, uz impresivnu glasovnu glumu (dostupni su engleski i japanski glasovi) i nijedna scena ne odaje dojam nedorečenosti. Dodajte na to maestralne “lake” note i odličan soudtrack.

Uživao sam u priči od početka do samoga kraja. Ovo je bila jedna emotivna pustolovina, ponovni susret japanske yakuza drame, put iskupljenja i majstorsvo prezentacije iste. Nakon toliko nastavaka i „sličnih“ igara, naprosto ne vjerujem da su opet uspjeli ispričati jednu novu, a staru priču i toliko me prikovati za stolicu. Svaka scena stavlja fokus na bitno, daje dubinu likovima i tako vas tjera da samo grabite i ne stajete. Nekima se možda neće svidjeti što scene znaju stvarno dugo potrajati, no onaj tko želi Yakuza igru – zna što ga čeka. Uz majstorstvo prezentacije tu je i odličan humor kroz sve spore igre koji teško da će ikoga ostaviti ravnodušnim.

Ono što mi se najviše svidjelo je Ichi. Obožavam ga. Nisam očekivao da će napraviti dostojnu zamjenu Kirya (ako to tako možemo nazvati). Ichi je emotivac prije svega, ali djeluje glavom kroz zid. Upravo ta ustrajnost će ga dovesti daleko i odgovoriti na nepravdu u kojoj se našao te prosvijetliti svaku tamu u trenutnoj verziji svijeta nakon zatvora. Sve se preokrenulo i nije lako kada ništa nije kao prije.

Napomenuo bih samo da dojam malo znaju pokvariti loši modeli slučajnih prolaznika i NPC-jeva; njihovi detalji su ponekad na razini prošle generacije što malo može umanjiti dojam, pogotovo jer su bitni likovi genijalno odrađeni. I ogroman plus ide za ostale likove koji su razrađeni vrlo dobro i sigurno ćete se povezati s njima.

Yokohama, grade moj

Jedna od glavnih briga mi je bila i lokacija same igre. Svaki nastavak prolazi kroz iste gradove i nisam bio spreman još jednom igrati Kamarucho. Tako i sve krene, pomislio sam: „Ubit će me opet ovo sve isto!“ Grubo, znam, svaki nastavak zapravo savršeno balansira aktivnosti kroz iste lokacije.

No, neuk kakav znam biti kad igram nešto što me zanima (jer ne gledam trailere niti išta da si pokvarim iskustvo), tako me dočekala – Yokohama! Slavljen bio Ryu Ga Gotoku što nas je iznenadio novim gradom gdje se odvija 90% igre. Sotebori i Kamurucho su također izbor, no manjim dijelom. Impresivno je koliko toga je u ovoj igri za izbor, no moram napomenuti da je Yokohama, iako prekrasan gradić, ipak nešto siromašnija detaljima. Mislim da je to jednostavno zato što je veća, pa fokus više baca na raznovrsnost svojih dijelova nego na detalje izloga i kafića. No, nije tako strašno, nemojte me shvatiti kao da blatim ovaj potez jer ovo ja zaista odličan potez.

Taksijem ćete lako do bilo koje lokacije, a kafići i restorani će vas nahraniti i možda čak započnete neki razgovor s timom. Mini-igara je puno i svatko će naći svoju razbibrigu između misija. Nešto o tome ipak malo kasnije.

Gradom hodaju grupe neprijatelja, a iniciranjem borbe transformiraju se u – ajme, koliko toga za spomenuti – ljude odjevene u vreće za smeće, golišavce s luftićem, vikinge s vilama, 100 drugih apsurda koje će vas nasmijati do suza. Toliko je sve blesavo da mi lutanje gradom u bilo koju svrhu nije dosadilo nakon 50 sati koliko sam igrao ovu igru. Tu je i ponešto skrivenih sefova, predmeta i kovčega – svi oni kriju neki zgodni predmet koji može biti od itekakve koristi. Apsolutno je na vama u kojoj ćete mjeri istraživati.

Slaba točka lokacija u ovoj igri su svakako tamnice. Tamnice su izvedene linearno i nalik RPG igrama ovog tipa. Pod time mislim na splet hodnika, nešto kutija i naravno neprijatelja. Dosta slabo izvedeno i volio bih da su malo više uložili u dungeon design kako biste se ponekad i htjeli vratiti, možda istražiti neki skriveni prolaz kojeg na žalost skoro da i nema. Previše generično, no ovaj dio ipak nije toliko čest, pa i nije tako strašno.

Dragon Quest XII: Yakuza

Ne znam postoji li bolji opis ove igre. Zamislite zadnji Dragon Quest u svijetu Yakuza igara. Ono što me osvojilo je definitivno spomen same igre – Ichi je velik obožavatelj Dragon Questa i kao mladić stalno priča o njoj.

Ova je igra punokrvni RPG na poteze. Nisam imao pojma kako će to uklopiti u tok cijele igre i odraditi ovaj dio, ali sada mogu reći samo pozitivne stvari. Ova inicijativa je došla u pravo vrijeme i obogatila serijal jednom svježom, otkačenom turn-based mehanikom. Sve je tu isto kao i prije, samo ovaj put vodite do 4 lika u borbu i zadajete im komande koje moraju izvršiti.

Sve je ovdje jedna metaforika JRPG igara: prijatelji su vam ujedno suborci koje ćete levelati, otključavati nove vještine, opremati ih novim oružjima, oklopima itd. Ovo je pravi „mali“ RPG koji je taj dio odradio bolje nego zadnjih par naslova ovog žanra koje sam odigrao.

Ne želim otkrivati humor i mnoštvo situacija u kojima ćete se naći, ali spomenut ću jobove. Job je klasa pod kojom se vaši likovi razvijaju. Svaka klasa ima svoje specijalne napade i statuse. Početna klasa prvog suborca je „beskućnik“, što on i je (od napada tu su napadi golubima i alchoholic breath). Baš jedna super situacija je kada nemate para i cilj je promijeniti posao (job). Odete u radnu stanicu, a tamo ni manje ni više nego šalter, a cura na šalteru služi da kod nje promijenite posao (job). Pomislio sam ići ću nešto raditi, a zapravo samo mijenjate job (klasu). Igra je puna takvih sitnica i to mi je bilo beskrajno zabavno.

Ono što mi je uvelike kvarilo dojam je sami tempo borbe. U previše slučaja nalazit ćete se daleko od mete i svi likovi će nekoliko sekundi trčati do neprijatelja, nerijetko zapinjući za auto, zidić ili nešto treće. Iako to sve super izgleda i zapravo je dosta fluidno i interaktivno (specijalni potezi zahtijevaju button mash ili pritisak gumba u pravi tren za jači napad), ipak bih volio da porade na izvedbi i da to bude još malo brže. Neprijatelji znaju bit spužve. Na kraju sam se borio 30 minuta da pobijedim u jednoj boss borbi. Boss borbe su mi bile maestralnije u prijašnjim nastavcima.

Sve ostalo je apsolutni hit. Ovo je turn-based dragulj Yakuza svemira gdje ćete lomiti palice, vibratore, torbice, štapove… Ma nema čega nećete imati u rukama. RPG sistem je dobar, jedino su me malo odbile klase jer se znaju ponavljati kroz likove (samo je nekoliko klasa unikatno). No, uz sve to imat ćete priliku birati preko 30 specijalnih napada sa svakim likom i nekako ne vjerujem da će vam borbe dosaditi.

Sjećate se summona iz Final Fantasy igara? Da, ima ih i ovdje. Ovdje to nisu Ifriti i Shive, ali opasne mačke, sporedni heroji sporednih misija i poneki lik prijašnjih igara naći će se na listi Poundmastera. Prvi put ih zovete besplatno, a svaki sljedeći put se plaća. Animacije su vrh, rijetko kad sam prekidao animacije onih najspecijalnijih napada i Poundmastera.

Briljantnost i dalje leži u sporednosti

Tko je igrao zna. Svaka igra sa sobom nosi najluđe sporedne misije ikad ispričane. Ništa drugačije nisam doživio ni tu, sporedni sadržaj je mali dragulj zapakiran u moru humora.

Evo za primjer, u jednoj misiji žena vrišti zbog čovjeka koji urinira po gradu. Točnije, čovjek mokri u kanal i žena kaže da je voda već skoro žuta kao majoneza i da je njoj toga već dosta. Naravno, tu ste da spasite stvar, a na kraju misije morate odabrati koji od 4 čovjeka koji se prave da pišaju stvarno piša. Ne mogu vam objasniti koliko sam smijao tim pričama, to nisu istine. Neke su manje zanimljive, ali neke su čisti urnebes.

Ako vam nije dosta što postoje 53 sporedne misije, svoju tugu možete utopiti u birtiji. Kako razvijate likove, tako im razvijate i privrženost. Kada dižete level, otvarate scenu uz dobar viski i tako saznajete više o liku. Ovo je sve kvalitetan sadržaj i vrhunska produkcija, nije samo nabacano da bude, stvarno ćete se dotaknuti i života i šire slike priče.

Mini-igara ima na svakom čošku. Mahjong se neće sam odigrati. Od onih malo „većih“ igara imate priliku voditi nekretnine kroz menadžment zaposlenika i vođenje firme (nešto slično kao u prijašnjih igrama, ali ipak ne toliko naporno).

Ako to nije za vas, postoji Dragon Kart. Pokrali su Mario Kart baš ono, bezobrazno. Porazite protivnike na karting stazi i unaprijedite malu zvijer od karting auta. Postoji i arena gdje ćete sigurno provesti dosta vremena zbog odličnih oružja kao nagrada, a i napredovanja. Na kraju, tu je i Part-time Hero što je ustvari sve ono što su prijašnje Yakuze imale za kompletiranje – porazite 10 ovih protivnika, nađite ovo, ono itd. Sve ovo nosi nagrade i novce, pa si sami izaberite što želite. Možete bez svega skoro, tako da nije tlaka.

Do sljedećeg puta

Jedva sam nagurao ono bitno u recenziju, a debelo sam pretjerao s dužinom. Ako želite RPG na poteze uklopljen u priču isprepletenu raznim preokretima, dobrih humorom… Ustvari, ako ste oduvijek htjeli da Yakuza bude turn-based RPG, evo prilike da točno to odigrate. Ovo je Yakuza igra koja je sve svoje sitnice usmjerila da uklopi u ovaj stil i meni ovo funkcionira na svim razinama.

Ipak, nisu svi za RPG i taj segment igre može odbiti mnoge. Za sve koji su spremni za nešto novo i svježe u ovom svemiru, Like a Dragon je pravi mali dragulj, možda i najkompletnija Yakuza koju sam igrao. Ljubitelja žanra svakako dodajte još koju ocjenu.

Yakuza: Like A Dragon kvalitetom je uz rame meni najdraže Yakuze 0. Ichi je moj novi najdraži protagonist, obožavam ga (prijateljski) i očekujem obavezno novu igru s njim. Može ostati RPG i ne bih se bunio. Ryu Ga Gotoku, opet si uspio, sunce li ti tvoje!