That Dragon, Cancer

That Dragon, Cancer narativna je videoigra koju je teško igrati, a još teže pisati o njoj.

Igru je dizajnirao bračni par Green kako bi podijelio svoje iskustvo i osjećaje o terminalnoj bolesti njihovog sina. Joel je obolio do tumora kada je imao 12 mjeseci te je poživio četiri godine nakon dijagnoze. That Dragon, Cancer nam pokušava ispričati priču o svim teškoćama, sumnjama i boli koju bolest donosi i prenijeti nam iskustva, misli i osjećaje roditelja koji se nose s užasom teške bolesti u obitelji. Osvrt na ovu igru sadrži manje spoilere

Grafički, igra nije ništa posebno. Okoliš, likovi i predmeti su sve poligonalni oblici, a likovi nemaju raspoznavajuća facijalna obilježja. Likovi više djeluju kao siluete nego kao likovi koje možete razlikovati po karakterističnim obilježjima; bitno je da znate tko je otac, tko majka, a tko Joel. Jednostavan grafički dizajn možda i nije loša stvar u ovakvom tipu igre s obzirom da bit igre nije u samim likovima, nego u poruci i emocijama koje igra želi prenijeti igraču.

Zvuk je pak na visokoj razini. Soundtrack Jona Hillmana je odličan. Nježni, melankolični tonovi vrhunski upotpunjuju sve što se događa na ekranu te osiguravaju da igrač osjeti ono što mu igra želi prenijeti. Zvučni efekti su dosta dobri, od kiše, ptica pa sve do smijeha, plača ili vriske Joela. Razgovori između likova također zvuče jasno i uvjerljivo, kao da su snimani u stvarnom trenutku, što nas još više uvlači u priču i veže za likove.

Gameplaya gotovo da i nema. Najčešće ćete okretati kameru i klikati u smjeru u kojem želite da se kamera pomakne ili pak kliknuti na određeni objekt kako bi se priča nastavila. Naravno, postoje i mini-game sekvence koje pokušavaju razbiti monotoniju i igru učiniti zabavnijom, no po mom mišljenju su nepotrebne. Na primjer, u jednoj sekvenci Joel će letjeti u svemiru držeći se za napuhane medicinske rukavice. Vama ususret lete oštre tamne tvorbe (simboliziraju tumorske stanice) koje mogu probušiti napuhane rukavice ako se sudarite s njima. U drugoj sekvenci vozite se hodnikom klinike 3 kruga. Na stazi ste sami, izbjegavate velike napuhane krave i kokoši, a skupljate lijekove i medicinske postupke. Kontrole u tim sekvencama nisu baš najbolje i dosta je teško upravljati likovima. U nekim sekvencama nije u potpunosti jasno što treba učiniti kako biste ih završili i nastavili priču, tako da bi za igru možda bilo bolje da ih uopće nema.

Klimav gameplay? Loša grafika? Zašto onda uopće odigrati ovu igru? Zato što nikada niste igrali ništa slično. Od samog početka igre pogađaju vas snažne emocije koje vas drže do samog kraja igre. S roditeljima lako suosjećate, a sve što se događa djeluje jako uvjerljivo. Ni u jednom trenutku nisam osjećao da igra pretjeruje i da su emocije koje igra prenosi umjetne. Igru je najbolje odigrati u jednom sjedenju, a da biste ju prošli treba vam između dva i tri sata.

Kao što sam ranije napisao, igra u svojim scenama vrhunski prenosi emocije. U jednoj sceni ćete vidjeti malog Joela kako sjedi s terapijskim psom i stetoskopom sluša rad njegova srca. U pamćenje mi se urezala scena {spoiler}kada liječnik i sestra u sobi prenose loše vijesti Ryanu i Amy (roditeljima). Prvo okrećete kotač jedne igračke kako biste ušli u glavu svakog lika u sobi i čuli njihove misli dok slušaju loše vijesti. Nakon toga u ordinaciji počinje padati kiša, prevladava tama, a razina vode se penje skoro do ramena likova u sobi. Takve scene jako dobro prenose osjećaje bespomoćnosti, boli i očaja koju bi svaki roditelj u takvom trenutku osjetio.{/spoiler}

Igra je podijeljena na 14 poglavlja, a svako poglavlje ima svoj poseban ton i priča svoju priču. Najpotresnije poglavlje je poglavlje nazvano {spoiler}Dehidracija. U tom poglavlju Joel nekontrolirano plače i nikako ga ne možete smiriti. Shvatite da je Joel dehidrirao i dajete mu piće koje on u sekundi popije. I onda ispovraća. I postaju mu sve lošije i lošije. Žedan je još više, a ne dajete mu piti jer će opet ispovraćati i bit će mu još lošije. Plač se pretvara u glasan i bolan vrisak koji nikako ne možete zaustaviti i igra vas tjera da taj užas proživljavate skupa s Ryanom. Toliku razinu neugode i tuge se ne sjećam da sam ikad doživio, ne samo u videoigrama, već i u filmovima i ostalim oblicima umjetnosti. Ryan se u svom očaju počinje moliti Bogu za trenutak mira te su mu molitve uslišene, Joel prestaje plakati i tone u san.{/spoiler}

U zadnjoj trećini igre počinje prevladavati religiozna tematika i tonovi. Nada, gubitak nade, tuga, bol, sumnja… sve to gledamo iz perspektive vjernika koji se često u svojim mislima obraćaju Bogu i mole za malog Joela. Nekima se možda takva tematika neće svidjeti, no Ryan i Amy jesu vjernici i oni nam pričaju svoju priču. Osobno nisam imao problem s tim, naprotiv, ona mi je djelovala uvjerljivije jer se ljudi često u tako teškim i bolnim životnim situacijama okreću Bogu.

Na kraju, ova igra zbilja je nešto posebno. Način na koji igra priča priču i prenosi emocije pokazuje snagu koju videoigre kao medij imaju u takvim zadacima. Igra trenutno košta 15 eura na Steamu i preporučam svima da dožive ono što ona nudi. Ako ne odmah, onda barem kada bude na popustu. Dobar je osjećaj tijekom igranja čuti malog Joela kako se smije i nadam se da ga Amy i Ryan pamte sretnog i nasmiješenog. Do čitanja!