Adaptacija bilo koje vrste umjetnosti u film predstavlja težak izazov, prvenstveno zato što je vrlo lako upasti u zamku privrženosti izvornom materijalu. Bilo da je u pitanju novela, drama, igra ili televizijska serija koja se ekranizira u film, element inovativnosti prijeko je potreban kako bi prerada izvornog materijala mogla postojati kao zaseban komadić umjetnosti.
Videoigre i Hollywood dvije su industrije koje imaju veoma klimavu zajedničku povijest. Kvalitetne ekranizacije igara vrlo su rijetke, a za shvaćanje uzroka moramo se vratiti na sam početak i vrijeme kada su se navedene industrije počele susretati.
Svanuće arkada i specijalnih efekata
Godina je 1982. Olivia Newton-John žari glazbenim ljestvicama, a Spielbergov E.T. ruši rekorde zarade i gledanosti u svijetu filma. Igraće arkade nalaze se u svakom kutku svijeta te djeca i mladi najviše vremena provode u igraonicama. Prethodne dvije godine ta industrija samo u SAD-u bilježi godišnju zaradu od 5 milijardi dolara, dok se broj arkada udvostručuje. U navedenom periodu nastaju kultne igre kao što su Defenders, Centipede, Donkey Kong i Pac-man.
Mogućnost zarade u novom trendu ubrzo je uvidio sveprisutni Disney koji iskorištava ogromnu popularnost arkada i snima film Tron – jedan od prvih filmova u povijesti čija se radnja vrti oko videoigre. Redatelj i producent filma Steven Lisberger bio je toliko fasciniran videoigrama da je htio nešto slično prenijeti na film. Tako je nastala prva računalna animacija korištena u nekom filmu. Nije to bila animacija u današnjem smislu riječi, već su radili kadar po kadar, najviše što im je tadašnja računalna tehnologija dopuštala.
Iako je film financijski podbacio, napravio je prve korake k modernom filmskom stvaralaštvu. Danas je kao takav hvaljen i smatra se prekretnicom u povijesti filma. Usprkos originalnosti, gledatelji nisu bili spremni na takvu prezentaciju filmske umjetnosti, a loša zarada Trona i veliki pad igraće industrije 1983. (bankrot izdavača) pridonijeli su padu interesa filmske umjetnosti za videoigrama. Na iduću veću suradnju filmske i igraće industrije čekalo se više od deset godina.
Vodoinstalater Mario priskače u pomoć
Godina je 1993. Whitney Houston preuzela je vrhove glazbenih ljestvica, a Steven Spielberg je i dalje bankomat za filmske kuće, ovog puta s filmom Jurassic Park. Pad igraće industrije završio je prije sedam godina, a Nintendo je u međuvremenu sa svojom NES konzolom započeo renesansu igara. Odluka da stolara Jumpmana (Donkey Kong) pretvore u vodoinstalatera Maria i daju mu vlastitu igru pokazala se najboljim potezom u povijesti Nintenda. Super Mario i Nintendo praktički sami vuku čitavu igraću industriju posljednjih nekoliko godina.
Ono što je nedostajalo prije desetak godina sada se pojavilo – lice, ime i priča. Filmskim kućama vratio se interes za videoigrama. Napraviti film po Super Mariu činilo se mnogo jednostavnijim nego napraviti film po Pongu ili Pac-Manu. Kao logičan odabir za filmsku adaptaciju Maria nametnuo se Disney. S Tronom su kritički i tehnološki pogodili, revolucionarizirali su CGI upotrebu u filmovima i spoj se činio savršenim.
Prva ekranizacija neke igre u povijesti ušla je u produkciju. Scenarij je prvotno bio vjeran originalu i orijentiran mlađoj publici, ali filmovi koji su najviše zarađivali u tom razdoblju bili su malo drugačijeg žanra. Prvo su filmu dali veći SF utjecaj i humoristični ton po uzoru na „Ghostbusterse“, zatim tamniji, ozbiljniji i akcijski orijentiran ton po uzoru na „Umri muški“, a nakon bezbroj prerada scenarija odluka je pala da povuku inspiraciju od „Pobješnjelog Maxa“.
Ekipa iza produkcije filma bila je nevjerojatno talentirana, imala je pristup vrhunskoj modernoj tehnologiji i ogroman budžet. Sve je ukazivalo na to da će film biti ogroman hit, ali veliki broj prerada scenarija i loš odabir redatelja uzeli su danak finalnoj verziji filma. Razlog zbog kojeg nisu ostali vjerni originalu je vrlo jednostavan – tvorac Super Maria, Shigeru Miyamoto, nije htio da film bude totalna kopija igre, već da naprave svoj svijet i na svoj način prenesu igru na film.
Super Mario Bros je, unatoč dobrim kritikama, doživio financijski fijasko. Ljudi su radije pohrlili u kina gledati Spielbergove dinosaure nego Yoshija, a oni koji su film pogledali bili su razočarani što nije vjerna adaptacija igre.
Ovako veliki financijski podbačaj još jednom je ostavio loš okus u ustima filmskih glavešina. Idućih godina izlazili su filmovi s manjim budžetima i elementima B-produkcije kako bi ugrabili pokoji novčić jašući val popularnosti igara. Do idućeg visokobudžetog filma ponovo se čekalo gotovo deset godina.
Može li Angelina Jolie uspjeti?
Godina je 2001. R&B je glavni na radiostanicama i MTVu, a Harry Potter ludilo vlada svijetom. Ako je filmska adaptacija knjige mogla biti toliko uspješna možda je došlo vrijeme da se opet proba s nekom igrom. Sony je u međuvremenusa svojom PlayStation konzolom postao i više nego respektabilna konkurencija Nintendu. Godinu dana ranije izašao je PS2, najprodavanija konzola svih vremena.
Svi su se kotačići posložili da igre napokon uđu u svijet filma na velika vrata. Odluka je pala na Tomb Raider. Svaki drugi klinac iznad kreveta je imao poster Lare Croft, a na ormaru Angelinu Jolie. Dobri ljudi iz Paramounta odlučili su da nema potrebe kupovati dva postera već samo jedan i tako dali ulogu Lare Croft najpoznatijoj glumici tadašnjice. Rezultat? Komercijalni uspjeh- kritički flop. Film jednostavno nije upio prenijeti atmosferu iz igre. Iako je zabavan, nije prenio onaj osjećaj koji smo imali igrajući igru.
Nakon Tomb Ridera slijedi festival neukusa pod palicom Uwe Bolla koji je najviše doprinio tome da se filmovi po igrama ne shvaćaju ozbiljno. U svom rezimeu ima možda najgori film svih vremena Alone in the Dark te jednako loše House of the Dead, BloodRayne, In the Name of the King i Far Cry. Ipak, navedeni period donio nam je i nekoliko solidnih filmova, prvenstveno prvi Resident Evil, koji je ponovno probudio zanimanje široke javnosti za zombie apokalipsama te Silent Hill koji vizualno izgleda sjajno.
Jesu li serije rješenje?
Godina je 2020. Svijetom vlada virus, YouTubeom dominira Billie Eilish, a najavljeno je čak dvadesetak filmskih adaptacija igara. Primjer Tomb Raidera i drugih dosadašnjih ekranizacija pokazao je sve njihove probleme i ograničenja. Osjećaj slobode, odabira, kontrole i atmosfere, kao i samo trajanje, ne mogu se prenijeti na film. Hollywood ima potpuno krivo shvaćanje igara te u dva sata pokušava ispričati priču koju igrači proživljavaju desetke, a nekad i stotine sati.
Kao mnogo bolje rješenje nameće se televizija. Serije su danas u punom zamahu te bi se Mass Effect, Metal Gear Solid ili možda Alan Wake mogli puno bolje ispričati i predstaviti u takvom formatu. Ne nužno prepričati priču koju smo već odigrali, nego proširiti se na postojeći „lore“ kako bi saznali nešto što nismo znali. Na taj način igrači ne bi bili primorani gledati nešto štu se već vidjeli, a šira publika bi dobila detaljniji i dublji opis priče i likova. Netflix, HBO ili pak Amazon pokazali su kako im budžet ne predstavlja preveliki problem i imaju uspješnu povijest ekranizacije raznih predložaka. Druga sezona Witchera je već u produkciji nakon uspješne prve sezone, a nedavno je najavljena HBO ekranizacija igre The Last of Us.
Posljednjih nekoliko godina filmovi po igrama postaju sve učestaliji i sve su uspješniji na kino blagajnama. Unatoč tome, i nakon gotovo 30 godina od izlaska Trona, ne možemo reći da postoji remek djelo. Jesu li filmovi po igrama nesuđena ljubav dva nespojiva svijeta, koja je u startu osuđena na propast, ili je problem isključivo u lošoj realizaciji? Vrijeme će pokazati.
