FFA Focus

Jesu li PlayStation ekskluzive precijenjene?

Uz poneke iznimke, činjenica je kako su PlayStation ekskluzive po razini produkcije u samom vrhu industrije. Kada kupujete Sonyjevu AAA ekskluzivu najčešće ste sigurni da nećete dobiti mačka u vreći, a do takve reputacije Sony nije stigao preko noći. Za to su zaslužna desetljeća dobrog marketinga, talentirani developeri i još bolja logistika unutar PlayStationovih studija.

U prošle dvije generacije to su igre sa snažnim pričama, tehnički ispeglane, a grafički nadilaze sposobnosti hardvera na kojem izlaze. Sjetimo se, čak je i konkurencija iz Microsofta u internom dokumentu priznala kako je The Last of Us 2 tehnički i grafički nešto što industrija dosad još nije vidjela, pa čak i u PC gamingu.

PlayStation ekskluzive redovito osvajaju GOTY nagrade ili se nalaze u njihovim najužim izborima. Međutim, jesu li one (ili barem neke od njih) precijenjene? Dobar primjer je Ghost of Tsushima. Oko Jina i njegove avanture u Japanu poklali smo se i unutar same redakciie. I to do razine ne pričanja jedni s drugima. Za razliku od većine drugih medija s 90+ ocjenama, Tsushimi je naš @foggy udijelio 72 od 100 uz opaske koje se tiču recikliranja sadržaja, loše priče i beskarakternih likova. Mnogi su se složili s njim, ali većina igrača nije. Dojam priče i likova može biti subjektivan, to svakako i jest, ali recikliranje sadržaja je činjenica. Činjenica koju mnogi ne priznaju. Samo zato što je PlayStation ekskluziva?

Jedna druga igra koja ruši konfiguraciju naslova, ali s druge strane možda pokazuje pristranost PlayStation fanova je Days Gone. Deacona i ekipu kritika je pokopala. S druge strane, mi smo ga u recenziji preporučili jer zaista se radi o dobroj i jako zabavnoj igri, ali nikako ne o naslovu koji spada u sam vrhunac Sonyjeve ponude. Likovi su loše okarakterizirani, glasovna gluma je očajna, dijalozi nisu sinkronizirani, priča je tek solidna, a koliko god je tehnička izvedba impresivna u odnosu na hardver na kojem se izvodi, toliko je i loša. Većina igrača svrstala se u naš tabor, dobra im je igra, ali mnogi ipak idu toliko daleko pa je svrstavaju na popise igara generacije. A to definitivno nije. Samo zato što je PlayStation ekskluziva?

Osvrnimo se na GOTY igre 2017. i 2018. godine. God of War se unatoč snažnoj priči i emotivnoj konekciji Kratosa i Atreusa mnogima ne sviđa zbog ekscesivnog backtrackinga. “Kako su drugi prešli preko tog elementa igre”, pitaju se jer u dizajnu umjesto genijalnosti vide lijenost developera i umjetno produživanje trajnosti što se spočitava jako puno drugih igara. Mnogima nije sjeo ni Horizon Zero Dawn kojem zamjeraju loše likove i mlaku priču te ga uspoređuju s Ubisoftovim open world igrama. Nedostatke u obje igre obožavatelji, ali i dobar dio kritike jednostavno zaobilaze. Samo zato što su PlayStation ekskluzive?

Dodirne točke možemo pronaći i u Unchartedu 4, igri koja je redom dobivala savršene ocjene. Danas, s višegodišnjim odmakom većina ti istih igrača svrstat će ga na drugo ili treće mjesto serijala iza Uncharteda 2.

Nismo ga mogli zaobići

I sada stižemo do najškakljivije igre teksta – The Last of Us Part II. Meni osobno jedna od najboljih igara ikada. Naughty Dog je unaprijedio apsolutno sve gameplay elemente iz jedinice, stvorio je tehnički i grafički čudo, međutim… Radi li se o boljoj igri od originala? Hm. Tehnički i po gameplayu definitivno. Ima li bolju priču? Po meni nikako ne. Ono što su ispričali Joel i Ellie je bezvremenski i jedinstveno, ali dvojka je i dalje odlična. Fantastična, dapače. Ali ne i najbolja, koliko su se mnogi požurili dokazati po forumima i grupama, ponajviše kako bi stvorili protutežu onoj drugoj skupini ljudi koja mrzi The Last of Us 2 zbog kontroverznih društvenih tema.

Sjetimo se i marketinga iz 2017. koji se zasnivao na prekomjernoj brutalnosti i lomljenju kostiju, nečeg što je tek jedna manja sekvenca igre (i ne pretjerano ugodna). Prozvali su me mrziteljem PlayStationa kada sam to spočitao u jednoj kolumni.

Već sam postavio tezu prema kojoj je shvaćanje priče i likova subjektivno, stoga se tu neću previše zadržavati. Međutim, je li Naughty Dog pretjerao s količinom društveno kontroverznog sadržaja? Svakako. Iako sam se povezao s likovima, posebno s Levom kojeg je fantastično odglumio Ian Alexander (također transeksualac), u igri koja se do tog trenutka u priči već značajno dotaknula društvenih problema, više od uobičajenog, potenciranje religijskog kulta i transeksualnog dječaka djelovalo mi je isforsirano.

Ne žele li mnogi to priznati samo zato što je u pitanju PlayStation ekskluziva? Hm. Činjenica je da se The Last of Us 2 bavi i potencira društvene teme znatno više od drugih igara. Što opet ne daje za pravo onoj drugoj skupini igrača pokopati ga samo zbog toga. Skupini igrača koji možda nebi ni komentirali igru da nije PlayStation ekskluziva.

Ono što je trebao biti tek kraći uvod u diskusiju pretvorio sam u Focus tekst. I nisam dao odgovor, ali pitanje i dalje ostaje. Jesu li PlayStation ekskluzive precijenjene? Dajemo li nekima od njih previše kredita, toliko da ćemo svjesno zanemariti one loše elemente? Naposljetku, ali ne i najmanje bitno, mrze li neki PlayStation ekskluzive samo zato što su… PlayStation ekskluzive?

Povezano

Back to top button
Close
Close