FFA Focus

Lovci na platine: Predstavljamo vam CroWizarda

Nedavno smo vam predstavili prvog Hrvata sa 1000 platina. Iako je članak izazvao burne reakcije kod ostatka lovaca, otvorio je ideju da prestavimo još članova gaming zajednice s naših prostora i prikažemo vam lov na platine iz više perspektiva. Mnogima je taj trofej postignuće koje predstavlja određeni ponos, pa tako love one najteže, najgore i najzahtjevnije platine koje možete zamisliti.

Znate onaj osjećaj kad vas skoro opali srčani dok nešto pokušavate i tako ste blizu da vas dijele sekunde do rezultata s kojim ćete biti više nego zadovoljni? Predstavio bih vam Tina Bobetu (CroWizard), čovjeka koji preživi više stresnih momenata u gamingu nego većina nas zajedno.

Tin, dobro došao! Za uvod, možeš li nam ukratko predočiti kako je započeo tvoj lov na rijetke i jako izazovne platine? Jesu li one jedino što loviš ili ipak voliš dobar balans?

Pozdrav svima, za početak bih se htio zahvaliti Goranu Forgaču na intervjuiranju i zaželiti sretnu novu godinu svim ljudima i da što prije zaboravimo 2020. i izdignemo se iz svega kao jedno u nadolazećoj godini.

Moj lov na trofeje počinje još 2009. godine. Kao i dosta toga u životu, trofeje sam otkrio sasvim slučajno. Prva igra koju sam igrao na sad već staroj trojci, a koja je imala podršku za trofeje bio je GTA IV. Tada su u kutu iskakale kojekakve „sličice“ koje nisam znao što znače, sve dok jednoga dana nisam išao malo istražiti i otkrio trofeje. Na prvu sam mislio da za skupiti sve trofeje treba samo i kompletirati igru 100%, dok nisam shvatio da se tu nalazi mnogo više od toga. I kad je pala prva platina u GTA IV, krenuo je aktivan lov na trofeje.

Mortal Kombat vas neće gladiti što se težine tiče

U početku nisam igrao jako izazovne igre jer sam se tek upoznavao s tim svijetom, mada se GTA tada tretirao kao jedna od jako teških platina jer se jako malo znalo o multiplayer trofejima. Eh, kako li sam bio samo mlad i naivan da vjerujem tad u to, haha!

Izazovne platine su dolazile s godinama i iskustvom lovljenja. Što se tiče težine preferiram balans, što znači da nakon teške igre neću odmah pokrenuti neku drugu tešku igru, nego ću se ipak malo relaksirati u nekoj lakšoj igri, jer treba i živce čuvati.

Prije nego zagrebemo u ono najslađe, možeš li nam ukratko slikovito opisati kakve platine, odnosno kakvi izazovi većinom dolaze pred tebe?

Kada biram igre, biram ih tako da budu kvalitetne po pitanju priče ili da budu miks dobre priče i težine. Naravno, neke sam odigrao samo zbog težine, čisto da sebi dokažem kako je to moguće kada se dovoljno potrudiš.

Žanr ne biram, platformeri su mi najdraži, dok mi najslabije idu borilačke igre, ali igra se sve što se stigne i kad god se stigne. Vremena puno nemam jer studiram u Zagrebu, a živim u Splitu i pritom smo još ja i prijatelj kupili PlayStation 4 na 2 dijela davne 2017. pa treba nekad i on doći na red.

Na što se jedan gamer mora pripremiti kada je ispred njega velik zalogaj?

Kada netko ide na dosta tešku platinu, mora sebi u glavu staviti da je to moguće jer to stvara osjećaj samopouzdanja i jača psihu, što je izuzetno bitno za neke igre gdje vas jedna najmanja greška brutalno kažnjava, a znate kroz što ste sve prošli da biste došli do tu.

Naravno da će vas biti strah ovakvih izazova

Strah od takvih igara je najgori jer obično ljudi ne žele pokvariti “completion rate“ misleći da ih nikad neće proći, što je po meni potpuno krivi način razmišljanja. Kada nešto dovoljno želiš, to i postigneš, samo je pitanje vremena. Naravno, netko kome više leže borilačke igre će prije osvojiti platinu od nekog drugoga, u npr. Injustice ili Mortal Kombat, ali nije bitna brzina, bitno je da su i jedan i drugi igrač ostvarili konačan cilj koji su imali, a to je platina.

Kada tražiš naslov kojem ćeš slomiti kičmu, koji žanr ti je zapravo najdraži i što preferiraš?

Kao što sam prije rekao, najdraži su mi platformeri jer sam odrastao na Super Mariu, Crash Bandicootu i takvim naslovima, ali volim se okušati i u FPS igrama, avanturističkim, fighterskim… Najmanje igram RPG serijale jer nekako nisam fan RPG elemenata, mada se danas to najviše gura čak i u igrama koje ga prije nisu imale.

Jednom kada kreneš, pretpostavljam da nema stajanja dok ne skoči zadnji trofej. Na koju si platinu najponosiji, i možeš li nam opisati što je za nju bilo potrebno te kako si došao do cilja?

Tako je. Kada krenem, igram dok ne prođem, ali kako idem na 100% često znam i u komadu odigrati DLC, pogotovo ako je kvalitetan kao npr. epizode od GTA IV, single-player DLC za prvi Red Dead Rememption ili BioShock Infinite DLC – što je isto vremenski zahtjevan, ali i dosta skup sport, jer znaju ti dodaci biti skupi, a neki teži i od same platine.

Što se tiče najponosnije platine mislim da bi to bila platina iz Super Meat Boya, iako je pala u samo 14 dana što je za takvu vrstu igre jako jako brzo, težina se ne osporava. Dao sam joj 10/10 difficulty zbog zadnjeg trofeja zbog kojeg želite rastaviti sve na proste faktore.

S ovim se morate i možete pohvaliti kada god to prilike dopuste

Ukratko, za platinu morate proći sve svjetove (light i dark verzije) bez umiranja, a to je 20 levela po svijetu. Light svjetovi nisu neki problem, ali dark svjetovi su druga priča. Dark svjetovi su ekvivalentni light svjetovima po pitanju izgleda ili layouta levela, samo je više zamki i neke stvari su dosta ubrzane (rakete, prekidači). Čak da ne postoji Cotton Alley dark svijet, ne bih dao 10/10 težinu, ali taj Impossible Boy trofej po meni čini jednu zasebnu platinu. I tako, nakon 9933 smrti pala je i ta platina. Ne može se opisati osjećaj koliko jako srce tuče dok radite zadnji level, a znate da je rizik velik jer gubite sve.

Max Payne prijevod možete se definitivno iskoristiti za opis onog što ćete osjećati pohodom na ovaj trofej

Osim Meat Boya nadodao bih tu i Max Payne koji je zahtjevao prelazak NYMHC moda, odnosno laički, prelazak igre u komadu, bez sejva i checkpointa te naravno bez umiranja u određenom vremenskom roku.

Injustice ne bi bio toliki problem da ne postoji Ultimate Battler trofej koji zahtjeva prelazak battle modea. Sam naziv “battle mode” ne predstavlja nešto wow, ali kada krenete igrati mislit ćete da nikad nećete proći petu borbu, a kamoli onih par zadnjih. I stvarno The Max borba odnosno pobjeda protiv 10 neprijatelja u komadu koji su stavljeni na maksimalnu težinu je ono što igrače uz Impossible borbu drži podalje od platine. Kompjuteri na toj težini pročitaju unaprijed tvoj combo, blokiraju ga, naruče kavu, ispiju i uzvrate protu combo sa 60% štete.

Kada vidite 0,1% rarity za neki trofej, jednostavno razmislite zašto je to tako

I dan danas mislim da je protiv nekih likova jednostavno nemoguće ostvarit pobjedu na Max dok ti igra jednostavno to ne dopusti, a ovdje moraš 10 u komadu! Impossible zahtjeva pobjedu protiv cijelog Injustice Crewa u komadu s tim da se zdravlje slabo regenerira, a težina postepeno raste nakon svakih 5 boraca, no nikad ne dostiže najveću težinu (blagoslovljen onaj koji je tako odredio) – što znači da ako te netko dobro namlatio borbu prije, male su šanse da preživiš dalje. Nakon 2 mjeseca vježbanja na demo verziji s Batmanom i učenja svakog comba, pao je i taj mrtvi trofej kojeg se ne želim sjećati, a da ne spominjem koliko ta igra ima grinda do levela 100 za koji treba preko 50 milijuna XP-a.

Tu još ide MK vs DC koji je poznat po svojim dosta teškim combo challengesima, Trackmania po svojim Black stazama i još par igara o kojima bi se dalo isto ovako pisati.

Imaš li neke zgode koje su te pratile dok si ganjao neki izazov? Nešto čega se uvijek sjetiš i nasmiješ?

Naravno, zgoda ima pregršt u ovih 12 godina lovljenja trofeja. Onu koju bih izdvojio posebno zbila se još 2009. godine kada sam ganjao Auf Wiedersehen Petrovic trofej u GTA IV. Tada je postojao mit kako taj trofej nije moguće osvojiti u različitim sesijama, nego morate sve odraditi u jednoj, a da se pritom ne dogodi neka tehnička poteškoća sa vašim internetom, jer bi to značilo sve ispočetka. Odraditi to u jednoj sesiji značilo je igrati oko 11 sati u komadu jer imate oko 55 utrka standardnih, onda 55 GTA utrka (odnosno sa oružjima), onda team modeovi, solo modeovi, co-op modeovi.

Znam da je postojao tad jedan forum mislim da se zvao ILikeChurros ili tako nešto, davno je to bilo gdje su ljudi iznosili iskustva sa tim posebnim trofejom. Znam da su i printali majice kada bi ga osvojili, printali checkliste i raznorazne stvari koliko je to bilo naporno osvojit zbog nestabilnosti servera.

Auf Wiedersehen Petrovic – teško je (ne)zapamtiti ovakav naziv trofeja

Moj put do AWP trofeja je bio taj da sam se dogovorio s nekim Nijemcima (s kojima sam dan danas u kontaktu, to govori o zajedništvu u toj igri), a da startamo u 8 ujutro i da ću ja ići prvi na taj trofej. Nakon nekih par sati boostanja, roditelji mi više nisu dali da stojim ispred televizije, a sesiju nisam mogao prekinuti, znate onu poznatu sliku: “I have a dream that one day my mom will understand that online games cannot be paused.”

I što mi je drugo preostalo, nego da zovnem prijatelja i da on dođe do mene i nastavi boosting sesiju, samo sam mu trebao objasniti što da radi, jer nije bio upoznat s gamingom, a kamoli trofejima. I tako je on morao nastaviti taj put, i stvarno na zadnjem modeu iskočio je taj trofej. Sutradan je trebao ovaj Nijemac krenuti svoju rundu, ali ja nisam mogao prisustvovati jer sam dobio zabranu igranja par dana, što je ovaj ipak na kraju razumno shvatio, i svakako dobio taj AWP.

Bilo je još tu momenata, najviše vezano za multiplayer igre, ali mislim da će mi ova ostati uvijek u najboljem sjećanju.

Koliko u prosjeku zna trajati pohod na trofej razine Wolfenstein 2? Za sve koji nisu upućeni, igru treba preći na “Mein Lebel” težini, a isti uključuje prolaz cijele igre bez da pritom poginete. Zamislite samo što vas čeka.

Teško je na to točno i precizno odgovoriti, nemam ga još zasad, trenutno sam u procesu osvajanja dok mogu igrati.

Igre poput Wolfenstein 2, Max Paynea i sličnih no death prelaska zahtjevaju dobru pripremu. Ne možete jednom proći igru na najtežoj razini i misliti da ste ekspert ili se osloniti sa sreću koja će vas pratiti u tom pohodu, a da prije niste izvježbali sve.

Vrijeme ovisi o više faktora: Koliki vam je skill u pucačkim igrama, zatim koliko dobro se nosite sa stresnim situacijama, a najviše od svega koliko dobru memoriju imate da zapamtite doslovno svaki encounter u igri i način na koji što lakše proći ga. Po meni u takvim igrama memorija ima puno veću ulogu od skilla. I to ne “muscle memory” kao što je slučaj u Meat Boyu, Mirror”s Edge, Crashu ili takvim igrama nego prava memorija da znate unaprijed što vas čeka i što činiti ako zabrljate (a sigurno neku hoćete) sekciju koja slijedi. Takvi ljudi koji brzo uče su već po meni u prednosti kad idu na takve pohode.

Imaš li neki savjet za sve gamere koji bi se okušali u sličnim izazovima, ali jednostavno odustanu kada vide iskustva onih koji su u tome uspjeli?

Imam, ono što im najbolje mogu savjetovati jest da je sve to prolazno, samo zahtjeva jako puno truda i vremena. Morate se pripremiti na to da ćete umirati na zadnjim razinama i to na jako glupe načine, a u nerijetkim slučajevima i nepoštene načine jer su i Max i Wolfeinstein 2 poznati po nekakvim glupim glitchevima gdje jednostavno ne možete dalje ili umrete od neke nepojmljive stvari jer je tako igra odredila. Unatoč svemu tome treba ustati svaki put i nastaviti dalje. Nitko na ovom svijetu nije osvojio tako tešku platinu, a da se nije pomučio, ako mogu drugi zašto ne biste mogli i vi.

Koliko dugo loviš? Što te inspirira i što vidiš u svojoj budućnosti?

Lovim od 2009. kada sam imao samo 13 godina. Gledam na to kao na hobi koji me ispunjava kao i sve druge koji love trofeje. Kada sam bio manji inspirirali su me ljudi poput Hakooma i ostali koji su na svjetskim ljestvicama, ali s obzirom da se u zadnje vrijeme način lovljena trofeja dosta promijenio što se meni ne sviđa, igram samo za sebe, a ne da bi se natjecao po forumima. U budućnosti, nadam se vidim još dosta izazovnih platina, ali otom-potom, haha.

Što misliš o Goranu, našem prvom Hrvatsku platinašu sa 1000 platina? Koje je tvoje stajalište prema kratkim i lakim platinama?

O Goranu kao osobi mislim sve najbolje, o igrama koje igra ne djelim baš najbolje mišljenje. Naravno, ima tu AAA naslova koji su jako kvalitetni, ali dosta igara je tih Ratalaika tipa koje su namjenjene samo za brzu platinu.

Nisam obožavatelj takvog načina lovljenja, više preferiram pristup Tuhyja, Cyberdyna, Blitza, Emilija, ali isto tako respektiram to i treba mu čestitati na tome jer 1000 komada nije baš malo čak i da 1000 puta otvaraš teglu majoneze na  joysticku. Čovjek je izabrao svoj put, otkrio je kako Sony rangira igrače i tako igra i to se treba poštivati. Savjetovao bih mu da odigra pokoju i tešku igru da osjeti taj žar i živce koje treba uložiti.

Jesu li te barem prijatelji/prijateljice počastili neki pićem kada si ovojio Super Meat Boy platinu?

Nisu još, ali imaju vremena, hahaha! Prijatelji i cura služe kao podrška, ali mislim da trebaju zaigrati ili pokušati proći neki svijet u toj igri da bi osjetili pravu vrijednost toga, a onda promisliti kako je to napraviti bez umiranja. Vjerojatno bi mi onda i nešto skuplje od pića poklonili.

Mislim da sam sve bitno rekao i bar malo motivirao igrače na teže pothvate. Stojte mi svi dobro, živi i zdravi bili i sretan lov na trofeje!

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close